Ratni zločin u međunarodnom pravu

[EdgarFranjul]

Pula, 18.11.2016.

Mislim da je pravi trenutak da objavim diplomski rad, pripreman 1994., obranjen početkom 1995. Ovo je vjerojatno bio prvi takav diplomski, koliko je meni poznato, a pisan je u vrijeme dok je trećina Hrvatske bila okupirana, prije BLJESKA i OLUJE, prije Čečenije. Utoliko je interesantniji zaključak, u kojem sam uvekike predvidio kako će se odvijati situacija sa sudom u Hagu i u svijetu.

PRAVNI FAKULTET
SVEUČILIŠTA U RIJECI


Edgar Franjul


RATNI ZLOČIN U MEÐUNARODNOM
PRAVU


Diplomski rad


Rijeka, 1995.



Predgovor: Ovaj diplomski rad izrađen je pod vodstvom dr. Vesne Crnić -
Grotić, a uz svesrdnu pomoć Goge, Davora, Nenada i Bože,
kojima od srca zahvaljujem na pruženoj pomoći.



Ovaj diplomski rad posvećen je
braniteljima Republike Hrvatske.


1. UVOD




1.1. Čovjek pojedinac odgovara za svoja protupravna djela po zakonodavstvu države i pred državnim sudovima.

1.2. Međunarodni zločin je takav čin koji međunarodno pravo izravno normira svojom zabranom uperenom prema pojedincu, bilo da onda kažnjavanje prepusti pojedinoj državi kao njezinu obvezu, bilo da se - najsavršeniji stupanj razvoja tog pojma - za tu svrhu uredi međunarodno sudstvo.

1.3. Ženevske konvencije o zaštiti žrtava rata (1949.), obvezuju države ugovornice da određene čine stave svojim zakonodavstvom pod kaznenu sankciju. Konvencija o genocidu definira zločin genocida, ali se njena zabrana također ne upravlja izravno pojedincu, nego obvezuje države da predvide kažnjavanje opisanih djela.

1.4. Dalje je pošlo kažnjavanje ratnih zločina i zločina protiv mira i čovječnosti provedeno poslije završetka drugog svjetskog rata. Ono je dalo povod za pokušaj stvaranja međunarodnog kaznenog zakonika i međunarodnog kaznenog suda, na čemu se još uvijek radi. No i tu je zapravo, kažnjavanje provedeno pomoću unutarnjih državnih sudova, a djelatnost međunarodnih vojnih sudova u Nurnbergu i Tokiju temelji se na posebnim okolnostima potpune predaje pobijeđenih država saveznicima koji su na tom temelju vršili kaznenu vlast i organizirali te sudove.

1.5. Tek u toku drugog svjetskog rata, a zbog teških zločina počinjenih u to vrijeme, pitanje odgovornosti i kažnjavanja teških povreda međunarodnog prava našlo je svoje rješenje u nizu akata izdanih za vrijeme rata i neposredno po njegovu završetku. Prvi je korak učinjen Londonskom deklaracijom savezničkih zemalja od 13. siječnja 1942. Njome je odlučeno kažnjavanje hitlerovaca i njihovih sudionika za zločine izvršene u okupiranim područjima. Na Moskovskoj konferenciji izdana je 1. studenog 1943. deklaracija triju država o okrutnosti kojom se svečano objavljuje:

"Kad bude odobreno primirje, vladi koja se bude obrazovala u Njemačkoj, bilo kakva ona bila, njemački časnici i vojnici kao i članovi nacističke stranke koji su odgovorni ili su dali svoj pristanak za okrutnosti, ubijanja i smaknuća, bit će odaslani u zemlje u kojima su izvršili svoja zlodjela da budu ondje suđeni i kažnjeni suglasno zakonima tih oslobođenih zemalja i slobodnih vlada koje se ondje budu obrazovale." *

1.6. Napokon je sporazumom četiriju sila 8. kolovoza 1945. između Francuske, Sjedinjenih Država, Sovjetskog Saveza i Velike Britanije određeno kažnjavanje glavnih ratnih krivaca i za njihovo suđenje osnovan poseban sud (statut o Međunarodnom vojnom sudu). Nadzorno vijeće za Njemačku u Berlinu izdalo je 20. prosinca 1945. tzv. Zakon broj 10 o "kažnjavanju osoba krivih zbog ratnih zločina, zločina protiv mira i protiv čovječnosti" kojim se u unutarnje Njemačko pravosuđe uvode načela izrečena u navedena dva međunarodna akta.
Narečenim aktima provedeno je u stvarnost načelo individualne međunarodne odgovornosti počinitelja teških zločina i osigurano je njihovo suđenje. * *


1.7. Zločini o kojima je sudio Međunarodni vojni sud opisani su u članku 6. Londonskog sporazuma koji ih dijeli u tri skupine: zločini protiv mira, zločini protiv čovječnosti, te ratni zločini.

1.8. Sud ustanovljen narečenim sporazumom imao je vlast da sudi i kazni osobe koje su, djelujući u interesima država europske osovine, bilo kao pojedinci ili kao članovi organizacija počinile jedan od ovih zločina:

a) Zločini protiv mira, poimence, snovanje, pripravljanje, poticanje ili poduzimanje navalnog rata ili rata poduzetog kršenjem međunarodnih ugovora, sporazuma ili osiguranja, ili sudjelovanje u zajedničkom planu ili uroti za izvođenje bilo čega što je naprijed rečeno;

b) Ratni zločini, poimence, povrede zakona ili običaja rata. Te povrede uključuju, ali bez ograničenja na njih, ubojstvo, zlostavljanje ili deportaciju, robovski rad građanskog pučanstva okupiranog područja, ubijanje ili zlostavljanje ratnih zarobljenika ili osoba na moru, ubijanje talaca, pljačkanje javne ili privatne imovine, obijesno razaranje gradova, mjesta ili sela, ili vojnom potrebom neopravdano pustošenje;

c) Zločini protiv čovječnosti, poimence, ubijanje, istrebljenje, porobljavanje, deportacija i ostala nečovječna djela počinjena prema bilo kojem građanskom pučanstvu, prije rata ili za vrijeme rata, ili progoni iz političkih, rasnih ili vjerskih razloga počinjeni u izvršenju nekog zločina koji pada pod sudbenost suda ili u vezi s njime, bez obzira predstavlja li to povredu domaćeg zakona zemlje u kojoj je počinjeno.
Vođe, organizatori, poticatelji i učesnici koji su sudjelovali u
uspostavljanju ili izvršenju zajedničkog plana ili urote da se izvrši bilo koji od navedenih zločina, odgovorni su za sva djela što su ih bilo koje osobe počinile u izvršenju toga plana.

1. 9. Londonskim statutom osnovani sud sastojao se od četiri člana i četiri zamjenika. Svaka potpisnica imenovala je po jednoga. Odlučivalo se većinom glasova, a kad bi se glasovi raspolovili, odlučivao bi predsjednik, kojega su birali članovi suda iz svoje sredine, naizmjence po državama. Sud je mogao izreći svaku kaznu, pa i smrtnu.

1.10. Međunarodni vojni sud zasjedao je u Nurnbergu, a postupak je tekao ovim redom: prethodna izjava tužitelja, dokazna sredstva optužbe i obrane, saslušanje svjedoka obiju stranaka (optuženi nastupa kao svjedok u vlastitu obranu), preslušavanje svjedoka obiju strana, govori obrane, govori optužbe, izjava optuženika, presuda.


__________________________
* J. Andrassy: Međunarodno pravo, 1976, str. 255
* * Isto

[EdgarFranjul]

2. RATNI ZLOČINI U SRCU EUROPE



2.1. Skoro pedeset godina nakon završetka drugog svjetskog rata i suđenja ratnim zločincima, najstrašniji ratni zločini počinjeni su u samom srcu Europe od strane Srbije a protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

2.2. Republika Hrvatska postala je žrtvom neobjavljenog rata i vojne agresije* u prvim fazama uspostavljanja samostalnosti i suverenosti, a ta agresija je pratila sve faze stjecanja suverenosti i priznanja međunarodnog subjektiviteta Republike Hrvatske.

