Svijetom vlada 147 multinacionalnih kompanija

[EdgarFranjul]

Trojica sistemskih teoretičara s instituta ETH u Zürichu proučavali su 43.060 svjetskih međunarodnih korporacija i njihove udjele u vlasništvu, tražeći kompatibilnosti koje bi ih mogle povezivati, piše popsci.com. Došli su do zaključka kako globalnom ekonomijom vlada 147 usko povezanih kompanija te da su tri četvrtine njih zapravo banke.

Znanstveni trojac pri proučavanju je koristio tehnike za rješavanje kompleksnih sistema u prirodi, kako bi napravili model koji prikazuje koje kompanije kontroliraju druge kompanije i preko kojih mreža.

U konačnici, Stefania Vitali, James Glattfelder i Stefano Battiston izdvojili su jezgru od 1.318 kompanija s isprepletenim vlasničkim strukturama, odnosno s vezama u više od dvije druge kompanije. U prosjeku, te su kompanije povezane s oko 20 drugih kompanija svaka, otkrili su znanstvenici.

Nadalje, mreža se sužava na jedan gusti 'čvor' u sredini, iz kojeg se poveznice šire intenzivno u svim smjerovima. Taj je čvor izrazito malen i gust u usporedbi s ostalim dijelovima mreže pa su ga znanstvenici nazvali 'super entitet'. Vlasnička struktura unutar tog čvora je visoka, jer sama jezgra ima tri četvrtine tog čvora u svojem vlasništvu.

'Gotovo 40 posto kontrole nad svjetskom ekonomijom je u rukama komplicirane mreže vlasničkih odnosa, u čijem je centru samo 147 korporacija, koje imaju gotovo punu kontrolu vlasništva nad samima sobom', objašnjavaju autori studije. Najvažnija informacija do koje su došli jest ta da su čak tri četvrtine tih kompanija zapravo banke.

Iako se u studiji ne tvrdi da se 'super entitet' ponaša kao ujedinjeni blok, odnosno da postoji velika ekonomska urota, to ne znači da se oni ne mogu ponašati na upravo taj način. Jedino što ih sprječava da se ponašaju kao novčani kartel jesu domaće anti-trgovinske strukture.

Ova studija ima potencijal pomoći zakonodavcima i ekonomistima na globalnoj razini u proučavanju načina da se stabiliziraju financijska tržišta. No, ono što je ova studija isto tako pokazala ukupno gledajući, jest način na koji kapitalizam 21. stoljeća funkcionira i kako ti odnosi mogu potkopati čitav sustav.

Drugi bi pak mogli reći da ova studija nije ništa više nego isticanje očiglednog, jer i u ovim trenucima se odvijaju prosvjedi diljem svijeta, objedinjeni pod pokretom 'Occupy', koji je započeo okupacijom Wall Streeta i čiji je skup potpore održan i u Zagrebu,
objavljuje DNEVNIK.HR 21.10.2011. godine.

[EdgarFranjul]

Ovo svakako treba pročitati!!!


INTERVJU: MR. KARINO HROMIN STURM
Svjetski moćnici uz pomoć Rohatinskog i Škegre namjerno su nas gurnuli u ropstvo
Ugledni ekonomist i diplomat tumači kako međunarodna financijska oligarhija razara bankarske sustave da bi države postale ovisne o njima, objašnjava zbog čega je protiv EU, otkriva kako bi se mogli riješiti dužničkog ropstva te tvrdi da bi Rohatinski i Šuker morali odgovarati zbog protuustavnog djelovanja.

Autor: Damir Kramarić
Nedjelja, 23.10.2011 21:48

Mr. Karino Hromin Sturm teško se probija u medije zbog čega je za njegovu 'Strategiju razvoja Hrvatske na temelju državnog intervencionizma' malo tko čuo. Žestoki je protivnik neoliberalizma i Europske unije poznat po tvrdnji da je međunarodna financijska oligarhija namjerno izazvala svjetsku krizu i uništila hrvatske banke, pa ne čudi da ga domaći mediji, uglavnom pod paskom stranih banaka, posve ignoriraju. Nekadašnji bliski suradnik uglednog dr. Branka Horvata stoga je vrlo rado pristao na razgovor za naš portal.

Tvrdite da je kriza 2008. namjerno izazvana kako bi se uski krug ljudi obogatio. Možete li tu tezu objasniti?

- Dakako da je sve bilo organizirano i dirigirano. Novim svjetskim poretkom dirigira svjetska financijska oligarhija, što je lako dokazivo. Jer kapital, kao ni energija, ne može nestati. Uzmite samo za primjer jake investicijske banke poput Lehman Brothersa, koja je otišla u stečaj. To se dogodilo mjesec dana nakon objave da će biti stečaj. Sve je bilo izrežirano od strane financijske oligarhije. Lehman Brothers je, primjerice, imala kapital od 756 milijardi dolara, no on je nestao! Lehman Brothers banka je, dakle, otišla u stečaj, baš kao što je kod nas namjerno uništeno 25 banaka za vrijeme guvernera Škreba. Ako banka ima tvornicu, s njezinom propašću propada i tvornica. Zamislite koliko je u Hrvatskoj bilo vrijednosti u tih 25 banaka! Banke su nestale, a s njima je nestao i kapital kojeg je netko preuzeo. No, o tome do danas nitko ne govori.

Što se dogodilo s preostalim bankama?

- One su na vrlo čudan način privatizirane. Kako? Vlada ih je s 50 milijardi kuna sanirala, a prodala ih je za svega 7 milijardi. Svi građani koji su radili u poduzećima osnivali su te banke, što znači da je to bio naš kapital. No, država je podržavila taj društveni kapital, što nije smjela jer je to bilo privatno vlasništvo. Hrvatska Vlada nedavno je dignula kredit od dvije milijarde kuna da bi otplatila sanaciju tih banaka iz 1991. godine. Oni dvadeset godine, dakle, nisu platili sanaciju, ali su bili toliko lukavi da su uzeli kredit kod Erste i Hypo banke, jer bi bilo preapsurdno da su taj kredit uzeli kod Zagrebačke ili Privredne banke koje su prethodno skupo sanirali, a koje danas imaju fantastičnu dobit. Hrvatski porezni obveznici još uvijek otplaćuju sanaciju tih banaka!

Bivši ministar financija, Borislav Škegro, tvrdi da smo dobro i prošli?

- Škegro je posebna priča. On je bio ministar financija i potpredsjednik Vlade, a danas je potpredsjednik fonda koji barata milijardama, i koji sada govori: 'Da se niste usudili dirati banke'. Jasno je zbog čega. On i guverner Škreb su bili umiješani u privatizaciju i likvidaciju hrvatskih banaka. A nakon toga, Škreb je nagrađen mjestom direktora MMF-a u Albaniji. Aktualni guverner Rohatinski također je nagrađen zato što je bio poslušan i jer je izvršavao naredbe MMF-a i Svjetske banke.

Za čiji interes?

