HRVATICE I HRVATI - u nastavku pozorno pročitajte kakva su to krvoločna zvjerstva radili “ANTIFAŠISTI”, koji već 70 godina izmišljaju lažne mitove, te obmanjuju Hrvatski narod, prikrivajući svoje u svijetu neviđene zločine i podmeću ih žrtvama II sv. rata a naročito poraća - odnosno Hrvatskom narodu !!
Postoji još tisuće istinitih tema Hrvatske prošlosti koje ovdje zbog ograničenja ne mogu stati, jednako tako i istinitih tema iz Domovinskog rata !
Jeste se kada zapitali zbog čega se to ne stvaraju filmovi o obrambenom Domovinskom ratu, kazališne predstave, predavanja na fakultetima, okrugli stolovi u elektronskim medijima, povijesne teme u školskim udžbenicima..itd..itd !?
Zar nismo krvlju obranili i žrtvama stvorili 888 godina očekivanu slobodnu, suverenu i nezavisnu Domovinu Hrvatsku !? Jeste li kada pomislili zbog čega to još samo Hrvatska i Slovenija od postkomunističkih država nisu provele nužnu LUSTRACIJU, zar nismo po cijenu života 1990 ustali da se obranimo od četničkog agresora i da smijenimo totalitarnu komunističku partiju !?
Razmišlja li Hrvatski narod zašto se to ne revidira Zakon o aboliciji četničkih zločinaca, koji slobodno žive u Hrvatskoj i još rade u državnim službama !?
Zašto se Hrvatskoj ne vraćaju pokradene desetine milijardi eura, kad postoji trag gdje se ti novci nalaze i tko ih je opljačkao !?
Kako je moguće da Hrvatski narod već 25 godina na vlast bira sinove, kćeri i unuke komunističkih zločinaca, monstruma i ubojica Hrvatskog naroda !?
Zašto naša prirodno bogata država propada a narod se iseljava širom svijeta !? DA BI DOBILI ODGOVORE na postavljena pitanja - pročitajte istinite i znanstveno dokazane teme koje su tu pred vama, prosvijetlite se znanjem i sve će vam biti jasno, što je važno za vas a naročito za budućnost vaše djece i njihove Domovine Hrvatske !!
Sakrivena Hrvatska povijest
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8514
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Sakrivena Hrvatska povijest
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8514
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Sakrivena Hrvatska povijest
http://hu-benedikt.hr/?p=17897
HRVATSKI HOLOKAUST: Istina o najvećem monstrumu
Tuesday, 20 May 2014 11:53 Written by: milanN 27 Replies
zlocinac 2
Category: Društvo, Hrvatski martyr, Istaknuto
permalink
KAKO JE ČUDOVIŠTE UBIJALO HRVATE? – Tito je osobno u detalje isplanirao, proveo i nadgledao provođenje genocida
Godinama su „antifašisti“ branili svog šefa tvrdeći da on nije znao što se događa. Oni to, unatoč jasnim dokazima, čine i danas. Čak je i on sam, prema svjedočenju Miroslava Krleže, rekao da je morao „pustiti Srbe da se izdovolje“. Sad je još i na Srbe svalio svu svoju psihopatsku zloću.
A pogledajmo kakva je doista istina. U svojim istraživanjima poslijeratnih pokolja, dr Zoran Božić je pronašao slijedeće činjenice i objavio ih još 2009. godine:
„HRVATSKI SMRAD ĆE SVJETLOST DANA GLEDATI SAMO DO NAJBLIŽE JAME“
U nedjelju 20. svibnja predvečer, nenajavljeno je u pratnji generala Aleksandra Rankovića i Koste Nađa ušao u Varaždin i obratio se građanima, koje su partizani strojnicama i bajunetima natjerali na Kapucinski trg. U svom govoru održanom u pripitom stanju, izjavio je da „u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice JA koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom“. Nadalje, svim protivnicima svojeg režima najavio je „da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame“.
Tijekom dvodnevnog boravka na sjeverozapadu Hrvatske 19. i 20. svibnja, Tito je obišao partizanska stratišta, pregledao svježe iskopane masovne grobnice i razgovarao sa psihopatima koji su vršili „likvidacije“. Potom je 21. 5. došao u Zagreb i isti dan održao govor na Markovu trgu u kojemu je rekao i ovo: „Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako da zauvijek nestane onog hrvatskog smrada koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu, federativnu Jugoslaviju“.
KONCENTRACIJSKI LOGORI ZA ISTREBLJENJE HRVATA
Slijedeća tri dana Tito je boravio u Zagrebu i njegovoj okolici, te pritom osobno rukovodio masovnim ubijanjem Hrvata. Prema svjedočanstvu časnika OZNE Dragutina Rafaja, u Karlovcu je obišao Komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata, Dubovac i tamo zatekao tisuće Hrvata kako leže na zemlji unutar žice. Zapovjedniku je naredio „ubrzavanje dinamike ubijanja uključivanjem srpskog stanovništva Korduna i Banije i to tako da hrvatsku bandu uz prethodnu najavu šalje na likvidaciju u srpska sela“.
U Sisku je posjetio sličan, no nešto manji logor Viktorovac i također naredio žurnije ubijanje uz pomoć okolnog srpskog stanovništva. U obilasku samoborskih logora i stratišta zadržao se jedno cijelo poslijepodne.
„POBITI HRVATSKU RANJENIČKU ĐUBRAD“
U pratnji bivšeg bravara, generala OZNE Ivana Krajačića, više je puta obišao zagrebačke logore i zatvore i izrazio nezadovoljstvo sporošću „likvidacije“. Od Krajačića i Ministra zdravstva Narodne vlade Hrvatske dr. Aleksandra Koharevića zatražio je detaljan popis pobijene „hrvatske ranjeničke đubradi“ iz zagrebačkih bolnica, jer je načuo da je nekima pošteđen život. Nakon toga svi preostali ranjenici su pobijeni, a „vrhovni komandant je dobio popis smaknutih ranjenika iz svih tadašnjih 11 zagrebačkih bolnica. Ukupan broj ubijenih ranjenika iznosio je 4.791. Tom iznosu nisu bili pribrojeni teški tuberkulozni bolesnici poklani u Bolnici Brestovac na Zagrebačkoj Gori. Prezauzet ubijanjem Hrvata, Tito se 22. svibnja telegramom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga osobno ne može primiti prilikom njegova posjeta Beogradu, pa je gosta u zamjenu primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.
U petak 25. svibnja Tito je u Zagrebu svečano proslavio svoj navodni rođendan. Prema Divjanovićevom svjedočanstvu njegovi najbliži suradnici priredili su mu u ime rođendanskog poklona „drugarsko“ iznenađenje. Odveli su ga u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu u dvorištu pokazali netom izručenu Hrvatsku vladu na čelu s dr. Nikolom Mandićem i dr. Milom Budakom, „postrojenu njemu u čast“. Tito je pobjedonosno blistao osjećajući vrhunac vlastite moći. Svojoj je pratnji s ponosom pokazao ćeliju u kojoj je svojedobno bio zatvoren. Potom se odvezao na proslavu rođendana koja je trajala dugo u noć i završila teškim opijanjem sudionika.
IZBJEGLIČKU BANDU IZBACITI IZ GRADA, A ONDA BEZ MILOSTI LIKVIDIRATI
Iduće jutro, nakon što se otrijeznio, Tito je odlučio na revolucionaran način riješiti pitanje velikog broja ratnih izbjeglica zatečenih u Zagrebu i bližoj okolici. Zagreb, koji je prigodom zadnjeg prijeratnog popisa 1931. imao 185.581 stanovnika, dočekao je konac rata s preko 600.000 duša, pretežito vojnika i izbjeglica iz opustošenog dijela NDH. Nakon uzmaka hrvatske vojske u Austriju, u Zagrebu je na rubu gladi i dalje boravilo oko 220.000 svjetovnih (civilnih) izbjeglica. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu, Tito je u subotu 26. svibnja naredio „da se ova cjelokupna hrvatska izbjeglička banda izbaci iz grada“ i „pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZNE i KNOJ-a, usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta“. „Putem ili po prispijeću u zavičaj, hrvatski je smrad trebalo bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji“.
Zapovjednik grada Večeslav Holjevac isti je dan prema maršalovoj naredbi raspisao okružnicu i otvorio dva prolazna logora. Manji, za izbjeglice iz užeg gradskog područja, u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora, te veći, za izbjeglice iz okolice grada, u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče. Partizanska horda je potom, usred Zagreba i ne zazirući od zgražanja javnosti, počela s pljačkom, silovanjem, nasilnim odvođenjem i klanjem ove skupine nesretnih ljudi, koju su uglavnom činili starci, žene i djeca.
POBIJENI ZAGREBAČKI MLADIĆI U DOBI OD 21 DO 24 GODINE
Prema Svjedočenju Koče Popovića i dr. Gabrijela Divjanovića, Tito je nakon proslave rođendana na nagovor generala Rankovića naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići rođeni između 1924. i 1927. (21-24 godine starosti) u gradu i kotaru Zagreb, koji nisu zarobljeni u završnim operacijama II svjetskog rata, a njegov su kraj iz raznih razloga dočekali kod kuće. Naredba je izuzela osobe koje su pristupile jedinicama partizanske paravojske, te pojedince zdravstveno nesposobne za službu u oružanim snagama. Komanda grada Zagreba ovu je Titovu odluku uobličila u čuvenu „Naredbu broj 7“. Tom je naredbom komanda uspjela podlo namamiti 7.800 mladića koji su se kojekuda skrivali, da se jave radi tobožnjeg „novačenja u JA“.
Odmah po partizanskom „novačenju“, izvršenom u vojnom objektu u Maksimirskoj ulici 63, mladići su stavljeni pod vojnu stražu i sprovedeni u logore Maksimir i Prečko. Odatle su noću, podijeljeni u dvije skupine, u četveroredovima odvedeni na usiljenu hodnju smrti preko Podravine, Slavonije i Srijema u logor Kovin u Vojvodini. Nakon neizrecivih zvjerstava izvršenih putem, u Kovin ih je živih stiglo 2.200, a u Zagreb se vratilo svega 58.
„LIKVIDIRALI SMO 200.000 BANDITA, A JOŠ TOLIKO SMO ZAROBILI“
Vjesnik je u nedjelju 27. 5. donio vijest „da Tito ovih dana u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba“, bolje reći rukovodi pokoljem Hrvata širokih razmjera, koji je upravo tada bio u punom zamahu. Vodnik OZNE i sudionik pokolja u okolici Krapine, a kasnije pokajnik Mladen Šafranko, osobno je svjedočio da je Tito dan-dva nakon svog rođendana obišao zatvor OZNE u Krapini, logore u Mirkovcu i Oroslavlju, te stratišta u Đurmancu i na Maceljskoj Gori. Ovaj se posjet mogao dogoditi isključivo između 26. i 28. svibnja. S udaljenosti od kojih 300 m Tito je promatrao ubijanje skupine od 500 do 600 nezakonito uhićenih svjetovnih osoba. Prema njegovoj naredbi svi su ubijeni sjekirama. Potom je prišao jami i naredio da se na tijela, koja su se još uvijek micala, nagrne zemlja.
Prema partizanskom tisku, Tito je 28. svibnja otišao iz Zagreba u Ljubljanu, gdje je istog dana održao brojno posjećen govor. U njemu se neuvijeno i pobjedonosno pohvalio: „Likvidirali smo 200.000 bandita, a još toliko smo zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde“. Prema svjedočenju borca pratećeg bataljona Franca Sečena, putem je obišao stratište u rudniku Barbarin rov (Huda jama) na brdu iznad Laškog i stratišta u Trbovlju, gdje je „izrazio zadovoljstvo metodologijom ubijanja“. U rudniku su žrtve, nakon serijskog vezanja žicom, žive bacali u okomita rudarska okna i potom su za njima ubacivali potpaljeni dinamit.
Prema svjedočanstvu Milovana Đilasa, Tito je u Ljubljani 28. svibnja, nakon govora i cjelodnevne proslave pobjede partizanske paravojske, mrtav pijan osobno naredio otvaranje novog masovnog stratišta na Kočevskom Rogu, koje je trebalo ubrzati „likvidaciju“ spomenutih preostalih 200.000 zarobljenih „bandita“. Tito pritom nije razbijao glavu utanačenjem bilo broja, bilo načina odabira zarobljenika i uhićenika za smaknuće na Kočevskom Rogu. To je pitanje prepustio svojim partizanskim životinjama. Odabir i broj žrtava kočevskog pokolja bili su stoga, kao dio tada široko razmahane stihije masovnog ubijanja, nasumični i slobodno improvizirani od Titovih krvoloka. Samo mjesto pokolja, pijani je maršal odabrao na savjet Franca Leskošeka Luke i Borisa Kidriča, svojedobno zapovjednika i politkomesara tzv. Glavnog štaba Slovenije, te Ivana Mačeka Matije, načelnika OZNE za Sloveniju. Sva trojica pozivnih ubojica, odlično su poznavali bespuća i pećine Kočevskog Roga, jer su se upravo u njima skrivajući neotkriveni održali cijelo vrijeme rata. Tito je tada u Ljubljani i okolici proboravio cijeli tjedan, odnosno razdoblje od 28. svibnja do 2. lipnja, kada se vratio u Zagreb i primio izaslanstvo katoličke crkve na čelu s biskupom Salis-Sevisom.
OSOBNO JE POSJETIO KOČEVSKI ROG, HUDU JAMU I TEZNO
Upravo tijekom tog boravka u Sloveniji, točnije 1. lipnja, Tito je prema svjedočenju partizanskog koljača Jure s visokim partijskim i vojnim izaslanstvom obišao klaonicu na Kočevskom Rogu u vrijeme najžešćeg ubijanja ljudi. Nakon jednodnevnog boravka u Zagrebu 2. lipnja, Tito je nenajavljeno 3. lipnja ponovno otišao u Sloveniju i konspirativno se krećući, susreo s maršalom Crvene armije i zapovjednikom ukrajinske fronte F. I. Tolbuhinom, te ga pritom odlikovao ordenom „narodnog heroja“. Vjesnik nije naveo mjesto i vrijeme susreta, no izvijestio je „kako je Tito na putu kroz Sloveniju obišao Celje i okolicu“.
Svjedok Sečen tvrdi da je Tito uistinu obišao okolicu Celja, no prvenstveno klaonicu ljudi koja je radila punim pogonom. To su bili eksterminacijski logori Bezigrad i Teharje dupkom puni zarobljenika i uhićenika, te okolna stratišta. Tito je isti dan obišao logor i šumu Tezno kraj Maribora. Sečen navodi da nikada u životu nije vidio ništa slično. „To su bili vrlo duboki, kilometrima dugački protukolski iskopi do vrha popunjeni leševima ljudi, iz kojih se širio strašan smrad“. Tito je naredio da se jame zatrpaju čim prije, ako treba i uz uporabu strojeva.
„HRVATSKA BANDA JE DVA METRA ISPOD ZEMLJE“
U utorak 5. lipnja ujutro Tito je posjetio partizanske ranjenike u Vojnoj bolnici Rebro, gdje se zadržao preko 2 sata. Pritom se zanimao je li bolnica do kraja očišćena od „hrvatske bande“. Zapovjednik Vojne bolnice Rebro, partizanski kapetan dr. Julius, svom je maršalu podnio slijedeći prijavak: „Hrvatske bande više nema. Smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje“.
Odmah nakon posjeta Rebru, Tito je u pratnji generala Rankovića otišao u Bjelovar, gdje je prvo posjetio Komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata Bjelovar i stratište Lug. Potom je iz Bjelovara pravcem današnje podravske magistrale krenuo prema Osijeku. Kolona vozila je uz rubove ceste stalno nailazila na nepokopane, unakažene ljudske leševe, zaostale iza prolazaka hodnja smrti. Vozila su u nekoliko navrata obišla četveroredove izgladnjelih i krajnje iscrpljenih, polugolih ljudi, koji su se usporeno vukli cestom pod partizanskom stražom.
Prema kazivanju generala Koče Popovića, od 9. svibnja nadalje, samo na relaciji Bjelovar-Kovin, u pokretu je istodobno bilo 26 ešalona ratnih zarobljenika i uhićenih civila, a svaki je brojio od 3 do 5 tisuća ljudi. Tim je pravcem tijekom dva mjeseca, ususret pomno razrađenom stroju za ubijanje, prošlo 200.000 ljudi, od kojih je rijetko tko preživio. Oni su dijelom pobijeni na području Vojvodine i pobacani u protutenkovske rovove koje su tamo iskopali Nijemci (kao i one u Teznom kod Maribora) u svrhu zaustavljanja Crvene armije na Sremskom frontu. U srijedu 6. lipnja rano ujutro, obišao je veliki logor u Kovinu i nakon toga se skrasio u dvoru srpskih kraljeva u Beogradu.
Unatoč uvjerenosti u vlastitu nedodirljivost, Tito je bio svjestan strahote koju čini i njezinih mogućih povijesnih posljedica, pa je tih dana dao nalog Koči Popoviću, u to vrijeme načelniku Generalštaba JNA, da se unište svi pisani tragovi o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku, te UDBA i njene ispostave.
KOČA POPOVIĆ: „TITO JE BIO TEŠKO POREMEĆENA LIČNOST“
Najzorniji prikaz Titove uloge u pokolju hrvatskog stanovništva tijekom proljeća i ljeta 1945. pružio je general Koča Popović, u svjedočanstvu izrečenom nakon što je pao u Titovu nemilost i bio lišen svih partijskih i državnih dužnosti. Popović tvrdi da je Tito rukovođenje svim važnim političkim i vojnim zadaćama uvijek čvrsto držao u svojim rukama i nikada ga nije prepuštao svojim suradnicima. Takav je odnos imao i prema zahtjevnom i složenom pothvatu eksterminacije Hrvata, Nijemaca, Mađara i Šiptara koncem II svjetskog rata. Tito je tih dana s najpovjerljivijim suradnicima satima sjedio nad zemljovidima zarobljeničkih „maršruta“, naredbama za otvaranje stotina logora i planovima za što djelotvornije i što okrutnije ubijanje svojih političkih i klasnih neprijatelja.
Prema Kočinom navodu, maršal prema svojim žrtvama, kako iz neprijateljskih, tako i vlastitih, komunističkih redova, nije osjećao nikakvu sućut. Bio je teško poremećena ličnost, kojoj dostojanstvo i životi ljudi nisu značili ništa. Bolesno je uživao gledajući krvoločno mučenje ljudi i sam čin gašenja ljudskih života. Tito se više puta javno hvalio kako je pokolj Hrvata izvršen 1945. njegov doktorat znanosti na univerzitetu komunističke revolucije, čime je javno preuzeo vrhovnu zapovjednu odgovornost za taj zločin bez zastare. Pri njegovom izvršenju nitko nije evidentirao imena i broj ubijenih ljudi. Jednostavno rečeno, zemljom su se valjale kolone iznemoglih zarobljenika i uhićenika, te punile zatvore i logore. Ubijanja su bila svakodnevna uz nastojanje da ih se pobije što više u što kraćem roku. O metodologiji „likvidacija“ nitko nije vodio računa i ona je bila prepuštena izvršiteljima.
Pored osobnog izdavanja brojnih naredbi za „likvidacije“, te javnog preuzimanja vrhovne zapovjedne zločinačke odgovornosti, Tito se nije libio javno pohvaliti i brojnošću pobijenih „narodnih neprijatelja“ 1945. godine. Ona prema službenom partijskom izvješću iz 1952. iznosi 586.000 ljudi. Unutar tog broja preko 500.000 žrtava činili su Hrvati. Uz svog vrhovnog zapovjednika i vrh zapovjedne piramide, dobro su poznati i neposredni izvršitelji tog genocida. To su bili tadašnja tzv. Jugoslavenska armija, postrojbe KNOJ-a i OZNE, organi „narodne vlasti“ zvani Narodno oslobodilački odbori i njihovi odsjeci unutrašnjih poslova, te mnogobrojno srpsko stanovništvo, koje je prema Titovu naputku dovedene hrvatske uhićenike ubijalo s posebnom nasladom, u velikom broju i iznimno okrutno. Istaknute komunističke ubojice, od maršala Tita pa do Pavla Lovasića, vlasti Republike Hrvatske su, poput jugoslavenskih, izdigle na „čast oltara revolucije“ i njihovim imenima prozvale ulice, trgove i parkove, kako bi udruženim snagama, plešući Kozaračko kolo, nastavili s ruganjem žrtvama hrvatskog genocida izvršenog prije sedamdeset godina. Ni jedan od dostupnih počinitelja tada izvršenog ratnog zločina protiv hrvatskog naroda nije podvrgnut kaznenom progonu.
Ovom stravičnom nizu svjedočanstava možemo još dodati i podatak Dragana Hazlera da je iz Bihaća na sam Božić 1942. godine došao takozvani maršal Tito, da se osobno uvjeri da je zarobljen Jure Francetić. Videći teško ranjene hrvatske vojnike, rekao je doslovno:”…bandite ne treba da se leči, nego im dati dnevno parče leba i čašu vode, da se što dulje muče…”. Ove riječi, osim poslovične okrutnosti, po svom jeziku smještaju Tita negdje u Pomoravlje ili Šumadiju, što dodatno zapliće raspravu o tome tko je zapravo Tito, ili možda bolje – koliko Tita je zapravo bilo.
Ta užasna nedjela nisu bila rezultat samo patološke mržnje, nego i hladnog i proračunatog plana istrebljenja Hrvata na način koji se je u više navrata pripisivao nekim drugim vlastodržcima. Formula je bila jednostavna: jednu trećinu pobiti, drugu prognati, a treću „preodgojiti“. Tito je doduše pobio „samo“ jednu šestinu hrvatskog naroda, ali u toj šestini velika većina bili su muškarci i to mladi i zdravi. To znači da je muškaraca doista pobio oko jedne trećine, ali budući da su to većinom bili mladi ljudi sposobni osnivati obitelj, njih je pobio možda i preko polovice. Drugi dio plana provodio je dvadesetak godina kasnije, kada je „velikodušno“ svakome dao „pasoš“ (putovnicu), čime je mnogima trasirao put u inozemstvo iz kojega se neki nikada nisu vratili. Treći dio plana nije mu uspio, jer su mnoge Hrvatice odlučile ostati same radije nego da sebe i svoje potomke pretvaraju u „ateističke jugoslovene“. Unatoč svim zabranama, domoljubna svijest nije nestala. Naprotiv, bilo je dovoljno želje za slobodom da ju se u Domovinskom ratu i ostvari. Unatoč svim sotonskim klanjima, Titov paklenski plan završio je debaklom.
Ono što apsurd čini jedinstvenim u svijetu je činjenica da taj patološki ubojica i danas ima svoj trg, jedan od najljepših u glavnom gradu, a održavaju ga upravo oni čije je pretke pobio – Hrvati. Štoviše, zove se „Trg maršala Tita“, čime mu njegove žrtve priznaju čak i čin u vojsci koja više ne postoji. Da stvar bude gora, u „demokratskom i pluralističkom društvu“ u kojem postoji „medijska sloboda“, hrvatski „mainstream“ mediji su toliko blokirani, da široka javnost uopće ne zna istinu o Titu. Štoviše, mediji su puni hvalospjeva njegovih „obožavatelja“ organiziranih u razne udruge koje slave čak i njegov „rođendan“ ističući „zvijezdu petokraku“, simbol zločina. Uskoro se to spremaju ponovo učiniti u Kumrovcu kuda treba stići čak i „rođendanska štafeta“ koja je krenula iz Slovenije, pa preko Fažane koja je ponovno dobila Titovu rivu, bez imalo srama ili barem straha od istine koja ih nezaustavljivo sustiže.
Mario Filipi/dragovoljac.com
HRVATSKI HOLOKAUST: Istina o najvećem monstrumu
Tuesday, 20 May 2014 11:53 Written by: milanN 27 Replies
zlocinac 2
Category: Društvo, Hrvatski martyr, Istaknuto
permalink
KAKO JE ČUDOVIŠTE UBIJALO HRVATE? – Tito je osobno u detalje isplanirao, proveo i nadgledao provođenje genocida
Godinama su „antifašisti“ branili svog šefa tvrdeći da on nije znao što se događa. Oni to, unatoč jasnim dokazima, čine i danas. Čak je i on sam, prema svjedočenju Miroslava Krleže, rekao da je morao „pustiti Srbe da se izdovolje“. Sad je još i na Srbe svalio svu svoju psihopatsku zloću.
A pogledajmo kakva je doista istina. U svojim istraživanjima poslijeratnih pokolja, dr Zoran Božić je pronašao slijedeće činjenice i objavio ih još 2009. godine:
„HRVATSKI SMRAD ĆE SVJETLOST DANA GLEDATI SAMO DO NAJBLIŽE JAME“
U nedjelju 20. svibnja predvečer, nenajavljeno je u pratnji generala Aleksandra Rankovića i Koste Nađa ušao u Varaždin i obratio se građanima, koje su partizani strojnicama i bajunetima natjerali na Kapucinski trg. U svom govoru održanom u pripitom stanju, izjavio je da „u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice JA koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom“. Nadalje, svim protivnicima svojeg režima najavio je „da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame“.
Tijekom dvodnevnog boravka na sjeverozapadu Hrvatske 19. i 20. svibnja, Tito je obišao partizanska stratišta, pregledao svježe iskopane masovne grobnice i razgovarao sa psihopatima koji su vršili „likvidacije“. Potom je 21. 5. došao u Zagreb i isti dan održao govor na Markovu trgu u kojemu je rekao i ovo: „Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako da zauvijek nestane onog hrvatskog smrada koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu, federativnu Jugoslaviju“.
KONCENTRACIJSKI LOGORI ZA ISTREBLJENJE HRVATA
Slijedeća tri dana Tito je boravio u Zagrebu i njegovoj okolici, te pritom osobno rukovodio masovnim ubijanjem Hrvata. Prema svjedočanstvu časnika OZNE Dragutina Rafaja, u Karlovcu je obišao Komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata, Dubovac i tamo zatekao tisuće Hrvata kako leže na zemlji unutar žice. Zapovjedniku je naredio „ubrzavanje dinamike ubijanja uključivanjem srpskog stanovništva Korduna i Banije i to tako da hrvatsku bandu uz prethodnu najavu šalje na likvidaciju u srpska sela“.
U Sisku je posjetio sličan, no nešto manji logor Viktorovac i također naredio žurnije ubijanje uz pomoć okolnog srpskog stanovništva. U obilasku samoborskih logora i stratišta zadržao se jedno cijelo poslijepodne.
