Lustracija

[EdgarFranjul]

Komunistička Hrvatska ne može egzistirati u EU


Nije tajna da je SDP formalni i pravni slijednik Saveza komunista Hrvatske ( SKH),kao što nije nikakva tajna da je SKH bila ideološki i materijalni dioničar Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). Riječ je, dakle, o komunističkoj totalitarnoj ideologiji i komunističkoj totalitarnoj stranci, čiju je totalitarnu stranu medalje davno osudilo Vijeće Europe u svojoj Rezoluciji 1096 o mjerama uklanjanja naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, usvojenoj na Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe 27.lipnja 1996. Potom je isto Vijeće Europe na svojoj sjednici 25. siječnja 2006. donijelo rezoluciju 1481. o međunarodnoj osudi totalitarnih komunističkih režima i u toj istoj Rezoluciji pozvalo sve komunističke i postkomunističke stranke da još jednom s povijesne distance valoriziraju komunističke zločine te ih jasno i precizno osude. Zemlje koje su to učinile danas više nemaju nikakvih problema s pomirbom unutar društva. Nemaju nikakvih apsurdnih slučajeva u poduzetništvu, pravosuđu, obrazovanju, a posebno u gospodarskom rastu i nikada premijer tih država neće reći da su te države slučaj ili plod slučaja. Tu su najdalje otišle Slovačka i Poljska i samo tu treba tražiti odgovor na pitanje kako to da njihovi državljani praktički nisu ni osjetili gospodarsku krizu koja trese zapadni kulturni krug zemalja.

Republika Hrvatska, kada je riječ o porukama spomenutih rezolucija, učinila je najmanje i to ne samo od svih postkomunističkih država u Istočnoj Europi, nego je učinila najmanje od svih država nastalih raspadom Jugoslavije. U Sloveniji je čak Ustavom osuđen komunizam kao totalitarni režim, a Titu su morali oduzeti sve nazive ulica i trgova. Makedonija je donošenjem posebnog zakona praktički provela lustraciju. Za Hrvatskom jedino zaostaju Rumunjska i Bugarska, no njima Bruxelles već godinama svakih pola godine mijenja Vlade da bi došao do istinskih demokrata koji nisu zatrovani komunističkim bakterijama.


Ključne pozicije drže bivši komunisti ili suradnici bivših komunističkih tajnih milicija

Kada kao živi svjedoci vremena uđemo u analizu zašto je u Hrvatskoj dopušteno javno raspravljati o svemu, počevši od banalnog spolnog općenja do valutne klauzule, a nije dopušteno javno raspravljati o komunističkim zločinima počinjenim ne samo nad hrvatskom političkom emigracijom, nego nad tisućama i danas živih državljana koji nisu imali hrabrosti ili znanja pobjeći iz komunističke Jugoslavije, tada dolazimo do niza točnih i podjednako vrijednih odgovora i pitamo se kako je to moguće.

Željko Kekić, udbaš iz Karlovca, koji javno ne skriva svoju udbašku prošlost i koji je nedavno našem tjedniku dao intervju, na jednom je javnom skupu vrlo plastično objasnio zašto je UDBA (komunistička tajna milicija koja je na vrlo brutalan način štitila komunistički režim) danas jača u Hrvatskoj nego u vrijeme komunističke Hrvatske.

On tvrdi, a činjenice to potkrepljuju, da su danas svi stvarni zaposlenici bivše Službe državne sigurnosti (nasljednica UDBA-e) umirovljeni. Oni su u vrijeme komunizma imali na desetke i stotine svojih suradnika koji su milom ili silom radili za UDBA-u, tj. uhodili su svoje susjede, radne kolegice, svoje bližnje i daljnje članove obitelji, priličan je broj slučajeva gdje je čak i brat brata 'cinkario' UDBA-i.

I Kekić dalje tvrdi da su svi ti suradnici danas postali profesionalci, a oni profesionalci iz vremena komunizma postali su njihovi današnji suradnici. Kada pojedinačni slučajevi, poput toga da je netko bio suradnik UDBA-e za vrijeme komunizma, dođu do medija, onda su 'udbaši' u medijima zaduženi to relativizirati, a ako su dokazi brutalni, onda se takav suradnik miče iz javnog života i postaje savjetnikom u nekom od gospodarskih centara moći kao što su Agrokor, Zaba, Atlantic grupa, Adris grupa... gdje uživaju do mirovine, a širi puk ne dobije nikakvu prigodu o tome nešto saznati jer je danas oko 90 posto medija u Hrvatskoj pod apsolutnom kontrolom udbaških suradnika i udbaških profesionalaca.

Naravno da nam se kao svjedocima vremena nameće ključno pitanje što je s brojnim strankama koje ne vode bivši suradnici i čiji deklarativni program ne
dobiva izbore na Tuđmanovom političkom programu koji je bio u jednoj rečenici 'Jugoslavija može opstati ako je na konfederativnim osnovama i to ako svi narodi žele, a ako ne žele, Hrvatska izlazi iz Jugoslavije'.


Bio je to program koji je britanskoj kruni davao veliku glavobolju jer je podrazumijevao nestanak njihove državne tvorevine Jugoslavije. Tadašnje brojno HDZ-ovo članstvo za taj program bilo je spremno ginuti ne pitajući za fotelje koje su se tada nakon prve demokratske smjene vlasti u Hrvatskoj dijelile. Sve ključne pozicije zauzeli su bivši komunisti ili suradnici bivših komunističkih tajnih milicija. Dotadašnji vladajući SKH jedva da je na izborima prešao izborni prag od 5 posto. Poslije će se pokazati da ni toliko nisu zavrijedili jer kada se glasovalo o izlasku Hrvatske iz Jugoslavije, oni su iz protesta napustili sabornicu. Preimenovali su se u Savez komunista Hrvatske-stranka demokratskih promjena (SKH-SDP).

Tada je uvjerljivo druga stranka po snazi bila Hrvatska socijalno-liberalna stranka HSLS. Počeo je Domovinski rat. Najbolji sinovi Domovine ili su na bojištu ili su logistika tima na bojištu, dok najveći komunistički ološ, koji se na mala vrata uvukao u HDZ, razmišlja i vuče poteze kako osmisliti model pretvorbe i privatizacije, a da glavnina gospodarskih, financijskih i medijskih potencijala ostane u njihovim komunističkim rukama, iako su raspoređeni u više političkih stranaka.

Paralelno s time, slabe HSLS kao hrvatsku stranku i jačaju SDP kojem daju na korištenje svu imovinu SKH, iako je na snazi bio zakon koji je odredio da sva imovina društvenopolitičkih organizacija iz vremena komunizma pripada hrvatskoj državi, ali s SDP-om je napravljen izuzetak i to je odradio komunistički dio HDZ-a. Na desetke najistaknutijih članova HSLS-a izvlačili su iz HSLS-a i dovodili u HDZ koji je tada imao stotine tisuća članova. Sve s ciljem da opet imaju svoju čistu komunističku stranku koju će oni, komunisti iz HDZ-a, ponovo dovesti na vlast s ciljem da ne dira njihovu nemoralno i nezakonito stečenu imovinu u pretvorbi i privatizaciji.