- Pa ne valjda za naš. Za interes onih koji mu daju takve naloge. Uloga je Hrvatske narodne banke, prema članu 53 Ustava RH, stabilnost valute, unutrašnja i vanjska likvidnost. Rohatinski samo održava stabilnost. Guverneri Škreb i Rohatinski, te ministri financija Škregro i Šuker zadužili su nas za 47 milijardi eura, dok je unutrašnji dug za njihova mandata narastao na čak 40 milijardi kuna. Zadužili su državu za oko 75 milijardi eura! Pitam vas: Bi li ijedan direktor ostao na vlasti 20 godina da svake godine negativno posluje?

Zašto guvernera Rohatinskog kazneno ne prijavite zbog toga?

- Dobra ideja. Jer ako je bračni par Pevec u zatvoru zbog toga što su doveli u financijske poteškoće trgovačku kuću Pevec koja je njihovo vlasništvo i koju su oni izgradili svojim novcem, postavljam pitanje zašto guverner i ministri ne odgovaraju za istu stvar. Jer za razliku od Peveca, guverner i ministri financija troše novac poreznih obveznika. No, nitko njih ništa ne pita. Zato je i moguće da ćemo se sada ponovno zadužiti. Uzet ćemo kredit, povećati glavnicu s pedeset na šezdeset milijardi eura, a oni će novce opet potrošiti. A poznato je da uz veću glavnicu imamo i veću kamatu. Samo ove godine imamo otplatu kamata od 15 milijardi eura. Za to vrijeme glavnica stoji. Usporedimo li taj podatak s činjenicom da smo u trećem kvartalu ove godine postigli tek 0,8 posto rasta, doći ćemo do zaključka da glavnicu nikada nećemo vratiti. Prema tome, država će se morati opet zadužiti.

Jesmo li u dužničko ropstvo ušli zbog nesposobnosti hrvatskih političara i guvernera HNB-a ili nas je netko sistemski tamo gurao?

- Sigurno nije bilo slučajno. Princip je ovakav: daju vam kredit koji ne možete otplatiti, onda dobijete drugi kredit da bi otplatili ovaj prvi. Glavnica se povećava, povećavaju se kamate, pa ne stignete otplatiti kamate, dok glavnica stalno raste. Zemlje su prisiljene zaduživati se, a tako gube financijsku suverenost. Taj sistem je smišljen od strane međunarodne financijske oligarhije. Posljedice takve politike najbolje se vide u Grčkoj.

Tvrdite, dakle, da je i proizvodnja u Hrvatskoj propala zbog nečije strategije, a ne samo uslijed kaosa i sveopće korupcije?

- Jasno da je i to bilo osmišljeno raznim doktrinama. Prva je doktrina demokracije. Kažu vam da sada u kapitalizmu imate demokraciju i sva prava, dok je ranije bio mrak. No, pitam vas, kakva prava? Radnik nema prava, njega se može otpustiti, on nema posla, nema plaće, nema socijalno, nema mirovinsko, nema od čega živjeti i postaje proletarijat koji izlazi na ulice. Kakva je to vladavina prava? Prava da kopamo po smeću! Doktrina društvenog inženjeringa nas, pak, uvjerava da je crno bijelo, da je sivo ružičasto, pa i tu imate mnogo sličnih poruka prema kojima je sve demokracija.

Zbog čega ste euroskeptik, kada gotovo svi hrvatski političari tvrde da ulazak u EU nema alternative?

- Nisam euroskeptik već protivnik Europe, zato jer ti koji su na vlasti govore ono što im se napiše. To im pišu oni koji nas guraju tamo kamo nas guraju. Glavni su oni koji nameću doktrinu tranzicije Jeffrey Saxa, Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke, EU, Europske komisije... Europska komisija i europska vijeća donose te propise. Oni daju Hrvatskoj sto tisuća stranica materijala te kažu: Izvolite to prevesti, nakon čega ste dužni tih pravila se pridržavati. Tih stotinu tisuća stranica Hrvatski je sabor izglasao, a da ih nije ni pročitao. Tvrdim da su jedino prevodioci to pročitali. Političari nisu pročitali ni Lisabonski ugovor. Pitam se stoga kamo to oni tjeraju ovaj narod, kad ni ne znaju što nas čeka.

- Alternative su jasne. Sve europske države su se prehranjivale i bez Europske unije. Alternativa je upravo ovo o čemu govorim: strategija razvoja RH državnim intervencionizmom.

Je li danas moguće ostvariti tu strategiju, odnosno je li Hrvatska danas uopće suverena država?

- Više nismo suvereni jer za svaku odluku moramo pitati Bruxelles, a Bruxelles nam već danas daje upute i zabranjuje neke stvari. Samo prijeti prstom i kaže nemojte to raditi, iako još nismo članica EU. Gubimo, dakle, svoju suverenost i prije nego smo postali članica EU. No, još uvijek možemo učiniti isto što i Argentina koja je bila zadužena 100 milijardi dolara i koja je u roku od tri godine vratila svoje dugove. Hrvatska ima zaduženje od 47 milijardi, što znači da i mi možemo za tri godine vratiti taj dug i postati neovisni. A da je to doista tako, govori nam članak 53 Ustava Republike Hrvatske, koji kaže da je uloga Hrvatske narodne banke da to učini. Mi bi sami sebe mogli financirati. Dokaz za to je postupak dr. Ive Perišina, koji je bio guverner Narodne banke u vrijeme Jugoslavije. On je direktora MMF-a, primjerice, istjerao iz kancelarije, te je ostvarivao suverenu monetarnu politiku.

Tvrdite da su i u dosadašnjim odrednicama hrvatske politike interesi međunarodne financijske oligarhije imali velik utjecaj. Na koji način?

- Normalno da su imali. Doktrinom deindustrijalizacije i privatizacije uništeno nam je 80 posto industrije. Mi više nemamo proizvodnje. Naveliko propagiranu slobodu kapitala, robe i usluga sada koriste strani lanci koji su u Hrvatskoj sagradili velike super markete. Od čega ćemo mi živjeti ako nemamo proizvodnje? Od trgovine? Pa mi nemamo što prodavati jer oni dovoze svu tu robu. Doktrinom definancijacije uništili su nam sve banke, koje su sada u zapadnom vlasništvu. Čak 95 posto banaka je u stranom vlasništvu, što znači da taj kapital više nije naš. Kome je onda namijenjena ta sloboda? Pa njima, jer oni raspolažu tim kapitalom, a ne mi. Istina je, dakle, da smo stegnuti u veliki i teški škripac.

Treba li Hrvatska nastaviti s privatizacijom preostalog državnog vlasništva, odnosno kako drugačije krpati rupe u budžetu?

- Alternativa rasprodaji državnog vlasništva je lijepo prikazana na primjeru Islanda. Island je 2008. godine došao u veću gabulu nego mi, jer su i tamo imali privatne banke koje su bankrotirale. Islandski narod je proveo dva referenduma na kojima su odbili vraćati bankarski dug. Rekli su: oprostite, kada su bankari dijelili zaradu od profita nisu pitali narod i nisu dijelili s narodom. Isto tako su i Britanci mnogo puta nešto privatizirali, pa poslije opet podržavili. Normalno je, dakle, da svaka država štiti svoje interese, što znači da je moguće vratiti banke u državno vlasništvo. Problem je u tome što smo imali društveno vlasništvo te smo bili najprivatiziranija zemlja u svijetu, no onda je to vlasništvo podržavljeno i kasnije rasprodano. Od toga je hrvatska birokracija živjela. Oni ništa ne stvaraju, već samo sve rasprodaju i žive od tog novca. To treba obustaviti i napraviti projekt dugoročnog razvoja republike Hrvatske na osnovu državnog intervencionizma.

