Hrvatska - unutarnja agresija

[EdgarFranjul]

Upravo sam pročitao jako zanimljiv dokument, pisan na jasan i razumljiv način, potpisan sa Domovinski stožer Zavjeta Za Hrvatsku i prenijet ću ga ovdje u cjelosti, jer sve što u njemu piše - ISTINA JE.


STRATEŠKA POLAZIŠTA ZA OSLOBAĐANJE HRVATSKE
OD UNUTARNJE AGRESIJE


Uvodna napomena


Ova strateška polazišta temelje se na činjenici da je Republika Hrvatska programirano dovedena u stanje koje se može označiti kao – unutarnja agresija.

Što je unutarnja agresija


U ovom slučaju, ona, to jest agresija, definira se „kao izobličenje nekog cjelovitog i održivog sustava u bitnim dijelovima ili u cjelini“, odnosno da je cijeli sustav narušen do te mjere, da su blokirane sve njegove stvaralačke snage.


Najveće vrijednosti


Posljedica blokade stvaralačkih snaga je entropija sustava. U takvom stanju vladajuće i oporbene političke elite, bez obzira iz kojeg političkog spektra dolazile, kako u slučaju Hrvatske od 2000., nisu u stanju prepoznati svoje tlo, svoje more, svoje otoke, svoju obalu, svoje izvore pitke vode, svoje šume, svoja područja proglašena prirodnim ili nacionalnim parkovima, svoju kulturnu i duhovnu baštinu, kao svoje posebne i najveće vrijednosti, te ih zaštiti, na takav način da ne postanu vlasništvo, nehrvatskih međunarodnih silnika, ali i domaćih sljedbenika militantnog liberalizma.


Pravo na budućnost


Da bi nacija opstala, a naraštaji imali pravo na budućnost, te se vrijednosti u bilo čije ime, ili po bilo kakvim zahtjevima, ne smiju ugrožavati i(ili) upropašćivati.


Stanje malodušja


Ako se Hrvatska u razumnom vremenu ne othrve unutarnjoj agresiji, i ako vladajuće i oporbene političke elite i dalje namjerno budu činile krive korake propuštajući zaštiti i sačuvati temeljne hrvatske vrijednosti i interese, što su po Ustavu obvezne, onda je posve realna opasnost da hrvatski narod doživi novo gorko iskustvo, u kojemu bi, po prvi put u svojoj dugoj povijesti, mogao ostati bez bitka i bez identiteta.

Može se bez dvojbe ustvrditi, da Hrvati kao narod nisu krivi, ali njihove političke elite jesu. One su te, koje sa znanjem ili bez njega, sudjeluju u informacijskom ratu, kojim se 'narod nade' (izričaj blaženika Ivana Pavla II) doveo u stanje malodušja.


Dalekosežno prožimanje


Političke elite uopće ne zabrinjava da se u tom ratovanju primjenjuje zločinačka doktrina nazvana – napetost od dalekosežnih prožimanja.
Ovo krajnje neljudsko ratovanje, kojim se medijskim terorom, uz pomoć odabranih
nevladinih udruga raznih vrsta, podvrgavaju vrlo velike skupine ljudi, pa i cijeli narodi,
kako bi oni prihvatili virtualnu sliku o sebi, koju im je namijenila uska skupina
svjetskih moćnika, da bi njima vladali.

'Dalekosežno prožimanje' u hrvatskom slučaju se iščitava kao crimen o 'zločinačkom
narodu', odnosno, da Hrvati nisu sposobni upravljati sami svojom državom.


Protiv ovakvog oblika rata, ako se on ne prepozna, teško se može boriti jer se radi o
'nevidljivom neprijatelju', koji, kao što je rečeno, medijskim djelovanjem i nasilništvom
raznih takozvanih nevladinih udruga nastoji razoriti volju nacije, a kod velikog dijela
pučanstva stvoriti osjećaj nesigurnosti, izoliranosti, straha i beznađa.