„POBITI HRVATSKU RANJENIČKU ĐUBRAD“
U pratnji bivšeg bravara, generala OZNE Ivana Krajačića, više je puta obišao zagrebačke logore i zatvore i izrazio nezadovoljstvo sporošću „likvidacije“. Od Krajačića i Ministra zdravstva Narodne vlade Hrvatske dr. Aleksandra Koharevića zatražio je detaljan popis pobijene „hrvatske ranjeničke đubradi“ iz zagrebačkih bolnica, jer je načuo da je nekima pošteđen život. Nakon toga svi preostali ranjenici su pobijeni, a „vrhovni komandant je dobio popis smaknutih ranjenika iz svih tadašnjih 11 zagrebačkih bolnica. Ukupan broj ubijenih ranjenika iznosio je 4.791. Tom iznosu nisu bili pribrojeni teški tuberkulozni bolesnici poklani u Bolnici Brestovac na Zagrebačkoj Gori. Prezauzet ubijanjem Hrvata, Tito se 22. svibnja telegramom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga osobno ne može primiti prilikom njegova posjeta Beogradu, pa je gosta u zamjenu primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.
U petak 25. svibnja Tito je u Zagrebu svečano proslavio svoj navodni rođendan. Prema Divjanovićevom svjedočanstvu njegovi najbliži suradnici priredili su mu u ime rođendanskog poklona „drugarsko“ iznenađenje. Odveli su ga u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu u dvorištu pokazali netom izručenu Hrvatsku vladu na čelu s dr. Nikolom Mandićem i dr. Milom Budakom, „postrojenu njemu u čast“. Tito je pobjedonosno blistao osjećajući vrhunac vlastite moći. Svojoj je pratnji s ponosom pokazao ćeliju u kojoj je svojedobno bio zatvoren. Potom se odvezao na proslavu rođendana koja je trajala dugo u noć i završila teškim opijanjem sudionika.
IZBJEGLIČKU BANDU IZBACITI IZ GRADA, A ONDA BEZ MILOSTI LIKVIDIRATI
Iduće jutro, nakon što se otrijeznio, Tito je odlučio na revolucionaran način riješiti pitanje velikog broja ratnih izbjeglica zatečenih u Zagrebu i bližoj okolici. Zagreb, koji je prigodom zadnjeg prijeratnog popisa 1931. imao 185.581 stanovnika, dočekao je konac rata s preko 600.000 duša, pretežito vojnika i izbjeglica iz opustošenog dijela NDH. Nakon uzmaka hrvatske vojske u Austriju, u Zagrebu je na rubu gladi i dalje boravilo oko 220.000 svjetovnih (civilnih) izbjeglica. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu, Tito je u subotu 26. svibnja naredio „da se ova cjelokupna hrvatska izbjeglička banda izbaci iz grada“ i „pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZNE i KNOJ-a, usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta“. „Putem ili po prispijeću u zavičaj, hrvatski je smrad trebalo bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji“.
Zapovjednik grada Večeslav Holjevac isti je dan prema maršalovoj naredbi raspisao okružnicu i otvorio dva prolazna logora. Manji, za izbjeglice iz užeg gradskog područja, u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora, te veći, za izbjeglice iz okolice grada, u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče. Partizanska horda je potom, usred Zagreba i ne zazirući od zgražanja javnosti, počela s pljačkom, silovanjem, nasilnim odvođenjem i klanjem ove skupine nesretnih ljudi, koju su uglavnom činili starci, žene i djeca.
POBIJENI ZAGREBAČKI MLADIĆI U DOBI OD 21 DO 24 GODINE
Prema Svjedočenju Koče Popovića i dr. Gabrijela Divjanovića, Tito je nakon proslave rođendana na nagovor generala Rankovića naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići rođeni između 1924. i 1927. (21-24 godine starosti) u gradu i kotaru Zagreb, koji nisu zarobljeni u završnim operacijama II svjetskog rata, a njegov su kraj iz raznih razloga dočekali kod kuće. Naredba je izuzela osobe koje su pristupile jedinicama partizanske paravojske, te pojedince zdravstveno nesposobne za službu u oružanim snagama. Komanda grada Zagreba ovu je Titovu odluku uobličila u čuvenu „Naredbu broj 7“. Tom je naredbom komanda uspjela podlo namamiti 7.800 mladića koji su se kojekuda skrivali, da se jave radi tobožnjeg „novačenja u JA“.
Odmah po partizanskom „novačenju“, izvršenom u vojnom objektu u Maksimirskoj ulici 63, mladići su stavljeni pod vojnu stražu i sprovedeni u logore Maksimir i Prečko. Odatle su noću, podijeljeni u dvije skupine, u četveroredovima odvedeni na usiljenu hodnju smrti preko Podravine, Slavonije i Srijema u logor Kovin u Vojvodini. Nakon neizrecivih zvjerstava izvršenih putem, u Kovin ih je živih stiglo 2.200, a u Zagreb se vratilo svega 58.
„LIKVIDIRALI SMO 200.000 BANDITA, A JOŠ TOLIKO SMO ZAROBILI“
Vjesnik je u nedjelju 27. 5. donio vijest „da Tito ovih dana u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba“, bolje reći rukovodi pokoljem Hrvata širokih razmjera, koji je upravo tada bio u punom zamahu. Vodnik OZNE i sudionik pokolja u okolici Krapine, a kasnije pokajnik Mladen Šafranko, osobno je svjedočio da je Tito dan-dva nakon svog rođendana obišao zatvor OZNE u Krapini, logore u Mirkovcu i Oroslavlju, te stratišta u Đurmancu i na Maceljskoj Gori. Ovaj se posjet mogao dogoditi isključivo između 26. i 28. svibnja. S udaljenosti od kojih 300 m Tito je promatrao ubijanje skupine od 500 do 600 nezakonito uhićenih svjetovnih osoba. Prema njegovoj naredbi svi su ubijeni sjekirama. Potom je prišao jami i naredio da se na tijela, koja su se još uvijek micala, nagrne zemlja.
Prema partizanskom tisku, Tito je 28. svibnja otišao iz Zagreba u Ljubljanu, gdje je istog dana održao brojno posjećen govor. U njemu se neuvijeno i pobjedonosno pohvalio: „Likvidirali smo 200.000 bandita, a još toliko smo zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde“. Prema svjedočenju borca pratećeg bataljona Franca Sečena, putem je obišao stratište u rudniku Barbarin rov (Huda jama) na brdu iznad Laškog i stratišta u Trbovlju, gdje je „izrazio zadovoljstvo metodologijom ubijanja“. U rudniku su žrtve, nakon serijskog vezanja žicom, žive bacali u okomita rudarska okna i potom su za njima ubacivali potpaljeni dinamit.
Prema svjedočanstvu Milovana Đilasa, Tito je u Ljubljani 28. svibnja, nakon govora i cjelodnevne proslave pobjede partizanske paravojske, mrtav pijan osobno naredio otvaranje novog masovnog stratišta na Kočevskom Rogu, koje je trebalo ubrzati „likvidaciju“ spomenutih preostalih 200.000 zarobljenih „bandita“. Tito pritom nije razbijao glavu utanačenjem bilo broja, bilo načina odabira zarobljenika i uhićenika za smaknuće na Kočevskom Rogu. To je pitanje prepustio svojim partizanskim životinjama. Odabir i broj žrtava kočevskog pokolja bili su stoga, kao dio tada široko razmahane stihije masovnog ubijanja, nasumični i slobodno improvizirani od Titovih krvoloka. Samo mjesto pokolja, pijani je maršal odabrao na savjet Franca Leskošeka Luke i Borisa Kidriča, svojedobno zapovjednika i politkomesara tzv. Glavnog štaba Slovenije, te Ivana Mačeka Matije, načelnika OZNE za Sloveniju. Sva trojica pozivnih ubojica, odlično su poznavali bespuća i pećine Kočevskog Roga, jer su se upravo u njima skrivajući neotkriveni održali cijelo vrijeme rata. Tito je tada u Ljubljani i okolici proboravio cijeli tjedan, odnosno razdoblje od 28. svibnja do 2. lipnja, kada se vratio u Zagreb i primio izaslanstvo katoličke crkve na čelu s biskupom Salis-Sevisom.
OSOBNO JE POSJETIO KOČEVSKI ROG, HUDU JAMU I TEZNO
Upravo tijekom tog boravka u Sloveniji, točnije 1. lipnja, Tito je prema svjedočenju partizanskog koljača Jure s visokim partijskim i vojnim izaslanstvom obišao klaonicu na Kočevskom Rogu u vrijeme najžešćeg ubijanja ljudi. Nakon jednodnevnog boravka u Zagrebu 2. lipnja, Tito je nenajavljeno 3. lipnja ponovno otišao u Sloveniju i konspirativno se krećući, susreo s maršalom Crvene armije i zapovjednikom ukrajinske fronte F. I. Tolbuhinom, te ga pritom odlikovao ordenom „narodnog heroja“. Vjesnik nije naveo mjesto i vrijeme susreta, no izvijestio je „kako je Tito na putu kroz Sloveniju obišao Celje i okolicu“.
Svjedok Sečen tvrdi da je Tito uistinu obišao okolicu Celja, no prvenstveno klaonicu ljudi koja je radila punim pogonom. To su bili eksterminacijski logori Bezigrad i Teharje dupkom puni zarobljenika i uhićenika, te okolna stratišta. Tito je isti dan obišao logor i šumu Tezno kraj Maribora. Sečen navodi da nikada u životu nije vidio ništa slično. „To su bili vrlo duboki, kilometrima dugački protukolski iskopi do vrha popunjeni leševima ljudi, iz kojih se širio strašan smrad“. Tito je naredio da se jame zatrpaju čim prije, ako treba i uz uporabu strojeva.
„HRVATSKA BANDA JE DVA METRA ISPOD ZEMLJE“
U utorak 5. lipnja ujutro Tito je posjetio partizanske ranjenike u Vojnoj bolnici Rebro, gdje se zadržao preko 2 sata. Pritom se zanimao je li bolnica do kraja očišćena od „hrvatske bande“. Zapovjednik Vojne bolnice Rebro, partizanski kapetan dr. Julius, svom je maršalu podnio slijedeći prijavak: „Hrvatske bande više nema. Smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje“.
Odmah nakon posjeta Rebru, Tito je u pratnji generala Rankovića otišao u Bjelovar, gdje je prvo posjetio Komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata Bjelovar i stratište Lug. Potom je iz Bjelovara pravcem današnje podravske magistrale krenuo prema Osijeku. Kolona vozila je uz rubove ceste stalno nailazila na nepokopane, unakažene ljudske leševe, zaostale iza prolazaka hodnja smrti. Vozila su u nekoliko navrata obišla četveroredove izgladnjelih i krajnje iscrpljenih, polugolih ljudi, koji su se usporeno vukli cestom pod partizanskom stražom.
Prema kazivanju generala Koče Popovića, od 9. svibnja nadalje, samo na relaciji Bjelovar-Kovin, u pokretu je istodobno bilo 26 ešalona ratnih zarobljenika i uhićenih civila, a svaki je brojio od 3 do 5 tisuća ljudi. Tim je pravcem tijekom dva mjeseca, ususret pomno razrađenom stroju za ubijanje, prošlo 200.000 ljudi, od kojih je rijetko tko preživio. Oni su dijelom pobijeni na području Vojvodine i pobacani u protutenkovske rovove koje su tamo iskopali Nijemci (kao i one u Teznom kod Maribora) u svrhu zaustavljanja Crvene armije na Sremskom frontu. U srijedu 6. lipnja rano ujutro, obišao je veliki logor u Kovinu i nakon toga se skrasio u dvoru srpskih kraljeva u Beogradu.
Unatoč uvjerenosti u vlastitu nedodirljivost, Tito je bio svjestan strahote koju čini i njezinih mogućih povijesnih posljedica, pa je tih dana dao nalog Koči Popoviću, u to vrijeme načelniku Generalštaba JNA, da se unište svi pisani tragovi o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku, te UDBA i njene ispostave.
KOČA POPOVIĆ: „TITO JE BIO TEŠKO POREMEĆENA LIČNOST“
Najzorniji prikaz Titove uloge u pokolju hrvatskog stanovništva tijekom proljeća i ljeta 1945. pružio je general Koča Popović, u svjedočanstvu izrečenom nakon što je pao u Titovu nemilost i bio lišen svih partijskih i državnih dužnosti. Popović tvrdi da je Tito rukovođenje svim važnim političkim i vojnim zadaćama uvijek čvrsto držao u svojim rukama i nikada ga nije prepuštao svojim suradnicima. Takav je odnos imao i prema zahtjevnom i složenom pothvatu eksterminacije Hrvata, Nijemaca, Mađara i Šiptara koncem II svjetskog rata. Tito je tih dana s najpovjerljivijim suradnicima satima sjedio nad zemljovidima zarobljeničkih „maršruta“, naredbama za otvaranje stotina logora i planovima za što djelotvornije i što okrutnije ubijanje svojih političkih i klasnih neprijatelja.
Prema Kočinom navodu, maršal prema svojim žrtvama, kako iz neprijateljskih, tako i vlastitih, komunističkih redova, nije osjećao nikakvu sućut. Bio je teško poremećena ličnost, kojoj dostojanstvo i životi ljudi nisu značili ništa. Bolesno je uživao gledajući krvoločno mučenje ljudi i sam čin gašenja ljudskih života. Tito se više puta javno hvalio kako je pokolj Hrvata izvršen 1945. njegov doktorat znanosti na univerzitetu komunističke revolucije, čime je javno preuzeo vrhovnu zapovjednu odgovornost za taj zločin bez zastare. Pri njegovom izvršenju nitko nije evidentirao imena i broj ubijenih ljudi. Jednostavno rečeno, zemljom su se valjale kolone iznemoglih zarobljenika i uhićenika, te punile zatvore i logore. Ubijanja su bila svakodnevna uz nastojanje da ih se pobije što više u što kraćem roku. O metodologiji „likvidacija“ nitko nije vodio računa i ona je bila prepuštena izvršiteljima.
Pored osobnog izdavanja brojnih naredbi za „likvidacije“, te javnog preuzimanja vrhovne zapovjedne zločinačke odgovornosti, Tito se nije libio javno pohvaliti i brojnošću pobijenih „narodnih neprijatelja“ 1945. godine. Ona prema službenom partijskom izvješću iz 1952. iznosi 586.000 ljudi. Unutar tog broja preko 500.000 žrtava činili su Hrvati. Uz svog vrhovnog zapovjednika i vrh zapovjedne piramide, dobro su poznati i neposredni izvršitelji tog genocida. To su bili tadašnja tzv. Jugoslavenska armija, postrojbe KNOJ-a i OZNE, organi „narodne vlasti“ zvani Narodno oslobodilački odbori i njihovi odsjeci unutrašnjih poslova, te mnogobrojno srpsko stanovništvo, koje je prema Titovu naputku dovedene hrvatske uhićenike ubijalo s posebnom nasladom, u velikom broju i iznimno okrutno. Istaknute komunističke ubojice, od maršala Tita pa do Pavla Lovasića, vlasti Republike Hrvatske su, poput jugoslavenskih, izdigle na „čast oltara revolucije“ i njihovim imenima prozvale ulice, trgove i parkove, kako bi udruženim snagama, plešući Kozaračko kolo, nastavili s ruganjem žrtvama hrvatskog genocida izvršenog prije sedamdeset godina. Ni jedan od dostupnih počinitelja tada izvršenog ratnog zločina protiv hrvatskog naroda nije podvrgnut kaznenom progonu.
Ovom stravičnom nizu svjedočanstava možemo još dodati i podatak Dragana Hazlera da je iz Bihaća na sam Božić 1942. godine došao takozvani maršal Tito, da se osobno uvjeri da je zarobljen Jure Francetić. Videći teško ranjene hrvatske vojnike, rekao je doslovno:”…bandite ne treba da se leči, nego im dati dnevno parče leba i čašu vode, da se što dulje muče…”. Ove riječi, osim poslovične okrutnosti, po svom jeziku smještaju Tita negdje u Pomoravlje ili Šumadiju, što dodatno zapliće raspravu o tome tko je zapravo Tito, ili možda bolje – koliko Tita je zapravo bilo.
Ta užasna nedjela nisu bila rezultat samo patološke mržnje, nego i hladnog i proračunatog plana istrebljenja Hrvata na način koji se je u više navrata pripisivao nekim drugim vlastodržcima. Formula je bila jednostavna: jednu trećinu pobiti, drugu prognati, a treću „preodgojiti“. Tito je doduše pobio „samo“ jednu šestinu hrvatskog naroda, ali u toj šestini velika većina bili su muškarci i to mladi i zdravi. To znači da je muškaraca doista pobio oko jedne trećine, ali budući da su to većinom bili mladi ljudi sposobni osnivati obitelj, njih je pobio možda i preko polovice. Drugi dio plana provodio je dvadesetak godina kasnije, kada je „velikodušno“ svakome dao „pasoš“ (putovnicu), čime je mnogima trasirao put u inozemstvo iz kojega se neki nikada nisu vratili. Treći dio plana nije mu uspio, jer su mnoge Hrvatice odlučile ostati same radije nego da sebe i svoje potomke pretvaraju u „ateističke jugoslovene“. Unatoč svim zabranama, domoljubna svijest nije nestala. Naprotiv, bilo je dovoljno želje za slobodom da ju se u Domovinskom ratu i ostvari. Unatoč svim sotonskim klanjima, Titov paklenski plan završio je debaklom.
Ono što apsurd čini jedinstvenim u svijetu je činjenica da taj patološki ubojica i danas ima svoj trg, jedan od najljepših u glavnom gradu, a održavaju ga upravo oni čije je pretke pobio – Hrvati. Štoviše, zove se „Trg maršala Tita“, čime mu njegove žrtve priznaju čak i čin u vojsci koja više ne postoji. Da stvar bude gora, u „demokratskom i pluralističkom društvu“ u kojem postoji „medijska sloboda“, hrvatski „mainstream“ mediji su toliko blokirani, da široka javnost uopće ne zna istinu o Titu. Štoviše, mediji su puni hvalospjeva njegovih „obožavatelja“ organiziranih u razne udruge koje slave čak i njegov „rođendan“ ističući „zvijezdu petokraku“, simbol zločina. Uskoro se to spremaju ponovo učiniti u Kumrovcu kuda treba stići čak i „rođendanska štafeta“ koja je krenula iz Slovenije, pa preko Fažane koja je ponovno dobila Titovu rivu, bez imalo srama ili barem straha od istine koja ih nezaustavljivo sustiže.
Mario Filipi/dragovoljac.com
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8514
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Sakrivena Hrvatska povijest
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8514
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Sakrivena Hrvatska povijest
http://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizm ... blude.html
nedjelja, 14.06.2009.
TITO - NJEGOVI APSURDI I NAŠE ZABLUDE
Jugoslavenski "Führer" maršal Tito
S obzirom da mas-mediji u Republici Hrvatskoj, u pravilu glavni urednici, i neki urednici, novinarke i novinari, kolumnisti, te vladajući političari i državni dužnosnici na čelu sa predsjednikom Republike Hrvatske, Stjepanom Mesićem, posljednjih nekoliko godina sramotno oživljavaju kult ličnosti pokojnog komunističkog diktatora i masovnog ubojice Josipa Broza – Tita, u ovome osvrtu riješit ćemo na osnovi dokazanih činjenica, dakle, na osnovi arhivske građe iz arhiva u Moskvi i arhiva iz Beograda neke Titove apsurde i neke zablude kojima robujemo, ali ne radi nepopravljivih titoista, nego radi hrvatske mladeži.
Završit ću ovaj osvrt sa mišljenjem dokazanog antifašista (anti-hitlerovca) i demokrata, Konrada Adenauera, predsjednika zapadnonjemačke vlade i jednim od moralnih utemeljitelja Europske unije, o Titu.
Međutim, počinjem ovaj osvrt sa izjavom poznatog svjetskog britanskog glumca iz Hollywooda, Richarda Burtona, o Titu. Naime, Richard Burton glumio je „druga“ Tita u jugoslavenskom partizanskom filmu 'Sutjeska', dakle, u igranom filmu o povijesnom događaju ofenzive sila Osovine protiv Titovih partizanskih snaga u Drugom svjetskom ratu na području Bosne i Crne Gore, 1943. godine. Richard Burton je o obožavanom šefu jugoslavenskih komunista priznao da se, igrajući Tita u partizanskom filmu „Sutjeska“ proveo kao bos po trnju:
- Moje tumačenje njegova lika moja je najgora uloga. Znate, glumcu je iznimno teško tumačiti lik nekog drugog glumca.
Reći, tvrditi za nekog političara i državnika da je glumac, kao što je Richard Burton rekao za Josipa Broza – Tita, nije pohvalna činjenica. Richard Burton ipak nije jebivjetar nego stručnjak za glumu.
Naša zabluda o Titu je ta da mislimo kako je bio iskren, da nije glumio nego da je bio iskreni komunist iz ideala, i iskreni partizanski borac i vođa, iskreni zaštitnik radničkih prava, iskreni državnik Jugoslavije, na kraju krajeva da je bio iskreni Jugoslaven, i iskren čovjek.
Međutim, on je samo iskreno glumio iskrenog čovjeka, a u stvarnosti je bio pokvaren, i karakteristika koja ga prati je, da je bio notorni lažljivac.
Međutim, unatoč povijesnim činjenicama koje su poznate Stjepanu Mesiću i političkoj eliti u Republici Hrvatskoj, notornog lažljivca i pokvarenjaka Tita se uzdiže u nebesa, i tako se s najvišeg državnog položaja u Hrvatskoj u stilu propagande laže da se Tito navodno u Drugom svjetskom ratu borio za slobodu, i da se na čelu borbe za slobodu nalazila jugoslavenska komunistička partija, što je notorna laž, dok je istina da se na čelu Komunističke partije Jugoslavije nalazio Tito, i da se borio za vlast, a ne za slobodu naroda.
Titovo djelo je u konačnici on sam – on je sebe stvorio, a socijalističku Jugoslaviju koju je stvorio sam je uništio jer kao apsolutistički nedemokratski vladar ponašao se kao francuski kralj Louis XIV po načelu „Država - to sam ja“, i shodno tome je ispalo „Poslije mene – potop“.
Naime, ono što je Tito stvorio, nije u konačnici Jugoslavija, nego on sam, i kad je on nestao, nestala je i njegova tvorevina koju je koristio kao sredstvo za postizanje cilja, a cilj je njegova vlast. Sve drugo je Tita manje zanimalo, čak i žene su ga manje zanimale od vlasti, i nije u borbi za vlast trpio nijednog konkurenta, te nije imao suradnike u vlasti nego poslušnike dok je suradnike dao ubijati ili u najblažem slučaju ih je odstranio iz javnosti.
Tito je politiku učio od sovjetskih boljševika, i shodno tome se i sam ponašao kao boljševik, a uzor mu je do kraja života bio Staljin, i shodno tome se ponašao staljinistički otkad je kao šef zagrebačkog mjesnog komiteta komunističke partije 1927. ultimativno zahtijevao staljinizaciju KPJ, i time došao u fokus samoga Staljina; čim je nakon svoje robije došao u Moskvu, počeo je 4. ožujka 1934. pisati Staljinovoj tajnoj policiji karakteristike o vodećim jugoslavenskim komunistima u Moskvi. Kao bi povijest o njemu ispala bolje, dao je nakon Drugog svjetskog rata krivotvoriti ključne dokumente koje je sam pisao; krivotvorenje se u vrijeme Jugoslavije zvala „autorizacija“, tako da je Tito autorizirao sve ključne dokumente, kao na pr. proglas koji je pisao nakon napada Njemačke na SSSR od 22. lipnja 1941. kada je iz proglasa dao izbrisati ključnu riječ koja ga je kompromitirala, naime, izbacio je riječ koja ga je povezala sa činjenicom da je gotovo dvije godine podržavao pakt između Hitlera i Staljina od 23. kolovoza 1939. godine. (Izvorni dokument pronađen je u arhivu u Beogradu.)
Prvi program s kojim je osvojio prvi svoj položaj u životu, položaj šefa zagrebačkih komunista, bio je staljinizacija. Posljednji njegov program koji je ugradio u državne institucije SFR Jugoslavije 1974. bio je staljinizam, i apsurd nije da je umro kao Staljin, obožavan od milijuna zavedenih ljudi propagandom ispranih mozgova, nego je apsurd što i danas postoje ljudi koji vole i poštuju Tita koji je, da apsurd bude veći, pobio više antifašista nego fašisti, ali svejedno državni vrh Republike Hrvatske preporučuje Tita hrvatskom stanovništvu kao navodno najveću hrvatsku povijesnu ličnost i kao navodno najevećeg hrvatskog državnika u povijesti. Veća prevara od prevare koju je Tito počinio je prevara titoista koji danas lažu hrvatsku i svjetsku javnost.
Kad se pogleda tko je od vladajućih političara u RH najviše vodio titoističku propagandu, naime, Stjepan Mesić i Vladimir Šeks, i kad se njih dvojica poveže s osnovanom sumnjom da su bili doušnici bivše jugoslavenske komunističke tajne policije, dakle, udbaši, onda mnoge stvari postaju jasnije zašto i danas nakon Tita – Tito.
Naime, Jugoslavija se davno raspala, prije 19 godina, u međuvremenu je stvorena hrvatska, ne jugoslavenska, država, u međuvremenu imamo hrvatske državnike i hrvatske povijesne ličnosti, hrvatske branitelje i na tisuće poginulih i ranjenih Hrvata u prošlom ratu, imamo i hrvatske ratne junake i junačke ratne priče, kao što je obrana Vukovara, imamo Hrvatsku vojsku i ratne jedinice Zbora narodne garde i policije, ali glavna tema medija su proslave obljetnica partizanskih jedinica iz Drugog svjetskog rata, pod pokroviteljstvom predsjednika Mesića, i glavna vijest u medijima je jugoslavenski, a ne hrvatski državnik Tito, glavna medijska prezentacija je bivša Jugoslavija, a ne sadašnja Hrvatska, glavna medijska vijest je Tito, jedan diktator koji je umro prije 29 godina, i sada neka netko kaže da to nije namještaljka pripadnika tajne službe, bivših udbaša koji mora da su plaćenici nekih stranih službi i režima u svijetu, jer nije nepoznato da su mnogi nekadašnji kagebeovci za dobre novce radili nakon pada berlinskog zida za zapadne tajne službe i tzv. međunarodne korporacije ili u službi krupnog kapitala.