Kod nas kažu da je država loš vlasnik te da sve treba privatizirati. Na osnovu čega vi tvrdite suprotno?

- To je ta doktrina privatizacije koja nam je nametnuta i koja kaže 'vi ćete loše upravljati, pa ćemo vam dovesti strateškog partnera'. Pitam vas da li bi vi i vaša obitelj prepustili svoj kućni budžet nekom sumnjivom ćelavom i nabildanom tipu. Mislim da ne bi. Naša država je, međutim, učinila upravo to: dozvolila je da nas takvi pljačkaju.

Ponašaju li se banke u drugim zemljama jednako kao u Hrvatskoj?

- Cijeli svijet se tako danas ponaša, jer je međunarodna financijska oligarhija cijeli sustav prebacila na svega četiri banke: MMF, Svjetsku banku, Banka za obnovu i razvoj i Banku za poravnanje. Oni su to postavili još 1942., dakle prije nego su Ujedinjene nacije osnovane. Direktor MMF sada dolazi u pojedine države i vi morate raditi po njegovom diktatu. No, s tim se kosi princip Ujedinjenih nacija koji kaže da se nitko ne smije miješati u unutarnje poslove jedne države. Mi im možemo reći oprostite, to nije interes naše države, kao što smo mogli izglasati i ZERP kojeg nam je Bruxelles četiri puta stornirao. Konvencija o pravu mora nam to dozvoljava i za to ne moramo nikoga pitati. Sve druge države su to učinile, samo ne Hrvatska, jer je interes drugih da mi to ne izglasamo.

Uspijevate li prenijeti te svoje poruke, odnosno daju li vam hrvatski mediji prostora?

- Nema šanse. Jasno mi je i zašto, jer se to kosi s onim što oni rade. Niti jedne novine nisu nam htjele objaviti strategiju razvoja RH pri čijoj izradi sam bio vođa operativnog tima, dok je vođa znanstvenog tima bio je profesor Ante Lauc s osječkog Ekonomskog fakulteta. To smo radili prije petnaest godina, no i danas je to aktualno. Kada smo prije petnaest i više godina govorili da treba uvesti državni intervencionizam, rekli su: Vi ste ludi. No kada je došlo do financijske krize 2008., svi su zašutjeli, jer su druge države tada oslobodile devet tisuća milijardi dolara kroz državni intervencionizam. Pa zašto mi ne bi onda izdvojili 100 milijardi da bi izgradili Hrvatsku?

Kako bi se to provelo?

- Hrvatsku bi podijelili u pet regija radi lakše organizacije. Svih pet regija bi moralo donijeti plan regije od jaslica do fakulteta, odnosno od proizvodnje igle do lokomotive. Drugi plan donosi država, za sve ono što je vitalno od nacionalnog interesa za Republiku Hrvatsku, poput autocesta i najvažnijih luka. Sto milijardi dolara koštali su, primjerice 'blizanci' u New yorku, a mi bi za taj novac dignuli kompletnu Hrvatsku. Kada regionalni i državni plan spojimo te napravimo financijski plan za sve te investicije, to postaje strategija razvoja Republike Hrvatske. Taj plan se izglasa u Saboru i mi imamo legitimitet da Narodna banka sve to plati. Narodne banke u drugim državama, naime, financiraju investicije i one su najveći agregat prihoda države. Kod nas se, međutim, Narodna banka samo zadužuje, što je katastrofa. Oni čine potpuno suprotno od onoga što im je ustavna uloga. No važno je napomenuti da bi pritom morali napraviti svoje banke koje bi sami financirali. Kada bi sve to izgradili, za deset godina bi postigli stopu rasta od 12 posto. Već za dvije godine bi na taj način riješili problem nezaposlenosti.

[MaxMagnus]

Da nam je jedan takav na vlasti.

[EdgarFranjul]

Evo i programa, nije dugačak, ali je jako interesantan.
Takvo što se kod nas ne može čuti ni vidjeti na tv, radiju i ostalim sredstvima zaglupljivanja.

PREPORUKA: PROČITATI!!!

[EdgarFranjul]

EUROZONA KAO TERET
Grčka želi putem Islanda, bankama je rekao 'ne' i danas ubire plodove svoje odluke

Unatoč pritisku stranih banaka, koje su bile najveći vjerovnici islandskih banaka, da Islandu nikada više neće posuditi novce, danas Island praktički nema problema u osiguranju novog kapitala, a njihovu borbu s krizom pohvaljuje i MMF čiji angažman je uspješno završio.

Autor: D.G.|
Photo: GNU |
Četvrtak, 03.11.2011 11:14

Iako je odluka grčkog premijera Georgea Papandreua zapanjila Europu i iako su je mnogi dočekali s nerazumijevanjem i nevjericom, Grčka svojim referendumom i izglednim odbijanjem ako do njega dođe neće zapravo napraviti presedan, prvi je tim putem krenuo Island, koji danas ubire plodove svoje dobre odluke, piše njemački Bild.

Naime, Islanđani su na referendumu odbili preuzeti dugove svojih banaka kao svoj teret već su banke natjerali u stečaj, a država je garantirala isključivo za manje iznose štednje koje su Islanđani držali u bankama.

Suprotnim putem krenula je Irska, koja je umjesto račune svojih građana krenula spašavati banke za što je svakog svog građanina, od djece do umirovljenika zadužila za otprilike 25.000 eura, koji će godinama i desetljećima koja dolaze opterećivati irsko gospodarstvo.

U islandskom slučaju ceh su platili ulagači u banke, koji su u bankarski sustav od 2003. kada je iznos kapitala banaka iznosio 174 posto islandskog BDP-a do 2007., tik pred globalnu financijsku krizu, taj iznos povećali na 744 posto BDP-a.

Unatoč pritisku stranih banaka, koje su bile najveći vjerovnici islandskih banaka, da Islandu nikada više neće posuditi novce, da bi potom prijetnju smanjili na 10, pa na 5 godina, danas Island praktički nema problema u osiguranju novog kapitala (uspješno je prodana tranša obveznica u iznosu od jedne milijarde eura), a njihovu borbu s krizom pohvaljuje i MMF čiji angažman je uspješno završio.

Grčka danas ima dvije opcije. Može prihvatiti europski paket pomoći, koji de facto znači da Grčka svoje dugove prebacuje u budućnost generacijama koje dolaze kako bi spasila svoje, ali i mnoge europske banke ili može proglasiti insolventnost i otjerati sve koji su Grčkoj nerazumno posuđivali novce u stečaj te si prekinuti svaki novi izvor kapitala. No, u tom slučaju je izgledan i izlazak iz eurozone pa će grčka središnja banka moći naštampati „potrebne“ količine drahmi za pokriće svih socijalnih potreba.

[EdgarFranjul]

Kada se ovo pročita, mnogo toga postaje puno jasnije...