Nisu tomu isključivo pridonijeli samo bivši hrvatski komunisti koji su devedesetih ušli u HDZ, da ponovo u Hrvatskoj ojača jedna neokomunistička stranka, nego i ciljevi britanske geopolitike. Naime, na prostoru današnjeg takozvanog Zapadnog Balkana u posljednjih 150 godina postoje samo dvije geopolitike čiji ciljevi su bitno različiti kada je Hrvatska u pitanju, a riječ je o britanskoj i njemačkoj geopolitici. Britanska geopolitika svoje je ciljeve definirala ponajbolje u stvaranju dviju Jugoslavija u dvadesetom stoljeću s apsolutnom dominacijom Srba i ona se od njemačke geopolitike razlikuje u tome da ne želi postojanje nikakve samostalne Hrvatske.

Jasno da u globaliziranom Zapadnom svijetu postojanje Hrvatske britanskoj geopolitici ne zadaje veliku glavobolju jer je suverenost država svedena na minimum. No da Velika Britanija ne sjedi skrštenih ruku, najbolje svjedoči nedavni sastanak šefova država Zapadnog Balkana koji su se okupili na brdu kod Kranja, a to brdo nosi simboličan naziv 'Proces'. Proces integracije zemalja Zapadnog Balkana radi što lakše integracije u Europsku Uniju, a sastanak je vodio francuski predsjednik Francois Hollande. Ako je i od britanske krune, previše je.

Milanović u neformalnim susretima - nemam ništa protiv izručenja Perkovića

No, da analiziramo što se paralelno s tim sastankom na brdu kod Kranja i neposredno prije toga događa u Hrvatskoj i koji političari i koje stranke podupiru koju geopolitiku. Nakon ratifikacije njemačkog parlamenta da Hrvatska postane punopravna članica EU, Hrvatska Njemačkoj uzvraća na način da odmah sljedeći tjedan donosi zakon radi jednog čovjeka. Taj zakon u javnosti je poznat kao Lex Perković. Tim zakonom SDP-ova saborska većina onemogućila je da se Njemačkoj izruči Josip Perković koji je na međunarodnoj tjeralici i Njemačka ga traži jer je u vrijeme Jugoslavije sudjelovao u pripremanju i likvidiranju hrvatskih političkih emigranata na području Njemačke. Glavne prste u izradi tog zakona imaju sadašnji ministar pravosuđa Orsat Miljenić i Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo.

Oni su ga, prije nego je zakon bio na Vladi, dali u medijski žrvanj i Zorana Milanovića doveli praktički pred izbor, ili da zakon brani ili da smjeni ministra pravosuđa Orsata Miljenića. On se, na žalost, opredijelio za obranu svojeg ministra i time definitivno potvrdio da je krivi čovjek na pravom mjestu, iako mnogi iz njegova okruženja tvrde da je u više navrata u neformalnim susretima ponovio kako on osobno nema ništa protiv izručenja Perkovića Njemačkoj.


Time izručenje ili neizručenje Josipa Perkovića Njemačkoj sasvim sigurno poprima nove dimenzije. SDP kao neokomunistička stranka potvrđuje da je čvrsto objema nogama u komunističkom sustavu vrednota. Kada je general Gotovina bio na domaćoj i međunarodnoj tjeralici, tada su kao vladajuća stranka nudili i novčanu nagradu tko dade korisne informacije o njemu pa su njegovoj supruzi dali nezakoniti otkaz, što je hrvatski sud utvrdio. Josip Perković je godinama na njemačkoj tjeralici, no njegov sin Saša je neprekidno savjetnik predsjedniku države za nacionalnu sigurnost, najprije Stipi Mesiću, a sada i Ivi Josipoviću i njegovoj 'novoj pravednosti' iza koje se skrivao u predizbornoj kampanji. Jesu li to dvostruki kriteriji prema svojim državljanima? Naravno da jesu. Međutim, ključni razlog zbog čega SDP ne želi izručenje Perkovića leži u činjenici da je ondašnji politički sustav svojim tajnim milicijama davao političke odluke o tome koga likvidirati. Savez komunista Hrvatske određivao je koga od političke emigracije 'ucmekati' bez pokušaja uspostave suradnje, a koga poštedjeti. Budući je u vrijeme krvoločnog ubojstva Stjepana Đurekovića u Hrvatskoj glavni čovjek bio Ivica Račan, SDP se boji da u sudskom procesu Josipu Perkoviću sud dođe do tih spoznaja i to je ključni razlog zašto izvodi ovakav manevar i cijela država postaje talac tog SDP-ovog manevra, a sve kako bi prikrili činjenicu da je njihov predsjednik SKH donosio političke odluke o likvidacijama političkih protivnika.

No, taj njihov manevar neće biti duga vijeka. Nisu mikrofilmovi popisa suradnika i donošenja ključnih odluka pohranjeni samo u beogradskim arhivama, nego i u arhivama nekih ključnih zemalja EU. Zbog toga je u SDP-u prisutna i primjetna izuzetna nervoza i velike podjele. S jedne strane su oni koji ne žele nikakve promjene i nikakva izručenja, a s druge oni koji s tim nemaju ozbiljnih problema. Ivo Josipović, Milan Bandić, pa i Josip Leko predvode one koji bi rado maknuli Zorana Milanovića, koji će kada dođe do usijanja, Perkovića izručiti. Predstojeći izbori u zagrebačkoj organizaciji SDP-a ponajbolje definiraju našu tezu. Naime, u javnosti su tri kandidata koji se natječu za predsjednika zagrebačke organizacije SDP-a. Sadašnji Davor Bernardić, ministri Mirando Mrsić i Gordan Maras. Svi relevantni izvori iz SDP-a tvrde da je ministar Maras zec Davora Bernardića koji će u finalu odustati i dati potporu Bernardiću. Ti izbori čak i ne bi bili zanimljivi da se ne odigravaju u vrijeme obračuna u SDP-u. Tako su Ivo Josipović i Milan Bandić za Davora Bernardića, a Zoran Milanović za Miranda Mrsića. Ako pobjedu odnese Bernardić, onda se definitivno ide na rušenje Zorana Milanovića i SDP preuzimaju stare neokomunističke snage koje imaju podebele, ne samo komunističke dosjee, nego i udbaško-suradničke. Biti će to njihov posljednji ples jer komunistička Hrvatska ne može egzistirati u EU.

Nema sumnje da će britanska geopolitika na ovim prostorima igrati na svoje već provjerene kadrove. Što Hrvatska politički i gospodarski bude slabija, to će interesi britanske geopolitike na ovim prostorima biti sve većih apetita i oni će učiniti sve da u političkoj areni održe Josipovića, Vesnu Pusić, Milana Bandića i sve one koje je lako ucijeniti.

Nakon što Hrvatska ipak izruči Perkovića i počne ta dugoočekivana lustracija, tada cilj zabrane SDP-a mora biti vrlo realan, legitiman i poželjan. Paralelno s tim mora krenuti i lustracija HDZ-a, koji je također na ključnim mjestima premrežen bivšim komunističkim kadrovima ili udbaškim suradnicima.

