REFERENDUM ZA OBITELJ

[EdgarFranjul]

nastavak

[EdgarFranjul]

I u čemu je problem, upitat će se netko?

Ako je vjerovati jednom od naša dva seksologa, Arbanas u svom članku (http://www.jutarnji.hr/psihijatar-goran ... an/719509/) navodi: „Ako tinejdžer samo mašta o biseksualnim ili homoseksualnim aktivnostima ili ih isprobava, to još ništa ne znači. Treba naglasiti kako ne postoji jasna granica između homoseksualnosti i heteroseksualnosti. (op. ur. O tome smo pisali u članku "Kinseyevo nasljeđe u ZO") Nitko nije sto posto ni jedno ni drugo, jer netko tko je heteroseksualan često mašta o homoseksualnom odnosu.“

Ako je vjerovati ovome navodu, pitamo se u kojem smjeru se može razvijati seksualnost adolescenta koji je na internetu pronašao brošuru „Stražnja strana“?
S druge strane, kako tumačiti da smo svi mi pred 20, 30 ili 40 godina točno znali što smo i tko smo, i nikakvo istraživanje nam nije za to bilo potrebno. Međutim, vrijeme adolescencije jest kritično i doista moramo biti zabrinuti pitanjem kamo našu djecu vodi Iskorak svojim zdravstvenim gay odgojem.

I na kraju, Iskorak, Queer i ostale LGBT udruge stalno i uporno ističu svoje probleme, ukazuju na predrasude i diskriminaciju prema njima. Istina je da postoje predrasude, ali ima li za njih razloga?
Ovom prilikom pozivamo da ljudi sami POGLEDAJU NA STRANICAMA ISKORAKA SPORNU LITERATURU.
Tada će mnogi shvatiti u čemu je problem. Toliko o tome koliko je gay zaista o.k. !?


NASTAVLJA SE

[EdgarFranjul]

2. SPOL I ROD

Što se tiče pojma spola i roda stvari su prilično jednostavne u znanstvenom smislu.
Spolni identitet je naše poimanje sebe kao muškarca ili žene. Rod i rodna ideologija nije ništa više od šarlatanstva. Koliko rodna ideologija ima uporišta u znanosti najbolje govori nedavni slučaj iz Norveške. Naime, nakon što je Norveška državna televizija prikazala dokumentarac ”Paradoks rodne jednakosti” ukinut je tzv. “ Rodni institut”.

Teorija rodne ideologije ide otprilike ovako: sva ljudska bića su rođena potpuno ista, jedino što ih razlikuje su genitalije, muške i ženske. Tako se čovjek razlikuje po spolu. No, tijekom odrastanja ljudi pod utjecajem socijalizacije biraju svoje rodove kao što su: muškarac, žena, homoseksualac, lezbijka, transvestit, biseksualac, itd, da se ne zamaramo, ima ih dvadesetak (u posljednje vrijeme sve je prisutniji i pojam ”rodnog kontinuuma”, koji tvrdi da rod općenito nije moguće kategorizirati, tj. da rodova ima onoliko koliko ima i ljudi).

Dakle, homoseksualac ili lezbijka su samo jedan od ravnopravnih rodova, baš kao što su to žena i muškarac. Ne postoji nikakav urođeni heteroseksualni nagon, mozak, emocije, živčani sustav ili hormoni između ženskog i muškog spola, sve je to potpuno isto. Muškarci u patrijarhalnim staromodnim sredinama postaju muško, a žene žensko, samo zato što su tako odgojeni. Naravno, sve je to lijepo upakirano u tzv. borbu za ravnopravnost rodova. Eto, i naš vrli ministar Jovanović je postao muško samo zato što mu je majka oblačila plave hlačice dok je bio mali, da mu je kojim slučajem oblačila roza hlačice, postao bi žensko. Tako piše dr Ivan Poljaković u svom članku : http://www.katolik.hr/aktualnomnu/osvrt ... latanstva/

NASTAVLJA SE

[EdgarFranjul]