Svjetski moćnici siju paniku i ruše Euro, Rohatinski i HNB isto rade u Hrvatskoj

To vam je kao u filmu kada jedan od aktera pada u provaliju, a njegov 'vjerni' partner pruža mu ruka da ga izvuče od sigurne smrti, ali gledaoci ne vide da je ruka spasioca namazana sa vazelinom i to debelo. Naravno, jadnik pada u provaliju, a nesuđeni spasitelj ispusti suzu-dvije - pa bitno je da su svi vidjeli da je pokušao nemoguće, ali nije uspio.

Autor: mr. sci. Karino Hromin Sturm|
Photo: watchmojo.com |
Petak, 02.12.2011 21:12

Nakon što su mediji prestali pisati o Grčkoj kao da je tamo sve sređeno s kreditima, a nije, jer od obećanih 300 miljardi Eura dobivaju mjesečno 6 milijardi Eura, već nekoliko mjeseci za redom vlada svjetska financijska groznica, sa velikim pitanjem hoće li Euro (čitaj Njemačka) preživjeti.

Odjednom dolazi spas, velike svjetske 'hijene' banke pomogle su Euru. Burza u Njemačkoj se oporavila, svi su sretni, ali ne za dugo.

To vam je kao u filmu kada jedan od aktera pada u provaliju, a njegov 'vjerni' partner pruža mu ruka da ga izvuče od sigurne smrti, ali gledaoci ne vide da je ruka spasioca namazana sa vazelinom i to debelo. Naravno, jadnik pada u provaliju, a nesuđeni spasitelj ispusti suzu-dvije - pa bitno je da su svi vidjeli da je pokušao nemoguće, ali nije uspio.

Što rade velesile?

Kina posjeduje preko tisuća milijardi $ američkih obveznica, ali je pritisnuta napadom američke politike da revalvira svoj Juan. Za sada se spretno izmiču i nisu pali na trik, poput Azijskih tigrova i Japana prije deset godina.

Rusija je previše zauzeta svojim internim problemima i nema snagu suprotstaviti se svjetskoj financijskoj oligarhiji.

Sada im je važno da gospodin Vladimir Putin ponovno dođe na vlast i da mogu nastaviti reforme koje su im prilično uspješne.

Britansko Ministarstvo vanjskih poslova Urbi et Orbi urla da će Euro propasti, a guverner Nacionalne banke Britanije izdaje uputstva svim bankama kako da se ponašaju u skoroj propasti Eura.

Britanija je ionako Trojanski konj u Europskoj Uniji, zato nije ni ušla u Europsku monetarnu uniju i zadržala je svoju funtu. I drži čvrsti korak sa dolarom (čitaj SAD), koji prema potrebi može začas skočiti na 1: 1 prema Euru i niže, ako bude potrebno.

Britanski europski parlamentarac, prijatelj Hrvatske, Nigel Farage je 1.12.2011. u Europskom parlamentu pozvao Hrvatsku da ne pristupi Europskoj Uniji, jer će izgubiti suverenitet i biti opet u Jugoslaviji.

Što se to događa na svjetskom financijskom tržištu?

Zašto se kriza produbljuje i poprima još veće razmjere od kolovoza 2008.?

Mackinderova doktrina

Još davne 1919. g. profesor na Oxfordu osnivač geopolitike Halford John Mackinder postavio je u svojem djelu Heartland i Democratic Ideals Reality, doktrinu Središnje zemlje u kojoj kaže „Onaj tko vlada Srednjom Europom, vlada središnjim kopnom. Onaj tko vlada središnjim kopnom, vlada svjetskim otokom. Onaj tko vlada svjetskim otokom (Euroazijom, Afrikom), taj vlada svijetom“.

Doktrina govori da je kopneni dio zemlje važniji od morskog dijela (smatrao je da su geopolitički Britanija i SAD kao pomorske zemlje u slabijoj poziciji, a Ameriku je svrstao u periferne zemlje), a da je najvažnije „Središnje kopno“ (Rusija koja se prostire preko Europe i Azije) ili središnje kopno Euroazije, oko koje su smještene Europa, Azija, Arabija i Indokina, te periferne zemlje Amerika, Afrika i Oceanija.

Mackinder je nakon Prvoga svjetskog rata upozorio da bi mogući „Savez europskih sila“ u to doba Francuske, Njemačke i Rusije, sa zemljama središnje Azije“ postao dominantna svjetska sila, s razloga što je to područje jedna geografska cjelina, koja ima sve potrebne sirovine za privredu i dovoljnu moć u ljudstvu da može nadvladati bilo koju suparničku silu.

U to vrijeme Mackinder nije uzimao u obzir današnje velike sile Kinu, Indiju i druge zemlje jer ih je smatrao britanskim kolonijama.

Godine 1995. bio sam prisutan na konferenciji u Alma Ati kada je predsjednik N. Nazarbaev iznio plan osnivanja Euro-Azijskog saveza. U studenom 2011. g. Rusija - Medvedev, Kazahstan -Nazarbaev i Bjelorusija - Lukašenko potpisali su Ugovor o Euro-Azijskom savezu, koji je stupio na snagu.

Europska Unija

U Europskoj Uniji se dešava upravo slično. Njemačka kancelarka A. Merkel i predsjednik Francuske N. Sarkozy, previše su se zbližili i od 27 članica EU, sami sastanče i odlučuju kao da je ono što je u njihovu interesu ujedno u interesu cijele EU.

Osim toga Njemačka i Francuska razvile su vrlo dobre odnose sa Rusijom, a upravo je pušten sjeverni krak plinovoda za Njemačku koji zaobilazi Poljsku, a južni krak zaobilazi Ukrajinu, zato je Merkel mogla donijeti odluku o zatvaranju šest atomskih centrala.

Doktrina Šok terapije i Doktrina neoliberalizma

Još je živa doktrina starog masona Adama Smitha i njegova teorija liberalizma slobodnog tržišta, koja je upotrebljena kao oružje protiv suverenosti nacionalne ekonomije i politike suparničkih europskih sila, u prvom redu Njemačke, Francuske i Rusije, koju definira kao:

Liberalizam je opravdavao pojavu sve bogatijeg i moćnijeg imperijalnog elitnog sloja, koji je vladao u ime primitivnih neobrazovanih masa“,Smith je po nalogu tumačio da je „civilna vlast utemeljena među ostalim zbog zaštite vlasništva, da bi se bogate zaštitilo od siromašnih, ili onih koji imaju neko vlasništvo, od onih koji nemaju“.

Nije li vam je to poznato u našoj privatizaciji i tajkunizaciji, gdje smo Doktrinom definancijacije izgubili 95% banaka, a Doktrinom deindustrijalizacije izgubili 80% proizvodnje, ovo malo brodogradnje oduzet će nam nakon izbora.

Primjena doktrina šok terapije, doktrine demokracije, doktrine društvenog inženjeringa, doktrine kontrole uma i drugih zbunjuje običnog čovjeka koji nema informaciju što se nudi,

što se zbiva i kako se to odvija, pa financije nisu nikom jasne, ponajmanje onima koji su to dužni znati. Zato smo i pali u Dužničko ropstvo.

Građani gledaju, slušaju i čitaju ono što im se servira, a servira se vrlo nisko ispod stola, a kada se netko sagne dobije prst u oko i vidi samo zbunjujući rezultat doktrine djelovanja medija na mase.