Počevši od "balvan revolucije", pa do napada JNA na sve moguće ciljeve, ustrojavanjem, naoružavanjem i usmjeravanjem četničkih postrojbi, neprijatelj je zapravo vodio genocidni rat zločinačkim metodama. U tome su ratu sve metode bile podređene cilju da se od nekadašnje Jugoslavije prisvoji što više za Veliku Srbiju, bez obzira kako će se ona zvati. Tim ratom i upućivanjem vlastitog stanovništva u ratni vihor, Srbija je održavala i stvarala silu koja je njezinoj političkoj eliti osiguravala unutarnju prevlast i održavanje totalitarnog sustava.
Od nastojanja da se skrše tek uspostavljeni demokratski sustavi u Sloveniji i Hrvatskoj, strategija tog totalitarnog velikosrpskog režima kretala se od zahtjeva za amputacijom dijela područja Hrvatske, do bezumnog vođenja rata trošenjem moćnog arsenala naoružanja JNA po konceptu "spaljene zemlje".
Nasuprot tome neviđenom i nezapamćenom ljudskom zlu, Hrvatska je bez vojske, skoro bez policije, teritorijalne obrane, naoružanja, časničkog i dočasničkog vojnog kadra, potrebnih financijskih sredstava, međunarodnog priznanja i bez vremena za bilo kakve učinkovite pripreme, bila primorana braniti se od agresora i uspostaviti samostalnost i suverenost. Na tome mukotrpnom putu trebalo je, polazeći od demokratskih načela, donijeti Ustav i najvažnije pravne akte za državnu samostalnost, ali i za djelovanje sustava obrane u skladu s normama međunarodnih dokumenata o oružanim sukobima. * *
--------------------------
* Agresija je uporaba oružane sile neke države protiv suvereniteta, teritorijalne cjelovitosti ili političke nezavisnosti neke druge države ili uporaba oružane sile koja je na bilo koji drugi način nespojiva s Poveljom UN, kao što to proizlazi iz ove definicije, pri čemu se izraz država upotrebljava ne prejudicirajući priznanje ili pitanje da li je neka država članica UN. (Definicija agresije u Dodatku Rezoluciji opće skupštine UN 3314 od 14.prosinca 1974.)

2.3. Prema Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba tijekom rata od 1949. zaštićeni su svi ljudi bez razlike, a poglavito bolesnici i ranjenici, starci, djeca ispod 15 godina, trudne žene i majke koje imaju djecu ispod 7 godina. Te se osobe moraju evakuirati na posebna podruèja koja su zaštićena od ratnih razaranja.

2.4. To sve lijepo piše u toj Konvenciji, međutim, srbijanska vojska upravo namjerno čini sve suprotno. Krši sve međunarodne konvencije, pa i navedenu. Civilnom pučanstvu nanose se najveće patnje, ubija se i masakrira na načine neviđene još od srednjeg vijeka. Srbijanski vojnici svjesno krše sva civilizirana međunarodna pravila ponašanja. Nanose razne oblike patnji civilnom pučanstvu, i na kraju ga u većini slučajeva ubijaju na najbestijalnije načine. Oni nemaju nikakvog oblika poštivanja civila. Direktno gađaju po svim civilnim objektima (škole, bolnice, vrtići) i tako ugrožavaju živote i onog dijela civilnog pučanstva koje se ne nalazi unutar okupirane zone. Srbijanske regularne i neregularne trupe ne pridržavaju se nikakvih obzira o potrebi pridržavanja zakona o humanizaciji rata. Ne poštivaju niti jednu konvenciju koja je sklopljena u zadnjih stotinjak godina (Ženevska, Petrogradska, neke Haške konvencije i sve ostale do današnjih dana) o tome da ni jedna zaraćena strana nema pravo da na neograničeni način nanosi bilo kakav oblik štete neprijatelju.

_______________________
* * B. Blažević: Pravno reguliranje obrambenog sustava... Zakonitost, 1991, br.1, str. 30-31.

[EdgarFranjul]

3. PRIMJENA MEÐUNARODNOG PRAVA NA
ORUŽANI SUKOB U HRVATSKOJ


3.1. Od vremena kad je započela kvalifikacija pravnih pravila koja uređuju odnose u ratu (to je, okvirno, razdoblje od sredine prošlog stoljeća), teško je naći primjere oružanog sukoba u kojima je počinjeno toliko i takvih povreda prava, sukoba u kojima su relevantne pravne norme tako sustavno kršene, kako je to počinjeno u ratu protiv Hrvatske (osobito ako se uzme u obzir razmjerno mali prostor i broj ljudi koji su time zahvaćeni). Sasvim je sigurno da će i znanost i praksa imati pune ruke posla prilikom utvrđivanja činjenica i donošenja odluka ili presuda u vezi s uporabom zabranjenih vrsta oružja i načina ratovanja, s uništavanjem kulturnih dobara, s ratnim činima uperenim protiv civilnog stanovništva i objekata koji nisu vojni ciljevi, s uzimanjem talaca, s ubijanjem i zlostavljanjem osoba koje ne sudjeluju u oružanom sukobu ili su napustile borbu, s nepoštivanjem znaka crvenog križa, s pljačkom, s djelima koja bi mogla predstavljati genocid, sa zlouporabom zaštićenih znakova ili objekata, s kolektivnim kaznama itd. *

3.2. Ima međutim, još jedna ljestvica - jednako tako turobna i vjerojatno točnije odrediva - pri čijem bi se vrhu našao oružani sukob u Hrvatskoj: njime se jugoslavenska vojska definitivno uvrstila u red vrlo malobrojnih vojski (poznati su nam primjeri Salvadora i Španjolske u građanskom ratu) koje su protiv stanovništva vlastite države uporabile ratno zrakoplovstvo, a sve zbog - prema vlastitim izjavama - zaštite ustavnog poretka, razdvajanja sukobljenih strana i postizanja za sve narode zadovoljavajuæeg političkog (sic!) rješenja!* *

_____________________
* B. Bakotić: Primjena međunarodnog prava na oružani sukob u Hrvatskoj, Zakonitost 1991, br. 11, 12, str 1252-1253.
* * Isto, str. 1253



4. OGRANIČENJA RATOVANJA - općenito



4.1. Kao što je to slučaj sa svakom pravnom normom, tako su i sva postojeća pravila ratnog prava izvjesna ograničenja, konkretno ograničenja ratovanja. Bez obzira na izvore prava, ta se ograničenja mogu svrstati u četiri skupine:

a) s obzirom na osobe
b) s obzirom na objekte
c) s obzirom na vrste oružja
d) s obzirom na metode i načine ratovanja.

4.2. Usprkos takvoj podjeli, u krajnjem je čitavo ratno pravo potčinjeno ostvarivanju svoga glavnog cilja, a to je humanizacija rata, toga samog po sebi nehumanoga, ali uvijek - usprkos zabrani - mogućeg stanja i odnosa.

4.3. Važno je naglasiti da je čovječanstvo doseglo stupanj razvitka na kojem je postalo neprijeporno da se u svakom oružanom sukobu, međunarodnom i nemeđunarodnom, primjenjuju neka opća međunarodnopravna načela i pravila, i to:

a) tzv. Martensova klauzula, prema kojoj su, i u slučajevima koji nisu uređeni ugovornim pravom, civilno stanovništvo i ratnici podvrgnuti zaštiti onih načela međunarodnog prava koja su rezultat običaja ustanovljenih među civiliziranim narodima, zakona čovječnosti i zahtjeva javne svijesti;

b) pravo stranaka u oružanom sukobu na biranje načina ili metoda ratovanja nije neograničeno;

c) ratni čini smiju biti neposredno upereni samo protiv oružanih snaga i drugih vojnih ciljeva (jasno, ako drugi ciljevi, odnosno objekti, nisu zloupotrijebljeni u vojne svrhe);

d) zabranjeno je ubijanje ili ranjavanje bilo koje osobe koja ne sudjeluje u neprijateljstvima zbog toga što je iz bilo kojih razloga (predaja, ranjavanje) napustila borbu;

e) zabranjena je upotreba oružja, projektila, tvari i onih metoda ratovanja koje su takve naravi da uzrokuju suvišne povrede ili nepotrebne patnje. Što se potonje zabrane tiče, težište je na pojmovima "suvišne" i "nepotrebne", budući da svako oružje nanosi povrede, boli i patnje. Takvo određenje ujedno svjedoči o realnosti normi ratnog prava, jer se na taj način, koliko je moguće, istodobno ima na umu zaštita osoba s jedne, i vojna potreba s druge strane; nije dakle, dopuštena primjena načela prema kojemu cilj opravdava sredstvo, tj. da je vojna potreba ispred ili iznad prava.

4.4. Glede posebnih, ugovornopravnih pravila primjenjivih u nemeđunarodnim oružanim sukobima, članak 3. Ženevskih konvencija iz 1949. sadrži osnovne humanitarne norme, uključujući onu o ulozi Crvenog križa, te da Protokol II iz 1977. te norme razrađuje, ali da su u njega unesene i druge, kako bi se odnosi u unutarnjim oružanim sukobima potanje uredili.