Tomislav Jelić
Hrvatski tjednik

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/1569 ... aniti.html

[EdgarFranjul]

Ivan Račan: Komunizam više ne postoji a lustracija je u Hrvatskoj neprovediva

Nedjelja, 18 Kolovoz 2013 12:10 .

SDP-ov saborski zastupnik Ivan Račan lustraciju u Hrvatskoj smatra neprovedivom. U izjavi objavljenoj na facebook profilu sin Ivice Račana priznaje da su blage lustracije provedene u svim postkomunističkim državama istočne Europe ali istovremeno i ističe kako takva lustracija nije moguća i u Hrvatskoj. Navodi također da komunizam više ne postoji.


„Lustracija u punom ili teoretskom smislu podrazumijeva isključenje iz javnog života i zabranu obnašanja javne (državne) dužnosti svim dužnosnicima iz vremena komunizma, svim članovima komunističkih partija, svim djelatnicima tajnih policija i službi te svim njihovim suradnicima i doušnicima“, napisao je Ivan Račan na svome facebook profilu, istaknuvši da „u tom punom smislu lustracija nigdje nije provedena“.

Račan-junior se također složio s činjenicom kako su „ograničene ili vrlo formalno blage lustracije provele skoro sve zemlje istočne Europe, osim Slovenije i Hrvatske.

Lustraciju u Hrvatskoj i Sloveniji, pak, smatra neprovedivom.

„Prvo za razliku od ostale istočne Europe gdje su se komunistički režimi urušavali sami ili u mekanim ili žešćim revolucijama, te su predavali vlast narodnim vijećima koja su organizirala prve demokratske izbore i tako kretali u demokratizaciju, u Hrvatskoj i Sloveniji su sami savezi komunista krenuli u demokratizaciju država, tada republika. Na prvim izborima u Hrvatskoj i Sloveniji pobjeđuju, ali i ukupno 4/5 glasova dobijaju razni bivši komunisti kao vođe novih ili obnovljenih demokratskih stranaka“, ističe Račan.


Kao razlog neprovedivosti lustracije u Hrvatskoj Račan naravno ne želi javno kazati kako je SDP protiv lustracije, nego optužuje HDZ za kompromitiranje „arhive doušnika i suradnika tajnih policija ili službi prije 90-e".


„U Hrvatskoj, kao što danas znamo, HDZ na vlasti u 90-ima zadržava u funkciji dijelove tog bivšeg aparata tajnih policija ili službi. Mislim da nije teško zaključiti da su arhive doušnika i suradnika tajnih policija ili službi prije 90-e do danas kompromitirane.“, napisao je SDP-ov saborski zastupnik i sin Ivice Račana.


Kao problem navodi činjenicu da arhiva Službe državne sigurnosti nikada nije predana u Hrvatski državni arhiv, pojašnjavajući ipak da su originali u sjedištu SDB-a u Beogradu.

„Koliko je meni poznato, arhiva Službe državne sigurnosti u Hrvatskoj (to je ono što se kolokvijalno naziva UDBA) nikada nije predana u Hrvatski državni arhiv ili u bilo koju instituciju za čuvanje podataka i ne znam gdje se uopće nalazi. Kopije svega, ako ne i originali, se vjerojatno mogu pronaći u Beogradu gdje je bilo sjedište SDB-a. Dakle ako govorimo o limitiranom obliku lustracije koji se odnosi samo na suradnike i doušnike tajnih policija ili službi, na temelju kojih podataka bi to trebalo biti provedeno?“ smatra Ivan Račan.

Smatra da komunizam kao ideologija više ne postoji.

„Poštujem svačiju opsesiju pa i onu koja vidi totalitarne komuniste danas posvuda, ali ju ne dijelim. Štoviše, citirat ću Havela još iz sredine 90ih - danas kada prozivate nekog da je komunist vi ste gori od samih komunista jer njih više nema. Autokrata i raznih drugih nedemokrata ima i vjerojatno će ih uvijek biti, a to je nešto sasvim drugo.“, naveo je Račan.

>>Nacionalizacija i zlouporaba društvenog vlasništva - SDP-ova pljačka tisućljeća

„Što se mene tiče totalitarni komunizam koji je na svjetsku scenu stupio Oktobarskom revolucijom, a istočnom Europom zavladao krajem 2. svj. rata je prošlost i tamo ga treba ostaviti. Od opsesije komunizmom kao zlom svih zala daleko mi je bitnije pitanje koje okolnosti omogućavaju masovnu identifikaciju ljudi s radikalnim rješenjima kakva su nudile totalitarne ideologije 20-og stoljeća i tako ih dovele na vlast.“, tvrdi Ivan Račan, koji na komunizam ne gleda kao totalitarnu ideologiju.

Sasvim očekivano, zalažući se za „bolju budućnost“ otvoreno se usprotivio redefiniranju prošlosti.

„Glad, siromaštvo, nesigurnost, neravnopravnost, izostanak perspektive su te okolnosti i svakom društvu je puno korisnije da se bori da to popravi, a ne da se fokusira na obračun sa svojom prošlošću. No to sam ja i to su moji prioriteti, a oni ne blokiraju procesuiranje ili drugu obradu grešaka, zločina ili nepravdi iz povijesti. Rado ću podržati ono što smatram provedivim i razumnim, ali svoj život neću posvetiti povijesti.“, zaključio je Ivan Račan, SDP-ov saborski zastupnik svoj prilog u faceook raspravi o lustraciji.



R.Horvat

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... a&Itemid=9

[EdgarFranjul]

Čak je i Havel govorio da je bolje imati bilo kakav Zakon o lustraciji nego nikakav!

Većina današnjih sudaca u Hrvatskoj produkt su totalitarnog sustava. Primjerice, od 40 sudaca Vrhovnog suda RH samo troje sudaca u Građanskom odjelu (sutkinje Renata Šantek, Gordana Jalšovečki i sudac Damir Kontrec) nisu bili suci u bivšem komunističkom režimu, a od 16 sudaca Kaznenog odjela tek jedna sutkinja (Ileana Vinja) nije radila kao sudac u SFRJ.

Za razliku od nas, u Vrhovnom sudu Srbije od 35 sudaca iz bivšeg sustava ostalo ih je samo dvoje. Nema dana a da netko u Hrvatskoj ne spomene lustraciju. Nažalost, ni 23 godine od osamostaljenja nitko nije imao hrabrosti podvući crtu pod jedno prošlo svršeno vrijeme i krenuti dalje. O toj neiscrpnoj temi u Hrvatskoj su potrošene tone papira, ali ni dan danas nismo se maknuli dalje od početka.

Za razliku od Hrvatske, u bivšim komunističkim zemljama lustracija je odavno napravljena. Ljudima koji su sudjelovali u radu ili na bilo koji drugi način surađivali s tajnim službama bivšeg sustava otvoreno je dano do znanja da nemaju što tražiti u javnom životu. Česi su to napravili nedugo nakon pada Berlinskog zida (1991.), a zakoni o lustraciji doneseni su i u Srbiji, Albaniji, Makedoniji. Srbijanski je zakon lustracijom obuhvatio osobe koje su prilikom javnoga djelovanja kršile ljudska prava bez obzira na stranačku pripadnost, ali tako ipak nije zahvaćena većina pripadnika bivšeg Saveza komunista, ali s druge je strane dio radikala koji su svojim djelovanjem prema javnom mišljenju u Srbiji kršili ljudska prava.