Tito - antifašističko božanstvo
Richard Burton bio je suprug od poznate seksepilne američke glumice Elisabeth Taylor, a njezina talijanska kolegica Sophia Loren bila je gošća u Titovoj vili na Brijunima, međutim, apsurd je što je Tito vilu na Brijunima poklonio u vlasništvo, ni manje ni više nego svom kolegi, državniku, diktatoru i masovnom zločincu, etiopskom caru Haile Selasiju, a ovaj je Titu pak dao izgraditi dvorac u glavnom gradu Etiopije, u Adis Abebi. To proizlazi iz povijesne dokumentacije 'Titove' pismohrane u Beogradu koja je bila državna tajna. Popis svih vila, voznog parka, zlatnog nakita i drugih materijalnih vrijednosti, koji je bio državna tajna, u usporedbi s popisom drugih državnika onoga i našega doba govori nam da je Tito imao više vila i veći vozni park od engleske kraljice i od bilo kojeg europskog državnika, a kad je Tito išao na službena putovanja, sa sobom je nosio sanduke sa poklonima od zlata kojima je izdašno darivao svoje ugostitelje. Apsurd je da nije Tito zaradio sanduke zlata koje je dijelio stranim državnicima, nego radnička klasa. Apsurd je i da je Tito dostigao mirovinu još u ožujku 1945. godine, nekoliko mjeseci prije nego je službeno počeo svoj staž jugoslavenskog državnika koji će trajati 35 godina; naime, u ožujku 1945. mu je jugoslavenski mirovinski fond u Beogradu udijelio potvrdu o neprekinutom radnom stažu od 1907. godine, dakle, staž od punih 38 godina otkad je počeo 1907. pohađati šegrtsku školu, te mu je u staž ubrojeno i vrijeme robije nakon što je kao terorist osuđen 1928. u Zagrebu, i vrijeme kada je nakon robije boravio u centrali Kominterne u Moskvi gdje je sovjetskoj tajnoj policiji cinkao svoje jugoslavenske drugove, tridesetih godina 20. stoljeća, i naravno staž u partizanima u Drugom svjetskom ratu. Najduži službeni put maršala Tita iznosio je inače 95 dana u komadu, i to u Indiju i Burmu, a prilikom polaska brodom jer Tito načelniku službe sigurnosti Jugoslavije izdao naredbu da obavezno s njim na put moraju ići i kavezi za egzotične životnje tipa majmuna, leoparda, papiga i drugih koje je mislio loviti i lovio u Jugoslaviji prijateljskim azijskim zemljama u koje je putovao. Pri tome je svom šefu sigurnosti izrazio zabrinutost hoće li ga u Indiji pozdraviti istim intenzitetom kao u Burmi.
Titov službeni biograf, Vladimir Dedijer, koji je bio maršalov čovjek od povjerenja s kojim je razgovarao stotine sati, i koji je Titu bio sklon i vjeran kao pas, izrekao je za crvenog firera sve samo ne pohvalnu karakteristiku, prepričavši njihov razgovor iz 1950. godine: rekao je da ga je Tito pitao, što ga to tako gleda, a Vladimir Dedijer na to kaže:
„Gledam te, evo, već 13 godina i nikako da budem načisto s tvojim likom. Na trenutke imaš vrlo blage, meke crte, a na trenutke vrlo oštre.“
Kad se Dedijerov opis Tita usporedi sa karakteristikom koju je o obožavanom jugoslavenskom božanstvu izrekao dr. Silvin Eiletz, u zagrebačkom Globusu ove godine, da je „Tito kao osoba bio i dobar i zao, dakle, da je shizofrena osoba“, što ovom istraživaču o Titu nije bilo teško utvrditi s obzirom da je stručnjak jer je bečki psiho-analitičar, a svjetska kolijevka Freudove psihoanalize leži u Beču. Međutim, vodeći političari u Hrvatskoj, i medijska javnost tvrde da „je Tito bio dobar“, a oni koji su malo oprezniji, iako su u dubini srca Titovi obožavatelji, kažu da je Tito jedna kontroverzna povijesna ličnost, ali nitko ne želi reći da je bio shizofrena osoba, iako čak i Dedijerov opis Tita upućuje na takvu dijagnozu. Međutim, titiostima u Republici Hrvatskoj Tito je i dalje genij, i „antifašistički brand Hrvatske u svijetu“.
Titov apsurd je da je uspio zavarati sve oko sebe osim svog tvorca i mentora – vođu sovjetskih boljševika i komunističkog tiranina Staljina. Staljin je točno znao tko je njegov „Valter“. Znao je da je Valteru u listopadu 1944. uputio pomoć od gotovo pola milijuna vojnika Crvene armije koja je jugoslavenskog doušnika sovjetske tajne službe ustoličila na vlast u Beogradu.
Naša je zabluda što vjerujemo kako je samo ustaškog Pogavnika Pavelića neka strana sila ustoličila na vlast, dok je istina da je i Tita ustoličila strana sila na vlast.
U rezoluciji Informbiroa iz 1948. godine, koja je bila povod razlazu Staljina i Tita, Staljin svog doušnika podsjeća tko ga je ustoličio na vlast u Beogradu, 1944. godine.
Ono što još saznajemo iz tajnih arhiva bivše Jugoslavije je, da je Tito nakon ustoličenja na vlast od Staljina dobio vojnu pomoć od koje se čovjeku može samo zavrtjeti u glavi, koju Pavelić nikada u tom obliku nije dobio od Hitlera, a kamoli od Mussolinija, a ta Staljinova pomoć Titu je uključivala blizu 500 borbenih zrakoplova i na stotine tenkova, topova i drugog ratnog materijala. Titoisti se inače rugaju tome da je Pavelić došao na vlast, ne samo uz pomoć Mussolinija i Nijemaca, nego i tome da je na vlast u Zagreb došao tek pet dana nakon proglašenja NDH od 10. travnja 1941. godine, ali povijesna je istina da se Tito nalazio u Rumunjskoj kad je Crvena armija potisnula njemačku vojsku iz Beograda, i tek nekoliko dana nakon toga je Tito u čamcima ratne mornarice Crvene armije došao Dunavom u Beograd i preuzeo vlast, odabravši si dvorac Karađorđevića kao svoju rezidenciju, dakle, da vlast odmah u startu ima kraljevsi background, kao što mu je život nakon toga bio doslovno kraljevski i carski, u biti faraonski ako ćemo se držati doslovno činjenica.
Većina hrvatske javnosti misli, zahvaljujući jugokomunističkoj propagandi mas-medija u Republici Hrvatskoj, kako je Republika Hrvatska visoko zadužena zemlja s vanjskim dugom od 40 milijardi eura, dok je vanjski dug Republike Hrvatske u stvarnosti 10 milijardi eura, a da je bivša Jugoslavija dugovala tek 20 milijardi eura, dakle, stvara se lažni dojam da je bilo bolje u bivšoj Jugi nego danas u Hrvatskoj, dok dokumenti iz povijesnih arhiva govore crno na bijelo da je Zapad, prije svega da su SAD upumpale u Titovu Jugoslaviju, ni manje ni više nego točno 102 milijarde US$. 102 milijarde dolara koje je Zapad na ovaj ili onaj način poklonio nekadašnjoj tamnici naroda kao bespovratnu pomoć, kao što danas Izrael od Sjedinjenih Američkih Država dobiva svake godine najmanje jednu millijardu dolara bespovratne vojne i druge pomoći tako je i bivša Jugoslavija dobivala, osim što je 20 milijardi dolara pisan kao dug plus kamate koje su kod zapadnih banaka bile taman tako visoke da ni generacije taj dug ne bi otplatile da se Jugoslavija nije raspala.
Kad je riječ o standardu koji je u Titovoj Jugoslaviji navodno bio bolji nego danas u Republici Hrvatskoj, onda dokumenti iz arhiva govore da je pred kraj Titove vlasti bilo u bivšoj Jugoslaviji 800 tisuća nezaposlenih, i najmanje toliko ih je radilo gao 'gastarbajteri' u inozemstvu, a prema istraživanju beogradskog Centra za radničko samoupravljanje trećina zaposlenih u društvenom sektoru, oko 1,8 milijuna ljudi, samo je prividno radila, a sveukupno gotovo 3,5 milijuna radnika titoistički jugoslavenski socijalistički sustav nije bio u stanju racionalno iskoristiti.
Titova Jugoslavija je 1976. godine za otplatu kredita i kamata davala koliko „za isplatu cjelokupnog mirovinskog i socijalnog osiguranja“.
U to vrijeme je izvoz Jugoslavije u SSSR porastao sa 29,55% na 48,52 posto, a na konvertibilna zapadna tržišta je pao sa 35,8 na 23%. To je, dakle, taj prosperitet bivše Titove Jugoslavije o kojemu danas govore neznalice, ali i pokvarenjaci i idijoti koji nas očito smatraju bedacima.
Ovom prilikom nećemo o tome kako je osamdesetih godina u Titovoj Jugoslaviji bio manjak struje, kako su domaćinstva navečer živjela u mraku jer je Jugoslavija svoju proizvodnju struje izvozila u inozemstvo radi otplate kredita i kamata, i da su se ljudi mogli u svojim automobilima voziti samo svaki drugi dan, ovisno o tome je li im automobilske registarske tablice, koje su imale crvenu zvijezdu petokraku, što nisu imale ni sovjetske ni albanske diktatora Envera Hodže, počinju s parnim ili neparnim brojem.
U svakom slučaju, Jugoslavija je pred kraj Titove vladavine dostigla sa Sovjetskim Savezom onu robnu razmjenu koju je imala uoči razlaza Staljina s Titom, 1948. godine, dok je Jugoslavija dostigla poloprivrednu proizvodnju prijeratne ondašnje Kraljevine Jugoslavije iz 1939. godine tek 1956. godine, ali ne zbog Drugog svjetksog rata nego zato što je Titova vlast od 1945. do 1950. totalno uništila seljaštvo podržavljenjem poljoprivrednog zemljišta i pljačkanjem seljaka kao i njihovim batinjanjem i nemalim brojem ubojstava seljaka i njihovih članova obitelji. Titova poslijeratna Jugoslavija imala je vjerojatno manju poljoprivrednu proizvodnju od NDH, dok je u prvih pet godina titoistički režim pobio više ljudi nego fašistički režim za četiri godine od 1941. do 1945. na području bivše Jugoslavije. Koncentracijski logori su se u Titovoj Jugoslaviji zvali „centri za društveno korisni rad“, i teror u njima nije bio manji od terora u gulagu u Sovjetskom Savezu. (Tako nam govore Titovi dokumenti iz arhiva.)
Nakon razlaza Staljina s Titom, SAD su Jugoslaviji dale 1952. bespovrtnu vojnu pomoć od 500 ratnih zrakoplova, od toga polovica mlaznih, na stotine tenkova, topova i na tisuće tona pšenice i svake druge vrste pomoći.
Titov apsurd je da je kao komunistički čelnik pridružio dvije godine poslije, 1954. godine, Jugoslaviju Sjevernoatlantskom vojno-političkom savezu ili NATO-paktu, potpisavši specijalnu suradnju o tome sa članicama saveza NATO, Grčkom i Turskom. Na upit zamjenika Državnog tajnika SAD, kome bi se u slučaju sukoba priključio, Zapadu ili Sovjetskom Savezu, Titov izaslanik Koča Popović rekao je da ideološka razlika nije problem. (Toliko o Titovim načelima.)
Tito je lagao kad god je stigao, i svoje je podanike također učio laganju, i to još u partizanima. Za vrijeme rata je vođa jugoslavenske revolucije poslao u Moskvu oko 5 tisuća šifriranih poruka, a prvu poruku u ratu je poslao nakon što je iz Moskve dobio 22. lipnja 1941. zapovjed da digne oružani ustanak. U mnogim depešama je Tito naprosto lagao Staljina o stanju na terenu, jer je na pr. za pogibiju pet njemačkih vojnika napisao da su partizani pobili 50, za jedan uništeni njemački tenk da su uništili jedan tenkovski bataljun, a 1944. je u Moskvu javio veliku laž da je ustaški režim u NDH pobio „460.000 Srba“, i to je prva laž na temu 'Jasenovca“ koja je potekla od Tita, i na osnovi te laži je Tito bio glavni promotor svađa između Srba i Hrvata, jer je vladao na rimskom načelu divide et impera – podijeli i vladaj!
U svom djetinjstvu je Tito bio ministrant u kumrovečkoj župi, i vjernik, dok su u Drugom svjetskom ratu njegovi partizani ubili točno 630 svećenika Katoličke crkve u Hrvatskoj i BiH, a nakon rata je njegova vlast uhitila zagrebačkog nadbiskupa Stepinca i nevinog ga osudila na montiranom sudskom procesu u staljinističkom stilu, i na koncu pogubila na podmukao način – trovanjem do smrti! Zato titoisti, kao vjerni staljinisti, što je Tito bio od rane mladosti, vole druga Tita, i pošto drže vlast u Hrvatskoj, ne daju Trg maršala Tita, ponosni na sva ubojstva koja je ovaj naredio i zapovjedio, jer kao „antifašist“ smio je sve, i dozvoljeno mu je sve.
Žrtve 'druga' Tita
U eri kada cijela se svjetska javnost zgraža nad Titovim masovnim ubojstvima u Barbarinom rovu Hude Jame kod Laškog u Sloveniji, iz 1945. godine, predsjednik Mesić hvali Tita, i vodi hrvatsku javnost na Velebit, da čita bukvicu o ustaškoj jami Jadovno u kojoj da leže žrtve ustaškog režima, kako nas Mesić poučava, a do danas, dakle, u posljednjih 68 godina ni hrvatska ni svjetska javnost nije vidjela niti jedan jedini kostur ili posmrtni ostatak žrtve fašizma iz te jame, niti jedan !!! A da je i vidjela, a nije, nije vrijeme govorit o ustaškim zločinima o kojima se govorilo pola stoljeća kako se komunistima već dizala ona stvar, nego je vrijeme govorit o onim zločinima o kojima se pola stoljeća moralo uslijed Titove „demokracije“ šutjeti, a to su komunistički i partizanski zločini jugoslavenskih komunista znani kao titoisti.
Evo još jedan podatak iz tajnih arhiva bivše Jugoslavije, danas objavljeni, naime, Tito je zapovjed za masovne zločine nad zarobljenim civilima i ratnim zarobljenicima iz 1945. godine izdao u Beogradu, na Dedinju, u svojoj (otetoj) rezidenciji 'Beli dvor', i to zapovjedniku 3. odjela vojne tajne policije Ozne, potpukovniku Jefti Šašiću kojega je dao probuditi usred noći dok je ovaj partizanski komandant imao običaj spavati sa pištoljem pod jastukom:
- „Druže Maršale, javljam se po vašem naređenju! Raportira potpukovnik Jefto Šašić.
Na njegovo iznenađenje Tito ga nije pogledao nego je mahnito hodao po sobi gore-dole, a ispod njegovih vojničkih čizama čula se škripa dvorskog parketa.
- Dali smo im priliku da se predaju, reći će Tito između 9. i 12. svibnja 1945. i nastavio-i da oni koji nisu okrvavili ruke budu amnestirani! Berlin je pao, a oni nam se ne predaju! Kao da ga je tek tada primijetio, pogledao je Šašića pravo u oči i u grču progovorio:
- Pobiti!
Šašić je netremice gledao u Tita, a on mu je dižući ruku u pravcu zapada naredio:
- Kreni u Sloveniju i Austriju, i prenesi ovu naredbu komandantima naših armija!“
(Izvor: svjedočenje Jefte Šašića prenijeto beogradskom autoru knjige o Titu, Peri Simiću.)
Tako će sredinom svibnja i dalje u lipnju 1945. Titove jedinice pobiti na desetke i desetke tisuća ratnih zarobljenih i zarobljenih civila koji su bili u pratnji antikomunstičke hrvatske vojske. Ubrzo će i Tito krenuti put Zagreba na genocidni sastanak i u obilazak masovnih stratišta i kontrolu ubijanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagrebu i okolici, te u Sloveniji, gdje je u Ljubljani održao sa svojim vojnim zapovjednicima i dužnosnicima komunističke partije još jedan genocidni sastanak; na oba genocidna sastanka u detalje je dogovorena likvidacija najmanje nekoliko desetaka tisuća ratnih zarobljenika i zarobljenih civila, kao i lokacije tajnih grobišta i jama. Za razliku od velebitske „ustaške jame“, o kojoj nam nije predočena niti jedna žrtva fašizma, hrvatska i svjetska javnost vidjela je žrtve komunizma iz maceljskih jama, zatim iz jame Jazovke, iz protutenkovskog rova kod Maribora, te iz rudnika Barbarin rov i drugih komunističkih stratišta. Sada vjerujte Mesiću, a ne svojim očima!
Što nam o Titu još govore arhivi? Na primjer kako je Tito rekao Churchillu prilikom njihova prva susreta u Italiji, 1944. godine, da je cilj njegove partizanske borbe „uspostavit demokraciju u Jugoslaviji“, a sovjetski dokumenti predstavljaju dokaze kako su se Tito i Staljin smijali na sastanku u Kremlju, 1946. godine o tome kako su izigrali Churchilla i u Jugoslaviji uspostavili komunističku diktaturu, te je Staljin u jednom trenutku predložio Tita za svog nasljednika. Staljin je obožavao svog vrlo sposobnog doušnika, i na kremaljskom sastanku poslije rata vlastoručno ga obuhvatio i podigao u zrak od sreće. Naravno, prilikom dolaska Titove delegacije u Moskvu (koja je bila najčešća destinacija njegovih službenih posjeta u inozemstvu) je za supruge sovjetskih dužnosnika iz Beograda stigla ekstra pošiljka od nekoliko sanduka sa zlatom i briljantima optočenim satovima dok je Jugoslavija istovremeno plaćala preko milijardu ondašnjih dinara boravak divizija Crvene armije u Jugoslaviji, a sovjetski vojni instruktori u Jugoslaviji su imali trostruko do deseterostruko veće plaće od oficira JNA.
U ovom osvrtu izdvojit ću još tri najstresnija trenutka u Titovu životu; prvi je bio u ruskom ratnom zarobljeništvu u Prvom svjetskomr atu kada ga je jedan čuvar opalio sa bičem 30 puta po leđima, zatim drugi stresni trenutak kada mu je šef Komunističke internacionale u Moskvi, Dimitrov, priopćio 1938. godine, nakon što je Tito cinkao sovjetskoj tajnoj policiji oko 100 dužnosnika KPJ, kako Kominterna u njega nema povjerenje, i treći puta je imao vrlo stresne životne trenutke za vrijeme njemačkog desanta na Drvar, 25. svibnja 1944. godine, kada je dalekozorom sa terase ispred drvarske pećine ugledao njemačke vojnike u njegovom američkom Jeepu, koji mu je britanska vojna misija poklonila, kako se kreću prema njemu, pa je počeo mahnito pucati iz snajpera koji mu je poklonio član sovjetske vojne misije pri politbirou CK KPJ u Drvaru, ali ga je njegova pratnja uspjela nagovoriti da mu je bolje ako počne odmah bježati nego poslije jer da poslije može biti kasno; jedan sovjetski zrakoplov je Tita nakon desetak dana 'bežanije' pokupio na kupreškom polju i otpeljao u Italiju, a britanski razarač ga poslije prebacio na otok Vis. Sa Visa se jedne mrkle noći, bez signalizacije na zrakoplovu, uputio u Moskvu, a iz Moskve poslije u Rumunjsku otkud je pratio „oslobođenje“ Jugoslavije, odnosno za početak Srbije i Beograda, od strane, ne „Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije“ nego sovjetske Crvene armije, i to 467 tisuća vojnika Crvene armije koji su sudjelovali u završnim operacijama potiskivanja njemačke vojske iz Srbije i Beograda; to je bilo više vojnika nego koliko je Osovina imala prilikom napada na Jugoslaviju od 6. travnja 1941. godine, ili Natopakta prilikom napada na tzv. SR Jugoslaviju iz 1999. godine.
A Konrad Adenauer je ikoni njemačke socijaldemokracije i nekadašnjem prijeratnom komunistu Willyu Brandtu, rekao da je Tito najobičniji razbojnik:
„Kad je bivši njemački kancelar Konrad Adenauer zamolio svg nasljednika Willya Brandta da mu kaže što uistinu misli o Titu, nastao je tajac. Brandt je pokušao iznijansirati odgovor, a Adenauer ga je prekinuo:
- Ostavite se toga, želim vam reći što ja mislim: to je jedan sasvim običan razbojnik!“
(Izvor: Knjiga „Velika obmana“, Beograd, 1990., str. 433)
Titov kult se inače počeo stvarati u partizanima, tamo negdje 1943. godine oko sjednice tako zvanog Avnoja kada se Tito oficirima-polaznicima oficirske partizanske škole potpisao na potvrde o obavljenom tečaju kao „maršal“, iako je tek poslije na komunističkoj skupštini AVNOJ imenovan za maršala, dakle, za najviši vojnički čin. Prilikom potpisivanja pridruženja Jugoslavije Natopaktu je Tito u Ateni potpisivao u svojoj maršalskoj uniformi, sa Staljinovim ordenjem na prsima, dok je kao zmija noge od javnosti, posebno od srpske javnosti čuvao austrougarsko odličje za borbe u Prvom svjetskom ratu na tlu Srbije. Do 1944. godine mnogi partizani uopće nisu ni znali kako se Tito u stvarnosti zove, a ni danas titoistima nije bitno njegovo pravo ime nego samo njegovo konspirativno ime koje mu je dala Kominterna, Tito, kao i čin maršala u kojemu je zapovijedio ubojstvo hrvatskog naroda (genocid) čiji je izrod.
Druže Tito - vrijeme je da kreneš na smetlište povijesti!
Izvor: knjiga Pere Simića pod naslovom „TITO – fenomen stoljeća“, Zagreb, 2009.
nedjelja, 14.06.2009.
TITO - NJEGOVI APSURDI I NAŠE ZABLUDE
Jugoslavenski "Führer" maršal Tito
S obzirom da mas-mediji u Republici Hrvatskoj, u pravilu glavni urednici, i neki urednici, novinarke i novinari, kolumnisti, te vladajući političari i državni dužnosnici na čelu sa predsjednikom Republike Hrvatske, Stjepanom Mesićem, posljednjih nekoliko godina sramotno oživljavaju kult ličnosti pokojnog komunističkog diktatora i masovnog ubojice Josipa Broza – Tita, u ovome osvrtu riješit ćemo na osnovi dokazanih činjenica, dakle, na osnovi arhivske građe iz arhiva u Moskvi i arhiva iz Beograda neke Titove apsurde i neke zablude kojima robujemo, ali ne radi nepopravljivih titoista, nego radi hrvatske mladeži.
Završit ću ovaj osvrt sa mišljenjem dokazanog antifašista (anti-hitlerovca) i demokrata, Konrada Adenauera, predsjednika zapadnonjemačke vlade i jednim od moralnih utemeljitelja Europske unije, o Titu.
Međutim, počinjem ovaj osvrt sa izjavom poznatog svjetskog britanskog glumca iz Hollywooda, Richarda Burtona, o Titu. Naime, Richard Burton glumio je „druga“ Tita u jugoslavenskom partizanskom filmu 'Sutjeska', dakle, u igranom filmu o povijesnom događaju ofenzive sila Osovine protiv Titovih partizanskih snaga u Drugom svjetskom ratu na području Bosne i Crne Gore, 1943. godine. Richard Burton je o obožavanom šefu jugoslavenskih komunista priznao da se, igrajući Tita u partizanskom filmu „Sutjeska“ proveo kao bos po trnju:
- Moje tumačenje njegova lika moja je najgora uloga. Znate, glumcu je iznimno teško tumačiti lik nekog drugog glumca.
Reći, tvrditi za nekog političara i državnika da je glumac, kao što je Richard Burton rekao za Josipa Broza – Tita, nije pohvalna činjenica. Richard Burton ipak nije jebivjetar nego stručnjak za glumu.
Naša zabluda o Titu je ta da mislimo kako je bio iskren, da nije glumio nego da je bio iskreni komunist iz ideala, i iskreni partizanski borac i vođa, iskreni zaštitnik radničkih prava, iskreni državnik Jugoslavije, na kraju krajeva da je bio iskreni Jugoslaven, i iskren čovjek.
Međutim, on je samo iskreno glumio iskrenog čovjeka, a u stvarnosti je bio pokvaren, i karakteristika koja ga prati je, da je bio notorni lažljivac.
Međutim, unatoč povijesnim činjenicama koje su poznate Stjepanu Mesiću i političkoj eliti u Republici Hrvatskoj, notornog lažljivca i pokvarenjaka Tita se uzdiže u nebesa, i tako se s najvišeg državnog položaja u Hrvatskoj u stilu propagande laže da se Tito navodno u Drugom svjetskom ratu borio za slobodu, i da se na čelu borbe za slobodu nalazila jugoslavenska komunistička partija, što je notorna laž, dok je istina da se na čelu Komunističke partije Jugoslavije nalazio Tito, i da se borio za vlast, a ne za slobodu naroda.
Titovo djelo je u konačnici on sam – on je sebe stvorio, a socijalističku Jugoslaviju koju je stvorio sam je uništio jer kao apsolutistički nedemokratski vladar ponašao se kao francuski kralj Louis XIV po načelu „Država - to sam ja“, i shodno tome je ispalo „Poslije mene – potop“.
Naime, ono što je Tito stvorio, nije u konačnici Jugoslavija, nego on sam, i kad je on nestao, nestala je i njegova tvorevina koju je koristio kao sredstvo za postizanje cilja, a cilj je njegova vlast. Sve drugo je Tita manje zanimalo, čak i žene su ga manje zanimale od vlasti, i nije u borbi za vlast trpio nijednog konkurenta, te nije imao suradnike u vlasti nego poslušnike dok je suradnike dao ubijati ili u najblažem slučaju ih je odstranio iz javnosti.
Tito je politiku učio od sovjetskih boljševika, i shodno tome se i sam ponašao kao boljševik, a uzor mu je do kraja života bio Staljin, i shodno tome se ponašao staljinistički otkad je kao šef zagrebačkog mjesnog komiteta komunističke partije 1927. ultimativno zahtijevao staljinizaciju KPJ, i time došao u fokus samoga Staljina; čim je nakon svoje robije došao u Moskvu, počeo je 4. ožujka 1934. pisati Staljinovoj tajnoj policiji karakteristike o vodećim jugoslavenskim komunistima u Moskvi. Kao bi povijest o njemu ispala bolje, dao je nakon Drugog svjetskog rata krivotvoriti ključne dokumente koje je sam pisao; krivotvorenje se u vrijeme Jugoslavije zvala „autorizacija“, tako da je Tito autorizirao sve ključne dokumente, kao na pr. proglas koji je pisao nakon napada Njemačke na SSSR od 22. lipnja 1941. kada je iz proglasa dao izbrisati ključnu riječ koja ga je kompromitirala, naime, izbacio je riječ koja ga je povezala sa činjenicom da je gotovo dvije godine podržavao pakt između Hitlera i Staljina od 23. kolovoza 1939. godine. (Izvorni dokument pronađen je u arhivu u Beogradu.)