Guverner Rohatinski i politika HNB-a

U Hrvatskoj je prošli tjedan HNB objavio likvidaciju Credo banke. Pa naravno gospodin guverner Rohatinski zna što radi on je dobio nagradu MMF-a kao najbolji bankar.

Da, ali Hanfa koja drži posebne račune većine investitora, protestira i izražava negodovanje, jer ju nitko ništa ne pita.

Istovremeno su se neke banke i investicijsko društvo uspjeli naplatiti i to kad je Credo banka već bila u blokadi, a Abacusu koji je sredstva imao na posebnom računu, HNB je odbila isplatu već je naplatila mjenice i zadužnice.

Tu su potpuno nejasni FIN-a, Agencija za naplatu, Agencija za osiguranje štednih uloga, Ministarstvo Financija i drugih sudionika našeg financijskog sustava koji su dužni voditi brigu o financijskim tokovima u Hrvatskoj i kontrolirati poslovanje, a ne ovrhu nedužnih nezaposlenih građana koji nisu platili struju, plin i stanarinu.

To što oni ne znaju što trebaju raditi to je drugi problem, ali je HNB ujedno najavio slijedeće četiri banke za likvidaciju, sijući paniku među stanovništvom.

Tako su guverner Rohatinski i institucija HNB koja je po Ustavu članak 53. zadužena za STABILNOST domaće valute stvorila paniku među malim bankama i Hrvatskim štedišama koji drže u bankama 162 milijardi kuna.

Direktor Agencije za povrat garantiranog dijela štednje (DAB-a) Vinko Radić, APELIRA na štediše da ne pohrle odmah prvi dan u banke po povrat vlastitog novca, da ne nastane stampedo.

Poruku je trebao uputiti HNB-u i guverneru Rohatinskom, što su dosad radili kao kontrolna institucija, a zatim iznenada bacili banku u likvidaciju najavili još banaka za likvidaciju i pritom izazvali paniku na financijskom tržištu Hrvatske.

Vidjet ćete uskoro da to nisu zadnji potezi Adama Smitha, Miltona Friedmana, Hayeka i drugih „dobrih dečki“ takozvanih Chicago boysa!
Zadnja Promjena: Petak, 02.12.2011 21:12

[EdgarFranjul]

'Kad na izbore izađe deset ljudi i banke propadnu, Hrvatska će ozdraviti'

Islanđani su odbili sanirati dug, pustili su banke da propadnu, nakon čega su se oporavili od najvećeg gospodarskog sloma u povijesti – ističe Krešimir Mišak, uz napomenu da je islandski primjer dragocjen zato što bi i sve ostale zemlje mogle učiniti isto što i Islanđani.

Autor: Damir Kramarić| Utorak, 28.02.2012 22:38

Dok u Hrvatskoj na tisuće ljudi svaki dan dobiva obavijest da im je račun blokiran zbog neplaćenih računa i ovrha te dok premijer Milanović strancima prodaje i posljednju hrvatsku banku te najstariju osiguravajuću kuću u ovom dijelu Europe, dotle banke u stranom vlasništvu i dalje na domaćem tržištu ostvaruju fantastičnu, u zemljama odakle potječu i nezamislivo veliku dobit.

Prodaju sve resurse lažući da nemaju alternative

Zemlje u regiji u isto vrijeme prodaju vlastite otoke, morske i zračne luke, zalihe zlata, najvrjednije palače, vodoopskrbne sustave, pa čak i cijele dijelove obale kako bi vratile kamate na dug (ne glavnicu), a njihovi vodeći političari sve to pravdaju riječima 'nemamo alternative'.

Malo tko, međutim, primjećuje da su ti političari (primjerice novi talijanski premijer Monti i grčki Papademus) ustvari ljudi koji su krizu i izazvali. I Monti i Papademus kadrovi su, naime, banke Goldman-Sachs koja je i odgovorna za veliku svjetsku krizu 2008. godine, obojica su, koje li slučajnosti, članovi Trilateralne komisije, a Monti je uz to i član tajnovite Družbe Bilderberg! Njih dvojica vjerojatno znaju zbog čega tvrde da Grčka i Italija 'nemaju alternative', dok u isto vrijeme stišću gas u državnu propast.

No, zašto Hrvatska slijedi njihov primjer? Vode li i nas marionete velikih svjetskih igrača, kojima je cilj bez ijednog metka zarobiti sve naše resurse?

Nove ideje su najgora noćna mora za vladajuće elite

- Alternativa lošem grčkom primjeru postoji, no o tome glavni mediji uglavnom ne pišu. Tako primjerice o Islandu koji je na jednostavan način izbjegao bankrot više nigdje ne možete pročitati ni slova. Činjenica je, međutim, da su o Islandu izvještavali doslovce svi velike svjetski mediji sve dok im je prijetio gospodarstveni i financijski kolaps kakvog svijet nije vidio. Čim su spasili glavu, uslijedila je šutnja. Dobra vijest je dakle napoželjna vijest, jer bi iz dobre vijesti mogla niknuti nova ideja, a nove ideje su najgora noćna mora za vladajuće elite. Tako se ni kod nas ne piše da je Hrvatska zadužena puno manje nego većina europskih zemalja. Vijest da je Hrvatska dužna 65 posto vrijednosti vlastitog BDP-a, dok je većina europskih zemalja zadužena i više od 100 posto BDP-a, ni u Hrvatskoj nije dobrodošla. No, ionako se radi o nečemu što se planira brzo promijeniti. Kako sve mjere sanacije nigdje nisu urodile plodom, neće ni kod nas. A sve dok je tako, jasno je da je na djelu skrivena namjera - urota, a ne tek slučajni spoj negativnih okolnosti i nepsosobnosti, kako se to obično predstavlja. Da bi se stanje promijenilo potreban je radikalan zaokret, neki potpuno drugačiji pogled na stvari od ovog koji se nameće – smatra Krešo Mišak, popularni bloger i voditelj emisije Na rubu znanosti, s kojim smo razgovarali o sve prisutnijoj i sve prepoznatljivijoj svjetskoj zavjeri i njezinim autorima, koji se više ni ne trude djelovati u tajnosti...

Složni građani u stanju su prevrnuti svijet naglavačke

Za razliku od drugih zaduženih naroda, Islanđani su odbili sanirati dug te su pustili da banke propadnu. No to nije prošlo tek tako. Njihov je premijer isprva tražio da građani saniraju banke govoreći im da nemaju drugog izbora. No Islanđani su danima izlazili na ulice i protestirali protiv takve politike, sve dok nisu izborili referendum. Tada su odlučili pustiti banke da propadnu, a premijeru su kasnije sudili zbog nesavjesnog rada. U međuvremenu su se oporavili od najvećeg gospodarskog sloma u povijesti, što u većini medija ni kratkom viješću nije zabilježeno – ističe Mišak uz napomenu da je islandski primjer dragocjen upravo zato što bi i sve ostale zemlje mogle učiniti isto što i Islanđani.