3. DISKRIMINACIJA I NASILJE U DRUŠTVU


U problematici o diskriminaciji i nasilju nad LGBTIQ osobama se polazi od izmišljene pretpostavke da je većinsko društvo puno predrasuda, stereotipa i zapravo bolesno da mu treba nalijepiti etiketu „homofobije“. Homofobija je inverzija pojmova i politička etiketa što je objašnjeno u članku :

http://www.katolik.hr/nekatolickeskupin ... a-etiketa/

Termin „homofobija“ je izvorno upotrebljavan u psihijatrijskom žargonu da bi se opisao strah pojedinca od vlastitih homoseksualnih inklinacija. Međutim gay-aktivisti su taj termin ukrali i redefinirali ga, kako bi označavao bilo kakav negativan stav,“mržnju“ ili „strah“ od homoseksualaca. Kao retoričko oružje, namjena mu je diskreditirati, omalovažiti i poniziti svakoga tko se protivi homoseksualnom ponašanju ili neopravdanoj legalizaciji njihovih ostalih „prava“ – prvenstveno na „brak“ i usvajanju djece.

Averzija koja se kod normalnih ljudi javlja je instinktivna i intuitivna reakcija na promoviranje homoseksualnih „prava“ i života homoseksualne populacije a na štetu normalne obitelji - muško-otac, žensko-majka i djeca. Pošto je homoseksualnost po DSM-u do 1973.godine spadala u tzv .“parafilije“ te po političkom a ne znanstvenom ključu ekstrahirana iz te skupine, moglo bi se averziju prema ponašanju ostalih poremećaja koji su ostali u skupini nazivati -„fetišizofobija“, „froterizofobija“, „pedofilofobija“ , „sadomazofobija“ „transvestofobija“ , „voajerofobija“ itd . – no znamo da to nema nikakve veze sa fobijama.


Također ne može se izbjeći razgovor o manipulaciji agresivnih gay-udruga ( pitanje je koliko oni osoba predstavljaju ) a na štetu većinske diskretne populacije homoseksualaca koji se ne aktiviraju i koje oni šikaniraju navođenjem da „izađu iz ormara“ i onda će sve biti u redu. Skrivaju se vrlo važne informacije o rizičnosti i smrtnim opasnostima ovakvog načina života što je objašnjeno u članku :

http://www.katolik.hr/nekatolickeskupin ... jentaciji/

Ovdje se s pravom može postaviti pitanje tko zapravo pomaže homoseksualnoj populaciji - oni koji im konstantno lažu i iskrivljuju informacije ili oni koji im govore istinu ?!

NASTAVLJA SE

[EdgarFranjul]

4. PRAVO NA LIJEČENJE


Što se tiče liječenja i prava na liječenje homoseksualnih osoba postoji diskriminacija u smislu ostvarenja liječenja ukoliko osoba nije zadovoljna sa svojim homoseksualnim životom i to poradi današnje „političke korektnosti“ što nema veze sa znanošću i primijenjenom psihologijom i psihoterapijom. Stvara se dojam da treba liječiti samo većinsko bolesno društvo od tzv. “homofobije“ a ne i pojedinca koji ima konkretne probleme.

U DSM priručniku imamo šifru F66 MKB, "Psihološki poremećaji i poremećaji ponašanja povezani sa seksualnim razvojem i orijentacijom". web - stranica WHO.
U uvodnoj opasci navodi se: "Seksualna orijentacija sama po sebi se ne smatra bolešću." Međutim se pod šifrom F66.1 navodi „Egodistonična seksualna orijentacija“, gdje se kao bolest opisuje stanje kada „seksualni identitet ili seksualna sklonost-orijentacija (heteroseksualna, homoseksualna ili biseksualna) nije u sumnji, ali osoba želi da bude drugačije uslijed sa njom povezanih psiholoških poremećaja ili poremećaja ponašanja i možda traži pomoć u svrhu njene promjene.“

To ja moram protumačiti da homoseksualizam ipak "postaje" bolest, ako osoba ima želju da sa njime prestane.