Prvi program s kojim je osvojio prvi svoj položaj u životu, položaj šefa zagrebačkih komunista, bio je staljinizacija. Posljednji njegov program koji je ugradio u državne institucije SFR Jugoslavije 1974. bio je staljinizam, i apsurd nije da je umro kao Staljin, obožavan od milijuna zavedenih ljudi propagandom ispranih mozgova, nego je apsurd što i danas postoje ljudi koji vole i poštuju Tita koji je, da apsurd bude veći, pobio više antifašista nego fašisti, ali svejedno državni vrh Republike Hrvatske preporučuje Tita hrvatskom stanovništvu kao navodno najveću hrvatsku povijesnu ličnost i kao navodno najevećeg hrvatskog državnika u povijesti. Veća prevara od prevare koju je Tito počinio je prevara titoista koji danas lažu hrvatsku i svjetsku javnost.
Kad se pogleda tko je od vladajućih političara u RH najviše vodio titoističku propagandu, naime, Stjepan Mesić i Vladimir Šeks, i kad se njih dvojica poveže s osnovanom sumnjom da su bili doušnici bivše jugoslavenske komunističke tajne policije, dakle, udbaši, onda mnoge stvari postaju jasnije zašto i danas nakon Tita – Tito.
Naime, Jugoslavija se davno raspala, prije 19 godina, u međuvremenu je stvorena hrvatska, ne jugoslavenska, država, u međuvremenu imamo hrvatske državnike i hrvatske povijesne ličnosti, hrvatske branitelje i na tisuće poginulih i ranjenih Hrvata u prošlom ratu, imamo i hrvatske ratne junake i junačke ratne priče, kao što je obrana Vukovara, imamo Hrvatsku vojsku i ratne jedinice Zbora narodne garde i policije, ali glavna tema medija su proslave obljetnica partizanskih jedinica iz Drugog svjetskog rata, pod pokroviteljstvom predsjednika Mesića, i glavna vijest u medijima je jugoslavenski, a ne hrvatski državnik Tito, glavna medijska prezentacija je bivša Jugoslavija, a ne sadašnja Hrvatska, glavna medijska vijest je Tito, jedan diktator koji je umro prije 29 godina, i sada neka netko kaže da to nije namještaljka pripadnika tajne službe, bivših udbaša koji mora da su plaćenici nekih stranih službi i režima u svijetu, jer nije nepoznato da su mnogi nekadašnji kagebeovci za dobre novce radili nakon pada berlinskog zida za zapadne tajne službe i tzv. međunarodne korporacije ili u službi krupnog kapitala.
Tito - antifašističko božanstvo
Richard Burton bio je suprug od poznate seksepilne američke glumice Elisabeth Taylor, a njezina talijanska kolegica Sophia Loren bila je gošća u Titovoj vili na Brijunima, međutim, apsurd je što je Tito vilu na Brijunima poklonio u vlasništvo, ni manje ni više nego svom kolegi, državniku, diktatoru i masovnom zločincu, etiopskom caru Haile Selasiju, a ovaj je Titu pak dao izgraditi dvorac u glavnom gradu Etiopije, u Adis Abebi. To proizlazi iz povijesne dokumentacije 'Titove' pismohrane u Beogradu koja je bila državna tajna. Popis svih vila, voznog parka, zlatnog nakita i drugih materijalnih vrijednosti, koji je bio državna tajna, u usporedbi s popisom drugih državnika onoga i našega doba govori nam da je Tito imao više vila i veći vozni park od engleske kraljice i od bilo kojeg europskog državnika, a kad je Tito išao na službena putovanja, sa sobom je nosio sanduke sa poklonima od zlata kojima je izdašno darivao svoje ugostitelje. Apsurd je da nije Tito zaradio sanduke zlata koje je dijelio stranim državnicima, nego radnička klasa. Apsurd je i da je Tito dostigao mirovinu još u ožujku 1945. godine, nekoliko mjeseci prije nego je službeno počeo svoj staž jugoslavenskog državnika koji će trajati 35 godina; naime, u ožujku 1945. mu je jugoslavenski mirovinski fond u Beogradu udijelio potvrdu o neprekinutom radnom stažu od 1907. godine, dakle, staž od punih 38 godina otkad je počeo 1907. pohađati šegrtsku školu, te mu je u staž ubrojeno i vrijeme robije nakon što je kao terorist osuđen 1928. u Zagrebu, i vrijeme kada je nakon robije boravio u centrali Kominterne u Moskvi gdje je sovjetskoj tajnoj policiji cinkao svoje jugoslavenske drugove, tridesetih godina 20. stoljeća, i naravno staž u partizanima u Drugom svjetskom ratu. Najduži službeni put maršala Tita iznosio je inače 95 dana u komadu, i to u Indiju i Burmu, a prilikom polaska brodom jer Tito načelniku službe sigurnosti Jugoslavije izdao naredbu da obavezno s njim na put moraju ići i kavezi za egzotične životnje tipa majmuna, leoparda, papiga i drugih koje je mislio loviti i lovio u Jugoslaviji prijateljskim azijskim zemljama u koje je putovao. Pri tome je svom šefu sigurnosti izrazio zabrinutost hoće li ga u Indiji pozdraviti istim intenzitetom kao u Burmi.
Titov službeni biograf, Vladimir Dedijer, koji je bio maršalov čovjek od povjerenja s kojim je razgovarao stotine sati, i koji je Titu bio sklon i vjeran kao pas, izrekao je za crvenog firera sve samo ne pohvalnu karakteristiku, prepričavši njihov razgovor iz 1950. godine: rekao je da ga je Tito pitao, što ga to tako gleda, a Vladimir Dedijer na to kaže:
„Gledam te, evo, već 13 godina i nikako da budem načisto s tvojim likom. Na trenutke imaš vrlo blage, meke crte, a na trenutke vrlo oštre.“
Kad se Dedijerov opis Tita usporedi sa karakteristikom koju je o obožavanom jugoslavenskom božanstvu izrekao dr. Silvin Eiletz, u zagrebačkom Globusu ove godine, da je „Tito kao osoba bio i dobar i zao, dakle, da je shizofrena osoba“, što ovom istraživaču o Titu nije bilo teško utvrditi s obzirom da je stručnjak jer je bečki psiho-analitičar, a svjetska kolijevka Freudove psihoanalize leži u Beču. Međutim, vodeći političari u Hrvatskoj, i medijska javnost tvrde da „je Tito bio dobar“, a oni koji su malo oprezniji, iako su u dubini srca Titovi obožavatelji, kažu da je Tito jedna kontroverzna povijesna ličnost, ali nitko ne želi reći da je bio shizofrena osoba, iako čak i Dedijerov opis Tita upućuje na takvu dijagnozu. Međutim, titiostima u Republici Hrvatskoj Tito je i dalje genij, i „antifašistički brand Hrvatske u svijetu“.
Titov apsurd je da je uspio zavarati sve oko sebe osim svog tvorca i mentora – vođu sovjetskih boljševika i komunističkog tiranina Staljina. Staljin je točno znao tko je njegov „Valter“. Znao je da je Valteru u listopadu 1944. uputio pomoć od gotovo pola milijuna vojnika Crvene armije koja je jugoslavenskog doušnika sovjetske tajne službe ustoličila na vlast u Beogradu.
Naša je zabluda što vjerujemo kako je samo ustaškog Pogavnika Pavelića neka strana sila ustoličila na vlast, dok je istina da je i Tita ustoličila strana sila na vlast.
U rezoluciji Informbiroa iz 1948. godine, koja je bila povod razlazu Staljina i Tita, Staljin svog doušnika podsjeća tko ga je ustoličio na vlast u Beogradu, 1944. godine.
Ono što još saznajemo iz tajnih arhiva bivše Jugoslavije je, da je Tito nakon ustoličenja na vlast od Staljina dobio vojnu pomoć od koje se čovjeku može samo zavrtjeti u glavi, koju Pavelić nikada u tom obliku nije dobio od Hitlera, a kamoli od Mussolinija, a ta Staljinova pomoć Titu je uključivala blizu 500 borbenih zrakoplova i na stotine tenkova, topova i drugog ratnog materijala. Titoisti se inače rugaju tome da je Pavelić došao na vlast, ne samo uz pomoć Mussolinija i Nijemaca, nego i tome da je na vlast u Zagreb došao tek pet dana nakon proglašenja NDH od 10. travnja 1941. godine, ali povijesna je istina da se Tito nalazio u Rumunjskoj kad je Crvena armija potisnula njemačku vojsku iz Beograda, i tek nekoliko dana nakon toga je Tito u čamcima ratne mornarice Crvene armije došao Dunavom u Beograd i preuzeo vlast, odabravši si dvorac Karađorđevića kao svoju rezidenciju, dakle, da vlast odmah u startu ima kraljevsi background, kao što mu je život nakon toga bio doslovno kraljevski i carski, u biti faraonski ako ćemo se držati doslovno činjenica.
Većina hrvatske javnosti misli, zahvaljujući jugokomunističkoj propagandi mas-medija u Republici Hrvatskoj, kako je Republika Hrvatska visoko zadužena zemlja s vanjskim dugom od 40 milijardi eura, dok je vanjski dug Republike Hrvatske u stvarnosti 10 milijardi eura, a da je bivša Jugoslavija dugovala tek 20 milijardi eura, dakle, stvara se lažni dojam da je bilo bolje u bivšoj Jugi nego danas u Hrvatskoj, dok dokumenti iz povijesnih arhiva govore crno na bijelo da je Zapad, prije svega da su SAD upumpale u Titovu Jugoslaviju, ni manje ni više nego točno 102 milijarde US$. 102 milijarde dolara koje je Zapad na ovaj ili onaj način poklonio nekadašnjoj tamnici naroda kao bespovratnu pomoć, kao što danas Izrael od Sjedinjenih Američkih Država dobiva svake godine najmanje jednu millijardu dolara bespovratne vojne i druge pomoći tako je i bivša Jugoslavija dobivala, osim što je 20 milijardi dolara pisan kao dug plus kamate koje su kod zapadnih banaka bile taman tako visoke da ni generacije taj dug ne bi otplatile da se Jugoslavija nije raspala.
Kad je riječ o standardu koji je u Titovoj Jugoslaviji navodno bio bolji nego danas u Republici Hrvatskoj, onda dokumenti iz arhiva govore da je pred kraj Titove vlasti bilo u bivšoj Jugoslaviji 800 tisuća nezaposlenih, i najmanje toliko ih je radilo gao 'gastarbajteri' u inozemstvu, a prema istraživanju beogradskog Centra za radničko samoupravljanje trećina zaposlenih u društvenom sektoru, oko 1,8 milijuna ljudi, samo je prividno radila, a sveukupno gotovo 3,5 milijuna radnika titoistički jugoslavenski socijalistički sustav nije bio u stanju racionalno iskoristiti.
Titova Jugoslavija je 1976. godine za otplatu kredita i kamata davala koliko „za isplatu cjelokupnog mirovinskog i socijalnog osiguranja“.
U to vrijeme je izvoz Jugoslavije u SSSR porastao sa 29,55% na 48,52 posto, a na konvertibilna zapadna tržišta je pao sa 35,8 na 23%. To je, dakle, taj prosperitet bivše Titove Jugoslavije o kojemu danas govore neznalice, ali i pokvarenjaci i idijoti koji nas očito smatraju bedacima.
Ovom prilikom nećemo o tome kako je osamdesetih godina u Titovoj Jugoslaviji bio manjak struje, kako su domaćinstva navečer živjela u mraku jer je Jugoslavija svoju proizvodnju struje izvozila u inozemstvo radi otplate kredita i kamata, i da su se ljudi mogli u svojim automobilima voziti samo svaki drugi dan, ovisno o tome je li im automobilske registarske tablice, koje su imale crvenu zvijezdu petokraku, što nisu imale ni sovjetske ni albanske diktatora Envera Hodže, počinju s parnim ili neparnim brojem.
U svakom slučaju, Jugoslavija je pred kraj Titove vladavine dostigla sa Sovjetskim Savezom onu robnu razmjenu koju je imala uoči razlaza Staljina s Titom, 1948. godine, dok je Jugoslavija dostigla poloprivrednu proizvodnju prijeratne ondašnje Kraljevine Jugoslavije iz 1939. godine tek 1956. godine, ali ne zbog Drugog svjetksog rata nego zato što je Titova vlast od 1945. do 1950. totalno uništila seljaštvo podržavljenjem poljoprivrednog zemljišta i pljačkanjem seljaka kao i njihovim batinjanjem i nemalim brojem ubojstava seljaka i njihovih članova obitelji. Titova poslijeratna Jugoslavija imala je vjerojatno manju poljoprivrednu proizvodnju od NDH, dok je u prvih pet godina titoistički režim pobio više ljudi nego fašistički režim za četiri godine od 1941. do 1945. na području bivše Jugoslavije. Koncentracijski logori su se u Titovoj Jugoslaviji zvali „centri za društveno korisni rad“, i teror u njima nije bio manji od terora u gulagu u Sovjetskom Savezu. (Tako nam govore Titovi dokumenti iz arhiva.)
Nakon razlaza Staljina s Titom, SAD su Jugoslaviji dale 1952. bespovrtnu vojnu pomoć od 500 ratnih zrakoplova, od toga polovica mlaznih, na stotine tenkova, topova i na tisuće tona pšenice i svake druge vrste pomoći.
Titov apsurd je da je kao komunistički čelnik pridružio dvije godine poslije, 1954. godine, Jugoslaviju Sjevernoatlantskom vojno-političkom savezu ili NATO-paktu, potpisavši specijalnu suradnju o tome sa članicama saveza NATO, Grčkom i Turskom. Na upit zamjenika Državnog tajnika SAD, kome bi se u slučaju sukoba priključio, Zapadu ili Sovjetskom Savezu, Titov izaslanik Koča Popović rekao je da ideološka razlika nije problem. (Toliko o Titovim načelima.)
Tito je lagao kad god je stigao, i svoje je podanike također učio laganju, i to još u partizanima. Za vrijeme rata je vođa jugoslavenske revolucije poslao u Moskvu oko 5 tisuća šifriranih poruka, a prvu poruku u ratu je poslao nakon što je iz Moskve dobio 22. lipnja 1941. zapovjed da digne oružani ustanak. U mnogim depešama je Tito naprosto lagao Staljina o stanju na terenu, jer je na pr. za pogibiju pet njemačkih vojnika napisao da su partizani pobili 50, za jedan uništeni njemački tenk da su uništili jedan tenkovski bataljun, a 1944. je u Moskvu javio veliku laž da je ustaški režim u NDH pobio „460.000 Srba“, i to je prva laž na temu 'Jasenovca“ koja je potekla od Tita, i na osnovi te laži je Tito bio glavni promotor svađa između Srba i Hrvata, jer je vladao na rimskom načelu divide et impera – podijeli i vladaj!
U svom djetinjstvu je Tito bio ministrant u kumrovečkoj župi, i vjernik, dok su u Drugom svjetskom ratu njegovi partizani ubili točno 630 svećenika Katoličke crkve u Hrvatskoj i BiH, a nakon rata je njegova vlast uhitila zagrebačkog nadbiskupa Stepinca i nevinog ga osudila na montiranom sudskom procesu u staljinističkom stilu, i na koncu pogubila na podmukao način – trovanjem do smrti! Zato titoisti, kao vjerni staljinisti, što je Tito bio od rane mladosti, vole druga Tita, i pošto drže vlast u Hrvatskoj, ne daju Trg maršala Tita, ponosni na sva ubojstva koja je ovaj naredio i zapovjedio, jer kao „antifašist“ smio je sve, i dozvoljeno mu je sve.
Žrtve 'druga' Tita
U eri kada cijela se svjetska javnost zgraža nad Titovim masovnim ubojstvima u Barbarinom rovu Hude Jame kod Laškog u Sloveniji, iz 1945. godine, predsjednik Mesić hvali Tita, i vodi hrvatsku javnost na Velebit, da čita bukvicu o ustaškoj jami Jadovno u kojoj da leže žrtve ustaškog režima, kako nas Mesić poučava, a do danas, dakle, u posljednjih 68 godina ni hrvatska ni svjetska javnost nije vidjela niti jedan jedini kostur ili posmrtni ostatak žrtve fašizma iz te jame, niti jedan !!! A da je i vidjela, a nije, nije vrijeme govorit o ustaškim zločinima o kojima se govorilo pola stoljeća kako se komunistima već dizala ona stvar, nego je vrijeme govorit o onim zločinima o kojima se pola stoljeća moralo uslijed Titove „demokracije“ šutjeti, a to su komunistički i partizanski zločini jugoslavenskih komunista znani kao titoisti.
Evo još jedan podatak iz tajnih arhiva bivše Jugoslavije, danas objavljeni, naime, Tito je zapovjed za masovne zločine nad zarobljenim civilima i ratnim zarobljenicima iz 1945. godine izdao u Beogradu, na Dedinju, u svojoj (otetoj) rezidenciji 'Beli dvor', i to zapovjedniku 3. odjela vojne tajne policije Ozne, potpukovniku Jefti Šašiću kojega je dao probuditi usred noći dok je ovaj partizanski komandant imao običaj spavati sa pištoljem pod jastukom:
- „Druže Maršale, javljam se po vašem naređenju! Raportira potpukovnik Jefto Šašić.
Na njegovo iznenađenje Tito ga nije pogledao nego je mahnito hodao po sobi gore-dole, a ispod njegovih vojničkih čizama čula se škripa dvorskog parketa.
- Dali smo im priliku da se predaju, reći će Tito između 9. i 12. svibnja 1945. i nastavio-i da oni koji nisu okrvavili ruke budu amnestirani! Berlin je pao, a oni nam se ne predaju! Kao da ga je tek tada primijetio, pogledao je Šašića pravo u oči i u grču progovorio:
- Pobiti!
Šašić je netremice gledao u Tita, a on mu je dižući ruku u pravcu zapada naredio:
- Kreni u Sloveniju i Austriju, i prenesi ovu naredbu komandantima naših armija!“
(Izvor: svjedočenje Jefte Šašića prenijeto beogradskom autoru knjige o Titu, Peri Simiću.)
Tako će sredinom svibnja i dalje u lipnju 1945. Titove jedinice pobiti na desetke i desetke tisuća ratnih zarobljenih i zarobljenih civila koji su bili u pratnji antikomunstičke hrvatske vojske. Ubrzo će i Tito krenuti put Zagreba na genocidni sastanak i u obilazak masovnih stratišta i kontrolu ubijanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagrebu i okolici, te u Sloveniji, gdje je u Ljubljani održao sa svojim vojnim zapovjednicima i dužnosnicima komunističke partije još jedan genocidni sastanak; na oba genocidna sastanka u detalje je dogovorena likvidacija najmanje nekoliko desetaka tisuća ratnih zarobljenika i zarobljenih civila, kao i lokacije tajnih grobišta i jama. Za razliku od velebitske „ustaške jame“, o kojoj nam nije predočena niti jedna žrtva fašizma, hrvatska i svjetska javnost vidjela je žrtve komunizma iz maceljskih jama, zatim iz jame Jazovke, iz protutenkovskog rova kod Maribora, te iz rudnika Barbarin rov i drugih komunističkih stratišta. Sada vjerujte Mesiću, a ne svojim očima!
Što nam o Titu još govore arhivi? Na primjer kako je Tito rekao Churchillu prilikom njihova prva susreta u Italiji, 1944. godine, da je cilj njegove partizanske borbe „uspostavit demokraciju u Jugoslaviji“, a sovjetski dokumenti predstavljaju dokaze kako su se Tito i Staljin smijali na sastanku u Kremlju, 1946. godine o tome kako su izigrali Churchilla i u Jugoslaviji uspostavili komunističku diktaturu, te je Staljin u jednom trenutku predložio Tita za svog nasljednika. Staljin je obožavao svog vrlo sposobnog doušnika, i na kremaljskom sastanku poslije rata vlastoručno ga obuhvatio i podigao u zrak od sreće. Naravno, prilikom dolaska Titove delegacije u Moskvu (koja je bila najčešća destinacija njegovih službenih posjeta u inozemstvu) je za supruge sovjetskih dužnosnika iz Beograda stigla ekstra pošiljka od nekoliko sanduka sa zlatom i briljantima optočenim satovima dok je Jugoslavija istovremeno plaćala preko milijardu ondašnjih dinara boravak divizija Crvene armije u Jugoslaviji, a sovjetski vojni instruktori u Jugoslaviji su imali trostruko do deseterostruko veće plaće od oficira JNA.
U ovom osvrtu izdvojit ću još tri najstresnija trenutka u Titovu životu; prvi je bio u ruskom ratnom zarobljeništvu u Prvom svjetskomr atu kada ga je jedan čuvar opalio sa bičem 30 puta po leđima, zatim drugi stresni trenutak kada mu je šef Komunističke internacionale u Moskvi, Dimitrov, priopćio 1938. godine, nakon što je Tito cinkao sovjetskoj tajnoj policiji oko 100 dužnosnika KPJ, kako Kominterna u njega nema povjerenje, i treći puta je imao vrlo stresne životne trenutke za vrijeme njemačkog desanta na Drvar, 25. svibnja 1944. godine, kada je dalekozorom sa terase ispred drvarske pećine ugledao njemačke vojnike u njegovom američkom Jeepu, koji mu je britanska vojna misija poklonila, kako se kreću prema njemu, pa je počeo mahnito pucati iz snajpera koji mu je poklonio član sovjetske vojne misije pri politbirou CK KPJ u Drvaru, ali ga je njegova pratnja uspjela nagovoriti da mu je bolje ako počne odmah bježati nego poslije jer da poslije može biti kasno; jedan sovjetski zrakoplov je Tita nakon desetak dana 'bežanije' pokupio na kupreškom polju i otpeljao u Italiju, a britanski razarač ga poslije prebacio na otok Vis. Sa Visa se jedne mrkle noći, bez signalizacije na zrakoplovu, uputio u Moskvu, a iz Moskve poslije u Rumunjsku otkud je pratio „oslobođenje“ Jugoslavije, odnosno za početak Srbije i Beograda, od strane, ne „Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije“ nego sovjetske Crvene armije, i to 467 tisuća vojnika Crvene armije koji su sudjelovali u završnim operacijama potiskivanja njemačke vojske iz Srbije i Beograda; to je bilo više vojnika nego koliko je Osovina imala prilikom napada na Jugoslaviju od 6. travnja 1941. godine, ili Natopakta prilikom napada na tzv. SR Jugoslaviju iz 1999. godine.
A Konrad Adenauer je ikoni njemačke socijaldemokracije i nekadašnjem prijeratnom komunistu Willyu Brandtu, rekao da je Tito najobičniji razbojnik:
„Kad je bivši njemački kancelar Konrad Adenauer zamolio svg nasljednika Willya Brandta da mu kaže što uistinu misli o Titu, nastao je tajac. Brandt je pokušao iznijansirati odgovor, a Adenauer ga je prekinuo:
- Ostavite se toga, želim vam reći što ja mislim: to je jedan sasvim običan razbojnik!“
(Izvor: Knjiga „Velika obmana“, Beograd, 1990., str. 433)
Titov kult se inače počeo stvarati u partizanima, tamo negdje 1943. godine oko sjednice tako zvanog Avnoja kada se Tito oficirima-polaznicima oficirske partizanske škole potpisao na potvrde o obavljenom tečaju kao „maršal“, iako je tek poslije na komunističkoj skupštini AVNOJ imenovan za maršala, dakle, za najviši vojnički čin. Prilikom potpisivanja pridruženja Jugoslavije Natopaktu je Tito u Ateni potpisivao u svojoj maršalskoj uniformi, sa Staljinovim ordenjem na prsima, dok je kao zmija noge od javnosti, posebno od srpske javnosti čuvao austrougarsko odličje za borbe u Prvom svjetskom ratu na tlu Srbije. Do 1944. godine mnogi partizani uopće nisu ni znali kako se Tito u stvarnosti zove, a ni danas titoistima nije bitno njegovo pravo ime nego samo njegovo konspirativno ime koje mu je dala Kominterna, Tito, kao i čin maršala u kojemu je zapovijedio ubojstvo hrvatskog naroda (genocid) čiji je izrod.
Druže Tito - vrijeme je da kreneš na smetlište povijesti!
Izvor: knjiga Pere Simića pod naslovom „TITO – fenomen stoljeća“, Zagreb, 2009.
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8514
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Sakrivena Hrvatska povijest
Hrvatsko slovo: 20. 05. 2005.
Piše: Goran Jurišić
Može li boljševik i masovni ubojica biti antifašist
Ratni zločini maršala Tita
U povodu 60. obljetnice bleiburških žrtava jugokomunističkog tiranina, 25. obljetnice diktatorove smrti, i 14. obljetnice zagrebačkog Trga maršala Tita u samostalnoj Republici Hrvatskoj, upoznajemo hrvatsku javnost sa do sada skoro nepoznatim povijesnim činjenicama o tome što je Josip Broz Tito radio u Drugom svjetskom ratu, kako bi vlasti naše Republike danas mogle odgovoriti zašto se Hrvatska poziva na balkanskog boljševika koji nije bio antifašist nego komunist i masovni ubojica.
Za što se bore partizani?
O Titovom ratnom putu najbolje svjedoče partizanski dokumenti poput proglasa KPJ iz 1941. pod naslovom: "Za što se bore partizani u Bosni i Hercegovini" (Original preveden sa srpskog na hrvatski jezik.) Ovaj dokument predstavlja Titovu boljševičku Oktobarsku revoluciju protiv demokracije. U proglasu Tito brani barbarski režim Sovjetskog Saveza od "invazije fašističkih barbara" i poziva sve "opljačkane narode", ne samo na "uništenje fašističke oružane sile", nego i na "obračun i uništenje svakog člana pete kolone", na "pljenidbu cjelokupne imovine kako bi se ostvarila "narodna demokracija i istinski narodni oblik vladavine" nakon rata kako "nikada više ne bi došlo do rata" i kako bi "narodi živjeli zajedno u bratstvu". Kako su narodi živjeli u bratstvu i kako je izgledala "narodna demokracija" vidjelo se na primjerima u Mađarskoj 1956. kada su tenkovi sovjetskih komunista gazili mađarski narod, ili 1968. kada je taj isti "tenkovski komunizam" pregazio volju češkog i slovačkog naroda za slobodom od totalitarnog komunizma. U propagandi u Lenjinovom stilu su jugokomunisti u proglasu čak upozorili "jugoslavenske narode" u Bosni i Hercegovini, koje nazivaju "bosanskim seljacima i radnicima", da se moraju sami boriti za "oslobođenje od fašizma", a "najmanje iščekivati da budu oslobođeni od neke imperijalističke sile" kao na pr. Velike Britanije. Titovi partizani su dakle već na početku rata bili uvjereni da pobjeda antihitlerovske Savezničke koalicije Velike Britanije i Sovjetskog Saveza u Europi znači u biti pobjedu komunizma. Takvo shvaćanje je među jugokomunistima zato bilo jako izraženo, što su komunističke partije iz 37 zemalja svijeta 1920. na II kongresu Komunističke internacionale (Kominterna) u Moskvi bespogovorno prihvatile Lenjinov program "21 točka" o "Svjetskoj revoluciji". Zlo u liku i djelu Vladimira Iljiča Lenjina i Oktobarske revolucije trebalo je po zamisli boljševika zavladati svijetom još za Lenjinova života, ali zbog oružane intervencije Zapada 1918. u Sovjetskom Savezu je plan o izvozu revolucije odgođen. Moskva je Oktobarsku revoluciju počela ponovo izvoziti u svijet za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tako je i bilo, s obzirom kako je nakon 1945. pola Europe bilo zarobljeno u totalitarnom komunizmu.