U Makedoniji je tijekom 2009. godine službeno počela lustracija i na prvom udaru bila je prošlost političara. Lustracija u Poljskoj za razliku od one u Istočnoj Njemačkoj nije pokrenuta odmah nakon rušenja istočnog bloka, već su je tek 2005. inicirala braća Kaczynski. I u Slovačkoj, Mađarskoj i Bugarskoj lustracija je prije svega poslužila kao želja da se raskrsti s mračnim vremenom komunizma, ali je u većini slučajeva poslužila samo za legalističko eliminiranje protivnika.

U Srbiji je 2003. donesen Zakon o lustraciji s rokom od deset godina, koji je istekao 11. lipnja ove godine, ali zakona de facto nikada nije bio primijenjen, ali barem su ga imali. Mi ni to. U Crnoj Gori su 'liberali' 2007. predložili Zakon o lustraciji, ali za razdoblje od devedesetih kako bi se povela odgovornost za ratnu prošlost, međutim, vlast to nije dozvolila.

U Hrvatskoj su pravaši javno tražili uvođenje lustracije i to u dva navrata 1998. i 1999. u Hrvatskom saboru, ali su redovito bili odbijeni jer nisu uspjeli za svoju ideju dobiti saveznika ni u jednoj drugoj političkoj opciji.

Bit same lustracije je da se neku osobu koja se ogriješila o ljudska prava svojih sugrađana podvrgne javnoj, moralnoj i vrijednosnoj osudi, a je li taj zakon bio potreban možda najbolje potvrđuje upravo slučaj Perković. Ako je lustraciju možda i bilo teško provesti početkom devedesetih zbog svih ponajviše ratnih okolnosti, mogla se provesti nakon kraja Domovinskog rata jer češki je predsjednik Vaclav Havel uvodeći Zakon o lustraciji govorio kako je bolje imati bilo kakav zakon od nikakvog.

Pokojni predsjednik Tuđman je umjesto lustracije kao glavnu nit vodilju imao 'svehrvatsku pomirdbu', ali bauk lustracije kruži i dalje bez obzira na to što je iz današnje pozicije punopravne članice EU-a prilično zakašnjelo raditi neki 'clean start'. Predsjednik udruge 'Juris Protecta' Zlatko Zeljko koji već godinama upozorava na problem lustracije u hrvatskom društvu smatra kako to više nije ni ideološko pitanje. 'Hrvatskom vladaju interesni lobiji i strukture koje su upravljale procesima u totalitarizmu komunizma i danas su potpuno preuzele i interesno premrežile Hrvatsku', kaže Zeljko, dodajući kako je najgore stanje u sudstvu.

Naime, taj segment trodiobne vlasti je osim svoje nedodirljivosti po ocjenama svih ponajviše zaslužan za stanje u kojem se Hrvatska nalazi. To čak, kaže, Zeljko, danas priznaje i bivši ministar financija i jedan od najvažnijih ljudi iz devedesetih, Borislav Škegro. 'U jednom svom nedavnom komentaru Škegro je napisao kako je hrvatsko pravosuđe bilo i ostalo glavna prepreka ekonomskom razvoju.


Pa dobro jutro, gdje je bio prije?!', pita Zeljko. A pravosuđe je, uz, medije, upravo najosjetljivije na pitanje lustracije. Naime, većina današnjih sudaca u Hrvatskoj produkt su totalitarnog sustava. Primjerice, od 40 sudaca Vrhovnog suda RH samo troje sudaca u Građanskom odjelu (sutkinje Renata Šantek, Gordana Jalšovečki i sudac Damir Kontrec) nisu bili suci u bivšem komunističkom režimu, a od 16 sudaca Kaznenog odjela tek jedna sutkinja (Ileana Vinja) nije radila kao sudac u SFR Jugoslaviji.

Za razliku od nas, u Vrhovnom sudu Srbije od 35 sudaca iz bivšeg sustava ostalo ih je samo dvoje. Ako su oni mogli, pitanje je zašto se nešto slično nije moglo provesti i u Hrvatskoj jer više izgovor ne može biti ni odredba da se sucem najviše sudske instance u nekoj državi ne može postati bez 15 godina rada u pravosuđu i 20 godina staža. Naime, od osamostaljenja su prošle već 23 godine pa su potencijalno sucima Vrhovnog suda mogli postati već i oni koji su pravo upisali u jesen 1989. kada je Jugoslavija već bila na samrti.

Zanimljiv je podatak da je posljednjom velikom reformom pravosuđa u Srbiji napravljena prava sječa sudaca. Naime, od 2 200 sudaca koji su sudili u općinskim, okružnim sudovima i Vrhovnom sudu Srbije, više od njih 700 nije ponovno izabrano, jednako kao što nisu izabrani ni mnogi dotadašnji tužitelji. Točne brojke kažu kako je reizbor prošao 1 531 sudac, njih 876 izabrano je prvi put, a više od 700 ih je iz ovog ili onog razloga moralo otići.

'Tako nešto bi trebalo provesti i u Hrvatskoj jer definitivno imamo najgore sudstvo u Europi. Osim trajanja sudskih postupaka, nekvalitetnih i nestručnih presuda i lošeg sustava u kojem svaki sudac sudi na svoj način, sve bi suce trebalo opozvati i ostaviti najkvalitetnije, a one loše zamijeniti novima, stručnijima, jer bez toga nećemo nikada dosegnuti standarde kakve ima razvijena Europa, zaključuje Zeljko.

[EdgarFranjul]

Odnosi li se Hrvatska jednako prema svakoj vrsti totalitarizma? Na to pitanje, koje je naš kolumnist Darko Polšek na tportalu postavio 2009. godine, danas imamo jasan odgovor - prijete nam sankcijama iz EU zbog skrivanja komunističkih zločina. Obzirom da je zbog 'lex Perkovića' tema lustracije aktualnija nego ikad, ponovo objavljujemo komentar Darka Polšeka iz 2009. o potrebi za raščišćavanjem vlastite prošlosti


Autor: Darko Polšek


Datum objave:
20.9.2013 7:00

Zadnja izmjena:
20.9.2013 11:39



Zidovi u našim glavama još uvijek postoje zato što se liberalnoj ideji na kojoj počiva demokracija i jednaki odnos prema svakom totalitarizmu još nije ni pružila šansa. Zbog raznih oblika neznanja i tolerancije prema zločinima, samo dvadeset godina poslije pada komunizma izgubili smo povjerenje u demokratsku i liberalnu državu. Upravo je to najgore nasljeđe totalitarizma.