- Ako je planet kavez u kojem je većini namijenjena uloga robova, očito je da se problem ne može riješiti na razini na kojoj je stvoren. Zato je potreban radikalan zaokret. Kako ga provesti? Prije svega nesuradnjom sa sustavom i s onima koji su problem stvorili, odnosno nedopuštanjem da isti ti okupiraju naše stavove i uvjerenja. Okupacija stavova i uvjerenja ljudi je ključna poluga moći. Na taj način ljudi za nametnute stavove i uvjerenja, koji su uglavnom neistiniti, misle da su njihovi vlastiti. Potom, na temelju tih zapravo tuđih stavova daju pristanak (ponekad prešutni) da se implementiraju određene mjere, od kojih im sve do jedne ne idu u prilog. Znači veliko spremanje svijeta mora početi u vlastitoj glavi. Potom se može preliti na beskonačno puno svakodnevnih situacija. Ako ti je šira slika jasna, onda ćeš lako birati smjer na malim križanjima. Recimo, banalan primjer, možeš maknuti posrednike i neposredno trgovati. Sir, mlijeko i grincajg kupiti od kumice na placu, a ne od prekupaca ili u trgovačkom centru. Može se iz banke povući sav svoj novac i ne dozvoliti banci da njime raspolažu i da na temelju sto kuna tvoje štednje izdaje tisuću kuna kredita nekom drugom, tog u biti nepostojećeg novca na koji će ubirati kamatu i ponekad sasvim opipljive nekretnine. Najjednostavnije, može se ignorirati izbore te tako političarima oduzeti svu moć koju imaju. Jer kada bi tri milijuna Hrvata cijelom sustavu okrenulo leđa, političari više ne bi mogli govoriti da rasprodaju resurse i skupo se zadužuju za naše dobro. Zamislite da na izbore izađe svega deset ljudi: tko bi tada mogao vladati u ime građana? Danas, međutim, imamo situaciju da dvjestotinjak saborskih zastupnika i članova Vlade odlučuje o svemu, a da milijuni građana s tim nemaju baš nikakve veze – ističe Mišak te dodaje da je i sam godinama s velikom nadom izlazio na izbore, glasovao za lijeve, srednje i desne, sve dok nije shvatio da se smjenom vlasti u društvu baš ništa ne mijenja.

'Ne gledajte televiziju i izbjegavajte posrednike među ljudima'

Ignorirajući televiziju i druge masovne medije, čovjek bi se brzo očistio od okupacije stavova i uvjerenja, nakon čega bi zaključke mogao donositi potpuno nezavisno. Tada bi vjerojatno puno lakše prihvatio mogućnost da ljudi i danas, kao nekad, mogu između sebe bez posrednika razmjenjivati razna dobra. Rajčicu za krumpir, šljive za jabuke, kukuruz za pšenicu. Osim toga, na svijetu postoji puno pokreta alternativnih valuta, znači inovativnih vrsta novca koji služi onome čemu novac i treba služiti - za razmjenu energije - a da pri tom ne predstavlja dug od samog puštanja u opticaj. Valja tu ispričati priču jednog američkog seljaka kojemu banke uslijed krize nisu htjele izdati kredit, pa se revoltiran obratio susjedima. Zamolio ih je da unaprijed plate po deset kilograma krumpira te se obavezao da će im, kad krumpir dozrije, umjesto deset izručiti po dvanaest kilograma za istu cijenu. Ljudi su pristali, pa su na kraju svi bili zadovoljni. U vrijeme krize mnogi su počeli međusobno izmjenjivati i rad, recimo kroz alternativni sustav zvan 'Hours', tako što je, primjerice, pekar mijenjao tri radna sata s vrtlarom, koji je pak svoja tri radna sata 'istrgovao' s nekim informatičarem, restoranom ili wellness-centrom, pri čemu im nikakav drugi novac nije bio potreban. Usred krize u rijetke se medije probila i priča iz jednog gradića u Engleskoj gdje su lokalne vlasti u dogovoru sa stanovništvom odlučile umjesto cvijeća na svim zelenim površinama saditi povrće. Plodove su u ljeto i jesen ubirali svi koji su htjeli i morali – ističe Mišak, koji potom primjećuje da je neka zanimljiva razmišljanja čuo od čovjeka kojega je dobar dio javnosti, odnosno medija, iz nekog razloga omalovažavao i ismijavao.

Slušao sam Ivana Pernara koji je zaključio da Hrvatska narodna banka nema ulogu središnje banke nego je zapravo jedna velika mjenjačnica novca. Ona ne financira hrvatsku proizvodnju, već samo eure pretvara u kune i obratno. Država se zbog toga zadužuje kod privatnih banaka, a čim se zaduži već je dodatno dužna iznos kamata na kredit. Na taj način država nikad neće moći vratiti dug već će se samo nastaviti još više zaduživati, kako bi mogla vraćati sve veće dugove. Tako se i ulazi u dužničko ropstvo. Da se to ne bi dogodilo, Pernar je predložio da HNB prvo ukine valutnu klauzulu (tada bi recimo 200 eura rate postalo 1500 kuna rate) pa tek onda devalvira kunu pustivši veliku količinu novca u opticaj. Tako bi, recimo, plaća od petsto eura umjesto tri i pol tisuće kuna postala sedam tisuća kuna, a kredit bi i dalje bio 1500 kuna. Kredit bi bilo lako plaćati, izvoz bi dobio vjetar u jedra, ljudi bi imali više novca pa bi porasla potražnja, a ne bi se dogodio tragični scenarij koji svi imamo u glavi kad se spomene devalvacija kune, a koji proizlazi iz činjenice da je većina kredita dignuta u stranim valutama. Što je također glupo, kad svi dobivamo plaće u kunama, kad u dućanima kupujemo za kune - zašto bi se uopće davali krediti u drugim valutama, pa se onda rata mijena u skladu s promjenama tečaja, što se pokazalo kao katastrofa u slučaju švicarskog franka - kaže autor bloga 'Preko ruba znanosti'.

>>>Mesić je imao tek dva posto podrške, a Rockefeller je već znao da je on novi predsjednik!
Kad bi Rohatinski tiskao kune, banke bi popušile, a građani profitirali

- Ne kažem da je gore navedeni scenarij jedini moguć, čak ne tvrdim niti da je nužno dobar ili da nema boljeg, ali mi se zdravorazumski čini u najmanju ruku kao ideja vrijedna razmatranja i javne rasprave, a ne ignoriranja. Ali ne, u novinama ćete samo naći pohvale kako HNB uporno brani tečaj kune svim sredstvima i bez obzira na posljedice. No, kad bi bilo prema gornjem scenariju, kad bi Hrvatska narodna banka otisnula novac i tako pokrila deficit, građanima bi bilo lakše, ali banke bi svakako 'popušile'. O takvim se idejama ne raspravlja pa nikad nećemo saznati 'što bi bilo kad bi bilo' jer naši guverneri ionako štite prije svega interese banaka, a ne građana ili države, zbog čega su, vjerujem, i Škreb i Rohatinski bili nagrađivani kao najbolji guverneri narodnih banaka od svojih svjetskih kolega. Mislim da je prvi čak nastavio raditi za Svjetsku banku, ako se ne varam, u Albaniji. Ne vjerujem da su im bankarske strukture te nagrade dale zato jer su štitili interese naroda, prije zato što su dosljedno provodili politiku bankarske oligarhije – primjećuje Mišak te zaključuje da ljudi i naizgled nerješive probleme kvalitetno riješe onog trenutka kada počnu kreativno razmišljati i ne slušati one koji im uporno govore da postoji samo jedan put koji 'nema alternative'.