Zločini po Partijskim naputcima
Nadalje se u partizanskom proglasu spominje kako "radničke mase" neće dozvoliti "povratak na kapitalizam" koji da "je doveo do fašizma". Povijesna istina je, međutim, da je komunizam uzrok pojavi fašizma, a kapitalizam bez socijalne pravde (liberalizam) je uzrok pojavi komunizma. Vodstvo Titove komunističke partije usred rata upozorava da (zapadni) "kapitalisti rade skriveno protiv sovjetske Rusije, protiv partizana i komunističke partije" KPJ, koja da vodi "narodni ustanak". U isto vrijeme dok Titova propaganda napada britanske antifašističke saveznike, i optužuje ih da su protiv "NOB", britanski saveznici opskrbljuju komunističku Titovu vojsku oružjem. Partizansko vodstvo priznaje u proglasu da je htjelo "iskrenu suradnju sa četnicima i zajedničku borbu, drugarsko zajedništvo(...)" Na kraju se u partizanskoj propagandi laži i poluistina spominje i jedna povijesna činjenična istina, da se jugokomunistička Prva proleterska brigada sastojala isključivo od srpskih i crnogorskih partizana, "koji" da "nisu protiv četnika(...)Svi se oni bore paralelno sa Crvenom armijom, sa slavnom vojskom sovjetskih radnika i seljaka koja će jedinstveno i samostalno svim narodima Jugoslavije donijeti oslobođenje(...)Neki nisu svjesni da se jedino sa sovjetskom Rusijom može osigurati budućnost (...)" Partizanski list "Hercegovac", kojega su uređivali srpski partizani, piše o (...)"borbi protiv okupatora, ustaša i pete kolone, i izdajnika i krvnika /jugoslavenskih/ naroda - četnika"(...) Spominjanjem oružane borbe protiv pete kolone partizani priznaju napade na seosko katoličko i muslimansko stanovništvo po istočnoj Bosni od strane Druge partizanske proleterske brigade. U službenim partizanskim priopćenjima se čak i priznaju partizanski zločini. Partizanske novine objavile su 1. svibnja 1942. godine slijedeće: "Dana 16. travnja su partizanske snage napale ustašku posadu u Jezeranama. Borba se vodila cijeli dan po ulicama mjesta kao i na obroncima brežuljaka okolo /mjesta/. Sve zgrade u kojima su se nalazili okupatori su zapaljene. Partizani su sa otvorenog herojski jurišali na kuće, pod najtežom neprijateljskom vatrom se penjali na krovove kako bi ih zapalili benzinskim flašama. (...) Titovi ratni zločini započeli su Partijskim naputcima prilikom inspekcije komunističkog ustanka od 22. lipnja 1941. od strane predstavnika "rukovodstva" politbiroa CK KPJ u Hrvatskoj krajem srpnja 1941. godine, kada Edvard Kardelj šalje izvješće Titu u kojemu, između ostalog, javlja kako je poučio rukovodstvo CK KPH o pravilnoj taktici ustanka u dvije etape, I taktika sabotaže, II gerilska taktika oružane borbe; u vezi prve etape sabotaža, visoki jugokomunistički funkcioner traži od komunista u Hrvatskoj da trebaju "izazvati represalije... u ratu se ne smijemo plašiti uništenja čitavih sela, teror će bezuvjetno dovesti do oružane akcije." (To je isti zločinački stav kakav je 1917. imao Lenjin.) Terorističke akcije postavljanja bombi, kao na pr. u zagrebačku glavnu poštu u Jurišićevoj ulici, miniranje željezničke pruge Zagreb-Zemun, ili pokolj 130 hrvatskih seljaka 2. kolovoza 1941. u sjeverozapadnim bosanskim selima Krnjeuša i Vrtoče i drugi teroristički napadi doveli su početkom 1942. do prve konkretne gerilske akcije kada je partizanska II proleterska brigada napala i zauzela grad Rogaticu u istočnoj Bosni nakon čega je 500 stanovnika Rogatice pred "narodnom vlašću" izbjeglo u Foču. Druga velika konkretna oružana akcija Titovih snaga uslijedila je u noći sa 15. na 16. svibanj 1942. kada su srpski partizani sa Kozare napali opkoljeni grad Prijedor u sjeverozapadnoj Bosni. Nakon što je grad pao u partizanske ruke (partizani bi rekli da je grad "oslobođen") uslijedio je teror protiv civilnog stanovništva:
Četiri masovne grobnice i dvije rezervne
U nepunih mjesec dana okupacije je partizanski režim ubio 229 građana Prijedora, a sveukupno je u gradu i okolici ubijeno preko 400 civila, i to na način da su hapšeni i pritvoreni u zatvoru policijske stanice u Prijedoru. Potom su zatvorenici pojedinačno izvođeni pred partizanski revolucionarni tribunal i redom osuđeni na smrt. Partizani su "osuđenike" strijeljali do smrti kod sela Čirkin-polje-Pašinac, zvano Glavica, 3 km od Prijedora prema planini Kozari, i bacili u četiri iskopane masovne grobnice. Dana 10. lipnja 1942. je 4. gorski zdrug oružanih snaga NDH, pod zapovjedništvom generala Čanića, oslobodio Prijedor, nakon čega je sudsko-medicinsko povjerenstvo iz Zagreba izvršilo iskapanje 4 masovne grobnice i forenzički obradilo sve žrtve imenom i prezimenom. Istražitelji su naišli i na dvije pripremljene prazne masovne grobnice koje bi bile popunjene da "peta kolona" nije prekinula partizanski teror u Prijedoru. O partizanskim ratnim zločinima svjedočili su preživjele žrtve, poput načelnika policijske stanice u Prijedoru, g. Hakije Jusufagića, koji je bio pao u partizansko zarobljeništvo u kojemu je čekao smrtonosno suđenje, i preživjeli civil, Alija Jahić (23 godine star). Zarobljeni počinitelji-svjedoci bile su slijedeće partizanke: Mira Cikotić (30 god.), rođena Pralica iz Bosanske Dubice i udata za prijeratnog predsjednika općinskog suda u Prijedoru, Božu Cikotu, čija je supruga dakle bila članica revolucionarnog suda za vrijeme partizanske okupacije. Zatim, partizanka Mara Došen (45) iz Sanskog Mosta, i Jela Rodić (23) iz Čirkin-polja koja je u svom selu sudjelovala u strijeljanju zarobljenika. Komandant partizana s Kozare bio je izvjesni "Šoša", a njegov vrhovni komandant bio je Josip Broz Tito. Iste godine su partizani zauzeli Derventu i ubili 30 zarobljenih pripadnika ustaške posade i sveukupno likvidirali 300 građana, a prilikom povlačenja su Titove snage zapalile Derventu koja je po izjavama svjedoka sličila groblju. U siječnju 1943. je Titov režim, nakon što su partizani iz "udarne" XIII proleterske brigade "Rade Končar" zauzeli mjesto Sošice na planini Žumberak, između Karlovca i Zagreba, na smrt osudio i do smrti strijeljao 218 zarobljenih vojnika oružanih snaga NDH. O izvršenim egzekucijama je zapovjedništvo brigade depešom obavijestila svog vrhovnog komandanta, Josipa Broza Tita. (Jedan od trojice potpisnika depeše bio je i politički komesar Vladimir Bakarić, poslijeratni visoki funkcioner KPJ i Socijalističke Republike Hrvatske.) I na kraju, da ne preskočimo 1944. godinu, navesti ćemo i za tu ratnu godinu jedan primjer ratnog zločina za koji je odgovoran maršal Tito:
Prvi partizanski juriš na grad Travnik u srednjoj Bosni izveli su 15. studenog 1943. godine (dva tjedna pred komunističku skupštinu AVNOJ i obnovu Jugoslavije), srpska 6. lička brigada i Bosanski korpus, sveukupno 10 tisuća jugoslavenskih partizana nasuprot 2,5 tisuće hrvatskih branitelja u 6. domobranskoj konjičkoj pukovniji, Zagrebačkoj pukovniji, Travničkoj posadnoj bojni i Kupreškoj bojni. Napad je počeo ispaljivanjem 1000 granata na grad iz 26 topova i talijanskih tenkova koje su fašisti nakon kapitulacije Italije prepustili komunistima. Juriš je odbijen, a gubici na hrvatskoj strani iznosili su 34 mrtva i 120 ranjenih branitelja. Dana 4. siječnja 1944. je crveni maršal od zapadnih anglo-američkih Saveznika zatražio zračnu podršku, koju je i dobio: u zračnom napadu američkog ratnog zrakoplovstva bačeno je na grad Travnik 500 avio-bombi koje su ubile 120 građana Travnika (od ustaških vojnika nije nitko poginuo). Tijekom 1944. se Travnik nalazio pod partizanskom blokadom, sve do 19. listopada 1944. kada su su partizani izvršili novi juriš na Travnik, ovaj puta u jačini divizija. Travnik je osvojen 22. listopada. Izginula je većina hrvatskih branitelja, među njima i zapovjednik obrane, pukovnik Bona Bunić, zvan "Vitez Zrinski od Travnika". Zajedno s njim je poginulo 30 časnika Hrvatskih oružanih snaga NDH. Hrvatski bojovnici su iz stroja izbacili oko 4 tisuće jugoslavenskih partizana. Dan nakon pobjede i "oslobođenja" Travnika uslijedila je partizanska osveta: "Narodno-oslobodilačka vojska Jugoslavije", kako su partizani nakon Avnoja od 29. "novembra" 1943. godine preimenovali svoje oružane formacije, poubijala je 70 ranjenika iz travničke bolnice, među njima nekoliko civila i dvije časne sestre. Sve zarobljene ustaše (vojnike Ustaške vojnice) su partizani skinuli do gola i zaklali. Partizani su ubili i šest učenika nadbiskupske gimnazije u Travniku, a 24. listopada 1944. su Titovi partizani ubili oko 800 građana Travnika i nešto zarobljenih hrvatskih vojnika koje su zatvorili u gradsko sklonište i minirali. Dana 8. siječnja 1945. godine su hrvatske snage oslobodile Travnik od krvave okupacije jugoslavenskih partizana, da bi Travnik 22. veljače 1945. opet pao u kandže crvenih fašista. Za vrijeme ponovnog osvajanja Travnika od strane partizana je taj stari srednjovjekovni grad do temelja izgorio. Partizanski "oslobodioci" su 22.2.1945. maltretirali profesore i učenike isusovačke gimnazije u Travniku, ubili njih 13, a također su ubili 11 civila i dva zarobljena časnika hrvatske vojske. Politička policija KPJ (Ozna) izdala je nakon druge okupacije Travnika slijedeće javno priopćenje: "Opće je poznato da je travnička gimnazija u staroj Jugoslaviji bila rasadnik ustaštva i odgojitelj omladine ustaštvu." 26.6.1946. okružni sud u Sarajevu izvršio je po nalogu jugokomunista konfiskaciju imovine Nadbiskupske velike gimnazije u Travniku (presuda br. 487/46). Optužba je bila zbog "kaznenih djela protiv naroda i države", čl. 3 točka 6 i 9 kaznenog zakona Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Posljednja lažna propaganda jugokomunističkog režima protiv Isusovaca u Bosni objavljena je u sarajevskom političkom dnevniku "Oslobođenje" 31.1.1989. na str. 15 iz pera Đure Kozarca.
Demaskirani tzv. "Narodno-oslobodilački pokret" i "NOB"
Gospodin Joško Radica dao je u dokumentiranoj knjizi "Sve naše Dakse - hrvatski jug u vrtlogu Drugog svjetskog rata i jugokomunističke strahovlade" (Matica hrvatska Dubrovnik, 2003.) prikaz lažnog Titovog antifašizma, analizirajući na osnovi partizanskih dokumenata tzv. "Narodno-oslobodilačke odbore" (NOO). Partizanska "civilna" vlast u obliku odbora NOO je osnivala KPJ (i KPH) na tzv. "oslobođenoj teritoriji" gdje su primjenjivani revolucionarni tzv. Fočanski propisi. U odbore NOO je Partija "kooptirala" članove komunističke partije i izvanstranačke osobe. Kako bi prikrila nadmoćni broj članova KP u NOO, Partija je zabranila objavljivanje popisa NOO u kojima je bila zavedena i stranačka pripadnost. "Narodno-oslobodilački odbori" su vršili vlast, ali praktički u ime komunističke partije, tako da se ne može govoriti o narodno-oslobodilačkim odborima, pogotovo ne stoga što su ti odbori organizirali i revolucionarne sudove na kojemu su sudili pripadnicima hrvatskog naroda. Time definitivno otpada oznaka partizanskog pokreta NOP kao antifašističkog pokreta, a tzv. Narodno-oslobodilačka borba" (NOB) nije bila borba za oslobođenje hrvatskog naroda nego borba za nasilni dolazak jugokomunista na vlast i borba protiv "klasnog neprijatelja".
Trg maršala Tita - trg jugoslavenskog diktatora i komunističkog tiranina
Vrhunac ratnih zločina partizana ("Bleiburg" i marševi smrti na Križnom putu 1945.) ne treba ovom prilikom posebno isticati, osim da je Titova Jugoslavenska armija u Mariboru 1945. likvidirala 50 tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i časnika, čime je to mjesto zločina, nažalost, najveće mjesto zločina u Europi. Međutim, javnosti manje poznati povijesni detalj je mjesto partizanskog ratnog zločina u Maceljskoj šumi kraj Krapine gdje je 60 pripadnika vojne Ozne, svi redom partizani hrvatske nacionalnosti iz Krapine, strijeljalo do smrti i poklalo 12 tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i časnika, 650 hrvatskih radnika i članova njihovih obitelji (žene i djeca) iz Slavonije, koji su se u svibnju 1945. vraćali sa privremenog rada iz vichyjevske Francuske i slučajno se zatekli na mjestu zločina, zatim, strijeljana skupina zarobljenih njemačkih vojnika, i strijeljanje do smrti 20 svećenika i franjevaca Zagrebačke nadbiskupije. (Kardinal Kuharić služio je 9. lipnja 1991. u Macelju misu zadušnicu za žrtve jugokomunizma.) Komandant tri jugoslavenska koncentracijska logora kraj Krapine (logori u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretje, u Oroslavju i Đurmancu) i zapovjedni izvršitelj egzekucija u Maceljskoj šumi, koji je svaku kolonu od po 100 zarobljenika osobno pratio do mjesta egzekucije, nikada nije odgovarao za ratne zločine i dan danas živi u Zagrebu, na slobodi, i uživa privilegije i sve blagodati naše Republike za koju je u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. život dalo otprilike onoliko hrvatskih branitelja koliko je Titova Ozna pobila u mjesecima svibnju i lipnju 1945. godine u Maceljskoj šumi i u Mirkovcu. Neposredni pretpostavljeni šefovi komandanta vojne Ozne u Krapini 1945. bili su šef Ozne za Hrvatsku, Ivan Krajačić "Stevo", šef Ozne za Jugoslaviju, Aleksandar Ranković, i glavni komandant "Vrhovnog štaba", maršal Josip Broz Tito. I na samom kraju je pitanje za naše vlasti o uklanjanju Trga maršala Tita u Zagrebu, i drugdje u Hrvatskoj, suvišno odnosno to je stvar političke kulture da se promijeni ime tog trga, a važnije od promjene komunističkih imena trgova i zakonsko uklanjanje partizanskih spomenika je suština da Republika Hrvatska prestane službeno voditi Josipa Broza Tita kao predstavnika antifašizma, a ako gore spomenuti razlozi nisu dovoljni, onda slijedi izbor političkih ubojstava i smrtonosnih atentata koje je Tito počinio: ubojstvo ratnog sekretara KPH, Andrije Hebranga u beogradskom zatvoru Glavnjača, trovanje do smrti Zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, blaženog Alojzija Stepinca, zatim, izručenje tiraninu Staljinu generalnog sekretara mađarske komunističke partije i reformiranog komunistu Imru Nagya, koji je za vrijeme mađarskog ustanka protiv sovjetske okupacije 1956. potražio politički azil u jugoslavenskom veleposlanstvu u Budimpešti, a nakon izručenja je strijeljan do smrti, i na kraju, zapovijed o ubojstvu hrvatskog demokrate Bruna Bušića, kojega je po Titovu nalogu ubila 1977. u Parizu jugoslavenska Udba.
Vlasti Repubublike Hrvatske moraju odvojiti žito od kukolja odnosno antifašizam od jugokomunizma (titoizma), i suditi partizanskim ratnim zločincima, jer je to spiritus movens demokracije i vladavine prava u pravnoj državi Hrvatskoj, što će dovesti do katarze odnosno otrežnjenja od zabluda titoizma odnosno socijalizma ili totalitarnog komunizma. A pošto se naše vlasti pozivaju na papu Ivana Pavla II Karola Woytilu, blago preminuo u Gospodinu, evo što je prijatelj Hrvatske rekao i poručio našim vlastima za vrijeme svog 100. pastoralnog i državničkog putovanja: "U ovoj zemlji, jednako kao i u nekim susjednim zemljama, još uvijek su nazočni bolni tragovi nedavne prošlosti. Neka se oni koji imaju vlast na građanskom i vjerskom području ne umaraju liječiti rane uzrokovane okrutnim ratom i uklanjati posljedice totalitarnog sustava, što je previše vremena nastojao nametnuti ideologiju suprotnu čovjeku i njegovu dostojanstvu" (Ivan Pavao II, Hrvatska, 2003.) /Goran Jurišić, ovlašteni zastupnik Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma/
Izvori:
- "Trinaesta proleterska u Narodnooslobodilačkoj borbi", Zagreb, 1957.
- "Srednja Bosna - Ne zaboravimo hrvatske žrtve 1941. - 1950. /1992. - 1995.", profesor mr. sc. Vjenceslav Topalović, Zagreb, 2001.
- "Sve naše Dakse - hrvatski jug u vrtlogu Drugog svjetskog rata i jugokomunističke strahovlade", Joško Radica, Matica hrvatska Dubrovnik, 2003.
- "Greueltaten und Verwüstungen der Aufrührer im Unabhängigen Staat Kroatien", Hrvatski bibliografski institut u Zagrebu, 1942.
http://shp.bizhat.com/T.Zlocini.html
Piše: Goran Jurišić
Može li boljševik i masovni ubojica biti antifašist
Ratni zločini maršala Tita
U povodu 60. obljetnice bleiburških žrtava jugokomunističkog tiranina, 25. obljetnice diktatorove smrti, i 14. obljetnice zagrebačkog Trga maršala Tita u samostalnoj Republici Hrvatskoj, upoznajemo hrvatsku javnost sa do sada skoro nepoznatim povijesnim činjenicama o tome što je Josip Broz Tito radio u Drugom svjetskom ratu, kako bi vlasti naše Republike danas mogle odgovoriti zašto se Hrvatska poziva na balkanskog boljševika koji nije bio antifašist nego komunist i masovni ubojica.
Za što se bore partizani?
O Titovom ratnom putu najbolje svjedoče partizanski dokumenti poput proglasa KPJ iz 1941. pod naslovom: "Za što se bore partizani u Bosni i Hercegovini" (Original preveden sa srpskog na hrvatski jezik.) Ovaj dokument predstavlja Titovu boljševičku Oktobarsku revoluciju protiv demokracije. U proglasu Tito brani barbarski režim Sovjetskog Saveza od "invazije fašističkih barbara" i poziva sve "opljačkane narode", ne samo na "uništenje fašističke oružane sile", nego i na "obračun i uništenje svakog člana pete kolone", na "pljenidbu cjelokupne imovine kako bi se ostvarila "narodna demokracija i istinski narodni oblik vladavine" nakon rata kako "nikada više ne bi došlo do rata" i kako bi "narodi živjeli zajedno u bratstvu". Kako su narodi živjeli u bratstvu i kako je izgledala "narodna demokracija" vidjelo se na primjerima u Mađarskoj 1956. kada su tenkovi sovjetskih komunista gazili mađarski narod, ili 1968. kada je taj isti "tenkovski komunizam" pregazio volju češkog i slovačkog naroda za slobodom od totalitarnog komunizma. U propagandi u Lenjinovom stilu su jugokomunisti u proglasu čak upozorili "jugoslavenske narode" u Bosni i Hercegovini, koje nazivaju "bosanskim seljacima i radnicima", da se moraju sami boriti za "oslobođenje od fašizma", a "najmanje iščekivati da budu oslobođeni od neke imperijalističke sile" kao na pr. Velike Britanije. Titovi partizani su dakle već na početku rata bili uvjereni da pobjeda antihitlerovske Savezničke koalicije Velike Britanije i Sovjetskog Saveza u Europi znači u biti pobjedu komunizma. Takvo shvaćanje je među jugokomunistima zato bilo jako izraženo, što su komunističke partije iz 37 zemalja svijeta 1920. na II kongresu Komunističke internacionale (Kominterna) u Moskvi bespogovorno prihvatile Lenjinov program "21 točka" o "Svjetskoj revoluciji". Zlo u liku i djelu Vladimira Iljiča Lenjina i Oktobarske revolucije trebalo je po zamisli boljševika zavladati svijetom još za Lenjinova života, ali zbog oružane intervencije Zapada 1918. u Sovjetskom Savezu je plan o izvozu revolucije odgođen. Moskva je Oktobarsku revoluciju počela ponovo izvoziti u svijet za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tako je i bilo, s obzirom kako je nakon 1945. pola Europe bilo zarobljeno u totalitarnom komunizmu.