4.5. Način na koji je određeno materijalno polje primjene Protokola II svjedoči o kompromisu između univerzalnog interesa za humanizacijom i interesa pojedinih država, što proizlazi iz njihove suverenosti. Naime, prema stavku 1. članka 1., Protokol se primjenjuje na oružane sukobe koji se odvijaju na području države stranke "između njenih oružanih snaga i odmetničkih oružanih snaga ili drugih organiziranih naoružanih skupina koje, pod odgovornom komandom, vrše takvu kontrolu nad dijelom njena područja koja im omogućuje da vode neprekidne i usmjerene vojne operacije i da provode ovaj Protokol"; stavak 2. istog članka propisuje da se "Protokol neće primjenjivati na situacije unutarnjih nemira i zategnutosti, kao što su pobune, izolirani i sporadični akti nasilja i drugi akti slične naravi, jer to nisu oružani sukobi". Drugim riječima, uvjeti za primjenu Protokola II ispunjeni su kad se radi o oružanim sukobima u kojima sudjeluju (pod odgovornom komandom) naoružane skupine (bez obzira na to koji bi se naziv tim skupinama mogao dati, npr. ustanici, pobunjenici, odmetnici, oslobodilački pokreti, milicija i dr.) koje su u mogućnosti da primjenjuju međunarodnopravna pravila u relativno kontinuiranim operacijama. *

4.6. Primjenjujući gornje kriterije, lako možemo odrediti stranke oružanog sukoba u Hrvatskoj, a to su, s jedne strane Republika Hrvatska, a s druge strane Republika Srbija, odmetnici - srpski ekstremisti iz Hrvatske i JNA. Nema dvojbe da se sve tri potonje stranke sukoba zajednički bore kako bi ostvarile komplementarne ciljeve: Srbija - "Veliku Srbiju" (bez obzira pod kojim imenom i pod kojom izlikom) kao oživotvorenje svoje nacionalsocijalističke i ekspanzionističke politike na račun Hrvatske (i drugih federalnih jedinica bivše Jugoslavije); JNA - očuvanje režima (opet, bez obzira na naziv i pod kojom izlikom) u kojemu bi zadržala vidnu političku ulogu i privilegirani položaj; što se odmetnika - srpskih ekstremista u Hrvatskoj tièe, oni su samo sredstvo za postizanje navedenih političkih ciljeva ili izlika za njihovu provedbu. * *

4.7. U pogledu primjene Protokola II s obzirom na osobe, dovoljno je naglasiti da se on primjenjuje bez ikakve diskriminacije. Tome treba dodati i opće pravilo međunarodnog ratnog prava prema kojemu se sva pravila primjenjuju u jednakoj mjeri, neovisno o tome koja je stranka izazvala sukob.

Po Protokolu II izričito su zabranjeni:

- naređivanje da ne smije biti preživjelih
- nasilje nad životom, zdravljem i fizičkim ili mentalnim blagostanjem ljudi, a napose ubojstvo i okrutno postupanje kao što je mučenje, sakaćenje ili bilo koji oblik tjelesne kazne
- kolektivne kazne
- uzimanje talaca
- akti terorizma
- pljačka
- prijetnje izvršenjem bilo kojega od navedenih djela.

4.8. Predviđena je i posebna zaštita djece. Niz odredaba odnosi se na zaštitu osoba lišenih slobode (treba obratiti pažnju na termin "osobe lišene slobode"), jer je pojam "ratni zarobljenik" primjeren međunarodnim oružanim sukobima, što ne znači da se status ratnog zarobljenika ne može zajamčiti osobi lišenoj slobode u unutarnjem oružanom sukobu. Zatim, ranjenicima i bolesnicima - bez obzira na to da li su sudjelovali u oružanom sukobu ili ne - mora biti pružena zaštita, uključujući zaštitu od pljačke i zlostavljanja, osiguran humani postupak i odgovarajuća medicinska njega, a treba omogućiti traganje za mrtvima i spriječiti da oni budu opljačkani. Osim toga, objektima napada ne smiju biti građevine koje - rječnikom Protokola - sadrže opasne sile (brane, nasipi, nuklearne elektrane), čak ni onda kada su to vojni ciljevi, ako takav napad može uzrokovati oslobađanje opasnih sila i time velike gubitke među civilnim stanovništvom; objektom napada ne smiju biti ni povijesni spomenici, umjetnička djela i hramovi koji su kulturna ili duhovna baština naroda, s tim da se oni ne smiju koristiti za podršku vojnih akcija. Zabranjeno je iscrpljivanje stanovništva glađu i u okviru toga napadanje, uništavanje ili uklanjanje objekata prijeko potrebnih za preživljavanje stanovništva, kao što su namirnice, poljoprivredna područja, žetva, živa stoka, postrojenja za navodnjavanje i instalacije za pitku vodu. Konačno, ne može biti naređeno premještanje civilnog stanovništva iz razloga koji su u vezi s oružanim sukobom, osim ako to ne zahtjevaju razlozi sigurnosti tih civila ili imperativni vojni razlozi.

___________________________
* B. Bakotić: Primjena meðunarodnog prava na oružani sukob u Hrvatskoj, Zakonitost, 1991, br. 11,12, str. 1256.
* * Isto, str. 1257

[EdgarFranjul]

5. OBIČAJNO MEÐUNARODNO RATNO PRAVO




5.1. Polovicom devetnaestog stoljećæa, pod utjecajem javnog mnijenja, počèeo je pokret za kodifikacijom međðunarodnog ratnog prava. Potakao ga je Švicarac, Henri Dunant, koji se slučajno našao svjedokom patnji ranjenika nakon bitke u 1859. godini između francuske i austrijske vojske kod Solferina u Italiji. Tamo nije bilo nikakve organizirane sanitetske službe za njihovo zbrinjavanje. Poginulo je oko trideset tisuća ljudi, većinom zbog toga što su iskrvarili. Pokapani su čak i živi ranjenici. Njegova brošura "Un souvenir de Solferino" iz 1862. potakla je organiziranje nacionalnih društava Crvenog križa, te usvajanje prve Konvencije o poboljšanju sudbine ranjenika u vojskama na kopnu, potpisane u Genevi 22. kolovoza 1864. Ta se konvencija još nije odnosila na ratne zarobljenike. Predviđala je "neutralizaciju" svih ranjenika i njihovu jednaku njegu, bez obzira na pripadnost, kao i neutralizaciju vojnih bolnica, vojnih ambulanti i sanitetskog osoblja.

5.2. Od tada, napori u kodifikaciji pravila ratnog prava nisu nikada sasvim prestali. Najviše se učinilo na dvjema haškim mirovnim konferencijama u 1899. i 1907. Četvrta haška konvencija iz 1907. i njen Haški pravilnik o ratovanju na kopnu najvažnija je od onih koje su i danas na snazi. Treća haška konferencija trebala se održati 1915, ali ju je spriječio prvi svjetski rat.

5.3. Razdoblje izmeðu dvaju svjetskih ratova nije bilo toliko plodno. Najvažniji je ostao Ženevski protokol od 17. lipnja 1925. o zabrani upotrebe zagušljivih, otrovnih ili sličnih plinova ili bakterioloških sredstava u ratu.

5.4. Nakon drugog svjetskog rata, velesile su uspjele spriječiti kodifikaciju pravila ratnog prava u užem smislu, a osobito onu o zabrani ili ograničenju upotrebe novih vrsta oružja. Ali je zato iscrpno kodificirano tzv. međunarodno humanitarno pravo.

5.5. 12. kolovoza 1949. u Genevi, usvojene su i potpisane četiri konvencije iz te oblasti, i to:


1. Konvencija za poboljšanje sudbine ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu;

2. Konvencija za poboljšanje sudbine ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru;

3. Konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima;

4. Konvencija o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata.



5.6. 8. lipnja 1977. usvojena su i dva dopunska protokola na četiri ženevske konvencije, i to:

- Protokol I, o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba;

- Protokol II, o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba.


Od ostalih sličnih poslijeratnih konvencija, vrlo je važna Konvencija o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba, potpisana u Haagu 14. svibnja 1954, i istoimeni protokol.



6. OSVRT NA RAT U HRVATSKOJ


6.1. Napadački rat protiv Hrvatske, s ciljem osvajanja njenih područja i izgona iz njih nesrpskog življa, imao je nekoliko različitih razdoblja.

6.2. U vrijeme održavanja prvih demokratskih i višestranačkih izbora početkom 1990. Jugoslavija je još bila federalna država s Hrvatskom kao svojom federalnom jedinicom. U toj federaciji već je bila dokinuta autonomija Kosova protiv volje njegovih građana brutalnom vojnom i policijskom silom. Nasilno je bila osvojena vlast i u Vojvodini i Crnoj Gori.

6.3. Komunistička vodstva Srbije i Crne Gore, kao i JNA, očito nisu priznavale zakonitost novih organa vlasti u Hrvatskoj i u Sloveniji, proizišlih iz slobodno izražene volje građana.