Još interesantnija je šifra F66.2, gdje se daje opis za tzv. „Sexual relationship disorder“: tu se opisuje bolest (koristim baš termin bolest, jer se dokument i zove "Međunarodna klasifikacija bolesti") u kojoj je „spolni identitet ili seksualna orijentacija (heteroseksualna, homoseksualna ili biseksualna) odgovorna za poteškoće u formiranju ili održavanju veze sa jednim seksualnim partnerom“. Te slijedom šifre F66.2 „zdravi homoseksualac“ treba odmah biti tretiran kao bolesnik - čim je u braku ili bilo kakvoj drugoj seksualnoj vezi sa ženskom osobom, ili makar samo ima želju takvu vezu započeti. Uopće nije važno da li ima homoseksualac ikakve tegobe o kojima se govori u F66.1, niti da li baš ima želju da prestane biti homoseksualcem.

Iz gore navedenoga zaključujem da WHO - kao jedno tijelo za međunarodnu politiku u zdravstvu, naprosto upućuje da homoseksualizam u tipičnoj situaciji ne treba tretirati kao bolest - a ne da tvrdi da homoseksualizam nije bolest. Recimo da je homoseksualaca previše (oko 2% stanovništva u zapadnim zemljama, navodno), da se u principu ne žele podvrgnuti liječenju i da je liječenje tako brojne populacije naprosto preskupo i neizvedivo.

Tako, obzirom da 1./ homoseksualizam treba tretirati kao bolest pod banalnim uvjetima da pacijent izrazi želju za liječenjem, ili da se našao u seksualnoj vezi sa ženskom osobom, ili makar zaželi stupiti u seksualnu vezu sa ženom, i 2./ ako je pod uvjetima opisanima pod šiframa F66.1 i F66.2 homoseksualizam bolest, znači da WHO, također, smatra da se homoseksualizam može liječiti.


Prema tome, nije se WHO (kao ni ranije APA) posve priklonio onom dijelu znanosti koji izrijekom zastupa tezu da homoseksualizam nije bolest i da se uopće ne može liječiti. Naprosto je preporučeno, da se homoseksualizam liječi samo ako to homoseksualac (ili njegov partner) sam zaželi.

NASTAVLJA SE

[EdgarFranjul]

5. MORAL I DRUŠTVO


Sve je manje morala u društvu, svi su se začahurili u svoje male živote i svakodnevne preokupacije, dok osobe drugačijih svjetonazora promiču svoje viđenje moralnosti. I svima nam bez imalo suzdržavanja obznanjuju svoje sklonosti.
A običan čovjek to dozvoljava i govori : ''Pa baš me briga, neka žive kako žele, dok me ne gnjave nema problema, pa i oni su ljudi... '' Konformizam je najveća bolest ovog društva. Konformizam i lažna tolerancija.

O kakvom “sazrijevanju” društva govorimo? Najbolje se može vidjeti iz primjera navedenih u uvodnom dijelu ovog osvrta. Ako društvo sazrijeva pa postepeno prihvaća homoseksualnost kao varijaciju seksualnosti kao i ostale parafilije, onda bi se to ”sazrijevanje” društva trebalo ogledati i u smanjivanju korupcije, kriminala, nasilja...

Ali ne! Nasilja, korupcije i kriminala je sve više, kao što je i sve više seksualnih devijacija - homoseksualnosti, pedofilije, incesta... Da li se sve ovo može dovesti u vezu sa sazrijevanjem ili propadanjem društvenih vrijednosti?

Postavlja se pitanje, kamo to odlazi Hrvatska skupa sa zapadnom civilizacijom? Nije li se sve ovo već dogodilo?
Povijest je pokazala da kada društvo dosegne određenu razinu nemorala, ono se potpuno raspada i to s drastičnim posljedicama. Mnoga su carstva padala zbog svoje nemoralnosti. Ne možemo ukloniti zaštitu sa prirodnog braka i obitelji, te očekivati da ćemo imati jedinstvenu infrastrukturu. Uništavanje osnovnih etičkih i moralnih načela ima dalekosežne implikacije koje se odražavaju na sve grane društva i države. Gender ideologija je upravo kruna tog nemorala koja negira i ismijava sva moralna načela i zakone, obitelj, brak, tradiciju, dostojanstvo i vjeru cjelokupnog društva.