Zločini po Partijskim naputcima
Nadalje se u partizanskom proglasu spominje kako "radničke mase" neće dozvoliti "povratak na kapitalizam" koji da "je doveo do fašizma". Povijesna istina je, međutim, da je komunizam uzrok pojavi fašizma, a kapitalizam bez socijalne pravde (liberalizam) je uzrok pojavi komunizma. Vodstvo Titove komunističke partije usred rata upozorava da (zapadni) "kapitalisti rade skriveno protiv sovjetske Rusije, protiv partizana i komunističke partije" KPJ, koja da vodi "narodni ustanak". U isto vrijeme dok Titova propaganda napada britanske antifašističke saveznike, i optužuje ih da su protiv "NOB", britanski saveznici opskrbljuju komunističku Titovu vojsku oružjem. Partizansko vodstvo priznaje u proglasu da je htjelo "iskrenu suradnju sa četnicima i zajedničku borbu, drugarsko zajedništvo(...)" Na kraju se u partizanskoj propagandi laži i poluistina spominje i jedna povijesna činjenična istina, da se jugokomunistička Prva proleterska brigada sastojala isključivo od srpskih i crnogorskih partizana, "koji" da "nisu protiv četnika(...)Svi se oni bore paralelno sa Crvenom armijom, sa slavnom vojskom sovjetskih radnika i seljaka koja će jedinstveno i samostalno svim narodima Jugoslavije donijeti oslobođenje(...)Neki nisu svjesni da se jedino sa sovjetskom Rusijom može osigurati budućnost (...)" Partizanski list "Hercegovac", kojega su uređivali srpski partizani, piše o (...)"borbi protiv okupatora, ustaša i pete kolone, i izdajnika i krvnika /jugoslavenskih/ naroda - četnika"(...) Spominjanjem oružane borbe protiv pete kolone partizani priznaju napade na seosko katoličko i muslimansko stanovništvo po istočnoj Bosni od strane Druge partizanske proleterske brigade. U službenim partizanskim priopćenjima se čak i priznaju partizanski zločini. Partizanske novine objavile su 1. svibnja 1942. godine slijedeće: "Dana 16. travnja su partizanske snage napale ustašku posadu u Jezeranama. Borba se vodila cijeli dan po ulicama mjesta kao i na obroncima brežuljaka okolo /mjesta/. Sve zgrade u kojima su se nalazili okupatori su zapaljene. Partizani su sa otvorenog herojski jurišali na kuće, pod najtežom neprijateljskom vatrom se penjali na krovove kako bi ih zapalili benzinskim flašama. (...) Titovi ratni zločini započeli su Partijskim naputcima prilikom inspekcije komunističkog ustanka od 22. lipnja 1941. od strane predstavnika "rukovodstva" politbiroa CK KPJ u Hrvatskoj krajem srpnja 1941. godine, kada Edvard Kardelj šalje izvješće Titu u kojemu, između ostalog, javlja kako je poučio rukovodstvo CK KPH o pravilnoj taktici ustanka u dvije etape, I taktika sabotaže, II gerilska taktika oružane borbe; u vezi prve etape sabotaža, visoki jugokomunistički funkcioner traži od komunista u Hrvatskoj da trebaju "izazvati represalije... u ratu se ne smijemo plašiti uništenja čitavih sela, teror će bezuvjetno dovesti do oružane akcije." (To je isti zločinački stav kakav je 1917. imao Lenjin.) Terorističke akcije postavljanja bombi, kao na pr. u zagrebačku glavnu poštu u Jurišićevoj ulici, miniranje željezničke pruge Zagreb-Zemun, ili pokolj 130 hrvatskih seljaka 2. kolovoza 1941. u sjeverozapadnim bosanskim selima Krnjeuša i Vrtoče i drugi teroristički napadi doveli su početkom 1942. do prve konkretne gerilske akcije kada je partizanska II proleterska brigada napala i zauzela grad Rogaticu u istočnoj Bosni nakon čega je 500 stanovnika Rogatice pred "narodnom vlašću" izbjeglo u Foču. Druga velika konkretna oružana akcija Titovih snaga uslijedila je u noći sa 15. na 16. svibanj 1942. kada su srpski partizani sa Kozare napali opkoljeni grad Prijedor u sjeverozapadnoj Bosni. Nakon što je grad pao u partizanske ruke (partizani bi rekli da je grad "oslobođen") uslijedio je teror protiv civilnog stanovništva:
Četiri masovne grobnice i dvije rezervne
U nepunih mjesec dana okupacije je partizanski režim ubio 229 građana Prijedora, a sveukupno je u gradu i okolici ubijeno preko 400 civila, i to na način da su hapšeni i pritvoreni u zatvoru policijske stanice u Prijedoru. Potom su zatvorenici pojedinačno izvođeni pred partizanski revolucionarni tribunal i redom osuđeni na smrt. Partizani su "osuđenike" strijeljali do smrti kod sela Čirkin-polje-Pašinac, zvano Glavica, 3 km od Prijedora prema planini Kozari, i bacili u četiri iskopane masovne grobnice. Dana 10. lipnja 1942. je 4. gorski zdrug oružanih snaga NDH, pod zapovjedništvom generala Čanića, oslobodio Prijedor, nakon čega je sudsko-medicinsko povjerenstvo iz Zagreba izvršilo iskapanje 4 masovne grobnice i forenzički obradilo sve žrtve imenom i prezimenom. Istražitelji su naišli i na dvije pripremljene prazne masovne grobnice koje bi bile popunjene da "peta kolona" nije prekinula partizanski teror u Prijedoru. O partizanskim ratnim zločinima svjedočili su preživjele žrtve, poput načelnika policijske stanice u Prijedoru, g. Hakije Jusufagića, koji je bio pao u partizansko zarobljeništvo u kojemu je čekao smrtonosno suđenje, i preživjeli civil, Alija Jahić (23 godine star). Zarobljeni počinitelji-svjedoci bile su slijedeće partizanke: Mira Cikotić (30 god.), rođena Pralica iz Bosanske Dubice i udata za prijeratnog predsjednika općinskog suda u Prijedoru, Božu Cikotu, čija je supruga dakle bila članica revolucionarnog suda za vrijeme partizanske okupacije. Zatim, partizanka Mara Došen (45) iz Sanskog Mosta, i Jela Rodić (23) iz Čirkin-polja koja je u svom selu sudjelovala u strijeljanju zarobljenika. Komandant partizana s Kozare bio je izvjesni "Šoša", a njegov vrhovni komandant bio je Josip Broz Tito. Iste godine su partizani zauzeli Derventu i ubili 30 zarobljenih pripadnika ustaške posade i sveukupno likvidirali 300 građana, a prilikom povlačenja su Titove snage zapalile Derventu koja je po izjavama svjedoka sličila groblju. U siječnju 1943. je Titov režim, nakon što su partizani iz "udarne" XIII proleterske brigade "Rade Končar" zauzeli mjesto Sošice na planini Žumberak, između Karlovca i Zagreba, na smrt osudio i do smrti strijeljao 218 zarobljenih vojnika oružanih snaga NDH. O izvršenim egzekucijama je zapovjedništvo brigade depešom obavijestila svog vrhovnog komandanta, Josipa Broza Tita. (Jedan od trojice potpisnika depeše bio je i politički komesar Vladimir Bakarić, poslijeratni visoki funkcioner KPJ i Socijalističke Republike Hrvatske.) I na kraju, da ne preskočimo 1944. godinu, navesti ćemo i za tu ratnu godinu jedan primjer ratnog zločina za koji je odgovoran maršal Tito:
Prvi partizanski juriš na grad Travnik u srednjoj Bosni izveli su 15. studenog 1943. godine (dva tjedna pred komunističku skupštinu AVNOJ i obnovu Jugoslavije), srpska 6. lička brigada i Bosanski korpus, sveukupno 10 tisuća jugoslavenskih partizana nasuprot 2,5 tisuće hrvatskih branitelja u 6. domobranskoj konjičkoj pukovniji, Zagrebačkoj pukovniji, Travničkoj posadnoj bojni i Kupreškoj bojni. Napad je počeo ispaljivanjem 1000 granata na grad iz 26 topova i talijanskih tenkova koje su fašisti nakon kapitulacije Italije prepustili komunistima. Juriš je odbijen, a gubici na hrvatskoj strani iznosili su 34 mrtva i 120 ranjenih branitelja. Dana 4. siječnja 1944. je crveni maršal od zapadnih anglo-američkih Saveznika zatražio zračnu podršku, koju je i dobio: u zračnom napadu američkog ratnog zrakoplovstva bačeno je na grad Travnik 500 avio-bombi koje su ubile 120 građana Travnika (od ustaških vojnika nije nitko poginuo). Tijekom 1944. se Travnik nalazio pod partizanskom blokadom, sve do 19. listopada 1944. kada su su partizani izvršili novi juriš na Travnik, ovaj puta u jačini divizija. Travnik je osvojen 22. listopada. Izginula je većina hrvatskih branitelja, među njima i zapovjednik obrane, pukovnik Bona Bunić, zvan "Vitez Zrinski od Travnika". Zajedno s njim je poginulo 30 časnika Hrvatskih oružanih snaga NDH. Hrvatski bojovnici su iz stroja izbacili oko 4 tisuće jugoslavenskih partizana. Dan nakon pobjede i "oslobođenja" Travnika uslijedila je partizanska osveta: "Narodno-oslobodilačka vojska Jugoslavije", kako su partizani nakon Avnoja od 29. "novembra" 1943. godine preimenovali svoje oružane formacije, poubijala je 70 ranjenika iz travničke bolnice, među njima nekoliko civila i dvije časne sestre. Sve zarobljene ustaše (vojnike Ustaške vojnice) su partizani skinuli do gola i zaklali. Partizani su ubili i šest učenika nadbiskupske gimnazije u Travniku, a 24. listopada 1944. su Titovi partizani ubili oko 800 građana Travnika i nešto zarobljenih hrvatskih vojnika koje su zatvorili u gradsko sklonište i minirali. Dana 8. siječnja 1945. godine su hrvatske snage oslobodile Travnik od krvave okupacije jugoslavenskih partizana, da bi Travnik 22. veljače 1945. opet pao u kandže crvenih fašista. Za vrijeme ponovnog osvajanja Travnika od strane partizana je taj stari srednjovjekovni grad do temelja izgorio. Partizanski "oslobodioci" su 22.2.1945. maltretirali profesore i učenike isusovačke gimnazije u Travniku, ubili njih 13, a također su ubili 11 civila i dva zarobljena časnika hrvatske vojske. Politička policija KPJ (Ozna) izdala je nakon druge okupacije Travnika slijedeće javno priopćenje: "Opće je poznato da je travnička gimnazija u staroj Jugoslaviji bila rasadnik ustaštva i odgojitelj omladine ustaštvu." 26.6.1946. okružni sud u Sarajevu izvršio je po nalogu jugokomunista konfiskaciju imovine Nadbiskupske velike gimnazije u Travniku (presuda br. 487/46). Optužba je bila zbog "kaznenih djela protiv naroda i države", čl. 3 točka 6 i 9 kaznenog zakona Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Posljednja lažna propaganda jugokomunističkog režima protiv Isusovaca u Bosni objavljena je u sarajevskom političkom dnevniku "Oslobođenje" 31.1.1989. na str. 15 iz pera Đure Kozarca.
Demaskirani tzv. "Narodno-oslobodilački pokret" i "NOB"
Gospodin Joško Radica dao je u dokumentiranoj knjizi "Sve naše Dakse - hrvatski jug u vrtlogu Drugog svjetskog rata i jugokomunističke strahovlade" (Matica hrvatska Dubrovnik, 2003.) prikaz lažnog Titovog antifašizma, analizirajući na osnovi partizanskih dokumenata tzv. "Narodno-oslobodilačke odbore" (NOO). Partizanska "civilna" vlast u obliku odbora NOO je osnivala KPJ (i KPH) na tzv. "oslobođenoj teritoriji" gdje su primjenjivani revolucionarni tzv. Fočanski propisi. U odbore NOO je Partija "kooptirala" članove komunističke partije i izvanstranačke osobe. Kako bi prikrila nadmoćni broj članova KP u NOO, Partija je zabranila objavljivanje popisa NOO u kojima je bila zavedena i stranačka pripadnost. "Narodno-oslobodilački odbori" su vršili vlast, ali praktički u ime komunističke partije, tako da se ne može govoriti o narodno-oslobodilačkim odborima, pogotovo ne stoga što su ti odbori organizirali i revolucionarne sudove na kojemu su sudili pripadnicima hrvatskog naroda. Time definitivno otpada oznaka partizanskog pokreta NOP kao antifašističkog pokreta, a tzv. Narodno-oslobodilačka borba" (NOB) nije bila borba za oslobođenje hrvatskog naroda nego borba za nasilni dolazak jugokomunista na vlast i borba protiv "klasnog neprijatelja".
Trg maršala Tita - trg jugoslavenskog diktatora i komunističkog tiranina
Vrhunac ratnih zločina partizana ("Bleiburg" i marševi smrti na Križnom putu 1945.) ne treba ovom prilikom posebno isticati, osim da je Titova Jugoslavenska armija u Mariboru 1945. likvidirala 50 tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i časnika, čime je to mjesto zločina, nažalost, najveće mjesto zločina u Europi. Međutim, javnosti manje poznati povijesni detalj je mjesto partizanskog ratnog zločina u Maceljskoj šumi kraj Krapine gdje je 60 pripadnika vojne Ozne, svi redom partizani hrvatske nacionalnosti iz Krapine, strijeljalo do smrti i poklalo 12 tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i časnika, 650 hrvatskih radnika i članova njihovih obitelji (žene i djeca) iz Slavonije, koji su se u svibnju 1945. vraćali sa privremenog rada iz vichyjevske Francuske i slučajno se zatekli na mjestu zločina, zatim, strijeljana skupina zarobljenih njemačkih vojnika, i strijeljanje do smrti 20 svećenika i franjevaca Zagrebačke nadbiskupije. (Kardinal Kuharić služio je 9. lipnja 1991. u Macelju misu zadušnicu za žrtve jugokomunizma.) Komandant tri jugoslavenska koncentracijska logora kraj Krapine (logori u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretje, u Oroslavju i Đurmancu) i zapovjedni izvršitelj egzekucija u Maceljskoj šumi, koji je svaku kolonu od po 100 zarobljenika osobno pratio do mjesta egzekucije, nikada nije odgovarao za ratne zločine i dan danas živi u Zagrebu, na slobodi, i uživa privilegije i sve blagodati naše Republike za koju je u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. život dalo otprilike onoliko hrvatskih branitelja koliko je Titova Ozna pobila u mjesecima svibnju i lipnju 1945. godine u Maceljskoj šumi i u Mirkovcu. Neposredni pretpostavljeni šefovi komandanta vojne Ozne u Krapini 1945. bili su šef Ozne za Hrvatsku, Ivan Krajačić "Stevo", šef Ozne za Jugoslaviju, Aleksandar Ranković, i glavni komandant "Vrhovnog štaba", maršal Josip Broz Tito. I na samom kraju je pitanje za naše vlasti o uklanjanju Trga maršala Tita u Zagrebu, i drugdje u Hrvatskoj, suvišno odnosno to je stvar političke kulture da se promijeni ime tog trga, a važnije od promjene komunističkih imena trgova i zakonsko uklanjanje partizanskih spomenika je suština da Republika Hrvatska prestane službeno voditi Josipa Broza Tita kao predstavnika antifašizma, a ako gore spomenuti razlozi nisu dovoljni, onda slijedi izbor političkih ubojstava i smrtonosnih atentata koje je Tito počinio: ubojstvo ratnog sekretara KPH, Andrije Hebranga u beogradskom zatvoru Glavnjača, trovanje do smrti Zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, blaženog Alojzija Stepinca, zatim, izručenje tiraninu Staljinu generalnog sekretara mađarske komunističke partije i reformiranog komunistu Imru Nagya, koji je za vrijeme mađarskog ustanka protiv sovjetske okupacije 1956. potražio politički azil u jugoslavenskom veleposlanstvu u Budimpešti, a nakon izručenja je strijeljan do smrti, i na kraju, zapovijed o ubojstvu hrvatskog demokrate Bruna Bušića, kojega je po Titovu nalogu ubila 1977. u Parizu jugoslavenska Udba.
Vlasti Repubublike Hrvatske moraju odvojiti žito od kukolja odnosno antifašizam od jugokomunizma (titoizma), i suditi partizanskim ratnim zločincima, jer je to spiritus movens demokracije i vladavine prava u pravnoj državi Hrvatskoj, što će dovesti do katarze odnosno otrežnjenja od zabluda titoizma odnosno socijalizma ili totalitarnog komunizma. A pošto se naše vlasti pozivaju na papu Ivana Pavla II Karola Woytilu, blago preminuo u Gospodinu, evo što je prijatelj Hrvatske rekao i poručio našim vlastima za vrijeme svog 100. pastoralnog i državničkog putovanja: "U ovoj zemlji, jednako kao i u nekim susjednim zemljama, još uvijek su nazočni bolni tragovi nedavne prošlosti. Neka se oni koji imaju vlast na građanskom i vjerskom području ne umaraju liječiti rane uzrokovane okrutnim ratom i uklanjati posljedice totalitarnog sustava, što je previše vremena nastojao nametnuti ideologiju suprotnu čovjeku i njegovu dostojanstvu" (Ivan Pavao II, Hrvatska, 2003.) /Goran Jurišić, ovlašteni zastupnik Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma/
Izvori:
- "Trinaesta proleterska u Narodnooslobodilačkoj borbi", Zagreb, 1957.
- "Srednja Bosna - Ne zaboravimo hrvatske žrtve 1941. - 1950. /1992. - 1995.", profesor mr. sc. Vjenceslav Topalović, Zagreb, 2001.
- "Sve naše Dakse - hrvatski jug u vrtlogu Drugog svjetskog rata i jugokomunističke strahovlade", Joško Radica, Matica hrvatska Dubrovnik, 2003.
- "Greueltaten und Verwüstungen der Aufrührer im Unabhängigen Staat Kroatien", Hrvatski bibliografski institut u Zagrebu, 1942.
http://shp.bizhat.com/T.Zlocini.html
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8514
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Sakrivena Hrvatska povijest
Autor Prof. Goran Jurišić
Četvrtak, 29 Studeni 2007 04:05
HRVATSKI CENTAR ZA ISTRAŽIVANJE ZLOČINA KOMUNIZMA
RATNI ZLOČINI MARŠALA TITA
( ZAKLJUČAK ) 1. dio
Na osnovi dokumentacije o zločinima partizana u Prijedoru 1942. godine, koja predstavlja dokazni materijal o kaznenom djelu ratnog zločina koji po hrvatskom i međunarodnom pravu ne zastarijeva, iščitava se zla ćud partizanskog tzv. „narodnooslobodilačkog pokreta“ (NOB) i tzv. „narodnooslobodilačke borbe“ (NOB) koju su u Drugom svjetskom ratu (WWII) predvodili jugoslavenski boljševici koji su u centrali Komunističke internacionale u Moskvi, tridesetih godina 20. st., odgajani da posluže kao strojevi za ubijanje ljudi koji odbijaju prihvatiti vlast komunista.
Vodstvo partizanskog pokreta bilo je boljševičko, a oružani ustanak protiv „okupatora i domaćih izdajnika“, kako je službeno glasilo u partizanskoj agitacijskoj propagandi, vodila je Komunistička partija Jugoslavije, na čelu s doušnikom sovjetske tajne policije NKVD, i agentom Kominterne, Josipom Brozom „Valterom“, koji je u ratu odustao od kodnog imena „Valter“, koji je u Kominterni dobio po nazivlju njemačkog pištolja tipa „Walter“, i koji je u povijest ušao pod kodnim imenom i nadimkom „Tito“, dakle, po sovjetskom modelu pištolja, čime je Josip Broz htio naglasiti privrženost Staljinu. (Što se tiče „izdajnika“, valjda je izdati Jugoslaviju, koja je u povijest ušla kao „tamnica naroda“, visoki hrvatski patriotski čin ako se gleda iz kuta Republike Hrvatske koja se odcijepila od SFR Jugoslavije, i borila protiv njene „JNA“ u Domoviskom ratu.)
Svoje oružane jedinice je Tito imenovao „proleterskim“ brigadama, naglašavajući time da je cilj partizanske borbe Oktobarska revolucija na području bivše Jugoslavije. Kad su partizanske jedinice na čelu s Titom ušle u jesen 1941. u srbijanske Užice, i tamo formirale vlast, bila je to boljševička vlast kao u Sovjetskom Savezu, i da ne bi bilo zabune, partizanske jedinice su u Užicama svečano obilježile boljševičku Oktobarsku revoluciju, kao što su i partizanske jedinice u Drugom svjetskom ratu, na području Hrvatske, svake godine obiježavale Oktobarsku revoluciju, o čemu svjedoče dokumenti iz Hrvatskog državnog arhiva, u Zagrebu.) Na tzv. „oslobođenom“ području, a što su bila područja koja su partizani zauzeli, bježeći, uglavnom, za cijelo vrijeme rata od izravnog sukoba s oružanim snagama NDH i s njemačkom vojskom u jačini od dvije divizije na području NDH, i dvije njemačke divizije u Srbiji, od kojih su dvije divizije nakon invazije na Normandiju prebačene na zapadni front, jugoslavenski komunisti su formirali revolucionarnu vlast pod režimom tzv. „Narodnooslobodilačkih odbora“ (NOO) koji su bili pod stopostotnom kontrolom komunističke partije, i koji su izvršavali konfiskaciju (oduzimanje) privatne imovine, i strijeljanje na smrt svih onih civila koji su otvoreno odbijali suradnju s tim banditima. Partizanski režim „NOO“ uspostavljen je, primjerice, početkom 1943. u Sošicama na Žumberku, između Zagreba i Karlovca, i prvi akt tog zločinačkog režima je bio da su partizani početkom 1943. na smrt strijeljali 218 hrvatskih ratnih zarobljenika, zarobljeni u bitci za Krašić u prosincu 1942. godine, i bačeni u jamu Jazovku. Izvješće o tom de facto ratnom zločinu, koji su partizani shvaćali kao opravdano ubijanje „kvislinga“ i „izdajnika naroda“, potpisao je Vladimir Bakarić, i uputio o tome Titu jednu depešu, kao dokaz pohvale. Jedan od sudionika režima „NOO“ iz partizanske „XIII proleterske udarne brigade“ u Sošicama bio je, primjerice, partizanski oficir Šime Balen, koji je bio sudionik komunističke skupštine ZAVNOH, i AVNOJ, i kojemu je prvi predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, partizanski čin i čin iz tzv. „JNA“, preveo u čin general-bojnika Hrvatske vojske (HV), vjerojatno i zato što je taj „drug“ nakon „oslobođenja“ Zagreba, preko partizanskog tiska, kao na pr. „Vjesnika narodnog fronta“ pozvao rulju da u Zagrebu i drugdje izvrši linč nad svima onima za koji misli da su fašisti. U zapadnoj historiografiji nije tajna da su komunisti, na pr. u Mađarskoj, od 1945. na dalje vršili teror nad stanovništvom, i to pod izgovorom „obračuna s ostacima fašizma“. Tako je bilo i u Titovoj Jugoslaviji. Inače, predmet najvećih napada na nenaoružane hrvatske civile i državljane u NDH, na gradove i sela, od strane partizana (i četnika), bila je Nezavisna Država Hrvatska, a ne njemačka vojska, jer je NDH predstavljala prepreku obnovi Jugoslavije, zato su partizani svoje snage najviše i koncentrirali u Bosni, jer uništenjem hrvatskih snaga u Bosni presijeca se NDH na pola, i time razbija država koja je negacija Jugoslavije. Hrvatski narod je u WWII pokazao nevjerojatno junaštvo i izdržljivost, te nepokolebljivost u obrani svoje države od partizanskog i četničkog terora. Hrvati su u Drugom svjetskom ratu i neposredno nakon završetka rata prošli nevjerojatna mučeništva u partizanskom i četničkom zarobljeništvu odnosno pod režimom njihove jednoumne vlasti. I u NDH je vlast vršila teror nad određenim skupinama ljudi, kao što su partizani i četnici vršili teror nad određenim skupinama ljudi, tako su Židovi u NDH stradali kao mučenici holokausta koji je Hitler organizirao u Europi, a vlasti u NDH su u tome sekundirale, što je sramotno, ali teror ustaškog režima u NDH obuhvatio je manjinu stanovništva, dok je partizanski teror obuhvatio većinu stanovništva. Što se tiče Srba u NDH, najodgovorniji za njihova stradanja su oni koji su ih nagovorili da s puškom u ruci i bombama krenu na svoju hrvatsku domovinu. Na kraju rata je titoistički režim izvršio 1945. nad hrvatskim narodom genocid, i Hrvati su žrtve komunističkog genocida.
Današnji apologeti partizanskog režima, koji nije bio antifašistički nego antihrvatski, govore kako su partizani spasili Hrvate od četničkog genocida, jer da nije 1945. formirana Titova komunistička Jugoslavija nego obnovljena velikosrpska Kraljevina Jugoslavija, da bi Hrvati doživjeli velikosrpski genocid. Upravo suprotno, da 1941. nije osnovana Nezavisna Država Hrvatska, Hrvati bi doživjeli velikosrpski genocid, jer Srbi, na strani Hitlera, iskoristili bi vakuum u Europi, i istrijebili bi hrvatski narod, a kad to nisu četnici učinili, učinili su partizani pod sintagmom „Bleiburg i Križni put“. Ne treba zaboraviti da su četnici u jesen 1944. godine, kada je Crvena armija osvojila Beograd od njemačke okupacijske vlasti, kolektivno prešli u partizane, tako da su partizani hrvatske nacionalnosti u jugoslavenskom partizanskom pokretu postali grobari vlastitog hrvatskog naroda, masovno ubijajući antikomunističke Hrvate. Bolji scenario ne bi izmislio ni nečastivi.
Broj Srba, stradali u jasenovačkom logoru ustaškog režima, iznosi po službenim podatcima Republike Hrvatske „39.580“ (tridesetidevet tisuća pet stotina i osamdeset), a ne „700 hiljada“ kako je tvrdila jugoslavenska titoistička historiografija, i velikosrpska frakcija unutar komunističke partije. (Podatke o „39.580“ srpskih žrtava u jasenovačkom logoru vidi u knjizi „Spomen-područje Jasenovac“, Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, u Jasenovcu, 2006.) Broj srpskih žrtava odgovara otprilike broju hrvatskih katoličkih žrtava u NDH, stradale od strane srpskih četnika odnosno srpskih oružanih formacija, što znači da su Srbi u NDH stradali u znak odmazde zbog etničkog čišćenja koje su srpski četnici provodili; pored 30 tisuća hrvatskih katolika, četnici su etnički očistili i ubili 31 tisuću bosanskih muslimana, što znači da broj srpskih žrtava, stradalih u odmazdi od ustaškog režima nije ni približan broju hrvatskih žrtava koje su stradale od četnika, a u te žrtve nisu uračunate hrvatske žrtve koje su za vrijeme rata stradale od partizana. Nasuprot tome, predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, inzistira na tezi kako su se partizani na koncu rata osvećivali Hrvatima u Bleiburgu i na Križnom putu zbog jasenovačkog logora i Židova, što je notorna glupost jer se partizanima fućkalo za tužnu sudbinu hrvatskih Židova. Što se tiče logora, Mesić nema odgovor na pitanje zašto su se partizani osvećivali i Slovencim, ubivši koncem rata oko 20 tisuća slovenskih domobrana, s obzirom da slovenski antikomunisti nisu za vrijeme rata uspostavili logore. Vladimir Šeks je na predavanju u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, u Zagrebu, u povodu obljetnice Drugog svjetskog rata, prilagođene bivšim komunistima i partizanskim ratnim veteranima, ustvrdio kako se „komunistička partija u Drugom svjetskom ratu borila za lsobodu“. Kako se Komunistička partija Hrvatske (KPH) i Komunistika partija Jugoslavije (KPJ) borila za slobodu ako je „režim te partije 1945. počinio genocid nad hrvatskim narodom“, kako je Vladimir Šeks ustvrdio na jednom drugom znanstvenom skupu, u Zagrebu, prilagođen bleiburškim žrtvama i hrvatskim antikomunistima.
http://dragovoljac.com/index.php?option ... &Itemid=20
Četvrtak, 29 Studeni 2007 04:05
HRVATSKI CENTAR ZA ISTRAŽIVANJE ZLOČINA KOMUNIZMA
RATNI ZLOČINI MARŠALA TITA
( ZAKLJUČAK ) 1. dio
Na osnovi dokumentacije o zločinima partizana u Prijedoru 1942. godine, koja predstavlja dokazni materijal o kaznenom djelu ratnog zločina koji po hrvatskom i međunarodnom pravu ne zastarijeva, iščitava se zla ćud partizanskog tzv. „narodnooslobodilačkog pokreta“ (NOB) i tzv. „narodnooslobodilačke borbe“ (NOB) koju su u Drugom svjetskom ratu (WWII) predvodili jugoslavenski boljševici koji su u centrali Komunističke internacionale u Moskvi, tridesetih godina 20. st., odgajani da posluže kao strojevi za ubijanje ljudi koji odbijaju prihvatiti vlast komunista.
Vodstvo partizanskog pokreta bilo je boljševičko, a oružani ustanak protiv „okupatora i domaćih izdajnika“, kako je službeno glasilo u partizanskoj agitacijskoj propagandi, vodila je Komunistička partija Jugoslavije, na čelu s doušnikom sovjetske tajne policije NKVD, i agentom Kominterne, Josipom Brozom „Valterom“, koji je u ratu odustao od kodnog imena „Valter“, koji je u Kominterni dobio po nazivlju njemačkog pištolja tipa „Walter“, i koji je u povijest ušao pod kodnim imenom i nadimkom „Tito“, dakle, po sovjetskom modelu pištolja, čime je Josip Broz htio naglasiti privrženost Staljinu. (Što se tiče „izdajnika“, valjda je izdati Jugoslaviju, koja je u povijest ušla kao „tamnica naroda“, visoki hrvatski patriotski čin ako se gleda iz kuta Republike Hrvatske koja se odcijepila od SFR Jugoslavije, i borila protiv njene „JNA“ u Domoviskom ratu.)