6.4. Agresija na Hrvatsku počela je "pobunom" srpskog stanovništva kod Knina u kolovozu 1990, i to podizanjem barikada i prekidom komunikacija. U tome trenutku radilo se, kako to navodi članak 1 (2). Drugog dopunskog protokola iz 1977, o stanju "unutrašnjih nemira i zategnutosti, kao što su pobune, izolirani i sporadični akti nasilja i ostali akti slične naravi, jer to nisu oružani sukobi". Iako se na to stanje ne primjenjuju nikakva pravila međunarodnog ratnog prava, nego samo unutrašnje pravo države u pitanju, "čovjekova ličnost ostaje pod zaštitom načela čovječnosti i zahtjeva javne svijesti", navodi se u preambuli Drugog protokola.

6.5. JNA je već tada spriječila hrvatsku vlast da intervenira, pa i da se postigne političko rješenje spora o položaju srpske zajednice u Hrvatskoj, čime je potiho izvršen vojni udar. Vojska je navodno imala zadaću da razdvoji "strane u sukobu", ali je otpočetka pomagala pobunjenike. Iz Srbije su dolazili novac i oružje, kao i izvršitelji zločina, već po prije poznatom scenariju "antibirokratske revolucije" u Vojvodini, na Kosovu i u Crnoj Gori.

6.6. Usporedo s prijedlozima Hrvatske i Slovenije, da se dotrajala i napukla jugoslavenska federacija preustroji u konfederaciju suverenih i jednakih država, organizirana je farsa odvajanja Kninske krajine iz Hrvatske na temelju tzv. "referenduma". U izjašnjavanju su sudjelovali samo Srbi, i to i oni sa stalnim boravištem u tim krajevima, kao i bilo koji drugi koji su se pojavili i zatekli na tom podruèju.

6.7. Nakon što je organizirana "Milicija SAO Krajine", koju su srpski dio federalnih organa i JNA nastojali izjednačiti s Hrvatskom Gardom, a ovoj su odricali legitimitet oružanih snaga, to stanje zadobiva oblike tzv. "nemeđunarodnog" oružanog sukoba.

6.8. U obzir je došla primjena èlanka 3. zajedničkoga u istom tekstu svima četirima Ženevskim konvencijama iz 1949, te Drugi dopunski protokol u cjelosti.

6.9. Pojam "nemeđunarodnih"oružanih sukoba obuhvaća prema članku 1. (1) toga protokola sve one "koji se odvijaju na teritoriju strane ugovornice između njenih oružanih snaga i otpadničkih oružanih snaga ili drugih organiziranih naoružanih grupa koje, pod odgovarajućom komandom, vrše takvu kontrolu nad dijelom njena teritorija koja im omogućuje da vode neprekidne i usmjerene vojne operacije i da primjenjuju ovaj protokol".

6.10. Usporedo s time, JNA se bila otrgla čak i od svakog privida nadzora nad njom od bilo kakve savezne civilne vlasti. Srbija i Crna Gora su makinacijama s ostavkama, smjenjivanjima i izborom članova Predsjedništva Jugoslavije iz Kosova, Vojvodine i Crne Gore, a osobito sprečavanjem Stjepana Mesića da preuzme dužnost predsjednika tog organa, navele ostale republike da postupno napuštaju sve savezne organe. Time je izvršen definitivni vojni i civilni udar JNA, Srbije i Crne Gore u federaciji.

6.11. Na temelju provedenih referenduma, Hrvatska i Slovenija su 25. lipnja 1991. proglasile suverenost. Tada počinje otvorena oružana intervencija JNA, prvo u Sloveniji, a potom u Hrvatskoj.

6.12. Usporedo počinju i napori Europske zajednice u posredovanju u tom oružanom sukobu, kako bi ga okončali. Konferencija o Jugoslaviji počela je 7. rujna 1991. u Haagu, a u njenom okviru ustanovljen je i Arbitražni odbor.

6.13. Na inicijativu same Srbije, Arbitražni odbor je 7. prosinca 1991. usvojio mišljenje br. 1, kojim je ustanovio da je SFRJ "u procesu raspada".

6.14. Koncem 1991. Hrvatska i Slovenija počinju dobivati međunarodno priznanje kao nezavisne države.


6.15. Time sama JNA gubi legitimitet oružane sile jedne suverene države. Nedvojbeno je, također, da se više ne radi ni o "nemeđunarodnom" oružanom sukobu, nego o ratu na koji se primjenjuju propisi svih četiriju Ženevskih konvencija iz 1949, Prvog dopunskog protokola iz 1977, kao i svih ostalih pravila međunarodnog ratnog prava. *

6.16. Teško je utvrditi trenutak te promjene. Po obrazloženju Arbitražne komisije, do toga je moglo doći već kad su se neki članovi povukli iz Predsjedništva Jugoslavije. Vojska je još prije otkazala poslušnost njegovu predsjedniku. Do toga je moglo doći i 27. lipnja 1991. proglašenjem suverenosti Hrvatske, ili datumima prvih priznanja tih država u međunarodnoj zajednici.

6.17. To nikako ne znači da su pojedini načini ratovanja protiv Hrvatske u poèetku bili opravdani, a da su potom, od nekog neutvrđenog trenutka, to prestali biti.

6.18. Drugi, dopunski protokol iz 1977. u svome je tekstu mnogo kraći od prvoga.Iako on nema izričitih propisa o zabrani represalija i o teškim povredama, njegovi dijelovi o humanom postupku, o ranjenicima, bolesnicima i brodolomcima, te o civilnom stanovništvu, u biti su isti kao i oni primjenjivi na istinske međunarodne oružane sukobe. Ako on i nema izričitih propisa o nestalima i umrlima, ili o ratnim zarobljenicima, ili o vojnoj okupaciji, to nikako ne znači da su sva navedena djela, a koja jesu ratni zločini, samim time bila u Hrvatskoj bilo kada dozvoljena. Čak i kada bi se radilo o praznini u pravnom reguliranju, primjenjivala bi se Martensova klauzula, po kojoj bi svi počinjeni zločini opet bili zabranjeni.

6.19. Stoga će za sve teške povrede, počinjene od početka tog napadačkog rata, snositi odgovornost svi počinitelji, bilo da su pripadnici oružane sile, paravojnih formacija ili obični civili. Odgovornost će snositi i oni vojni komandanti koji te zločine nisu sprečavali.

6.20. Tu, dakle, djeluju običajna prava općeg međunarodnog prava imperativne naravi koja ne dozvoljavaju nikakva odstupanja pa i kad se radi o različitim vrstama oružanih sukoba. Da toga sukoba uopće nije bilo, i tada bi počinjena djela po unutrašnjem pravu bilo koje civilizirane države bili obični zločini. * *

6.21. Bivša Jugoslavija bila je druga po redu koja je ratificirala sve èetiri Ženevske konvencije iz 1949, te među prvima ratificirala dopunski protokol I. i dopunski protokol II. iz 1977. Za sve vojne i druge organe koji pretendiraju da nastupaju u ime te države, nema nikakve sumnje da ih ti propisi obvezuju i po ugovornoj osnovi.

6.22. U svemu tome posebno je zanimljivo Uputstvo oružanim snagama Jugoslavije o primjeni međunarodnog ratnog prava od 13. siječnja 1972, te njegova ponešto izmijenjena verzija od 13. travnja 1988. s obzirom na ustavne promjene koje su zabranjivale kapitulaciju i nisu priznavale vojnu okupaciju.* * *

6.23. Među vojnim priručnicima drugih zemalja, ovaj spada u najmodernije i najcjelovitije. U obje njegove verzije uklopljena su sva pravila općeg običajnog ratnog i humanitarnog prava, izrasloga iz svih predratnih i kasnijih konvencija, bilo da im je Jugoslavija stranka ili ne.

6.24. Kad netko danas čita iscrpan tekst tog Uputstva, koje obuhvaća 498 točaka na 230 strana, i usporedi ga s nedozvoljenim činima JNA u opsadi i napadima na Vukovar, Dubrovnik, Osijek, Zadar, te druge gradove i sela, pričinja mu se da su se zločinci naprosto inspirirali opisima zabranjenih djela u njemu, u nakani da počine što je moguće više zla.

6.25. Ali još se odavna dalo uočiti, unatoč entuzijazmu njegovih sastavljača, da je to uputstvo ponajprije bilo pisano za strane vojne atašee. Za njega se na vojnim školama skoro i nije znalo. U obvezu na difuziju Ženevskih konvencija, JNA je bila potpuno podbacila. Radilo se o primjeru boljševičke zakonodavne mimikrije u najgorem značenju tog pojma.

6.26. Navedeno Uputstvo, međutim, nije bez pravne vrijednosti. Ako poneki vojnik ili niži oficir bude mogao dokazati da za njegove propise zaista nije znao, viši komandanti su bili dužni da ga znaju, da ga poštuju i da sprečavaju njegova kršenja od potčinjenih.