[EdgarFranjul]

NAKON što je Europski parlament u petak glatko izglasao neobvezujuću rezoluciju kojom se osuđuje renacionalizacija naftne kompanije YPF, politički pritisak na Argentinu i dalje se gomila.

Podsjetimo, argentinska predsjednica Cristina Fernandez de Kirchner prošlog je tjedna objavila kako država od španjolske kompanije Repsol preuzima većinski udio u najvećoj domaćoj naftnoj kompaniji YPF, što je izazvalo neviđene kontroverze na relaciji Madrid - Buenos Aires, ali i na cijeloj međunarodnoj političkoj sceni.

Tko tu koga pljačka?

Španjolci tvrde kako je riječ o ilegalnom potezu argentinskih vlasti, te da je, jednostavno rečeno, riječ o pljački. Međutim, Argentina ostaje pri tezi kako je riječ o zaštiti nacionalnih interesa, pritom za pljačku optužujući upravo Repsol, koji je "godinama sisao novce iz YPF-a i koristio ih za isplatu dividendi svojim dioničarima umjesto da ulaže u proizvodnju".

Proizvodnju koja je po svim objektivnim kriterijima drastično pala i srozala se na razinu koja je u pitanje dovela održivost argentinskog ekonomskog sustava. Naime, otkad je Repsol preuzeo YPF, proizvodnja nafte u Argentini opala je za 22 posto, dok je potražnja istovremeno porasla za 40 posto. Nije dvojbeno da resursi postoje, ali je potrebno investirati u proizvodnju. Nešto što Repsol nije bio spreman napraviti, zbog čega su na kraju i dobili izgon iz YPF-a. Naprosto nisu mogli držati ritam s argentinskom ekonomijom.

Argentina je porušila sve postulate neoliberalne doktrine

"Sve ovo se radi kako bi se zataškala i prikrila socijalna i ekonomska kriza u Argentini", kazao je šef Repsola Antonio Brufau.

Međutim, jasno je kako ova teza baš i ne pije vodu, već se njom pokušava baciti sjena na proces reverzije neuspješnih neoliberalnih politika, koji je Argentinu u samo deset godina od zemlje na koljenima doveo do statusa velesile južne hemisfere. Mjere štednje i divlja privatizacija, potaknute od strane MMF-a i Washingtona, zemlju su u periodu između 1998. i 2002. godine dovele u najgoru recesiju ikad, a naposljetku i do bankrota.

Argentina je potom počela raditi "sve suprotno" od politike devedesetih, i u samo devet godina njen je BDP narastao za 90 posto, razina siromaštva smanjena je za dvije trećine, a socijalna davanja su se utrostručila. Nije ni čudo da je Fernandez glatko reizabrana na prošlim izborima. Nacionalizacija energetskog sektora samo je odgovor, možda čak i zakašnjeli, na još jednu propalu neoliberalnu politiku devedesetih - privatizaciju naftnih i plinskih kompanija.

U međuvremenu je Repsol najavio i kako će od Argentine tražiti odštetu od 10 milijardi dolara zbog "izgona" iz YPF-a. Međutim, Fernandez je jasno odgovorila kako od toga neće biti ništa.



Kad velikani slobodnog tržišta istjeruju pravdu

U obranu španjolske kompanije stala je, naravno, španjolska vlada, a iza njih su stali EU, SAD i "ostali velikani slobodnog tržišta". Tako je Europski parlament u rezoluciji zaključio da je argentinski potez "unilateralan, arbitraran, napad na slobodno poduzetništvo", te će na koncu "uzrokovati opadanje europskih investicija u Argentini". Pritom su apelirali na kolege iz Europske komisije da akcije protiv Argentine poduzmu i u okviru G20 i WTO organizacija, kao i to da "istraže i primijene sve potrebne mjere kako bi zaštitili europske interese".

A Španjolci su se za pomoć obratili i MMF-u te Svjetskoj banci. Na bačenu kost odmah je zagrizla i bonitetna agencija Standard & Poor's, koja je najavila potencijalno rezanje kreditnog rejtinga Argentine, a ekonomsku perspektivu su joj već revidirali sa stabilne na negativnu. "Iz našeg kuta gledanja, nedavni potezi vlade povećavaju makroekonomske rizike za Argentinu, smanjuju njenu vanjsku likvidnost i priječe gospodarski rast", poručili su analitičari iz S&P-a.

Jedini koji su se usprotivili rezoluciji u EP-u bili su Zeleni, koji su objasnili da YPF nije izvršio svoje obveze u pogledu ulaganja u infrastrukturu, pa su stoga glasali protiv rezolucije. Međutim, ostali i dalje na Argentinu očito gledaju kroz kolonijalnu prizmu. Argentina je tu da se iz nje novci izvlače, a ne da se u nju ulaže.

Repsol godinama trovao autohtono stanovništvo

O tom maćehinskom odnosu svjedoče i problemi Argentinaca koji žive pored YPF-ovih bušotina, a čija su tijela kontaminirana sa 17 vrsta teških metala, koji uzrokuju živčane poremećaje i kožne bolesti. A da nije riječ o pukim naklapanjima potvrdio je i konzorcij španjolskih nevladinih udruga.

"Repsol je na područjima na kojim operira pokazao apsolutno nepoštovanje i nebrigu prema pravima autohtonog stanovništva u Latinskoj Americi. Ova korporacija nema nikakvu odgovornost, njih zanimaju samo novci", kazala je Monica Vargos za EU Observer.

Ako padne Španjolska, padaju još mnogi

I zaista, u ovom slučaju nije poanta ni u povrijeđenom španjolskom ponosu, ni u probuđenom južnoameričkom zanosu. U pitanju je, kao i uvijek, novac. Vrijednost dionica YPF-Repsola strmoglavila se, a među glavnim dioničarima su španjolska Caixa banka i JP Morgan Chase. Čitava španjolska ekonomija je na rubu, dovoljan je jedan udarac poput ovog da se sve raspadne kao kula od karata. A s obzirom na to da je potez argentinske predsjednice u susjednim zemljama naišao na jednaku količinu oduševljenja kao što je u "zapadnim" naišao na zgražanje, postoji opravdana "bojazan" da bi to mogao biti samo početak trenda. Trenda nove južnoameričke neovisnosti i dokidanja kolonijalne kontrole iz povijesnih centara moći poput Madrida. A onda bi se mogla urušiti čitava Europa, a ne samo Španjolska.

Uzdaj se u vlastite snage

"Ovim je potezom Argentina poslala val šoka kroz cijelu međunarodnu poslovnu zajednicu. EU će na svaki način podržati zahtjeve Španjolske, a Argentina će još dugo snositi posljedice svojih djela", kazao je europski povjerenik za trgovinu Karel de Gucht. Španjolski ministar vanjskih poslova Jose Manuel Garcia-Margallo još je ranije zaprijetio kako će Argentina zbog ovoga postati izopćenik na međunarodnoj sceni.

"Ne vidim kakav interes Argentina ima u izoliranju od ostatka svijeta, u izoliranju od investicija", upitao je Garcia-Margallo. Odgovor mu je valjda jasan. Argentini je, što je već i povijest pokazala, bolje bez takvih investicija.