Zapadno društvo neminovno odlazi u propast kao što je otišlo i Rimsko carstvo, kad je izgubilo muževnu borbenost, kad je ostalo bez srca i hrabrosti, kad su padine Rima bile pune leševa nerođene djece, kada su rimske kurtizane zapovijedale perverznim senatorima, a pederastija bila „normalna“ pojava među visokim vojnim časnicima i ministrima, lezbijstvo i kultovi ženskih religija bili popularni, a moralnost se smatrala "barbarskom" i znakom "neciviliziranosti".

ZAKLJUČAK

Mislim da je ovakva situacija, kakva je danas u svijetu, u biti neodrživa. Zatiranje znanstvenosti i prirodnih općeljudskih vrijednosti, nametanje ideologije suprotne antropologiji - sve to je neodrživo u funkciji vremena. U svijetu pod patronatom UN-a, EU-a i WHO-a elite lijevo - liberalnih svjetonazora rade svoj prljavi posao i oni doslovno rastaču sve zdrave snage u društvu i sve nenormalno postaje normalno, sve nezdravo postaje zdravo, sve nehumano postaje humano, pa se tako promoviraju homoseksualni brakovi, abortus, eutanazija, kontracepcija, promiskuitet, brzi razvodi itd. sve sa ciljem da se uništi osnovna ćelija društva - Obitelj, koja je temelj opstanka naroda i države.

Kultura smrti koja je na djelu neće uspjeti u svom naumu ali je potrebno da se zdrave snage u svakom društvu uključe svaki u dosegu svojih mogućnosti na strani Dobra i Kulture Života jer kako kaže Edmund Burke - da bi zlo napredovalo, dobri ljudi trebaju samo - ne činiti ništa.


Dipl. psiholog Alen Peruško, prof.

[Fratt]

Nemrem vjerovati ovom "priručniku"!!?
Objašnjava čak koje i kako uzimati droge a ispod toga je vidljivo naznačeno da se financira iz Ministarstva zdravstva i soc. skrbi...to je sigurno službeni materijal ili se neko od "naših" zajebava?

[EdgarFranjul]

Sve ti piše na zadnjoj strani - tko je izdao i tko je financirao.
To je literatura koju Jovanović preporučuje u osnovnim školama za zdravstveni odgoj.

[EdgarFranjul]

Šakalovo kumstvo na homoseksualnom vjenčanju

Autor Damir Pešorda
Nedjelja, 28 Srpanj 2013 07:55


U jednim dnevnim novinama pročitao sam sljedeću vijest: ''U strogo čuvanom pariškom zatvoru Poissy vjenčala su se dva homoseksualca ubojice, a kum na vjenčanju bio im je najpoznatiji svjetski terorist Carlos Šakal. Za drugog kuma izabrali su kontroverznog komičara Dieudonnea M'balau.

Sretni su mladenci višestruki ubojica 56-godišnji Alfredo Stranieri, koji je 2008. godine osuđen na kaznu doživotnog zatvora, i njegov jedanaest godina mlađi izabranik Germain Gaiffe koji je iste godine osuđen na 35 godina zatvora zbog toga što je jednom muškarcu odrubio glavu.'' U nastavku možemo pročitati i sljedeće: ''Osim dvojice mladenaca i kumova, na vjenčanju je bio i odabran krug zatvorenika. Gaiffe je na vjenčanju želio imati bijelu vjenčanicu, no zatvorske vlasti naložile su mu da odjene muško odijelo. Iz zatvora nisu htjeli reći hoće li Stranieri i Gaiffe sada dijeliti ćeliju.''