Svoje oružane jedinice je Tito imenovao „proleterskim“ brigadama, naglašavajući time da je cilj partizanske borbe Oktobarska revolucija na području bivše Jugoslavije. Kad su partizanske jedinice na čelu s Titom ušle u jesen 1941. u srbijanske Užice, i tamo formirale vlast, bila je to boljševička vlast kao u Sovjetskom Savezu, i da ne bi bilo zabune, partizanske jedinice su u Užicama svečano obilježile boljševičku Oktobarsku revoluciju, kao što su i partizanske jedinice u Drugom svjetskom ratu, na području Hrvatske, svake godine obiježavale Oktobarsku revoluciju, o čemu svjedoče dokumenti iz Hrvatskog državnog arhiva, u Zagrebu.) Na tzv. „oslobođenom“ području, a što su bila područja koja su partizani zauzeli, bježeći, uglavnom, za cijelo vrijeme rata od izravnog sukoba s oružanim snagama NDH i s njemačkom vojskom u jačini od dvije divizije na području NDH, i dvije njemačke divizije u Srbiji, od kojih su dvije divizije nakon invazije na Normandiju prebačene na zapadni front, jugoslavenski komunisti su formirali revolucionarnu vlast pod režimom tzv. „Narodnooslobodilačkih odbora“ (NOO) koji su bili pod stopostotnom kontrolom komunističke partije, i koji su izvršavali konfiskaciju (oduzimanje) privatne imovine, i strijeljanje na smrt svih onih civila koji su otvoreno odbijali suradnju s tim banditima. Partizanski režim „NOO“ uspostavljen je, primjerice, početkom 1943. u Sošicama na Žumberku, između Zagreba i Karlovca, i prvi akt tog zločinačkog režima je bio da su partizani početkom 1943. na smrt strijeljali 218 hrvatskih ratnih zarobljenika, zarobljeni u bitci za Krašić u prosincu 1942. godine, i bačeni u jamu Jazovku. Izvješće o tom de facto ratnom zločinu, koji su partizani shvaćali kao opravdano ubijanje „kvislinga“ i „izdajnika naroda“, potpisao je Vladimir Bakarić, i uputio o tome Titu jednu depešu, kao dokaz pohvale. Jedan od sudionika režima „NOO“ iz partizanske „XIII proleterske udarne brigade“ u Sošicama bio je, primjerice, partizanski oficir Šime Balen, koji je bio sudionik komunističke skupštine ZAVNOH, i AVNOJ, i kojemu je prvi predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, partizanski čin i čin iz tzv. „JNA“, preveo u čin general-bojnika Hrvatske vojske (HV), vjerojatno i zato što je taj „drug“ nakon „oslobođenja“ Zagreba, preko partizanskog tiska, kao na pr. „Vjesnika narodnog fronta“ pozvao rulju da u Zagrebu i drugdje izvrši linč nad svima onima za koji misli da su fašisti. U zapadnoj historiografiji nije tajna da su komunisti, na pr. u Mađarskoj, od 1945. na dalje vršili teror nad stanovništvom, i to pod izgovorom „obračuna s ostacima fašizma“. Tako je bilo i u Titovoj Jugoslaviji. Inače, predmet najvećih napada na nenaoružane hrvatske civile i državljane u NDH, na gradove i sela, od strane partizana (i četnika), bila je Nezavisna Država Hrvatska, a ne njemačka vojska, jer je NDH predstavljala prepreku obnovi Jugoslavije, zato su partizani svoje snage najviše i koncentrirali u Bosni, jer uništenjem hrvatskih snaga u Bosni presijeca se NDH na pola, i time razbija država koja je negacija Jugoslavije. Hrvatski narod je u WWII pokazao nevjerojatno junaštvo i izdržljivost, te nepokolebljivost u obrani svoje države od partizanskog i četničkog terora. Hrvati su u Drugom svjetskom ratu i neposredno nakon završetka rata prošli nevjerojatna mučeništva u partizanskom i četničkom zarobljeništvu odnosno pod režimom njihove jednoumne vlasti. I u NDH je vlast vršila teror nad određenim skupinama ljudi, kao što su partizani i četnici vršili teror nad određenim skupinama ljudi, tako su Židovi u NDH stradali kao mučenici holokausta koji je Hitler organizirao u Europi, a vlasti u NDH su u tome sekundirale, što je sramotno, ali teror ustaškog režima u NDH obuhvatio je manjinu stanovništva, dok je partizanski teror obuhvatio većinu stanovništva. Što se tiče Srba u NDH, najodgovorniji za njihova stradanja su oni koji su ih nagovorili da s puškom u ruci i bombama krenu na svoju hrvatsku domovinu. Na kraju rata je titoistički režim izvršio 1945. nad hrvatskim narodom genocid, i Hrvati su žrtve komunističkog genocida.
Današnji apologeti partizanskog režima, koji nije bio antifašistički nego antihrvatski, govore kako su partizani spasili Hrvate od četničkog genocida, jer da nije 1945. formirana Titova komunistička Jugoslavija nego obnovljena velikosrpska Kraljevina Jugoslavija, da bi Hrvati doživjeli velikosrpski genocid. Upravo suprotno, da 1941. nije osnovana Nezavisna Država Hrvatska, Hrvati bi doživjeli velikosrpski genocid, jer Srbi, na strani Hitlera, iskoristili bi vakuum u Europi, i istrijebili bi hrvatski narod, a kad to nisu četnici učinili, učinili su partizani pod sintagmom „Bleiburg i Križni put“. Ne treba zaboraviti da su četnici u jesen 1944. godine, kada je Crvena armija osvojila Beograd od njemačke okupacijske vlasti, kolektivno prešli u partizane, tako da su partizani hrvatske nacionalnosti u jugoslavenskom partizanskom pokretu postali grobari vlastitog hrvatskog naroda, masovno ubijajući antikomunističke Hrvate. Bolji scenario ne bi izmislio ni nečastivi.
Broj Srba, stradali u jasenovačkom logoru ustaškog režima, iznosi po službenim podatcima Republike Hrvatske „39.580“ (tridesetidevet tisuća pet stotina i osamdeset), a ne „700 hiljada“ kako je tvrdila jugoslavenska titoistička historiografija, i velikosrpska frakcija unutar komunističke partije. (Podatke o „39.580“ srpskih žrtava u jasenovačkom logoru vidi u knjizi „Spomen-područje Jasenovac“, Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, u Jasenovcu, 2006.) Broj srpskih žrtava odgovara otprilike broju hrvatskih katoličkih žrtava u NDH, stradale od strane srpskih četnika odnosno srpskih oružanih formacija, što znači da su Srbi u NDH stradali u znak odmazde zbog etničkog čišćenja koje su srpski četnici provodili; pored 30 tisuća hrvatskih katolika, četnici su etnički očistili i ubili 31 tisuću bosanskih muslimana, što znači da broj srpskih žrtava, stradalih u odmazdi od ustaškog režima nije ni približan broju hrvatskih žrtava koje su stradale od četnika, a u te žrtve nisu uračunate hrvatske žrtve koje su za vrijeme rata stradale od partizana. Nasuprot tome, predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, inzistira na tezi kako su se partizani na koncu rata osvećivali Hrvatima u Bleiburgu i na Križnom putu zbog jasenovačkog logora i Židova, što je notorna glupost jer se partizanima fućkalo za tužnu sudbinu hrvatskih Židova. Što se tiče logora, Mesić nema odgovor na pitanje zašto su se partizani osvećivali i Slovencim, ubivši koncem rata oko 20 tisuća slovenskih domobrana, s obzirom da slovenski antikomunisti nisu za vrijeme rata uspostavili logore. Vladimir Šeks je na predavanju u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, u Zagrebu, u povodu obljetnice Drugog svjetskog rata, prilagođene bivšim komunistima i partizanskim ratnim veteranima, ustvrdio kako se „komunistička partija u Drugom svjetskom ratu borila za lsobodu“. Kako se Komunistička partija Hrvatske (KPH) i Komunistika partija Jugoslavije (KPJ) borila za slobodu ako je „režim te partije 1945. počinio genocid nad hrvatskim narodom“, kako je Vladimir Šeks ustvrdio na jednom drugom znanstvenom skupu, u Zagrebu, prilagođen bleiburškim žrtvama i hrvatskim antikomunistima.
http://dragovoljac.com/index.php?option ... &Itemid=20
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8514
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Sakrivena Hrvatska povijest
Autor Prof. Goran Jurišić
Četvrtak, 29 Studeni 2007 04:08
Postavi članak na svoj profil
HRVATSKI CENTAR ZA ISTRAŽIVANJE ZLOČINA KOMUNIZMA
RATNI ZLOČINI MARŠALA TITA
( ZAKLJUČAK ) 2. dio
Što reći o vlastima u Republici Hrvatskoj, o kompletnoj parlamentarnoj opoziciji, i o saborskoj većini, koja izglasa rezoluciju osude zločina režima komunističke partije na području Hrvatske, i to na pritisak Vijeća Europe, a koje istovremeno sudjeluju u proslavama obljetnica osnivanja zločinačkih partizanskih jedinica, kao što je u zagrebačkoj koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski“ obilježeno u Mesićevim predsjedničkim mandatima osnivanje „Korpusa narodnog oslobođenja Jugoslavije“ (KNOJ), jedna jugoslavenska partizanska jedinica koja po svojim zločinima doslovno nije zaostajala za njemačkim nacističkim specijalnim jedinicama „SS-Einsatzkommando“ koje su po Rusiji i Ukrajini u Drugom svjetskom ratu masovno strijeljale židovske civile.
Čemu služi saborska rezolucija o osudi zločina komunizma, osim ispunjenju puke forme, ako glavni grad Republike Hrvatske nema Memorijalni muzej žrtava i zločina komunizma, ako usred Zagreba, na Tuškancu, niti 100 metara zračne linije od Trga Svetog Marka i Banskih dvora nije ekshumirana masovna grobnica u koju su partizani 1945. ubacili oko 900 hrvatskih civila, Zagrepčana koje su likvidirali metkom u potiljak. Jedini „grijeh“ tih mučenika je bio što su bili Hrvati, i što nisu bili za Jugoslaviju, i za komunistički sistem, a ujedno čak nisu bili ni ustaše. Zamislite!
Njemački tjednik „Der Spiegel“ objavio je ove godine članak o najvećoj masovnoj grobnici u Europi, onoj u Teznom kod Maribora, gdje je ubijeno, po preliminarnoj procjeni slovenskih stručnjaka, između 15 tisuća i 20 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, među njima i ranjenici, a neki hrvatski mediji i dalje nakon toga pišu kako je najveća europska masovna grobnica ona u Potočarima kod Srebrenice u Bosni. To nije slučajno nego namjerno dezinformiranje hrvatske javnosti, i to isključivo zato što je za ratni zločin i zločin protiv čovječnosti u Teznom odgovoran režim maršala Tita s Josipom Brozom na čelu. Ratni zarobljenici su ubijani pod simbolom crvene zvijezde petokrake, koja se u rujnu ove godine besramno pokazivala u pulskoj areni gdje su jugokomunisti u publici razvili veliku borbenu crvenu zastavu Saveza komunista Jugoslavije, a Vladimir Šeks i Stjepan Mesić, dakle, predsjednik Hrvatskog sabora, i predsjednik Republike, govorili uz bistu zločinca Josipa Broza Tita. K tome se Vladimir Šeks još hvali kako je on jedan od hrvatskih državotvoraca u Republici Hrvatskoj. Luka Bebić, dosadašnji potpredsjednik Hrvatskog sabora, i također kao Šeks, visoki dužnosnik Hrvatske demokratske zajednice, polagao je za vrijeme 5. saziva Hrvatskog sabora spomen vijenac na grob boljševika Vladimira Nazora koji je bio odličan jugoslavenski književnik i pjesnik, ali koji je bio predsjednik jednog nedemokratskog komunističkog tijela zvano „ZAVNOH“, i koji je kao predsjednik toga tijela stavio potpis na ustrojavanje revolucionarnog i rasističkog tribunala koji je u 95 posto slučajevima presudio isključivo Hrvatima, iako se zvao „Sud za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj“. Pored toga je Vladimir Nazor pozvao koncem rata na javni linč hrvatskih književnika koji su, neki od njih, sudjelovali u propagandi za ustašku vlast, ili bili od titoista lažno optuženi da su se bavili propagandom u korist ustaške vlasti.
Umjesto da vlasti Republike Hrvatske pokažu i dokažu dužno poštovanje prema žrtvama jugoslavenskog komunizma, i da, osim polaganja vijenaca u Bleiburgu, krenu u ekshumaciju masovnih grobnica na tlu Hrvatske, kao i da sudjeluju u ekshumaciji hrvatskih žrtava komunizma u susjednoj Sloveniji, da urede jedno posebno groblje u glavnom gradu Zagrebu za žrtve komunizma, jer po Povelji OUN svaka žrtva iz masovne grobnice ima pravo na pojedinačni ukop, vlasti Republike Hrvatske izigravaju Povelju OUN iako je RH obavezna pridržavati se te Povelje o ljudskim pravima, kao što izgiravaju i kazneni progon nekih partizanskih ratnih zločinaca. Umjesto toga, mediji skloni vlastima, a to je većina medija u Hrvatskoj, pišu laudacije pokojnim boljševicima Titu, Stipi Šuvaru, Ivici Račanu, Josipu Vrhovcu..., ali, zanimljivo, izbjegavaju pisati o komunistu i idealistu Miki Tripalu koji je u svojoj knjizi kritizirao titoistički režim, okarakterizirajući taj režim kao staljinistički režim. Svi koji kritiziraju Tita i njegov režim dolaze na crne liste titoističkih tzv. „liberalnih“ medija u Hrvatskoj, i dobivaju etiketu „neofašista“, i „ustaša“, iako su jedini fašisti, i to crveni fašisti, oni koji lažno optužuju antikomuniste i demokrate u Republici Hrvatskoj.
Iako je 2005. u Hrvatskoj objavljena knjiga sa 110 dokumenata, koji dokazuju partizanski genocid, ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, ne samo da Državno odvjetništvo RH sustavno izbjegava neke kaznene prijave za ratni zločin protiv nekadašnjih nekih partizanskih komandanata prihvatiti kao državnoodvjetničke optužnice, nego i naši vladajući političari, besramni kakvi jesu, ponašaju se kao da nikakvih partizanskih zločina nikada u povijesti nije bilo, a istovremeno prihvaćaju tezu iz jugokomunističke propagande o tome da su ustaše najveći zločinci u povijesti čovječanstva, veći zločinci od Hitlerovih nacista. (Vidi knjigu „Partizanska i komunistika represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti“.) Također istovremeno, na sve napade iz Koštuničine Srbije i komunističko-fašističke tzv. „Republike Srpske“ na hrvatski narod, kao na pr. lansiranje teze o „700 hiljada“ srpskih žrtava u jasenovačkom logoru, naše vlasti kurvanjski šute, i ne pada im na pamet da bi hrvatska diplomacija upotrijebila službene podatke Republike Hrvatske o broju srpskih žrtava iz jasenovačkog logora. Također kurvanjski prešućuje činjenice iz jugoslavenskog koncentracijskog logora „Goli otok“, kao i da je na području Hrvatske partizanski režim u jesen 1944. uspostavio 19 logora za hrvatske ratne zarobljenike, i hrvatske civile, u kojima se nalazilo 79 tisuća hrvatskih mučenika koji su morali otrpjeti partizanski primitivizam, i balkanske ubilačke nagone svojih tamničara. Glavni i odgovorni partizanski komandant za te logore bio je general JNA, Ivan Gošnjak, dugogodišnji šef generalu Franji Tuđmanu u beogradskom Generalštabu „JNA“. Gdje su ubojice iz titoističke UDBE? Evo ih u vlastima Republike Hrvatske, ili se griju na vatri vlasti. Gdje je KAZNA ZA ZLOČIN koji je titoistička vlast provodila nad Hrvatima od 1945. do 1990. godine? Ostaje ZLOČIN BEZ KAZNE!
Kad bi vlasti Republike Hrvatske bile demokratske, ukinule bi sramotno nazivlje Trga maršala Tita, u Zagrebu. Međutim, predstavnici vlasti nisu demokrati nego su bivši komunisti koji se danas zovu „liberali“, „socijaldemokrati“, „narodnjaci“, „kršćanski demokrati“, a u stvarnosti su kriptokomunisti, dakle, komunisti s krinkom. Što reći na tzv. „hrvatsku ružu“ Savku Dabčević Kučar koja se godinama nalazi uz Vesnu Pusić, i koja se zajedno s njom ove godine veselo družila s onima koji su nju i Tripala 1971. u Karađorđevu skinuli s vlasti, a nad hrvatskim proljećarima izvršili odmazdu. Druženje „liberala“ s boljševikom Milutinom Baltićem dokaz je da su i tzv. „liberali“ u stvarnosti boljševici, samo boljševici s krinkom; to su tzv. reformirani komunisti, od kojih su neki u međuvremenu postali i kapitalisti; zašto ne u jednoj zemlji gdje za zločin pljačke ne postoji kazna; naravno, dovoljno smo dvolični kao društvo da ćemo za klasično ubojstvo, i klasični kriminal, koji počini neki hrvatski građanin, počinitelju odmjeriti kaznu izdržavanja zatvora, ali masovne ubojice i predstavnike totalitarnog titoističkog režima, koji su izvršavali masovne zločine nad stanovništvom, njih slavimo, i uzdižemo na pijedestal. Milka Planinc, kazneno prijavljena za ratni zločin od strane Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, nije provela niti jednu sekundu u istražnom zatvoru, i daje intervjue za tisak, kao na pr. za „Globus“ gdje govori o Hrvatskom proljeću, umjesto da govori o Kočevskom rogu, ali ne u novinama nego pred istražnim sucem i Glavnim državnim odvjetnikom! S obzirom da u Republici Hrvatskoj nitko drugi osim komunista nije ni vladao od 1990. godine naovamo, nije čudo da se zemlja nalazi velikoj krizi, unatoč vojnim pobjedama u ratu protiv velikosrpske agresije; zato danas sve manje obilježavamo Domovinski rat, a sve više obljetnice partizanskih jedinica, pa i zločinačke „JNA“, tako da nije uopće suvišno postaviti pitanje, da li je u Hrvatskoj izvršen državni udar kada se preko noći mijenja cjelokupni društveni poredak ove zemlje?
Na hrvatske žrtve komunizma talože se sada i žrtve Domovinskog rata, komunistički i četnički zločinci ostaju bez kazne, a jedinu kaznu koju netko trpi su Hrvati, jer već samo postojanje Republike Hrvatske predstavlja liberalnom Zapadu konstantnu optužnicu za Vukovar 91' i zločini koji su nad Hrvatskom i Vukovarom, nad hrvatskim stanovništvom počinjeni, uz prešutnu podršku Zapada, i to ne kršćanskog Zapada, koji odavno ne postoji, nego liberalnog ateističkog Zapada. Kriza u kojoj se naša zemlja nalazi nije obična socijalna i gospodarska kriza nego je to kriza opstanka kao nacije i države, ništa manja kriza nego kad nije bilo hrvatske države. Demokratsko društvo, koje je odbilo primijeniti lustraciju na komuniste (na udbaše i doušnike u prvom redu), dopustilo si je da komunisti, udbaši i doušnici lustriraju demokrate, i onda da vladaju u ime demokracije. To je tipični partizanski trik, već viđen u Drugom svjetskom ratu. U kolikoj mjeri su vladajući u Hrvatskoj demokrati svjedoči stanje pravne države koje je katastrofalno, na granici prema totalitarizmu jer običan čovjek samo gubi, dok mafija pobjeđuje, u suradnji s vlastodršcima, te se i jedni i drugi bogate, a građani trpe, i biraju ih na izborima za „jedinstveno višestranačje“. „Propast tvoja, dolazi iz tebe – Izraele“ (Stari zavjet). Ljudi obično kažu da je bolje birati manje zlo od većeg, što je potuni besmisao, i kukavičluk, i k tome kažu da nema alternative, i time potvrđuju da su čoravi kraj zdravih očiju.
Goran Jurišić, voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, u Zagrebu, 27.11.2007.
< « » >
http://dragovoljac.com/index.php?option ... &Itemid=20
Četvrtak, 29 Studeni 2007 04:08
Postavi članak na svoj profil
HRVATSKI CENTAR ZA ISTRAŽIVANJE ZLOČINA KOMUNIZMA
RATNI ZLOČINI MARŠALA TITA
( ZAKLJUČAK ) 2. dio
Što reći o vlastima u Republici Hrvatskoj, o kompletnoj parlamentarnoj opoziciji, i o saborskoj većini, koja izglasa rezoluciju osude zločina režima komunističke partije na području Hrvatske, i to na pritisak Vijeća Europe, a koje istovremeno sudjeluju u proslavama obljetnica osnivanja zločinačkih partizanskih jedinica, kao što je u zagrebačkoj koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski“ obilježeno u Mesićevim predsjedničkim mandatima osnivanje „Korpusa narodnog oslobođenja Jugoslavije“ (KNOJ), jedna jugoslavenska partizanska jedinica koja po svojim zločinima doslovno nije zaostajala za njemačkim nacističkim specijalnim jedinicama „SS-Einsatzkommando“ koje su po Rusiji i Ukrajini u Drugom svjetskom ratu masovno strijeljale židovske civile.
Čemu služi saborska rezolucija o osudi zločina komunizma, osim ispunjenju puke forme, ako glavni grad Republike Hrvatske nema Memorijalni muzej žrtava i zločina komunizma, ako usred Zagreba, na Tuškancu, niti 100 metara zračne linije od Trga Svetog Marka i Banskih dvora nije ekshumirana masovna grobnica u koju su partizani 1945. ubacili oko 900 hrvatskih civila, Zagrepčana koje su likvidirali metkom u potiljak. Jedini „grijeh“ tih mučenika je bio što su bili Hrvati, i što nisu bili za Jugoslaviju, i za komunistički sistem, a ujedno čak nisu bili ni ustaše. Zamislite!
Njemački tjednik „Der Spiegel“ objavio je ove godine članak o najvećoj masovnoj grobnici u Europi, onoj u Teznom kod Maribora, gdje je ubijeno, po preliminarnoj procjeni slovenskih stručnjaka, između 15 tisuća i 20 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, među njima i ranjenici, a neki hrvatski mediji i dalje nakon toga pišu kako je najveća europska masovna grobnica ona u Potočarima kod Srebrenice u Bosni. To nije slučajno nego namjerno dezinformiranje hrvatske javnosti, i to isključivo zato što je za ratni zločin i zločin protiv čovječnosti u Teznom odgovoran režim maršala Tita s Josipom Brozom na čelu. Ratni zarobljenici su ubijani pod simbolom crvene zvijezde petokrake, koja se u rujnu ove godine besramno pokazivala u pulskoj areni gdje su jugokomunisti u publici razvili veliku borbenu crvenu zastavu Saveza komunista Jugoslavije, a Vladimir Šeks i Stjepan Mesić, dakle, predsjednik Hrvatskog sabora, i predsjednik Republike, govorili uz bistu zločinca Josipa Broza Tita. K tome se Vladimir Šeks još hvali kako je on jedan od hrvatskih državotvoraca u Republici Hrvatskoj. Luka Bebić, dosadašnji potpredsjednik Hrvatskog sabora, i također kao Šeks, visoki dužnosnik Hrvatske demokratske zajednice, polagao je za vrijeme 5. saziva Hrvatskog sabora spomen vijenac na grob boljševika Vladimira Nazora koji je bio odličan jugoslavenski književnik i pjesnik, ali koji je bio predsjednik jednog nedemokratskog komunističkog tijela zvano „ZAVNOH“, i koji je kao predsjednik toga tijela stavio potpis na ustrojavanje revolucionarnog i rasističkog tribunala koji je u 95 posto slučajevima presudio isključivo Hrvatima, iako se zvao „Sud za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj“. Pored toga je Vladimir Nazor pozvao koncem rata na javni linč hrvatskih književnika koji su, neki od njih, sudjelovali u propagandi za ustašku vlast, ili bili od titoista lažno optuženi da su se bavili propagandom u korist ustaške vlasti.
Umjesto da vlasti Republike Hrvatske pokažu i dokažu dužno poštovanje prema žrtvama jugoslavenskog komunizma, i da, osim polaganja vijenaca u Bleiburgu, krenu u ekshumaciju masovnih grobnica na tlu Hrvatske, kao i da sudjeluju u ekshumaciji hrvatskih žrtava komunizma u susjednoj Sloveniji, da urede jedno posebno groblje u glavnom gradu Zagrebu za žrtve komunizma, jer po Povelji OUN svaka žrtva iz masovne grobnice ima pravo na pojedinačni ukop, vlasti Republike Hrvatske izigravaju Povelju OUN iako je RH obavezna pridržavati se te Povelje o ljudskim pravima, kao što izgiravaju i kazneni progon nekih partizanskih ratnih zločinaca. Umjesto toga, mediji skloni vlastima, a to je većina medija u Hrvatskoj, pišu laudacije pokojnim boljševicima Titu, Stipi Šuvaru, Ivici Račanu, Josipu Vrhovcu..., ali, zanimljivo, izbjegavaju pisati o komunistu i idealistu Miki Tripalu koji je u svojoj knjizi kritizirao titoistički režim, okarakterizirajući taj režim kao staljinistički režim. Svi koji kritiziraju Tita i njegov režim dolaze na crne liste titoističkih tzv. „liberalnih“ medija u Hrvatskoj, i dobivaju etiketu „neofašista“, i „ustaša“, iako su jedini fašisti, i to crveni fašisti, oni koji lažno optužuju antikomuniste i demokrate u Republici Hrvatskoj.
Iako je 2005. u Hrvatskoj objavljena knjiga sa 110 dokumenata, koji dokazuju partizanski genocid, ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, ne samo da Državno odvjetništvo RH sustavno izbjegava neke kaznene prijave za ratni zločin protiv nekadašnjih nekih partizanskih komandanata prihvatiti kao državnoodvjetničke optužnice, nego i naši vladajući političari, besramni kakvi jesu, ponašaju se kao da nikakvih partizanskih zločina nikada u povijesti nije bilo, a istovremeno prihvaćaju tezu iz jugokomunističke propagande o tome da su ustaše najveći zločinci u povijesti čovječanstva, veći zločinci od Hitlerovih nacista. (Vidi knjigu „Partizanska i komunistika represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti“.) Također istovremeno, na sve napade iz Koštuničine Srbije i komunističko-fašističke tzv. „Republike Srpske“ na hrvatski narod, kao na pr. lansiranje teze o „700 hiljada“ srpskih žrtava u jasenovačkom logoru, naše vlasti kurvanjski šute, i ne pada im na pamet da bi hrvatska diplomacija upotrijebila službene podatke Republike Hrvatske o broju srpskih žrtava iz jasenovačkog logora. Također kurvanjski prešućuje činjenice iz jugoslavenskog koncentracijskog logora „Goli otok“, kao i da je na području Hrvatske partizanski režim u jesen 1944. uspostavio 19 logora za hrvatske ratne zarobljenike, i hrvatske civile, u kojima se nalazilo 79 tisuća hrvatskih mučenika koji su morali otrpjeti partizanski primitivizam, i balkanske ubilačke nagone svojih tamničara. Glavni i odgovorni partizanski komandant za te logore bio je general JNA, Ivan Gošnjak, dugogodišnji šef generalu Franji Tuđmanu u beogradskom Generalštabu „JNA“. Gdje su ubojice iz titoističke UDBE? Evo ih u vlastima Republike Hrvatske, ili se griju na vatri vlasti. Gdje je KAZNA ZA ZLOČIN koji je titoistička vlast provodila nad Hrvatima od 1945. do 1990. godine? Ostaje ZLOČIN BEZ KAZNE!