[MaxMagnus]

Argentina,POLUDIIIIIII !

Go Argentina go !

[EdgarFranjul]

MOŽEMO LI NJIHOVIM PUTEM?

Argentinski poučak: Jedino vraćanje hrvatskog nacionalnog bogatstva može zemlju izvesti iz krize

Nacionalizacija najveće argentinske naftne kompanije YPF, u većinskom vlasništvu Španjolaca završni je čin gospodarske priče o uspjehu te zemlje koja je, za razliku od Hrvatske, odbacila ekonomski neoliberalizam i mišljenja stranih agencija.

Autor: Damir Grund| | Utorak, 24.04.2012 21:33

Najnovija prijetnja rejting agencije Standard & Poor's kako će sniziti prognozu kreditnog rejtinga Argentine iz 'stabilne' u 'negativnu', nije pokolebala predsjednicu Cristinu Kirchner koja je u ponedjeljak objavila kako će u parlament poslati prijedlog zakona kojim će se nacionalizirati najveća argentinska naftna kompanija YPF, trenutno u većinskom vlasništvu španjolskog Repsola.

Nastavak je to odlučne politike odbacivanja neoliberalizma i vraćanja nacionalnog bogatstva zbog čega se ta latinoameričku zemlja u samo deset godina dignula iz pepela bankrota.
Početkom 2000. ta je država imala vanjski dug veći od 140 posto BDP-a a nezaposlen je bio svaki treći stanovnik. Danas, dok se napredne zemlje Zapada muče s gospodarskim padom i recesijom, Argentina bilježi rast BDP-a od nevjerojatnih 7,3 posto a u izvozu ostvaruje suficit od čak 11 milijardi dolara.

>>>Nema razloga za poskupljenje plina i struje, treba samo vratiti otuđeno
Argentinski uspjeh i hrvatski neuspjeh

Ponovno vraćanje domaće naftne kompanije u Argentinsko vlasništvo, koju su, tvrde tamošnji mediji, korumpirani političari prodali Španjolcima, samo je završni čin gospodarske priče o uspjehu te zemlje.

S druge strane to podsjeća na hrvatsku priču s Inom koja se može nazvati svakako samo ne 'uspjehom'. No, za razliku od Argentine Hrvatska je slijepo slušala strane 'savjetnike' i bezrezervno prihvatila gospodarski liberalizam. Zato su nam sve iole vrijedne kompanije završile u stranim rukama, a prema najavama ministra Linića tako će biti i dalje. Zemlja istovremeno bilježi vanjski dug od skoro 50 milijuna dolara i strmoglavi pad BDP-a koji još nije zaustavljen.

Zbog toga dr. Branimir Molak, predsjednik Međunarodnog instituta za razvitak Hrvatske smatra da je i za Hrvatsku jedino rješenje nacionalizacija poklonjenog i otuđenog, kao što je to napravila Argentina.

-Ina je dana Mađarima. Oko 40 posto plina iz Jadrana - Talijanima, nuklearna elektrana - Slovencima, gotovo dovršeni Plomin 2 - Nijemcima. Štete u energetici mjere se u milijardama dolara i nitko za njih ne odgovara. A isključivo zbog tih šteta poskupljuju energente stanovništvu, ističe dr. Molak.

Nacionalni ciljevi bili im najvažniji

- Argentina je liječila svoje rane u vrijeme kada je u svjetskom gospodarstvu vladao boom i kada su se mnoge zemlje, kao i Hrvatska, zbog niskih kamatnih stopa, sustavno zaduživale i tako pokrivale svoje vanjskotrgovinske, platnobilančne i proračunske deficite. Polazeći od nacionalnih ciljeva država je sustavno djelovala kako bi premostila destrukciju nacionalnog gospodarstva koji se je zbio u vrijeme neoliberalističke filozofije koja je vladala cijelim svijetom. Svijet je nastavio provoditi ekonomsku politiku na neoliberalističkim osnovama, a Argentina je izvršila snažan zaokret. Danas njeni stanovnici slave. Deset godina nakon državnog bankrota u Buenos Airesu, baš kao ni u mnogim drugim argentinskim gradovima, krizi nema ni traga. No, nije to razlog slavlju. Razlog općeg nacionalnog slavlja je nacionalizacija nacionalne naftne kompanije čiji su vlasnici Španjolci , kaže ekonomski analitičar dr. Guste Santini.

Istovremeno, kaže, hrvatska naftna kompanija je 'kamen spoticanja' dviju susjednih zemalja Hrvatske i Mađarske.

- U Hrvatskoj nije smanjena bol od vremena kada je Ina prodana mađarima. U to sam vrijeme pisao i apelirao na tadašnju vlast da ne prodaje Inu. Jasno - nisam uspio. Umjesto da preispitamo svoju ekonomsku politiku i da krenemo novim putem mi nastavljamo u duhu neoliberalizma usprkos dnevnom povećanju nezaposlenosti, upozorava Santini.

Argentina nacionalizira najveću naftnu kompaniju, može li Hrvatska učiniti isto s Inom?

Svaka usporedba je slučajna, korumpirani političari prezadužili Argentinu
Argentina je točno prije deset godina proživljavala najtežu krizu u svojoj dvjestogodišnjoj povijesti. Zemlja je bila bankrotirala. Uništili su ju korumpirani i nesposobni političari. Nagomilali su ogromne dugove u visini od 170 milijardi dolara, 140 posto BDP-a.

- Mnogi povjesničari tvrde da je to bila najgora kriza od 1890. Socijalni uvjeti u kojima su ljudi živjeli su bili strašni.52 posto stanovništva, živjelo je ispod granice siromaštva, prisjeća se Lavagna.

Roberto Lavagna je 2002. postao argentinski ministar gospodarstva. Zajedno s kasnijim, a danas pokojnim, predsjednikom Nestorom Kirchnerom (čija je supruga danas predsjednica) pokušava izvesti zemlju iz krize. Kirchner proglašava nelikvidnost države, postiže dogovor s Međunarodnim monetarnim fondom, jednostavno briše iz knjiga velik dio inozemnih dugova, ignorira strane ulagače kojima Argentina duguje novac a nacionalnu valutu 'peso' zadržava podcijenjenom. Tako Argentina polako ponovno postaje konkurentna na tržištu.
- U tom je procesu bilo nekoliko važnih stvari: Kao prvo, smatrali smo da potrošnja mora predstavljati motor svega, ono što će pokretati ozdravljenje gospodarstva. U Argentini se više od 20 godina važnost polagala samo u izvoz ili vrijednost investicija. Potrošnja je bila samo nužno zlo. Druga odlučujuća stvar: Argentina je morala ostvariti trgovinski suficit. Kao treće, morali smo sami sebi priznati da je količina naše zaduženosti dostigla razinu kod koje dugove više nismo mogli otplaćivati. Restrukturiranje dugova je bilo neizbježno. Kao i značajan oprost dugova. Trebalo nam je 'šišanje', prisjeća se Lavagna.

Deset godina nakon državnog bankrota u Buenos Airesu, baš kao ni u mnogim drugim argentinskim gradovima, krizi nema ni traga.