'Zemlje koje nemaju povijesnoga pamćenja osuđene su ponavljati povijesne pogreške' - ta se rečenica često spominje u kontekstu opasnosti od desnog radikalizma, ali gotovo nikada u kontekstu opasnosti od obnavljanja onog komunističkog. Početkom travnja ove godine Hrvatski helsinški odbor podsjetio je našu javnost na činjenicu da se kod nas nisu procesuirali zločini komunističkog totalitarizma. Njihovu su izjavu oštro osudili domaći intelektualci, akademici, predsjednik Republike i mediji općenito. Hajka protiv HHO-a dosegla je vrhunac kada su brojni članovi HHO-a istupili iz organizacije, tvrdeći da ta organizacija ima pametnija posla od osude komunističkih zločina.



Zanimljivo je da je izjava HHO-a vremenski koincidirala s rezolucijom Europskoga parlamenta (2. travnja) ‘O europskoj savjesti i totalitarizmu’ u kojoj ‘Parlament žali što se 20 godina nakon sloma komunističke diktature u Srednjoj i Istočnoj Europi u nekim zemljama članicama nepravedno ograničava dostupnost značajnim dokumentima’ poput arhiva tajnih policija. Europski parlament ‘oštro i jednoznačno osuđuje sve zločine protiv humanosti i golema kršenja ljudskih prava svih totalitarnih i autoritarnih režima’ te ‘utvrđuje da će 23. kolovoz postati europski Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, koji se treba obilježavati nepristrano i s dignitetom’. U našoj je javnosti taj datum prošao potpuno nezapaženo.



Ali da nije riječ o pukom previdu hrvatske javnosti, pokazao je, primjerice, način na koji smo pred nekoliko dana obilježili pad Berlinskoga zida. Povodom tog događaja Hrvatska je televizija u emisiju 'Otvoreno' pozvala Josipa Manolića kao osobu koja će ‘meritorno’ objasniti što se dogodilo prije dvadeset godina. Razumljivo, umjesto o važnosti tog događaja (dovršetak hladnoga rata bez prolivene krvi, slom komunističkog režima, važnost ujedinjene Njemačke), sugovornici su počeli raspravljali o ‘negativnim stranama’ pada Berlinskoga zida i o tome je li u Hrvatskoj stvarno bio komunizam ili možda neki drukčiji režim, pa su gledatelji mogli zaključiti da je taj događaj Hrvatskoj donio samo zlo – neoliberalizam i rat.


Tome je pridonio i mladi novinar Srećko Horvat, koji je tom prilikom izjavio da je pad zida de facto uništio našu budućnost jer nas je lišio utopije te je pad Berlinskoga zida doveo u vezu sa 'zidovima koji su potom nastali u Francuskoj i u Sjedinjenim Državama', novim, kapitalističkim zidovima koji ljudima onemogućavaju osnovna ljudska prava. Takvim napisima pridružili su se i mnogi naši ugledni novinari i pisci iz bivšeg režima koji pišu da je u bivšoj Jugoslaviji bilo mnogo bolje nego u drugim komunističkim zemljama te da nas je upravo ta činjenica navodno dovela do rata.


NEPOVJERENJE PREMA DEMOKRACIJI


Ali paradoksi našeg lošeg ‘probavljanja’ zločina prethodnih režima ne zaustavljaju se na nepostojanju lustracije, na obnovi jugonostalgije i komunističkog ‘utopizma’, na ‘zaboravu Bleiburga’ i sl. Najgora posljedica takvog stanja jest sve veće nepovjerenje prema demokratskoj državi, liberalnom poretku i bilo kakvoj vlasti.


Stavove mlađe generacije koja će odrediti budućnost Hrvatske danas mnogo više oblikuju neki novi (stari) ideolozi. Primjerice, nedavno je na jednoj javnoj i medijski vrlo eksponiranoj manifestaciji kao ugledni gost u Zagrebu sudjelovao Karl-Heinz Dellwo, pripadnik terorističke skupine Baader-Meinhoff, osuđen za ubojstvo nekoliko zaposlenika njemačke ambasade u Švedskoj. Slovenski profesor Rastko Močnik nedavno je hrvatskim studentima poručio da se ‘ne bi čudio da su studenti digli ministarstvo u zrak jer je to legitiman način revolucionarne borbe’. Takav je stav u hrvatskoj javnosti prvi promovirao njegov kolega Slavoj Žižek, koji ‘teorijski’ objašnjava zašto je takav način borbe opravdan i potreban.


Ali čak ni otvoreno zazivanje terorizma domaćih mladih ideologa nije najopasniji društveni trend. Ta se teroristička ideologija širi domaćom i svjetskom javnošću jer se nudi ne samo kao alternativa lijevom i desnom totalitarizmu (premda je u njima itekako duboko ukorijenjena), već i kao alternativa demokraciji, liberalizmu i njemu navodno imanentnom ‘divljačkom kapitalizmu’.



LIBERALIZAM ZAROBLJEN U IDEOLOGIJI


Najopasniji paradoks hrvatskog (i ne samo hrvatskog) odnosa prema recentnoj povijesti po tome je posve nalik na latinsko-američke tranzicije. Glavni protivnik i lijevih i desnih hunti oduvijek je liberalizam kojega njihovi narodi de facto NIKADA NISU ISPROBALI. Domaća je javnost, bez ijedne meni poznate intelektualne iznimke, danas, primjerice, prigrlila ideju da su ‘globalizacija’, neoliberalizam, njemu imanentni ‘divljački kapitalizam’ i ‘socijaldarvinizam’ krivi za postojeće stanje. Budući da su sve to navodne posljedice uvođenja demokracije, nije ni čudo da nepovjerenje u demokratske institucije raste, premda ustvari kod nas ni liberalizma ni ‘neoliberalizma’ nikada nije ni bilo.


Nepostojanje lustracije samo je jedan, naoko tek sporedni dokaz. Da je napravljena, brojni političari stare garde (u ondašnjoj i sadašnjoj poziciji i opoziciji) nikada ne bi mogli postati državni službenici i ljudi s demokratskim kredibilitetom. S druge pak strane, što je možda još važnije, lustracije i pristojnog odnosa prema prošlosti kod nas nije bilo ni zato što smo socijalno oduvijek bili zarobljeni klatnom lijeve ili desne ideologije koja o liberalizmu nije imala odakle naučiti. A kako su se i lijevi i desni odjednom pretvorili u ‘liberalne’ političare, u oba smo ih slučaja prihvatili kao osobe koje odjednom ‘znaju’ kako raspolagati državnim novcem, državnim školstvom, državnom medicinom, državnim fondovima, državnim šumama, državnim škverovima, državnom elektroprivredom, državnim željeznicama, državnim cestama, državnim vodama i ostalim državnim poduzećima.


I umjesto da iz toga izvučemo pouku da država (bilo to pod lijevima ili pod desnima) po definiciji loše raspolaže ‘obiteljskim srebrom’ i, umjesto da prihvatimo liberalnu krilaticu da je ‘država zlo, ali najmanje zlo koje poznajemo’, sada nam se, dvadeset godina od pada komunizma, nude ideje o eksproprijaciji banaka, o cenzuri, o vlasništvu kao pljački.


Europski parlament ne tolerira zločine iz starog sistema


UHVATIMO KORAK S EUROPOM!