_________________
* V.Ð. Degan: Običajno međunarodno ratno pravo, Zakonitost, 1991, br. 11, 12, str. 1283.
* * Isto
* * * Ovo zadnje Uputstvo stupilo je na snagu objavljivanjem u Službenom listu broj 10, od 10.lipnja 1988, a potpisao ga je Savezni sekretar za narodnu obranu, general-pukovnik Veljko Kadijević.

[EdgarFranjul]

7. ORUŽANI TEROR SRBIJANSKE VOJSKE




7.1. Srbijanska okupatorska vojska u svojim prvotnim ratnim operacijama u početku koristi svoje zrakoplove i dalekometno topništvo za napade. Na taj način svoje ljudstvo ne izlažu neposrednoj borbi, a neprijateljsku stranu nastoje što više demoralizirati. Nakon bombardiranja iz zraka i danonoćnog razaranja pojedinih ciljeva svojim dalekometnim topništvom, uglavnom se postiže osnovni cilj, a to je protjerivanje ugroženog civilnog pučanstva. Korištenje naoružanja koje se može nazvati nesavršenim, odnosno koje ima svjesne greške u biranju ciljeva stvara najveću paniku kod civilnog pučanstva. Uz takav oblik gađanja protivničkih ciljeva, konkretno Slavonski Brod ili Županju, želi se što više demoralizirati civilno stanovništvo.
Ovakav oblik ratovanja koji je protivan svim međunarodnim konvencijama o ratu, može se nazvati terorističkim ratovanjem. Tako se teroristička borba izvorno koristi za oružanu borbu, odnosno za ekspanzionističke ciljeve protiv Hrvata, Muslimana i svih ostalih nesrbijanskih naroda.

7.2. Drugi oblik terorističkog djelovanja Srbije sastoji se u ratnim pohodima raznih neregularnih vojnih skupina koje nisu pod direktnim vodstvom Beograda, ali za njega čine terorističke akcije. Kao što su Turci imali udarne grupe - Bašibozuke, tako i Srbi imaju razne "arkanovce", "šešeljevce", "bele orlove" i sl., koji svojim terorističkim akcijama čine genocidne radnje nad nemoćnim i nedužnim civilnim pučanstvom.

7.3. Treba napomenuti kako je to u specijalnom ratu koji Srbija vodi protiv svih, jedan od vrlo važnih čimbenika. Takve neformalne skupine, financirane od srbijanske vlade i vojske, negativno djeluju na psihološko stanje civilnog pučanstva.

7.4. Teroristi koriste svoje oružje uglavnom protiv nezaštićenih civilnih osoba, bolnica, škola, vrtića i drugih ustanova civilnog obilježja. Poslije takvih akcija dolazi do masovnog iseljavanja civilnog pučanstva, a to je ono što se i htjelo postići. Tako se slabi moralnopsihološko stanje protivnika, a i njegova gospodarska baza, koja je veoma bitna u dugotrajnom ratovanju.

7.5.Srbijanska vojska koristi i drogu kako bi postigla što viši borbeni moral kod svoje vojske. Kod zarobljenih srbijanskih vojnika, kao i kod poginulih vojnika, pronađena su razna stimulativna sredstva u obliku tableta koja djeluju stimulativno, daju osjećaj lažne hrabrosti i omalovažavanja bilo kakvih prepreka. Od tih "euforičnih" tablet, u džepovima četnika pronađeni su amfetamin, encephobol, diokan i drugi preparati. Pronađeni su i preparati droge, od blagog oblika kao valeron, pa do vrlo jakih metadona i drugih jakih opijata, napravljenih na bazi morfija i heroina. (Hrvatski vojnik broj 23, od 23. listopada 1992, str. 23).
U kasarni "Vlado Četković" u Otočcu, nakon zauzimanja 6.prosinca 1991., zapovjednik otočke brigade, Davor Peitel kaže: "U prostorijama koje smo zauzimali i pretraživali, našli smo velike količine apaurina u tekućem stanju. Do tada, da mi je netko rekao da se vojska drogira, rekao bih da je laž." *



----------------
* D. Ogurlić: Svjedočèanstva hrvatskog domovinskog rata 91-92 str. 149.



8. T E R O R



8.1. Teror (lat. terror - strah, užas) je vladavina nasilja čiji cilj je zastrašivanje i uništavanje protivnika. Teror je akcija nasilja koja se poduzima u političke svrhe, glede zastrašivanja i bespoštednog slamanja otpora onoga kome se čini. Sam teror se kao riječ prvi put javlja tijekom francuske revolucije, kad su ovim terminom nazivani pojedini postupci diktature jakobinaca.

8.2. Ono što provode razne srbijanske postrojbe nad civilnim hrvatskim i muslimanskim stanovništvom u Hrvatskoj i BiH, najcrnji je teror koji je ikada provodio ijedan agresor protiv neprijateljskih vojnih i civilnih osoba. U tom provođenju terora, Srbi čine najrazličitije oblike nasilja, pritiska i represalija koje je ikada provodio jedan agresor protiv neprijateljevih vojnih i civilnih osoba. To je teror koji koristi razne metode, kod kojih su učinci bitniji od ciljeva napada. Naime, slike ubijenih i masakriranih ljudi i razrušenih gradova i sela trebaju stići u one krajeve gdje nije bilo rata. Treba se prisjetiti masakra hrvatskih policajaca u Borovom Selu. Tim činom srbijanski teroristi su uputili vrlo jasnu poruku hrvatskim braniteljima. Teror kao okosnica srbijanske vojne strategije ima jasno naznačene ciljeve. Ubijanjem i masakriranjem civilnog stanovništva i zarobljenika, uništavanjem civilnih objekata, spomenika kulture i t.sl. uništiti socijalni i kulturni identitet hrvatskog naroda.

[EdgarFranjul]

9. RATNI ZLOČINI U RH



9.1. Najčešće vrste ratnih zločina koje su činili Srbi u Hrvatskoj i BiH, prema riječima britanskog ambasadora u UN Davida Hannaya jesu: ubojstva, mučenja svih vrsta, etničko čišćenje te prisilno protjerivanje civila iz njihovih domova.*
Poslanici Europskog parlamenta zatražili su da se i silovanja počinjena u BiH tretiraju i shvate kao ratni zločini i da se počiniteljima sudi. No, po tumačenju mr. Dražena Matijevića, osječkog odvjetnika, silovanje je navedeno u IV Ženevskoj konvenciji iz 1949. gdje piše: "Osobito će se štititi žene od svakog napada na njihovu čast i osobito od silovanja, prisiljavanja na prostituciju ili bilo kojeg oblika povrede ćudorednosti." Na osnovi te Konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, gotovo sve zemlje svijeta koje su prihvatile spomenutu Konvenciju, u svoje su zakone unijele odgovarajuće kaznene odredbe, tvrdi mr. Matijević.**

9.2. Po svjetskoj klasifikaciji, u bojne otrove čija je uporaba zabranjena spadaju: nervni otrovi, plikavci, zagušljivci i krvni otrovi, a nadražljivci koji izazivaju pospanost, glavobolju, vrtoglavicu i halucinacije - ne. Po Ženevskom protokolu od 17. lipnja 1925., u zabranjene vrste oružja spadaju zagušljivi, otrovni ili njima slični plinovi.

9.3. Neprijateljska vojska često se koristila nadražljivcima, što potvrđuje prof. Franjo Plavšić, pročelnik Odjela za toksikologiju glavnog sanitetskog stožera. U Vukovaru su ih bacali u skloništa. Oni izazivaju privremeno sljepilo ali ne i teže posljedice, osim kod visokih koncentracija. Problem je u tome što svijet nadražljivce ne ubraja u bojne otrove, iako su tamo spadali i prema nekadašnjim nomenklaturama JNA, tako da zasad nema dokaza da se neprijatelj koristio i u svijetu zabranjenim bojnim otrovima. Bilo je sumnji u to, ali to nikad nije dokazano zbog otežanog pristupa uzorcima, te dugog transporta kontaminiranih do bolnice.
_________________
* Hrvatski vojnik br. 30, str. 22
** Hrvatski vojnik br. 30, str. 22

[EdgarFranjul]

10. E K O C I D



10.1. Dugačkoj listi zločina na području Hrvatske neprijatelj je dodao novi - zločin protiv prirode.

10.1.1. Prije konačnog povlačenja iz Hrvatske, jugoarmija je iza sebe ostavila mnogobrojne eko - bombe koje će još dugo zagađivati okoliš.
Prvi slučaj zabilježen je u kolovozu 1991. kada je kod Barbarige u Istri JNA zakopala opasne kemikalije. Nekoliko mjeseci kasnije u splitskom naselju Dračevac, stanovnici su se počeli žaliti na kašljanje, suzenje očiju, a imali su i problema s disanjem. Ubrzo je otkriveno da je buldožer u obližnjoj vojarni, inače dugogodišnjem sjedištu KOS-a, oštetio zakopanu bačvu punu suzavca. A nakon detaljnog pregleda, u istoj vojarni otkriveno je čak 700 kg zakopanih bojnih otrova nadražljivaca.
Nakon tih slučajeva, toksiloška služba Glavnog stožera HV otpočela je temeljite preglede svih zauzetih vojarni, pri čemu su otkriveni nadražljivci, imitatori bojnih otrova tabuna, somana i ostalih, te razne opasne kemikalije pomiješane s eksplozivom i streljivom. Štoviše, agresorska vojska je takve otrove u žurbi prije konačnog odlaska zakopala, bacala u šljunčare i bunare, nimalo pritom ne brinući za moguće zagađenje prirode.
Još originalniji recept za uklanjanje nepotrebne opreme i naoružanja, jugoarmija je primijenila u pulskoj vojarni "Muzil". Svu njima nepotrebnu opremu, kemikalije, eksplozivne naprave i naoružanje koje nisu odvezli u Crnu Goru, bacili su prije odlaska u more nedaleko obale.