Teško bi bilo naći vijest u kojoj se u većoj mjeri sudaraju staro i novo od ove. Netko je davno rekao da novo nastaje kad staro postane teret. Međutim, u ovom slučaju to ne vrijedi. Staro je već odavno u našoj civilizaciji prestalo biti teret onima koji taj teret ne žele nositi. Broj razvrgnutih brakova opasno se približava broju sklopljenih, a i oni koji se održavaju pod strogom su paskom države da u njima ne bi bilo nasilja ili kojeg drugog oblika zlostavljanja. Svih tradicionalnih okova danas je se lakše riješiti nego komaraca u ljetno predvečerje. S druge strane ono novo u ovoj vijesti više je karikatura staroga negoli nešto uistinu novo. Te mladenci s prosjekom preko pedeset godina, te kumovi terorist i komičar, te ''odabrano društvo'' iz strogo čuvanog zatvora, te bijela vjenčanica … Da je kakav satiričar išao namjerno karikirati instituciju vjenčanja, teško bi smislio bizarniji scenarij.

Nakon što su posljednjih nekoliko desetljeća na juriš porušeni gotovo svi tabui zapadne civilizacije – još se kako-tako drži tabu incesta, ali i to je samo pitanje vremena – izlišno je zgražati se nad još jednom karikaturom proizašlom iz takvog stanja. Povijest ima svoj tijek, čovjek ga može i treba promijeniti u onom smjeru za koji drži da je povoljniji, no ne može kotač povijesti zavrtjeti natrag. Ipak, povodom gore navedenog slučaja treba primijetiti dvije stvari. Prvo, zašto ''mladenki'' nisu dopustili da nosi bijelu vjenčanicu pa da cirkus bude kompletan. Glupo je inzistirati na nekim sporednim formama građanske pristojnosti kada je ono bitno odavno odbačeno. Drugo, natuknuta mogućnost da će ''sretni mladenci'' možda dijeliti ćeliju u zatvoru ukazuje na to da bi, ukoliko se to doista obistini, imali apsurdnu situaciju u kojoj je istospolnim supružnicima omogućeno da žive zajedno u zatvoru, dok heteroseksualni supružnici takvo što mogu samo sanjati.

Ono što običnog čovjeka može dodatno zabrinuti jest činjenica da društvo koje višestrukim ubojicama dopušta orgijanje u zatvoru nema baš svijetlu perspektivu. Bile te ubojice heteroseksualne ili homoseksualne. No, može se, doduše s puno dobre volje, na sve to gledati i optimistično! Kao na dokaz da ljubav uvijek pobjeđuje okolnostima usprkos. U tom kontekstu Stranieri i Gaiffe svojevrsni su junaci našeg doba. Nešto kao suvremeni Romeo i Julija, ali s puno više sreće i razumijevanja okoline. A svako vrijeme ima junake kakve zaslužuje! Bilo kako bilo, čini se da je Francuska revolucija konačno pobjedonosno završila.

Damir Pešorda / hrsvijet.net

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=11

[EdgarFranjul]

Der Spiegel o seksualnoj revoluciji ljevice: Pedofilija je za njih postala normalna

Autor Bitno.net Foto: Shutterstock.com Utorak, 30 Srpnja 2013 08:45

Der Spiegel o seksualnoj revoluciji ljevice: Pedofilija je za njih postala normalna
Ljevičarski pokret iz 1968. u Njemačkoj i seksualna revolucija koju je zagovarao otišli su predaleko u rušenju seksualnih inhibicija i došli do situacije u kojoj je čak i pedofilija postala prihvatljiva.

Bilo bi dobro da akteri toga pokreta to priznaju i konačno se suoče s tim mračnim aspektima svoje prošlosti – to je otprilike sažetak opširnog i studioznog teksta koji je nedavno objavio njemački tjednik Der Spiegel i u kojem su istražene poveznice između „revolucije“ s kraja 1960-ih i slučajeva zagovaranja i prakticiranja pedofilije.


Navedeni zaključak ovog teksta tim je porazniji za aktiviste iz 1968. koji su i danas nazočni na političkoj i društvenoj sceni Njemačke i dijelom su tamošnjeg establishmenta kada se zna da je Der Spiegel lijevo-liberalni tjednik koji u temeljima dijeli njihov politički svjetonazor, ali je unatoč tome objavio tekst u kojem se iznose ozbiljne optužbe protiv njih. Der Spiegelu, magazinu koji je poznat po svojim istraživačkim tekstovima i utjecaju na javno mnijenje, doduše ovo nije prvi put da udari po njemačkoj ljevici (puno češće, doduše, udara po Katoličkoj crkvi).