Promjenjiva slika čovjeka


Hrvatski čovjek nije ni svjesan da je nad njim već učinjen psihološki zahvat o takozvanoj promjenjivoj slici čovjeka, pa je taj, hrvatski čovjek, postao nesposoban identificirati te pojavnosti i boriti se protiv društvenih, moralnih, gospodarskih i političkih promjena koje smatra nepoželjnima i koje ne želi, a koje svakodnevno postaju sve brojnije i snažnije.

nastavlja se

[EdgarFranjul]

1. Hrvatska u novom preslagivanju geoplitičke karte Europe

Da bi se oslobodilo Hrvate, i hrvatske državljane, te Hrvatsku od unutarnje agresije, kao prvo, nužno je razumijevanje da se geopolitička slika Europe i svijeta dramatično mijenja, te da je i Hrvatska u samoj žiži tih promjena.


Naime, jugoistok Europe uz bliski mu rub Azije, postao je najvažnije geostrateško područje na početku 21. stoljeća. Tu se nalazi najviše pričuva fosilnih goriva i pitke vode u svijetu. Tko u 21. stoljeću bude nadzirao to područje, taj će vladati svijetom. Znano je da su Anglosaksonci u dvadesetom stoljeću kontrolirajući Europu vladali svijetom. No, situacija se promijenila snažnim jačanjem Rusije, Kine, i Indije, zbog
čega je Europa prestala biti 'jaki svjetski igrač' i tek je na šestom mjestu svjetske
ljestvice moći.


Da bi se mjesto Hrvatske u novom preslagivanju geopolitičke karte Europe moglo
prosuditi na pravi način, prijeko je potrebno iznijeti projekcije glavnih svjetskih igrača
Sjedinjenih Američkih Država i Rusije.

1. 1. Projekcija gepolitičke karte Europe prema gledanju CIA-e


Projekcija svijeta prema gledanju američke CIA-e do 2025. predviđa podjelu Europe
na tri cjeline.

(Slika 1.)

Slika 1. cia karta.jpg (33.08 KiB) Viewed 27298 times

Stara Europa

Prva je „Stara Europa“ koju bi činilo dvanaest zemalja okupljenih oko: Njemačke, Francuske, Italije, Velike Britanije, i Austrije u koju ulaze Španjolska, Portugal i zemlje Beneluksa.

Katolička Europa

Druga je cjelina „Katolička Europa“ sastava:

Estonija, Latvija, Litva, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Slovenija i Hrvatska.


Pravoslavna Europa

Treća cjelina nazvana je „Pravoslavna Europa“ koju bi prema gledanju CIA-e tvorile: Bjelorusija, Ukrajina, Moldavija, Rumunjska, Bugarska, Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Albanija i Grčka.

nastavlja se

[EdgarFranjul]

NATO kišobran

Prvi zaključak koji proizilazi iz ovakve projekcije je kako je ovakva američka geopolitička karta Europe usmjerena opkoljavanju Rusije. Stvaranjem 'Pravoslavne ili Treće Europe' Bjelorusija i Ukrajina odvojile bi se od Rusije i ruskog utjecaja i zajedno s balkanskim zemljama bile pod kišobranom NATO-a. Postale bi neka vrsta političko-privredne unije, neka inačica 'Istočne Europske unije'. Iz američkog kuta gledanja to je geostrateška
nužnost, jer postoji jak otpor prema ulasku novih članica, poglavito Turske, koje bi za
Europsku uniju bile preveliko opterećenje.

U ovakvoj projekciji za američke stratege bitnu ulogu ima NATO. Da zemlje južno od
Save i istočno od Dunava ne bi ostale van NATO-a i da bi se NATO potpuno
instalirao na granice Rusije, te zemlje treba udružiti u neku Uniju pod NATO-vim
nadzorom.

Uključivanje Turske u 'treću Europu' je logično, budući da je Turska članica NATO-a i bitan američki oslonac u odnosima s muslimanskim svijetom.


Na ovu američku strategiju odgovor Rusije je mrežni sustav energetske uvezanosti.