10.1.2. Po Konvenciji o zabrani usavršavanja, proizvodnje i uskladištenja bakteriološkog (biološkog) oružja i oružja-otrova i o njihovu uništenju, koja je stupila na snagu 26. ožujka 1975., države potpisnice ne smiju razvijati, proizvoditi, uskladištavati ili na drugi način pribavljati ili držati mikrobiološka ili druga biološka sredstva ili otrove bilo kojeg izvora i načina proizvodnje.



10.2. Ekološki terorizam


10.2.1. Industrijska postrojenja, koja su ujedno i potencijalne ekološke bombe, za JNA i četnike predstavljale su neke od glavnih ciljeva napada teškim naoružanjem.

10.2.2. Za vrijeme kratkotrajnog rata u Sloveniji, tisuće stanovnika Trebnja i okolice danima je strepilo hoće li "ludi poručnik", kako su kasnije nazvali tada još starijeg vodnika JNA Dragomira Grujovića, ispuniti svoje prijetnje i dići u zrak golemo vojno skladište s milijunima tona benzina. Stručnjaci su procijenili da bi od eksplozije poginulo oko tisuću ljudi, a posljedice tako izazvane katastrofe osjećale bi se i na puno širem području.

10.2.3. Kasniji razvoj rata, prvo u Hrvatskoj, a kasnije i u BiH, pokazao je, nažalost, da takvih "ludih Grujovića", koji bi zbog svojih političkih ciljeva mrtvi hladni pobili stotine nedužnih civila i izazvali neviđenu katastrofu, u redovima jugoarmije ima "na bacanje". Dokazuje to i poduži spisak zračnih napada i napada dalekometnim topništvom na brojne rafinerije, kemijske tvornice, hidrocentrale i naftovod.

10.2.4. Prva takva katastrofa u Hrvatskoj spriječena je još u jesen 1991. u tvornici kemijskih proizvoda "Cosmochemia" u Otočcu, samo zahvaljujući izuzetnoj požrtvovnosti njenih radnika i vatrogasaca. Iako su znali da je tvornica puna opasnih kemikalija, četnici su unatoč tome, a možda i namjerno, pucali na tu ekološku bombu.

10.2.5. Prve minobacačke mine izazvale su jak požar koji se brzo širio, pa su požrtvovni radnici i vatrogasci, dok su oko njih padale granate i mine, počeli gasiti vatru i na kraju riskirajući živote, u posljednjem trenutku spriječili da požar zahvati tvornička skladišta, tada još puna opasnih kemikalija.

10.2.6. Svega nekoliko dana kasnije, minobacačèkim minama po prvi put napadnuta je i sisačèka rafinerija, termoelektrana i terminal jadranskog naftovoda. Petnaest mina palo je nedaleko velikih rezervoara rafinerije, a u željezari su mine padale oko velikog rezervoara s više desetaka tisućæa tona lakozapaljivog mazuta. Da su ih pogodile, po riječèima Ðure Brodarca, tadašnjeg načèelnika Policijske uprave u Sisku, prijetilo bi ne samo uništenje rafinerije, većæ i velikog dijela Siska i njegove okolice.

10.2.7. Ti prvi napadi na industrijska postrojenja, koja su ujedno i potencijalne ekološke bombe, pratile su i prijetnje još luđih napada. Primjerice, prijetnja da će neprijateljski piloti bombardirati nuklearku u Krškom, te prijetnja o pretvaranju rijeke Save u "otvoreni naftovod" potapanjem tankera riječne flote ili uništenjem naftovoda i rafinerije u Sisku.

10.2.8. Nakon "Cosmochemie", sisačke rafinerije i termoelektrane, teške neprijateljske granate počele su ubrzo padati i oko pogona "Gavrilovića" u tada još slobodnoj Petrinji. Lokalne četnike i jugoarmiju očito nije previše uzbuđivala činjenica da je u rezervoarima bilo oko 78 tona amonijaka, koji bi u slučaju eksplozije, po procjenama stručnjaka, uništio sve u krugu od dvadeset kilometara.


10.3. Dan poslije

10.3.1. 28. siječnja 1993. u 10.48 sati, četnici su minirali branu Peruča. Da su se njihove namjere ostvarile, vodeni val od 460 milijuna prostornih metara potopio bi sve nizvodno od Cetine, od brane do ušća rijeke Cetine u more kod Omiša.
Rušilački je projekt ozbiljno shvaćen: dvije eksplozije aktivirane na lijevom boku brane srušile su most iznad preljeva i oštetile ga, po jedna eksplozija aktivirana je na lijevom i desnom ulazu u kontrolnu galeriju i posljednja, peta, u dnu galerije, u središtu brane, 60 m ispod zemlje.
Cilj je ostvaren, ali, srećom, zakazao je faktor vode na koji su četnici računali. U trenutku miniranja brane, vodostaj akumulacijskog jezera iznosio je 356,20 m nad morem. Da je bio samo pet metara viši (najveći je preljevni uspor 361,5 m nad morem), ne bi bilo spasa. Dogodila bi se katastrofa stoljeća, jedinstveni primjer terorističkog zločina.

10.3.2. Izvor zabrane uništavanja takvih objekata u međunarodnom pravu je Ženevski protokol II iz 1977, po kojem objektima napada ne smiju biti građevine koje sadrže opasne sile (brane, nasipi, nuklearne elektrane) čak ni onda kada su to vojni ciljevi, ako takav napad može uzrokovati oslobađanje opasnih sila i time velike gubitke među civilnim stanovništvom.

10.4. Eksplozijom nastaju i otrovni metali


10.4.1. Eksplozije konvencionalnih bojevih sredstava pored svog primarnog učinka - razaranja, zemljište na mjestu eksplozije zagađuju otrovnim metalima: kadmijem i živom.

10.4.2. Pri odlasku iz Hrvatske, jugoarmija je u zrak digla nekoliko velikih skladišta eksploziva i streljiva. Jedno od najvećih bilo je kod Oštarija, nekoliko kilometara od Ogulina, u kojem je bilo oko 8000 tona raznog eksploziva i streljiva. Kako je skladište bilo ukopano u brdo i udaljeno od većih mjesta, nije bilo mrtvih i ranjenih, pa su stanovnici tog kraja izbrojali oštećene kuće i povjerovali da je sve ipak relativno dobro prošlo.
Ali, stručnjaci zagrebačkog Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta, predvođeni doc. dr. Ladislavom Palinkašem, otkrili su nedavno neočekivane posljedice te eksplozije. Kako u svakom eksplozivu ima vrlo otrovnog kadmija i žive, otkrili su da su deseci kilometara zemljišta oko uništenog skladišta zagađeni povećanim količinama tih otrovnih metala. Primjerice, otkrili su da u zemljištu u krugu promjera nekoliko kilometara oko skladišta, ima pet do osam puta više kadmija od normalnih količinskih vrijednosti, dok ga u samom skladištu i oko njega ima čak 200 puta više. Sliène vrijednosti utvrđene su i kod ispitivanja žive, čije su koncentracije na širem prostoru također nekoliko puta veće od normalnih, a na mjestu eksplozije i do 100 puta veće.

10.4.3. Stručnjaci RNG-a upozoravaju da su najbliže kuće nekoliko okolnih naselja blizu skladišta, pa je pitanje koliko su već otrova mještani pojeli s poljoprivrednim proizvodima iz svojih okućnica. A bolesti koje izazivaju povećane vrijednosti kadmija i žive u organizmu u težim slučajevima mogu biti i smrtonosne. Zato će stručnjaci RNG-a nastaviti istraživanja i u šumi Bedenik kod Bjelovara, gdje je također eksplodiralo veliko skladište eksploziva JNA, a slično istraživanje trebalo bi napraviti i u okolici skladišta kraj Delnica.