Kad bi vlasti Republike Hrvatske bile demokratske, ukinule bi sramotno nazivlje Trga maršala Tita, u Zagrebu. Međutim, predstavnici vlasti nisu demokrati nego su bivši komunisti koji se danas zovu „liberali“, „socijaldemokrati“, „narodnjaci“, „kršćanski demokrati“, a u stvarnosti su kriptokomunisti, dakle, komunisti s krinkom. Što reći na tzv. „hrvatsku ružu“ Savku Dabčević Kučar koja se godinama nalazi uz Vesnu Pusić, i koja se zajedno s njom ove godine veselo družila s onima koji su nju i Tripala 1971. u Karađorđevu skinuli s vlasti, a nad hrvatskim proljećarima izvršili odmazdu. Druženje „liberala“ s boljševikom Milutinom Baltićem dokaz je da su i tzv. „liberali“ u stvarnosti boljševici, samo boljševici s krinkom; to su tzv. reformirani komunisti, od kojih su neki u međuvremenu postali i kapitalisti; zašto ne u jednoj zemlji gdje za zločin pljačke ne postoji kazna; naravno, dovoljno smo dvolični kao društvo da ćemo za klasično ubojstvo, i klasični kriminal, koji počini neki hrvatski građanin, počinitelju odmjeriti kaznu izdržavanja zatvora, ali masovne ubojice i predstavnike totalitarnog titoističkog režima, koji su izvršavali masovne zločine nad stanovništvom, njih slavimo, i uzdižemo na pijedestal. Milka Planinc, kazneno prijavljena za ratni zločin od strane Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, nije provela niti jednu sekundu u istražnom zatvoru, i daje intervjue za tisak, kao na pr. za „Globus“ gdje govori o Hrvatskom proljeću, umjesto da govori o Kočevskom rogu, ali ne u novinama nego pred istražnim sucem i Glavnim državnim odvjetnikom! S obzirom da u Republici Hrvatskoj nitko drugi osim komunista nije ni vladao od 1990. godine naovamo, nije čudo da se zemlja nalazi velikoj krizi, unatoč vojnim pobjedama u ratu protiv velikosrpske agresije; zato danas sve manje obilježavamo Domovinski rat, a sve više obljetnice partizanskih jedinica, pa i zločinačke „JNA“, tako da nije uopće suvišno postaviti pitanje, da li je u Hrvatskoj izvršen državni udar kada se preko noći mijenja cjelokupni društveni poredak ove zemlje?
Na hrvatske žrtve komunizma talože se sada i žrtve Domovinskog rata, komunistički i četnički zločinci ostaju bez kazne, a jedinu kaznu koju netko trpi su Hrvati, jer već samo postojanje Republike Hrvatske predstavlja liberalnom Zapadu konstantnu optužnicu za Vukovar 91' i zločini koji su nad Hrvatskom i Vukovarom, nad hrvatskim stanovništvom počinjeni, uz prešutnu podršku Zapada, i to ne kršćanskog Zapada, koji odavno ne postoji, nego liberalnog ateističkog Zapada. Kriza u kojoj se naša zemlja nalazi nije obična socijalna i gospodarska kriza nego je to kriza opstanka kao nacije i države, ništa manja kriza nego kad nije bilo hrvatske države. Demokratsko društvo, koje je odbilo primijeniti lustraciju na komuniste (na udbaše i doušnike u prvom redu), dopustilo si je da komunisti, udbaši i doušnici lustriraju demokrate, i onda da vladaju u ime demokracije. To je tipični partizanski trik, već viđen u Drugom svjetskom ratu. U kolikoj mjeri su vladajući u Hrvatskoj demokrati svjedoči stanje pravne države koje je katastrofalno, na granici prema totalitarizmu jer običan čovjek samo gubi, dok mafija pobjeđuje, u suradnji s vlastodršcima, te se i jedni i drugi bogate, a građani trpe, i biraju ih na izborima za „jedinstveno višestranačje“. „Propast tvoja, dolazi iz tebe – Izraele“ (Stari zavjet). Ljudi obično kažu da je bolje birati manje zlo od većeg, što je potuni besmisao, i kukavičluk, i k tome kažu da nema alternative, i time potvrđuju da su čoravi kraj zdravih očiju.
Goran Jurišić, voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, u Zagrebu, 27.11.2007.
< « » >
http://dragovoljac.com/index.php?option ... &Itemid=20
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8514
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Sakrivena Hrvatska povijest
http://www.priznajem.hr/novosti/titovi- ... -talijana/
TITOVI ZLOČINI – ETNIČKO ČIŠĆENJE I UBIJANJE TALIJANA
Službeni Rim ozakonio je u lipnju 2016. zabranu negiranja zločina protiv čovječnosti. Tko, primjerice, negira holokaust, progon i plansko istrebljenje Židova bit će kažnjen do 7,5 godina zatvora. Jednakom mjerom planira se kazniti i one koji negiraju da su nakon Drugog svjetskog rata Tito i jugoslavenski partizani izvršile planska ubijanja u Istri, Slovenskom Primorju i okolici Trsta.
Potrebno je naglasiti da je jedan dio Talijana bio naseljen na ove hrvatske teritorije dolaskom Mussolinija na vlast, što nikako ne može opravdati surovi ubilački odnos komunista prema njima. Vladimir Žerjavić piše da je protjerano 191.426 Talijana, dok talijanski povjesničari daju i veće brojke.
Sigurno je jedno: radi se o još jednom velikom zločinu Tita i partizana.
Neosporna je činjenica da je fašistički režim Benita Mussolinija bio surov prema Hrvatima. Brojni progoni Hrvata (i Slovenaca), ubijanja i strijeljanja odmazdom bile su dio fašističkog režima. Ono što je karakteristično za Titov režim jesu sustavni progoni i ubijanja tisuća ljudi po ideološkom, nacionalnom ili bilo kojem drugom ključu, a čija masovnost multiplicirano prelazi bilo koju dosada poznatu na prostorima Hrvatske (i bivše Jugoslavije).
Titovi zločini, što znači i zločini partizana, bili su najmasovnija sustavna ubijanja na našim prostorima. Zbog toga se i danas nalaze žrtve tih ubijanja na svakom koraku.
Nakon što je 1943. godine donijet proglas o sjedinjenju prvotno samo Istre s Hrvatskom i Jugoslavijom započelo se s ubijanjem Talijana. Prvotni revolucionarni “zanos” pojedinačnih ubijanja (većinom iz osvete za fašistička ubojstva) je nakon dolaska Jugoslavenske armije na ova područja zamijenilo plansko istrebljenje i progon Talijana samo zato jer su bili Talijani. To nije bilo moguće niti ostvarivo bez naredbe s najvišeg partijskog vrha i Josipa Broza Tita.
Oni koji su se opirali napuštanju završili su u fojbama (kraškim jamama). To je bio redoviti partizanski način ubijanja – bacanje živih ili mrtvih ljudi, žena, djece i staraca u jame.
Egzodus je osmislila i izvela Titova komunistička partija, a u tome su joj poslu pomagali i talijanski komunisti. Talijane iz Istre i Dalmacije proglasili su sve fašistima koji su bježali iz Jugoslavije u strahu od komunizma, što je bilo dovoljno za odmazdu.
U okolici Trsta pronađene su dvije ogromne jame (fojbe). U Bassovizi je pronađeno 500 četvornih metara napunjenih ljudskim tijelima, što je oko 2000 ubijenih Talijana.
U nastavku pogledajte sliku sa pronađenim lokacijama fojbi:
Poznavajući totalitarni karakter komunističkih sustava, kakav je bio i jugoslavenski, sve to ne bi bilo moguće bez diktatora Josipa Broza Tita. Tog gospodara života i smrti ili „ljubičice bijele“, kako su ga nazivali za vrijeme Jugoslavije, iako je mnoge ljude i njihove obitelji zavio u crno.
Izvor: narod.hr/foto:Thinkstock
TITOVI ZLOČINI – ETNIČKO ČIŠĆENJE I UBIJANJE TALIJANA
Službeni Rim ozakonio je u lipnju 2016. zabranu negiranja zločina protiv čovječnosti. Tko, primjerice, negira holokaust, progon i plansko istrebljenje Židova bit će kažnjen do 7,5 godina zatvora. Jednakom mjerom planira se kazniti i one koji negiraju da su nakon Drugog svjetskog rata Tito i jugoslavenski partizani izvršile planska ubijanja u Istri, Slovenskom Primorju i okolici Trsta.
Potrebno je naglasiti da je jedan dio Talijana bio naseljen na ove hrvatske teritorije dolaskom Mussolinija na vlast, što nikako ne može opravdati surovi ubilački odnos komunista prema njima. Vladimir Žerjavić piše da je protjerano 191.426 Talijana, dok talijanski povjesničari daju i veće brojke.
Sigurno je jedno: radi se o još jednom velikom zločinu Tita i partizana.
Neosporna je činjenica da je fašistički režim Benita Mussolinija bio surov prema Hrvatima. Brojni progoni Hrvata (i Slovenaca), ubijanja i strijeljanja odmazdom bile su dio fašističkog režima. Ono što je karakteristično za Titov režim jesu sustavni progoni i ubijanja tisuća ljudi po ideološkom, nacionalnom ili bilo kojem drugom ključu, a čija masovnost multiplicirano prelazi bilo koju dosada poznatu na prostorima Hrvatske (i bivše Jugoslavije).
Titovi zločini, što znači i zločini partizana, bili su najmasovnija sustavna ubijanja na našim prostorima. Zbog toga se i danas nalaze žrtve tih ubijanja na svakom koraku.
Nakon što je 1943. godine donijet proglas o sjedinjenju prvotno samo Istre s Hrvatskom i Jugoslavijom započelo se s ubijanjem Talijana. Prvotni revolucionarni “zanos” pojedinačnih ubijanja (većinom iz osvete za fašistička ubojstva) je nakon dolaska Jugoslavenske armije na ova područja zamijenilo plansko istrebljenje i progon Talijana samo zato jer su bili Talijani. To nije bilo moguće niti ostvarivo bez naredbe s najvišeg partijskog vrha i Josipa Broza Tita.
Oni koji su se opirali napuštanju završili su u fojbama (kraškim jamama). To je bio redoviti partizanski način ubijanja – bacanje živih ili mrtvih ljudi, žena, djece i staraca u jame.
Egzodus je osmislila i izvela Titova komunistička partija, a u tome su joj poslu pomagali i talijanski komunisti. Talijane iz Istre i Dalmacije proglasili su sve fašistima koji su bježali iz Jugoslavije u strahu od komunizma, što je bilo dovoljno za odmazdu.
U okolici Trsta pronađene su dvije ogromne jame (fojbe). U Bassovizi je pronađeno 500 četvornih metara napunjenih ljudskim tijelima, što je oko 2000 ubijenih Talijana.
U nastavku pogledajte sliku sa pronađenim lokacijama fojbi:
- Foibe_seats.png (339.77 KiB) Viewed 5902 times
Izvor: narod.hr/foto:Thinkstock
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8514
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Sakrivena Hrvatska povijest
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8514
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: Sakrivena Hrvatska povijest
TKO JE BIO BRUNO BUŠIĆ Prije 35 godina Udba je ubila hrvatskog domoljuba Brunu Bušića
17.02.2014. 01:33
Braniteljski Portal
OBLJETNICE
Prije 35 godina Udba je ubila legendarnog Brunu Bušića – ovo je njegova priča
Bušić je kobnog dana između 23 i 23:15 sati ulazio u dvorište zgrade u kojoj je privremeno stanovao. Za njim je potrčao nepoznati muškarac, usmrtio ga hicima iz neposredne blizine i pobjegao. U Tanjugu je likvidacija prikazana kao "međusobni obračun u emigrantskom podzemlju". Istom formulacijom ubojstvo je opisao i Vjesnik. Bušić je pokopan 23. listopada, dan nakon svečanog ustoličenja pape Ivana Pavla II. Na grob su mu uklesani sthovi Dobriše Cesarića "Trubač sa Seine".
Hrvatski političar i publicist Bruno Bušić ubijen je 16. listopada 1978. u Parizu. Jugoslavenske tajne službe ubojstvom ovog hrvatskog domoljuba od njega su stvorile legendu. Svojom karizmom Bušić je u hrvatskom narodu ostao upamćen kao simbol svih hrvatskih emigranata ubijenih od jugoslavenskih tajnih službi.
Bruno Bušić rođen je 6. listopada 1939. u zaseoku Bušića Dragi u Vinjanima Donjim kod Imotskog. Već kao gimnazijalac, 1956. godine, došao je pod povećalo Udbe kada je u nepotpisanoj školskoj zadaći ustvrdio da vjeruje u Boga te kritizirao Jugoslaviju. "Dok se Tito voza po Indiji, Velikoj Britaniji itd. teški fizički radnik nije u mogućnosti kupiti obični bicikl. Dok Titova žena Jovanka kupuje vile po inozemstvu, seljak, radnik i službenik ne mogu dobiti jednu jedinu sobu gdje bi se smjestili. To se zove jednakost? Titova žena sigurno nije zaposlena pa odakle njoj novac? Ja Tita smatram običnim diktatorom", napisao je Bušić.
Bušić i Tuđman
Od zanimljivosti iz Bušićeve mladosti istaknimo da se 1965. zaposlio u Institutu za povijest radničkog pokreta na čijem je čelu bio dr. Franjo Tuđman. Te je godine i uhićen i osuđen na devet mjeseci zatvora zbog "širenja neprijateljske propagande". Zahvaljujući Tuđmanovoj intervenciji, kazna mu je preinačena u uvjetnu. Tuđmana i Bušića je 1972. godine, nakon Hrvatskog proljeća, pogodila ista sudbina – osuđeni su na dvije godine zatvora, ponovo zbog širenja propagande. Bušić je kaznu izdržao u zloglasnoj Staroj Gradišci.
Tuđman i Bušić susretali su se i kasnije, kada je Bušić izbjegao u inozemstvo. Nediljko Vegar ispričao je zanimljivu anegdotu o njihovu susretu 1977. Bušić je Vegaru rekao kako će ga u Njemačkoj posjetiti bivši Titov general. Vegar je pomislio kako ga želi napasti te je obećao angažirati još jednog čovjeka. Bušić je povikao: "Za Majku Božju, ti ga moraš čuvati da mu se što ne dogodi, jer ako itko uspije stvoriti hrvatsku državu – to će biti on!"
TV snimka krunski "dokaz" za ubojice
Švedska televizija je iste godine snimila dokumentarac "Hrvati: teroristi ili borci za slobodu". Tijekom fingiranih vježbi nepostojećih oslobodilačkih odreda, snimatelj je Bušića na trenutak snimio bez maske. Ova je snimka poslužila kao glavna izlika za Bušićevu likvidaciju. Bušić je 10. ili 11. rujna doputovao iz Londona u Pariz kako bi izvršio pripreme za Izvanredni sabor emigrantske organizacije Hrvatskog narodnog vijeća. Beograd je odlučio da se Bušić na tom saboru, koji se trebao održati 20./21. listopada u Amsterdamu, ne smije pojaviti jer bi vjerojatno preuzeo vodstvo nad hrvatskim političkim izbjeglištvom. 16. listopada 1978., prije 35 godina, Bruno Bušić je ubijen.
Bušić je kobnog dana između 23 i 23:15 sati ulazio u dvorište zgrade u kojoj je privremeno stanovao. Za njim je potrčao nepoznati muškarac, usmrtio ga hicima iz neposredne blizine i pobjegao. U Tanjugu je likvidacija prikazana kao "međusobni obračun u emigrantskom podzemlju". Istom formulacijom ubojstvo je opisao i Vjesnik. Bušić je pokopan 23. listopada, dan nakon svečanog ustoličenja pape Ivana Pavla II. Na grob su mu uklesani sthovi Dobriše Cesarića "Trubač sa Seine".Na nadgrobnoj ploči grobnice Brune Bušića u Aleji branitelja na Mirogoju uklesani su stihovi Dobriše Cesarića:
Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
Pa ma i nemo na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću, neću da se smirim,
Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim ja trubač sa Seine!
Izvješće pariške policije
Prve informacije, koje su dobivene od policije koja je intervenirala odmah nakon događaja, omogućile su saslušanje svjedoka Pierra Carnajaca sa stanom u navedenoj zgradi, koji je izjavio da je vidio kako je žrtvu slijedio neki čovjek koji ga je ubio. U trenutku kad je Bušić ulazio u dvorište zgrade, smrtno je pogođen s više hitaca koji su pogodili u glavu i prsni koš. Počinitelj je odmah iza toga pobjegao te je svjedok mogao dati samo jedan opći opis kako slijedi: počinitelj je europski tip, niskog rasta, zdepaste građe, kratke kose, odjeven u jaknu., stoji u izvješću inspektora pariške policije. Oni su istragu obustavili 1982. godine.
Perković kamen spoticanja
O Bruni Bušiću 1992. je snimljen dokumentarni film "Bruno Bušić-život djelo i mučko ubojstvo". Kako je tema bila izuzetno osjetljiva, svoju je privolu morao dati i predsjednik Tuđman. Na sastanku kod Tuđmana okupio se čitav državni vrh – Manolić, Šušak, Vrdoljak, Šeks, Milas... Bili su tu i Miroslav Tuđman, Milovan Šibl... Manolić, Šušak, Miroslav Tuđman bili su protiv prikazivanja filma. Nakon što je predsjednik Tuđman rekao kako film treba prikazati, pojedinci su film toliko počeli hvaliti da je situacija postala neugodna. No, 16. listopada, na obljetnicu ubojstva, kada je film trebao biti prikazan na HRT-u – drama. Šušak je tražio od ravnatelja HRT-a Antuna Vrdoljaka da se izreže dio filma u kojem se spominje Josip Perković, tadašnji pomoćnik ministra obrane za sigurnost. Film je ipak emitiran u udarnom terminu, a prethodila mu je vijest o umirovljenju Perkovića.
U međuvremenu se pojavilo ime mogućeg ubojice Brune Bušića. Udbaš Blagoje Zelić za isto je optužio Vinka Sindičića koji je bio poznat pod kodnim imenom Pitagora. On je u to vrijeme bio na 15 godina zatvoren u Škotskoj. Istraga je pokrenuta, ali je 1994. završena jer Sindičić nije bio dostižan državnim tijelima. Optužnica je podignuta 1999., no Sindičić je 2000. oslobođen.
Nakon što su njegovi ostaci iz Pariza prenešeni u Hrvatsku, Bruno Bušić je 16. listopada 1999. pokopan na zagrebačkom Mirogoju.
Izvor: Bože Vukušić: Likvidacija Brune Bušića / Opstruirana istraga i sudska farsa u Hrvatskoj
http://www.braniteljski-portal.hr/Novos ... unu-Busica
17.02.2014. 01:33
Braniteljski Portal
OBLJETNICE
Prije 35 godina Udba je ubila legendarnog Brunu Bušića – ovo je njegova priča
Bušić je kobnog dana između 23 i 23:15 sati ulazio u dvorište zgrade u kojoj je privremeno stanovao. Za njim je potrčao nepoznati muškarac, usmrtio ga hicima iz neposredne blizine i pobjegao. U Tanjugu je likvidacija prikazana kao "međusobni obračun u emigrantskom podzemlju". Istom formulacijom ubojstvo je opisao i Vjesnik. Bušić je pokopan 23. listopada, dan nakon svečanog ustoličenja pape Ivana Pavla II. Na grob su mu uklesani sthovi Dobriše Cesarića "Trubač sa Seine".
Hrvatski političar i publicist Bruno Bušić ubijen je 16. listopada 1978. u Parizu. Jugoslavenske tajne službe ubojstvom ovog hrvatskog domoljuba od njega su stvorile legendu. Svojom karizmom Bušić je u hrvatskom narodu ostao upamćen kao simbol svih hrvatskih emigranata ubijenih od jugoslavenskih tajnih službi.
Bruno Bušić rođen je 6. listopada 1939. u zaseoku Bušića Dragi u Vinjanima Donjim kod Imotskog. Već kao gimnazijalac, 1956. godine, došao je pod povećalo Udbe kada je u nepotpisanoj školskoj zadaći ustvrdio da vjeruje u Boga te kritizirao Jugoslaviju. "Dok se Tito voza po Indiji, Velikoj Britaniji itd. teški fizički radnik nije u mogućnosti kupiti obični bicikl. Dok Titova žena Jovanka kupuje vile po inozemstvu, seljak, radnik i službenik ne mogu dobiti jednu jedinu sobu gdje bi se smjestili. To se zove jednakost? Titova žena sigurno nije zaposlena pa odakle njoj novac? Ja Tita smatram običnim diktatorom", napisao je Bušić.
Bušić i Tuđman
Od zanimljivosti iz Bušićeve mladosti istaknimo da se 1965. zaposlio u Institutu za povijest radničkog pokreta na čijem je čelu bio dr. Franjo Tuđman. Te je godine i uhićen i osuđen na devet mjeseci zatvora zbog "širenja neprijateljske propagande". Zahvaljujući Tuđmanovoj intervenciji, kazna mu je preinačena u uvjetnu. Tuđmana i Bušića je 1972. godine, nakon Hrvatskog proljeća, pogodila ista sudbina – osuđeni su na dvije godine zatvora, ponovo zbog širenja propagande. Bušić je kaznu izdržao u zloglasnoj Staroj Gradišci.
Tuđman i Bušić susretali su se i kasnije, kada je Bušić izbjegao u inozemstvo. Nediljko Vegar ispričao je zanimljivu anegdotu o njihovu susretu 1977. Bušić je Vegaru rekao kako će ga u Njemačkoj posjetiti bivši Titov general. Vegar je pomislio kako ga želi napasti te je obećao angažirati još jednog čovjeka. Bušić je povikao: "Za Majku Božju, ti ga moraš čuvati da mu se što ne dogodi, jer ako itko uspije stvoriti hrvatsku državu – to će biti on!"
TV snimka krunski "dokaz" za ubojice
Švedska televizija je iste godine snimila dokumentarac "Hrvati: teroristi ili borci za slobodu". Tijekom fingiranih vježbi nepostojećih oslobodilačkih odreda, snimatelj je Bušića na trenutak snimio bez maske. Ova je snimka poslužila kao glavna izlika za Bušićevu likvidaciju. Bušić je 10. ili 11. rujna doputovao iz Londona u Pariz kako bi izvršio pripreme za Izvanredni sabor emigrantske organizacije Hrvatskog narodnog vijeća. Beograd je odlučio da se Bušić na tom saboru, koji se trebao održati 20./21. listopada u Amsterdamu, ne smije pojaviti jer bi vjerojatno preuzeo vodstvo nad hrvatskim političkim izbjeglištvom. 16. listopada 1978., prije 35 godina, Bruno Bušić je ubijen.
Bušić je kobnog dana između 23 i 23:15 sati ulazio u dvorište zgrade u kojoj je privremeno stanovao. Za njim je potrčao nepoznati muškarac, usmrtio ga hicima iz neposredne blizine i pobjegao. U Tanjugu je likvidacija prikazana kao "međusobni obračun u emigrantskom podzemlju". Istom formulacijom ubojstvo je opisao i Vjesnik. Bušić je pokopan 23. listopada, dan nakon svečanog ustoličenja pape Ivana Pavla II. Na grob su mu uklesani sthovi Dobriše Cesarića "Trubač sa Seine".Na nadgrobnoj ploči grobnice Brune Bušića u Aleji branitelja na Mirogoju uklesani su stihovi Dobriše Cesarića:
Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
Pa ma i nemo na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću, neću da se smirim,
Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim ja trubač sa Seine!
Izvješće pariške policije
Prve informacije, koje su dobivene od policije koja je intervenirala odmah nakon događaja, omogućile su saslušanje svjedoka Pierra Carnajaca sa stanom u navedenoj zgradi, koji je izjavio da je vidio kako je žrtvu slijedio neki čovjek koji ga je ubio. U trenutku kad je Bušić ulazio u dvorište zgrade, smrtno je pogođen s više hitaca koji su pogodili u glavu i prsni koš. Počinitelj je odmah iza toga pobjegao te je svjedok mogao dati samo jedan opći opis kako slijedi: počinitelj je europski tip, niskog rasta, zdepaste građe, kratke kose, odjeven u jaknu., stoji u izvješću inspektora pariške policije. Oni su istragu obustavili 1982. godine.
Perković kamen spoticanja
O Bruni Bušiću 1992. je snimljen dokumentarni film "Bruno Bušić-život djelo i mučko ubojstvo". Kako je tema bila izuzetno osjetljiva, svoju je privolu morao dati i predsjednik Tuđman. Na sastanku kod Tuđmana okupio se čitav državni vrh – Manolić, Šušak, Vrdoljak, Šeks, Milas... Bili su tu i Miroslav Tuđman, Milovan Šibl... Manolić, Šušak, Miroslav Tuđman bili su protiv prikazivanja filma. Nakon što je predsjednik Tuđman rekao kako film treba prikazati, pojedinci su film toliko počeli hvaliti da je situacija postala neugodna. No, 16. listopada, na obljetnicu ubojstva, kada je film trebao biti prikazan na HRT-u – drama. Šušak je tražio od ravnatelja HRT-a Antuna Vrdoljaka da se izreže dio filma u kojem se spominje Josip Perković, tadašnji pomoćnik ministra obrane za sigurnost. Film je ipak emitiran u udarnom terminu, a prethodila mu je vijest o umirovljenju Perkovića.
U međuvremenu se pojavilo ime mogućeg ubojice Brune Bušića. Udbaš Blagoje Zelić za isto je optužio Vinka Sindičića koji je bio poznat pod kodnim imenom Pitagora. On je u to vrijeme bio na 15 godina zatvoren u Škotskoj. Istraga je pokrenuta, ali je 1994. završena jer Sindičić nije bio dostižan državnim tijelima. Optužnica je podignuta 1999., no Sindičić je 2000. oslobođen.
Nakon što su njegovi ostaci iz Pariza prenešeni u Hrvatsku, Bruno Bušić je 16. listopada 1999. pokopan na zagrebačkom Mirogoju.
Izvor: Bože Vukušić: Likvidacija Brune Bušića / Opstruirana istraga i sudska farsa u Hrvatskoj
http://www.braniteljski-portal.hr/Novos ... unu-Busica
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."