Tekst koji su potpisali novinari Jan Fleischhauer i Wiebke Hollersen navodi tezu kako je seksualna revolucija koju su pokrenuli aktivisti iz 1968. imala za cilj društveno „oslobođenje“. Teoretski gledano, za revolucionarni pokret svaka seksualna inhibicija ili tabu bili su oružjem društvene dominacije. Ne čudi zato što je seksualna emancipacija bila za njih iznimno važna. Bez rušenja seksualnih tabua nema stvarnoga oslobođenja, ponavljali su teoretičari iz 1968. Ostaju li oni na snazi, čovjek je i dalje „lutka na koncu“ represivnog sustava koji koristi njegove seksualne porive da ga nadzire i usmjerava. A zagovarano seksualno oslobođenje treba početi što ranije, odmah nakon rođenja. I tu na scenu stupa rušenje „tabua o dječjoj seksualnosti“.


„De-erotizacija obiteljskog života, od zabrane seksualnih aktivnosti među djecom, do tabua incesta, priprema je za potpunu asimilaciju i za neprijateljski tretman seksualnog užitka u školi što vodi do dragovoljnog pristajanja na dehumanizirano tržište rada“, navodi Der Spiegel citat iz knjižice „Revolucija u obrazovanju“ iz 1971. koji dobro ilustrira teoretske postavke ljevičarskog pokreta u pristupu ljudskoj seksualnosti. Međutim, ukidanje „represivnih“ seksualnih zabrana koja se tiču djece nije ostalo samo na teoretskom razmatranju nego se sprovodilo i u praksi, navodi Der Spiegel. Ljevičarski magazin Kursbuch je u svom broju iz lipnja 1969. opisao socio-psihološki projekt u kojem su dvije godine ranije sudjelovali dragovoljci. Tri žene i četiri muškarca uselili su u jedan stan, zajedno s trogodišnjom djevojčicom Grischom i četverogodišnjim Nessimom.


Cilj projekta bio je ukinuti sve „buržoaske inhibicije“ u obiteljskom životu, počevši od odvojenih bankovnih računa do bračne vjernosti. Još jedan tabu koji je trebao biti ukinut bio je seks s djecom. U jednom od opisa detaljno dokumentiranih iskustava, objavljenih u magazinu, nalazi se i situacija u kojoj jedan od muškaraca seksualno iskorištava djevojčicu. Sve je to bilo objavljeno u časopisu kao i slike gole djece iz komune. Der Spiegel je pokušao stupiti u kontakt s djecom iz komune, ali oni nisu uopće željeli razgovarati o svojim iskustvima. Ono što su novinari saznali jest da je Nessim, danas politolog u Berlinu, u nekoliko navrata svojim prijateljima o sjećanjima iz komune govorio s gađenjem. Ovaj perverzni socijalni eksperiment nije bio nikakav izolirani i odvojeni incident jer je iskustvo te „komune“, tvrdi Der Spiegel, kasnije poslužilo kao obrazac za niz vrtića koji su niknuli diljem Njemačke i sprovodili su u djelo radikalne teze o rušenju seksualnih mitova. Kinderladen, tako su nazvane te ustanove u kojima su pripadnici lijeve inteligencije dovodili svoj pomladak i u kojima se toj djeci ni o čemu nije toliko pričalo kao o seksu. Njemački tjednik navodi izjave berlinskog sociologa Alexandera Schullera koji je svoja dva sina vodio u jedan takav vrtić. Schuller je prepričao situaciju u kojoj je došlo do spora između roditelja o tome koliko daleko taj seksualni odgoj može ići.