Budući da nikada nismo imali snage procesuirati ni lijeve ni desne totalitariste, kako onda možemo očekivati da će ‘pravna država’ zahvatiti i procesuirati političare koji su učinili ‘daleko manje zla’, recimo time što su dio novca stavili u vlastite džepove, ili pak zaustavljali procese dokazanim zločincima iz starog sistema? Kako možemo očekivati reakciju na sve jaču navalu totalitarnih ideja kao legitimnih načina korekcije postojećeg stanja?


Najveći paradoks današnjeg trenutka jest da smo, zbog raznih oblika neznanja i tolerancije prema zločinima, samo dvadeset godina poslije pada komunizma izgubili povjerenje u demokratsku i liberalnu državu. Upravo je to, po mom sudu, najgroznije nasljeđe totalitarizma. Napravili smo krive korake u vremenima u kojima su se neki zadaci, poput lustracije, trebali obaviti. Premda je pravda efikasnija ako je brza, to nije nužno razlog za očaj. Ako Europski parlament tek sada od svojih članica traži ono što ni mi još nismo napravili, očito imamo priliku uhvatiti korak s Europom i ‘svijetom’. Jer demokratska država, i demokratska, a to znači liberalna politika, može popraviti ono što u nekom trenutku nije učinjeno. To nikako ne možemo reći za onu totalitarnu.

http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/ ... aciju.html

[EdgarFranjul]

Samo citat iz kolumne Zvonimira Hodaka, to doista treba pročitati


Kolumne
Zvonimir Hodak
Let iznad kukavičjeg gnijezda


“U velikim se stvarima ljudi pokazuju onakvima kakvi bi htjeli biti, a u malima onakvima kakvi jesu!”

Javio se ovih dana u Jutarnjem još jedan od briljantnih Goldsteina – Daniel Ivin, osuđen zbog gospodarskog kriminala u Gortanu. Ovaj se puta Ivin bavi poviješću i ukazuje na naše povijesne pogriješke. Dok su, pod njegovom dirigentskom palicom nestajale u Gortanu stotine tisuća kuna (kuna je i danas crvena krpa u očima komunjara), Danijel je uspješno upozoravao Hrvatski sabor na razbacivanje mrskih kuna za obilježavanje bleiburške klaonice. Koliko je naš Danijel spiskao love u Gortanu toliko je uštedio hrvatskom proračunu jer je Sabor jedva dočekao kako bi našao motiv da ukine financijsku pomoć za obilježavanje bleiburške tragedije. Ivin je pred Županijskim sudom dokazivao dijalektički kako on nije nikada nikoga oštetio jer je onih u Gortanu zamraćenih oko 500.000 kunića vratio državi prijedlogom kresanja skoro istog iznosa za financiranje bleiburške komemoracije. Bez obzira na presudu, ostao je predsjednikom Savjeta antifašista Hrvatske i nastavio dijeliti svoja mudra povijesna saznanja i uvjerenja neukom hrvatskom puku.

Naš mudri antifašista kaže u Jutarnjem: “Glavni državni praznik Republike Hrvatske nije određen sukladno njezinom Ustavu. Dovoljno je navesti odnos prema ZAVNOH-u koji Ustav jasno označuje kao izvorište hrvatske državnosti. Osnivanje ZAVNOH-a nesumnjivo je jedan od najdemokratskijih dogođaja svog vremena … Usred nacističkog mraka i strahovlade nad Europom, predstavnici više političkih stranaka Hrvatske, na svom slobodnom području, uspostavili su osnove današnje države.”

Stvarno genijalna manipulacija! Kao da ponovno gledam Let iznad kukavičjeg gnijezda. Zamislite sad “predstavnici više političkih stranaka” koje su, čim su partizani iz šume ušli u gradove, odmah sve bile zabranjene, a njihovi cijenjeni predstavnici poslani u logore. Ivin sigurno nije nikada pročitao što je o tome bio napisao dr. Ivan Ribar!

Kad se 1991.g., trebalo odcijepiti od ljubljene Juge, potomci onih sa zasjedanja ZAVNOH-a napustili su Hrvatski sabor i tako konkludentno dali do znanja što zapravo misle o slobodnoj i samostalnoj hrvatskoj državi. Dobro, nećemo generalizirati! Bilo je i onih koji su shvatili da je “sad ili nikada”, uzeli oružje u ruke i prešli jedni u HV, ali mnogi drugi u jednu od SAO krajina te se počeli boriti protiv hrvatske države. Ovi zadnji ili slični njima danas traže da se 12. lipnja, kad je osnovan vampirski ZAVNOH, proglasi nacionalnim praznikom hrvatske države.

Na kraju još jedno pitanje s medicinskog stanovišta: postoji li neki lijek kojim bi se moglo ukloniti kaos u glavama onih koji su nas 1945.g., navodno “oslobodili” zabranivši sve stranke osim komunističke, koji su poubijali stotine tisuća ljudi bez suda i suđenja, koji su punili Goli otok, Staru Gradišku i Lepoglavu političkim neistomišljenicima. To su isti oni koji su do kraja Juge stalno ubijali ljude kao tzv. neprijateljsku emigraciju i koji su od 1991-2000 stalno rovarili I borili se protiv Tuđmanove Hrvatske. Naravno, lijek postoji, zove se lustracija! Malo je gorak, ali iskustva ostalih tranzicijskih zemalja govore da je vrlo djelotvoran. Čini mi se da je Daniel Ivin pročitao misao Maxa Bunkera: “Bolje je ispasti budala nego ispasti iz vlaka!”

http://www.dnevno.hr/kolumne/zvonimir-h ... jezda.html

[EdgarFranjul]

Dr. Z. Tomac: Potrebna je dvostruka lustracija

Objavljeno Utorak, 22 listopada 2013 17:00


Lustrirati komuniste i haašku petu kolonu

Lex Perković i nasilno uvođenje ćiriličnih natpisa na javne ustanove u Vukovaru vrlo je smišljena politika kojom se želi izazvati reagiranje hrvatskoga naroda, posebno branitelja i Vukovaraca kako bi ih se moglo optužiti, kako to radi ova državna vlast, da su hrvatska sramota, da su nedemokrati i protivnici pravne države, da ruše ugled Hrvatske i da su šovinisti i neprijatelji hrvatske države i hrvatskoga naroda.

Dakle branitelji i Hrvati domoljubi namjerno se izazivaju kako bi izgubili živce, kako bi nasilno reagirali, kako bi ih se moglo optužiti. Došlo smo do kopernikanskoga obrata. Vukovarski branitelji koji su stvorili Hrvatsku postaju neprijatelji, a sadašnja vlast koja ne voli Hrvatsku, koja godinama radi protiv hrvatskih nacionalnih interesa, koja je pomagala petu haašku kolonu, postaje navodni branitelj Hrvatske.


Ponovno se dogodilo ono što se događalo i za vrijeme Domovinskoga rata. Medijskom promidžbom, ali i izdajničkom hrvatskom politikom stvara se lažna slika o Hrvatskoj. Srbi od agresora postaju žrtve, a hrvatski branitelji od žrtve agresori i rušitelji pravne države. Zaboravlja se sve što je bilo, brišu se spužvom zaborava velikosrpska agresija i zločin, stvara se podloga da hrvatsko državno vodstvo poslušno provede britansku strategiju o pomirbi na Balkanu koja će se temeljiti na krivotvorini da se radilo o građanskome ratu.