10.5. Rušilačka doktrina jugosoldateske ogleda se i u taktici "spaljena zemlja"


10.5.1. Požari su redovita popratna pojava ratnih bojnih djelovanja, koja čini velike štete na svim objektima, posebice na industrijskim, energetskim i drugim postrojenjima. Izrazito velike štete nastaju u slučajevima bojnog sukoba i namjernog izazivanja požara na postrojenjima naftne, petrokemijske i farmaceutske industrije. Izazivanje požara često je primarni cilj napadača, a u pravilu su požari redovita sekundarna posljedica razaranja.

10.5.2. U arsenalu suvremenih ubojnih sredstava, veliki je njihov broj čija je osnovna i prva zadaća izazivanje požara. U tu svrhu agresorska srbočetnička vojska koristila je i još uvijek koristi razna zapaljiva ili kombinacije razorno zapaljivih sredstava. Veliki je broj bojnih sredstava koja imaju osnovnu svrhu izazivanje požara na objektima i otvorenom prostoru. Najčešće su to zapaljive zrakoplovne bombe i zapaljiva zrna topničkog streljiva. Naravno, i druga bojna sredstva mogu, osim osnovnog eksplozivnog punjenja, imati i punjenje zapaljivog sredstva, kao minobacačke mine, različiti raketni navođeni i nevođeni projektili. Čak i streljivo lakog pješačkog naoružanja može biti izvedeno sa zapaljivim zrnima.

10.5.3. Glede navedenog, treba naglasiti da u zabranjene vrste oružja po Petrogradskoj deklaraciji 1868. i novijoj Konvenciji iz 1981. spadaju naboji težine ispod 400 grama koji se rasprskavaju ili su napunjeni gorućom ili zapaljivom tvari. Ta je zabrana postala običajno pravo, no srbijanska vojska se toga ne pridržava.

10.5.4. U svim akcijama neprijatelj je stalno dokazivao postojanje plana "spaljena zemlja", kojeg je nastojao doslovno sprovesti na svakom dijelu hrvatskog teritorija. Počelo je spaljivanjem industrijskih postrojenja u Vukovaru, Petrinji, Sisku, Karlovcu, Valpovu, Bjelovaru, Osijeku i traje, na nekim područjima još i danas. Izuzetno velike štete izazvane su na tisućama hektara šumskih površina, a posebice na područjima prve crte obrane, koju su agresori i vatrom željeli osvojiti, pa makar morali prije toga i uništiti to što su željeli osvojiti. U tu svrhu koristili su zrakoplovne zapaljive bombe, kazetne zapaljive bombe s termitskim kuglicama, napalm bombe, fosforne bombe te termitske zapaljive zrakoplovne bombe. U zrnima topničkog streljiva najčešće se kao zapaljiva tvar koristio napalm ili plastični eksplozivi koji se dobro raspršuju, lako pale a teško gase.

10.5.5. Za lako pješačko naoružanje (puške i strojopuške), neprijatelj je koristio probojno-zapaljiva zrna, probojno-zapaljiva-obilježavajuća i zapaljiva zrna.

10.5.6. Probojno-zapaljivo zrno jugo proizvodnje prepoznajemo po crno obojenom vrhu zrna i crveno obojenim pojasom ispod obojenog vrha zrna. Koristi se za gađanje ciljeva s lako zapaljivim tvarima (spremnici goriva, cisterne s gorivom i uljima i dr.) radi izazivanja požara. U vrhu zrna nalazi se zapaljiva smjesa, obično aluminij u prahu pomiješan s metalnim oksidom, koji pri izgaranju daje intenzivni plamen uz temperaturu preko 2000 K. Za paljenje smjese dovoljna je temperatura oko 900 K koja se razvije pretvaranjem kinetičke energije u toplinsku.
Probojno-zapaljivo-obilježavajuće zrno istog podrijetla ima crno obojen vrh zrna s ljubičastim pojasom ispod vrha zrna i slično je prethodnom, s tom razlikom što ima traser na dnu, pa se koristi u kombinaciji s probojnim i probojno zapaljivim zrnima za obilježavanje putanje. Traser može biti smješten u metalnoj čahurici ili direktno utisnut u zadnji dio jezgre zrna.
Zapaljivo zrno ima crveno obojen vrh, a koristi se za izazivanje požara. Sastoji se od mesingane košuljice i čelične cjevčice za smještaj zapaljive smjese. Paljenje zapaljive smjese je kao kod probojno zapaljivog zrna.
Eksplozivno-zapaljivo zrno ima srebrnasto obojen vrh s crvenim pojasom ispod vrha zrna. *


______________________________
* Hrvatski vojnik broj 23, str. 46-49.

[EdgarFranjul]

11. DUM - DUM STRELJIVO



11.1. Po Trećoj Haškoj deklaraciji od 1899., u zabranjene vrste oružja spadaju naboji koji se u ljudskom tijelu lako rašire ili spljosnu (dum-dum naboji).

11.2. Od prvih oružanih sukoba s četnicima, počelo se u radio i TV izvješćima spominjati tzv. DUM-DUM streljivo, a optužbe za njegovu uporabu čule su se s obadvije strane.

11.3. Radi pojašnjenja samog pojma, navest ću definiciju iz Vojnog leksikona, izdanje VIZ Beograd 1981.

"Dum-dum zrno vrsta je streljačkog metka čija je košuljica na vrhu rasječena u križ, da bi se pri udaru u živ organizam raširilo i tako nanijelo što teže povrede.
Prvo takvo zrno proizvedeno je u indijskom gradu Dum-Dum blizu Calcute, po kojem je i dobilo ime."

Haškom deklaracijom od 20. srpnja 1899. zabranjena je uporaba dum-dum i svih drugih zrna koja se lako deformiraju ili rasprskavaju u živom organizmu.

11.4. Kako Hrvatska nije imala niti jednu tvornicu za proizvodnju streljiva (sada je potpuno jasno zašto), a bivša Teritorijalna obrana bila je razoružana od strane JNA prije izbora 1990, isključena je mogućnost da smo proizvodili bilo kakvo, a kamoli zabranjeno streljivo.

11.5. Na TV snimkama u vrijeme prvih sukoba, tj. agresije četnika, često su se mogli vidjeti policajci i gardisti s lovačkim karabinima, pa je potpuno jasno da je uz njih korišteno i lovačko streljivo odgovarajućih kalibara, tj. svih onih koje smo imali. Topove, avione, VBR-e i ostalo teško oružje nismo imali, pa ga, nažalost, nismo ni mogli uporabiti.

11.6. Ovdje je nužno pojašnjenje: lovačko streljivo podijeljeno je u dvije vrste - streljivo za lovačke puške glatkih cijevi (neužlijebljenih), tj. patrone sa sačmom i streljivo za lovačke puške užlijebljenih cijevi (karabinsko lovačko zrno).
To zrno se od vojničkog, koje ima potpuno zatvorenu košuljicu, razlikuje po tome što ima djelomičnu otvorenu košuljicu, najèešće s olovnim vrhom. Djelovanje takvog zrna, za razliku od vojničkog, očituje se u potpunom predavanju kinetičke energije zrna pogođenom tijelu. Zrno, savlađujući otpor tkiva živog organizma vrši rad - razara tkivo u koje prodire. Ako tom prilikom utroši više energije, veći je rad razaranja. Oštećenja organizma u koje zrno prodire veća su kada se sa zrna na tijelo prenese više energije. Kada je vrh zrna zarezan, udubljen ili šupalj, zrno se pri udaru u tijelo lakše deformira, čime se za savladavanje otpora tkiva potroši više kinetičke energije, pa je i rad zrna veći.

11.7. Sva lovačka zrna spadaju, u stvari, u neku vrstu dum-dum zrna, ali se ne zovu tako, već se uglavnom koriste nazivi na engleskom ili njemačkom jeziku, poput HOLLOW POINT (zrno šupljeg vrha), SOFT POINT (zrno s djelomičnom košuljicom mekog zaobljenog vrha) ili TEILMANTEL GESCHOSSE, FLAT POINT (zrno pljosnatog vrha). Zrna s cijelom košuljicom koriste se samo za veće kalibre (preko 8 mm) i gotovo isključivo za lov na tropsku divljač (slon, bivol i nosorog), jer moraju proći kroz debelu kožu i teške kosti.
Lovačka zrna pri pogotku u tkivo obično se šire i deformiraju u obliku gljive, pa tkivu predaju gotovo svu energiju, za razliku od vojničkog zrna s potpunom košuljicom koje prolazi kroz tijelo i odnosi sa sobom preostalu energiju zrna.
Za lov, takva zrna su humana, stoga što momentalno usmrćuju pogođenu divljač na mjestu nastrela, bez suvišnih bolova i patnji, dok bi vojničko zrno samo ranilo divljaè (osim pri pogotku u glavu ili visoko u kičmu). *

11.8. Treba spomenuti da se takva zrna svugdje u svijetu koriste u policijskim postrojbama posebne namjene, stoga što vojna zrna s punom košuljicom nisu pogodna za policijsku uporabu, a što je dokazala i praksa. Primjerice, najpoznatiji slučaj pogrešne uporabe vojničkog streljiva u policijske svrhe odigrao se u Munchenu 1972, kada je njemačka policija protiv arapskih terorista koji su držali izraelsku olimpijsku ekipu kao taoce uporabila streljivo s zatvorenom košuljicom i time prouzročila smrt i terorista i talaca. Naime, terorist pogođen u srce vojničkim metkom živio je još pune dvije minute, što mu je dalo dovoljno vremena da rafalom iz automata pokosi taoce, a stigao je i aktivirati bombu. Da je uporabljen metak s lovačkim zrnom, smrt otmičara bila bi trenutna, što bi spasilo živote talaca, a ta pouka nikada nije zaboravljena. Usto, policija nigdje u svijetu nije vezana takvim konvencijama, jer one štite vojnike, a ne teroriste i kriminalce.