„O tome se nije izravno govorilo, ali bilo je jasno da se razmišlja o mogućnosti seksa s dvije odgajateljice. Bilo mi je teško odlučiti se. Mislio sam da radimo ispravnu stvar, ali kada bih počeo razmišljati o tome mislio sam: Ovo je ludo, to jednostavno nije u redu“, opisao je Schuller. U raspravama je pobijedila ona „konzervativnija struja“. To znači da u vrtiću nije bilo izravnih seksualnih odnosa s djecom, nego se polaznike vrtića „samo“ tjeralo da se skidaju pred odraslima i pokazuju svoje genitalije, neprestano im se govorilo o seksu, a Der Spiegel aludira kako je jedna od važnih „odgojnih metoda“ u takvim ustanovama bila stimuliranje dječjih spolnih organa. Upitan da li se ono što se događalo u Kinderladenima može svesti pod kategoriju seksualno zlostavljanje djece Schuller je odgovorio: „Koristimo li one kriterije koji su se primjenjivali na katoličke svećenike – da, možemo.“

Njemački magazin pozabavio se ne samo kontroverzama iz prošlosti, nego i onima koje su aktualne, govorimo li o ljudima koji su se intelektualno i svjetonazorski formirali u tim godina, a i danas su politički i društveno aktivni. Spomenulo se ime Daniela Cohna-Bendita, njemačkog europarlamentarca iz Zelene stranke koji je radio u frankfurtskom Kinderladenu i koji je u svojoj autobiografskoj knjizi spominjao „seksualne igrice s djecom“, te kako ih je prao na senzualan način. Kasnije je tvrdio kako je to pisao da provocira.

Kako bilo, nije čudo da Cohn dolazi iz njemačke Zelene stranke jer je riječ o političkoj organizaciji koja je dugo vremena zagovarala „liberalan“ odnos prema pitanjima seksualnih odnosa s djecom. Tako je 1985. podružnica Zelenih u saveznoj državi Sjeverna Rajna-Vestfalija svoju konvenciju završila s deklaracijom u kojoj se navodilo i kako „nenasilan seks između djece i odraslih treba biti dopušten bez obzira na dob djeteta“. „Dekriminalizaciju konsenzualnog seksa između odraslih i djece“ tražila je i podružnica u državi Badden-Wuerttemberg. To je stajalo u stranačkim dokumentima dok javnost nije reagirala, piše Der Spiegel. Podsjetimo, radi se o stranci koja je početkom 2000-ih sudjelovala u vlasti u Njemačkoj, s koalicijskim partnerima socijaldemokratima.


U tekstu se podsjeća kako su u vrijeme kada je jačao pokret za gay prava u Njemačkoj pojavilo i nekoliko pedofilskih skupina koje su tražile prava za sebe kao seksualnu manjinu. Najpoznatija takva grupa bila je „Indijanska komuna“ u Nurembergu koja je također organizirala alternativne komune, a njezini su članovi bili politički aktivni upravo u Zelenoj stranci. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih razne pedofilske skupine pojavljivale su se u ljevičarskom časopisu Tageszeitung i tamo prepričavali svoja „oslobađajuća“ seksualna iskustva s dječacima. Ovom sveopćem ozračju prihvaćanja pedofilije kao nečega normalnog i prihvatljivog na lijevoj sceni ipak su se suprotstavili pojedini glasovi s ljevice, ali bi protiv njih bile organizirane kampanje kao „reakcionarnih“ intelektualaca. Ovakvo ozračje počelo je slabiti negdje sredinom 1990-ih kada su, piše Der Spiegel, čak i u Tageszeitungu shvatili kako spolni odnos s dječacima nije u redu. Spolni odnos s djevojčicama je već ranije postao neprihvatljiv zahvaljujući angažiranosti feministkinja.

„Revolucionari iz šezdesetih još su daleko od suočavanja s ovim dijelom svoje prošlosti“, pišu novinari njemačkog magazina i dodaju kako među tim „revolucionarima“ ima onih koji optužbe za pedofiliju doživljavaju kao negiranje „društvenog napretka“ koje je njihov pokret, kažu, postigao.

Jakov Ivić | Bitno.net

http://croative.net/index.php/vijesti/i ... a-normalna