Josipović je prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju primljen s velikim počastima kod engleske kraljice i oduševljen je proglasio Veliku Britaniju novim strateškim partnerom Hrvatske. Vesna Pusić to je partnerstvo utvrdila s ministrom vanjskih poslova Velike Britanije zajedničkim zahtjevom da treba prihvatiti užasne prvostupanjske presude Hrvatima iz Bosne i Hercegovine. Josipović putuje po 'balkanskim gudurama', ljubi se s Nikolićem, četničkim vojvodom, rehabilitira Republiku Srpsku.


Ćirilica – obilježavanje Vukovara kao srpskog grada

Točka na i bit će njegov posjet Beogradu i njegov govor u Narodnoj skupštini Srbije. Hrvatska prihvaća biti most Europske unije i Balkana, prihvaća Veliku Britaniju kao strateškoga partnera usprkos činjenici da je zadnjih 150 godina Britanija bila, kao što je i danas, strateški partner i zaštitnik Srbije, a smrtni neprijatelj hrvatskih nacionalnih interesa. Kako bi slika bila potpuna, Hrvatska stupa u otvoreni rat s Njemačkom, odriče se njemačkoga savezništva i brani komunističke zločine i zločince i pod cijenu sankcija.



Nakon oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču peta haaška kolona u Hrvatskoj vrlo brzo nastavila je s detuđmanizacijom i kriminalizacijom Domovinskoga rata i rehabilitacijom titoizma. Svi ovi novi događaji pokazuju da je u Hrvatskoj potrebna lustracija ne samo zbog prošlosti nego i zbog sadašnjosti. Treba nam dvostruka lustracija, lustracija sudionika represivnoga aparata iz vremena komunizma, ali i lustracija pete haaške kolone koja je nanijela i nanosi golemu štetu hrvatskim nacionalnim interesima.


Državno vodstvo Srbije svojata Vukovar i nije odustalo od velikosrpske agresije. Za njih je ćirilica obilježavanje Vukovara kao srpskoga grada. To Hrvati znaju i zato to ne dopuštaju i ne smiju dopustiti. Borba za istinu o Vukovaru i očuvanje pijeteta i dostojanstva Vukovara odlučujuća je borba za budućnost Hrvatske i hrvatskog naroda. Uvjeren sam da će Vukovar biti ponovno ključna točka ujedinjavanja hrvatskog naroda koji će lustrirati na kraju i komunističke zločince, ali i petu haašku kolonu koja danas vlada Hrvatskom.

Dr. Zdravko Tomac
Hrvatski tjednik

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/1612 ... acija.html

[EdgarFranjul]

KOMUNISTIČKO NASLJEĐE JE ATAK NA HRVATSKI IDENTITET

Autor Dr Dalma Kalogjera
Četvrtak, 31 Listopada 2013 08:49


Što je lustracija? Lustracija je process rješavanja od nezdravih ili štetnih elemenata u jednom društvu. Prošišćenje. Ovaj clanak jest iz serije članaka o tome kako se najbolje suočiti s posljedicama komunističkog nasljedja u Hrvatskoj.

Čitatelji mogu pogledati druga dva članka iz objavljena na croative.net, (vidi: Anti defamacijski zakon za zaštitu Hrvata i Anti-hrvatski rasizam postaje kazneno djelo), da bi dobili potpuniji uvid u ovu problematiku

U modernom politickom pojmovniku lustracija podrazumijeva prociscenje od totalitarnih struktura; Posebice se time danas misli na komunisticki totalitarni system koji je vladao u Hrvatskoj od 1945 do 1990.
Medu totalitarnim strukturama podrazumijevaju se oni elementi represivnog aparata koji su sudjelovali u progonu obicnih gradjana koji nisu nista skrivili. Ovo je manje vise opce prihvacena definicija i njoj se ne moze nista prigovoriti. Ti elementi su nazalost bili legalni u toj drzavi --a tragicno su legalni u prebrojnim drugim represivnim sistemima.


ATAK NA HRVATSKI IDENTITET NAJSPORNIJI ASPEKT KOMUNISTIČKOG NASLJEĐA

Medjutim ova definicija komunistickih struktura je nedostana. Za pravo razumijevanje fenomena komunistickog nasljedja I zasto je u Hrvtaskoj tako tesko provesti lustraciju (20 godina) potrebno je shvatiti njegovu povezanost sa anti-hrvatskim rasizmom I napadima na hrvatski identitet.
Ne samo atak na sigurnost gradjana -
To da represivni sustavi (ne samo komunistički ) progone vlastite gradjane je svima poznato. Nije nikakva moderna pojava.



STRAH OD PROGONA I GRAĐANI KAO RIDIKULI

Ponekad je strah od tih progona veći problem nego progoni sami. Konačno, broj progona je ograničen, ali je strah od progona beskrajan. Zato su ti sistemi napravili toliko štete.
Taj se strah - uzmimo kao primjer najvećeg apsurda da se ne može javno pjevati HRVATSKU HIMNU ili da za pjevanje VILE VELEBITA završite u zatvoru — od ovakvog straha silno je teško ljude izliječiti. Jedna je stvar da progonite političke protivnike. Ali je nešto sasvim drugačije kad se zabranjuje pjevanje pjesama.


Ili ljudi moraju zatvoriti prozor, u privatnom stanu gdje se hrvatski uglednici sastaju sa svojim prijateljima i pjevaju domoljubne pjesme. Ovo zadnje se doslovce desilo. Molim procitati knjigu “Moj Život s Francekom” gdje Ankice Tudjman.

Ako netko doista misli srušiti jedan sustav - onda je njegov strah od reakcije vlasti objektivan. Ali ako se netko trese pri pomisli da bi mogao u zatvor zbog pjevanja Vile Velebita onda je ovaj drugi strah nešto puno kobnije. Zato jer se time osoba čini totalnim ridikulom. Dakle nema dostojanstva.

Ovdje se ne radi samo o tome da su osobi oduzeta ljudska prava — nego je NAPRAVLJENA RIDIKULOM.
Nitko se bas ne želi previše angažirati oko ridikula. Normalna simpatija i solidarnost, koju ljudi duguju jedni drugima, ovdje je odsutna.

VELIKI KOMUNISTIČKI PARADOKS sastoji se u tome da su oni proganjali i zastrašivali iste one gradjane u ime čije su minimalne sigurnosti, edukacije, socijalne zaštite - posebno zaštite žena od kriminalne eksploatacije u prostituciji - te ostalih progresivnih ideja - su poveli revoluciju. Dakle, nasilnu promjenu vlasti. Za ovo su bili voljni ići u rat! Jer nisu vjerovali da se tadašnji korumpirani bivši sistem može promijeniti na bilo koji drugi naćin.

I za sobom su poveli puno idealista. Ovi su uglavnom izginuli.
Da se vratimo na atak na identitet.