11.9. Lovačko streljivo je s naše strane korišteno u prvo vrijeme jednostavno zato jer drugog nije bilo, a u cilju obrane života. Tako i Vojni leksikon (VIZ Beograd, 1981.) pod pojmom lovački karabin navodi: "Vrsta lovačkog oružja koje se upotrebljava za lov na krupnu divljač. Upotrebljava specijalnu lovačku municiju, do 200 metara je po efikasnosti sličan vojničkoj pušci, što omogućuje njegovu upotrebu i u općenarodnom obrambenom ratu."

11.10. Međutim, četnici i JNA su od samih početaka agresije na Hrvatsku upotrebljavali kako vojničko, tako i lovačko streljivo, kao i specijalne vrste vojničkog streljiva o kojima je već bilo riječi. Lovačko streljivo nisu upotrebljavali zato što nisu imali vojničkog, naprotiv, oni u oružju i streljivu nisu nikad oskudijevali, već je u pitanju bila demoralizacija protivnika zbog strašnih efekata i razornih rana koje nastaju kao posljedica uporabe lovačkog streljiva.



________________________________
* E. Franjul: Idealno lovačko zrno, Metak br. 2 str.22.

[EdgarFranjul]

12. NAPAD NA KULTURNO - POVIJESNU
BAŠTINU HRVATSKE




12.1. U nijednom dosadašnjem ratu, namjerno uništavanje kulturne baštine - zatiranje povijesnog, kulturnog i civilizacijskog identiteta naroda kojem ta baština pripada - nije imalo takve razmjere kao u ovoj agresiji, u kojoj su, osim života, na meti posebno bili sakralni objekti.

12.2. Srbijanski osvajači nisu to učinili bez razloga: umjetnost je oduvijek bila i afirmacija života i istine, te dokaz kulturnog i civilizacijskog identiteta hrvatskog naroda, što oni po svaku cijenu žele negirati, tvrdeći da su tu oduvijek živjeli samo oni. Tako su i u prošlosti na lokalitetima katoličkih crkvi gradili svoje crkve (tako u Kninu, npr. ispod pravoslavnih crkvi nalaze se stećci ispisani bosančicom, pismom ikavaca - bogumila, katolika).

12.3. U ovome ratu srbizirali su mnoge povijesne artefakte hrvatske povijesti. Recimo, inventar pravoslavnih crkava "evakuirali" su u Srbiju, gdje ga nastoje prikazati u svjetlu svoje sredine, a on je, kako god da se osmotri, hrvatski proizvod, iščupan iz korijena i presađen u drugo tlo.
Naposljetku, to je već potvrđeno u Parizu, gdje su eksponati izložbe, priređene od predmeta pokradenih u vukovarskom Franjevačkom samostanu, nakon izložbe blokirani.

12.4. U agresiji na Hrvatsku, prema podacima Zavoda za zaštitu spomenika kulture Republike Hrvatske, oštećeno je 725 pojedinačnih povijesnih građevina, od kojih su:

- 104 nacionalnog značaja (Palača Sponza i Muzej Rupe u Dubrovniku, brojni ljetnikovci u Rijeci dubrovačkoj, Katredala Sv. Jakova u Šibeniku, Crkva Sv. Stošije i Crkva Sv. Krševana u Zadru, Katedrala Sv. Petra u Ðakovu, Crkva Začeća Marijina i Franjevački samostan u Karinu, Dvorac Eltz u Vukovaru, Stari grad u Erdutu, Tvrđava u Slavonskom Brodu...),

- 109 regionalnog značaja (Crkva Svih Svetih u Ðakovu, Crkva Sv. Antuna Padovanskog i Dvorac Pejačević u Našicama...),

- 185 lokalnog značaja,

- 327 nekategoriziranih objekata (uglavnom recentne građevine sakralnih objekata u kojima se, međutim, nalazi inventar spomeničkog značaja).

12.5. Od 725 povijesnih građevina razoreno je 90, teže oštećeno (s bitnim povredama konstrukcije i statičkim poremećajima) 230, lakše (povrede pročelja od krhotina projektila, streljiva iz pješačkog naoružanja, lakša oštećenja pokrova) 199, a za 206 građevina do sada se nije moglo ustanoviti karakter i obujam oštećenja.

12.6. Najviše i najteže stradali su sakralni objekti. Od ukupno 479 crkava i samostalnih cjelina, razoreno je 75, teže je oštećeno 151, a lakše 70 objekata i cjelina. Među njima je 47 nacionalnog, 66 regionalnog, 99 lokalnog značaja i 267 nekategoriziranih građevina. Za 183 sakralne građevine nedostaju podaci o karakteru i obujmu šteta. Na meti su osobito predromaničke i romaničke sakralne građevine na okupiranom području Dalmacije i Dalmatinske zagore. Ovi objekti specifičnog autohtonog arhitetonskog izraza i oblikovanja, građeni za vrijeme hrvatskih knezova i kraljeva (od konca 8. do početka 11. stoljeća) dokaz su identiteta i stvaralačkih mogućnosti hrvatskog naroda, i to u vremenima prve hrvatske države i predstavljaju skupinu spomenika kulture od najveće nacionalne vrijednosti. *

12.7. Konvencija o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanih sukoba stupila je na snagu 7. kolovoza 1956., a među prvim ratifikacijama bila je i ratifikacija Jugoslavije.
Zaštita obuhvaća pokretna i nepokretna dobra koja su veoma važna za kulturnu baštinu nekog naroda, zatim zgrade čija je glavna i stvarna namjena da se u njima čuvaju ili izlažu takva dobra (npr. muzeji, velike knjižnice, arheološka skladišta), te centri spomenika, tj. takva mjesta gdje je okupljen znatan broj kulturnih spomenika. Konvencija predviđa poseban znak za obilježavanje (na donjoj strani zašiljeni štit podijeljen na četiri koso položena polja od kojih su dva modre, a dva-trokuti sa strane-bijele boje, a kojima su uredno bili obilježeni zaštićeni objekti u RH tijekom rata.

__________________________________
* Hrvatski vojnik br.23, str. 23-24.

[EdgarFranjul]

13. KOLIKO JE BOLNICA RAZORENO



13.1. Primarna meta u ovom prljavom ratu svakako su bile bolnice. Bez obzira na vidno istaknute oznake, nije bilo mjesta koje je napadnuto, a da nije najžešće pucano po bolnici ili sličnoj zdravstvenoj ustanovi, protivno Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 1949.kojom se od napada štite građanske bolnice, sanitetske i sigurnosne zone i mjesta. Tako su potpuno uništene bolnice u Vukovaru, Pakracu, Petrinji, Vinkovcima, Glini, Lipiku, u Daruvarskim toplicama, a velik broj zdravstvenih ustanova, od primarnih, polikliničko-konzilijarnih do stacionarnih, rade još u improviziranim uvjetima. Izravna ratna šteta, u što spada liječenje ranjenih, djelomično ili potpuno razorene zdravstvene ustanove, uništena sanitetska vozila i troškovi za pojačanu zdravstvenu zaštitu iznose više od dvije milijarde njemačkih maraka. Ovome valja zbrojiti još nepotpune indirektne ratne štete - troškove vezane za invalide rata, ubijene i nestale osobe - oko 300 milijuna maraka. Ukupna šteta u hrvatskom zdravstvu iznosi, znači, preko 2,3 milijarde njemačkih maraka.*
Za kraj treba navesti i podatak o ranjenima i ubijenima u ratu protiv Hrvatske (do 17. travnja 1994.): 27413 ranjenih, od toga 7103 civila i 802 djece, te 6934 ubijenih, od toga 2189 civila i 177 djece.**


_________________
* Večernji list od 3. svibnja 1994. str.
** Isto