HRVATSKI IDENTITET KAO TAKAV JE SPORAN
POVEZIVANJE ŽELJE ZA VLASTITOM DRŽAVOM SA FAŠIZMOM I NACIZMOM


“Državotovorna ideja je sama po sebi fašisticka i nacistička”


Od ove bolesne i perverzne ideje valjda nema odvratnijih. Ovo je takova degutantna maligna paranoja i narcisoidni maligni iskrivljeni svjetonazor. Ali za ovo nitko nije strpan u ludnicu ili u zatvor.
Zvuči preludo za riječi ali je ovo de facto operativni princip antihrvatskih napada koji se neprestano rotiraju u hrvatskim medijima..
Što je jos puno gore ..


Ovako je Hrvatska predstavljena Zapadnim zemljama od strane “diplomacije” u bivšoj drzavi. Inače se ne bi desilo da se ovakove skandalozne ideje ugnijezde u State Department u Americi koja je tradicionalni prijatelj i zaštitnik Hrvatske. A udomila je pola DIJASPORE. A i izdržavala je doslovce Jugoslaviju.


“Progonjene manjine” pobrinule su se da maligne laži postanu prihvaćena istina o Hrvatskoj. Kao što su to radile za cijelog trajanja Domovinskog Rata.


Iz istih nečasnih izvora, potječu i raznorazni tužitelji protiv Republike Hrvatske na internacionalnim sudovima.
Da se za ove i slične maligne i pogane laži koje predstavljaju puno više od obične defamacije – da se naplaćuje za svaku namjernu zlu intervenciju samo jedan dolar, Hrvatska bi bila bogatija od Arapskih Emirata.

Ima li ovdje što nejasno?
Ima li da neko nije razumio?

Dr Dalma Kalogjera
Posebni dopisnik iz USA

http://croative.net/index.php/vijesti/i ... -identitet

[DeeJay]

Komunistička Hrvatska ne može egzistirati u EU
...
Nakon što Hrvatska ipak izruči Perkovića i počne ta dugoočekivana lustracija, tada cilj zabrane SDP-a mora biti vrlo realan, legitiman i poželjan. Paralelno s tim mora krenuti i lustracija HDZ-a, koji je također na ključnim mjestima premrežen bivšim komunističkim kadrovima ili udbaškim suradnicima.
...

Da mi je doživjeti taj dan...

[DeeJay]

KOMUNISTIČKO NASLJEĐE JE ATAK NA HRVATSKI IDENTITET
...
Od ove bolesne i perverzne ideje valjda nema odvratnijih. Ovo je takova degutantna maligna paranoja i narcisoidni maligni iskrivljeni svjetonazor. Ali za ovo nitko nije strpan u ludnicu ili u zatvor.
Zvuči preludo za riječi ali je ovo de facto operativni princip antihrvatskih napada koji se neprestano rotiraju u hrvatskim medijima..
Što je jos puno gore ..

...

Ovo nije ni za ludnicu ni za zatvor. Ne smijem napisati za što je

[EdgarFranjul]

Otkrivamo: Ovih 11 registara Stožera uzdrmat će političke elite, tajkune, abolirane četnike, Titove suce, udbaše...


Tu će biti i registar svih sudaca koji su sudili u političkim procesima u bivšoj SFRJ, registar svih aboliranih tijekom procesa mirne reintegracije, registar svih sudionika obavještajnih službi bivše SFRJ, registar svih korisnika mirovina NOB-a...

Kako smo nedavno najavili, Stožer za obranu hrvatskog Vukovara nakon prikupljanja dovoljnog broja potpisa za referendum kreće u nove akcije. Najavljene su tri glavne aktivnosti – prijedlog Zakona o lustraciji, osnivanje Platforme za bolju i pravedniju Hrvatsku te prijedlog donošenjA 11 registara, koji će, zapravo, biti temelj Zakona o lustraciji te stoga i privlačE najviše pažnje javnosti. Ekskluzivno otkrivamo o kojih je 11 registara riječ.

Kako nam kažu u Stožeru, osnovni motiv za traženje objave registara je razdvajanje žita od kukolja. Osim toga, tu su pravo i potreba hrvatske javnosti da sazna istinu te da, kako su to formulirali, krene razmišljati o ispravnoj budućnosti. Treći je motiv to da registri posluže kao osnovica lustracijskom zakonu, kojim će biti obuhvaćeni mnogi koji se nalaze u registru. Zanimljivo, Stožer će se u obrani od neminovnih napada na ideju o objavi registara služiti istim argumentima kojma je Vlada branila objavu Registra branitelja.


Registri će biti koncipirani kao prijedlog točke dnevnog reda Sabora. Osam ih je okvirno definirano, iako se još uvijek čeka formulacija iz pravnog povjerenstva, a tri su još u raspravi. Evo i njihovog popisa:

- registar svih koji su sudjelovali u pretvorbi i privatizaciji, te u kojem svojstvu i u kojemu iznosu,
- registar svih pripadnika agresorske vojske, državljana RH, tijekom Domovinskog obrambenog rata,
- registar svih protiv kojih u DORH-u postoje dokazni materijali i/ili svjedočanstva koja ih terete za zločine počinjene u Domovinskom obrambenom ratu,
- registar svih političara od 1991. do 2013. koji su mogli, a nisu branili Hrvatsku u Domovinskom obrambenom ratu,
- registar svih koji se nisu odazvali mobilizaciji u obranu Hrvatske u Domovinskom obrambenom ratu,
- registar svih sudaca u RH koji su sudjelovali u političkim procesima u bivšoj SFRJ,
- registar svih koji su radili za tajne službe bivše SFRJ,
- registar svih koji su mijenjali portfelje dionica za dionice u portfelju HZMO,
te, dodatno, da se objavi imovinsko stanje bivše Komunističke partije Hrvatske, a kasnije SDP-a, od 1988., 1989., 1990. i 1991., kao i novčano imovinske transakcije iz tog razdoblja.

Kao najzanimljiviji registar u Stožeru ističu registar svih sudionika procesa pretvorbe i privatizacije koji su svoje dionice zamijenili u portfelju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Tvrde kako imaju provjerene podatke da su mnogi bezvrijedne dionice zamijenili za puno kvalitetnije. Pojednostavljeno rečeno, u HZMO-u im je netko omogućio da dionicu koja je na tržištu vrijedila 1, a na papiru 100, u toj instituciji zamijene za dionicu koja i na tržištu vrijedi 100.

U Stožeru su svjesni kako prvo moraju pronaći 52 zastupnika koji će omogućiti da se prijedlozi upute u saborsku proceduru. Stoga su odlučili da će njihovi aktivisti zastupnike dočekati kad će dolaziti na svoje radno mjesto te ih zamoliti da potpišu taj zahtjev. Sa velikim zanimanjem će pratiti tko će zahtjev potpisati, a tko ne.

Vjerujemo kako će to biti izuzetno zanimljivo i cjelokupnoj hrvatskoj javnosti te se radujemo vidjeti kako će političari reagirati na ovu ideju Stožera. Oni čiste savjesti vjerojatno neće imati problema s podrškom.

No, velika većina hoće...


http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... dbase.html