Logična podjela

Drugi zaključak je taj da 'katolička' 'druga' ili 'nova' Europa koju čine zemlje od Baltika do Jadrana predstavljaju prvi pravi NATO prsten oko Rusije, i sve su već članice NATO-a. U gospodarskom smislu ove države po svemu sudeći bile bi odvojene od 'prve Europe' kako joj ne bi bile teret, jer ih u budućnosti neće moći vući, a niti će za to postojati želja. 'Stara Europa' na 'drugu i treću Europu' gledat će isključivo kao svoje tržište i odlagalište svojih prljavih tehnologija.


Ovakva američka projekcija poruka je ne samo Rusiji, nego i Europi. Razvidno je da
Sjedinjene Američke Države sve teže mogu nadzirati Europu kao jedinstvenu cjelinu,
pa je posve logična njezina podjela, kako bi se, po djelovima, to lakše moglo činiti.

nastavit će se

[EdgarFranjul]

1. 2. Projekcija geoplitičke karte Europe prema gledanju ruskih stratega


Istodobno ruski geostratezi u razdoblju koje je naznačila CIA, dakle za idućih 15-20
godina, također predviđaju promjene gdje će Europa izgledati poprilično drukčije
nego danas.

Početak je Velika Britanija Slijed velikih teritorijalnih promjena počet će u Velikoj Britaniji, gdje će Škotska ubrzo nakon referenduma proglasiti nezavisnost. Slijedi ujedinjenje Irske.

(Slika 2.)

slika 2 ruskakartaeurope1.jpg (50.28 KiB) Viewed 27300 times

Na Pirinejskom poluotoku uzdrmanom ekonomskom krizom Katalonija i Baskija postaju nezavisne, što će u susjednoj Francuskoj za posljedice imati raspad 'multikulturalizma'. Na jugu oko Marseillea nastat će islamska država. Područje Lorene priključit će se Njemačkoj, a Korzika će proglasiti nezavisnost.

Belgija se raspada, i Flamanci se priključuju Nizozemskoj.

Italija se prepolovljava na sjever i jug, a Sardinija i Sicilija postaju nezavisne države.


Podjela BiH

Na jugoistoku Europe Bosna i Hecegovina dijele se između Srbije i Hrvatske, a za
umirenje Turske, nastaje Velika Albanija koju bi činile Albanija, Kosovo i zapadna
Makedonija.


(Slika 2.)

Mađarska će proširiti svoje granice i povratiti jedan dio nekadašnjih teritorija koje sada pripadaju Rumunjskoj, te sjeverni dio Banata.

Poljska će se morati odreći svojih teritorija poslije serije novih sporazuma između Rusije i Njemačke. Bjelorusija nestaje i postaje dio Rusije, kao i djelovi Baltičkih Republika i Ukrajine. Rusija neće moći zadržati Čečeniju i Dagestan.


Tri gravitacijske stožerne točke Ruske prosudbe u bitnome se ne razlikuju od američkih, samo su gravitacijske stožerne točke utjecaja sasvim drukčije raspoređene. Tri takve stožerne točke i sedam utjecajnih zona je bit ruskog gledanja na novu geoplitičku podjelu Europe.


Prva stožerna točka je Rusija s ključnim utjecajem na zemlje postsovjetskog prostora, i nešto slabiji ali znatan utjecaj na zemlje 'Balkanske federacije'.


Drugu stožernu točku bi predstavljale države bivše Europska zajednice s Austrijom, Španjolskom i Portugalom, bez Velike Britanije. Ova bi nova uža Europska unija imala jak utjecaj na Poljsku, Češku, Slovačku Mađarsku, Sloveniju i Hrvatsku.


Treća stožerna točka bi bila Engleska kao produžena ruka Sjedinjenih Američkih Država, a koja bi surađivala s novom užom Europskom unijom, s time da formalno ne bi bila njezin član.

U ruskim projekcijama Skandinavske zemlje, Island i Švicarska činili bi skupinu
neutralnih zemalja na koje ni jedana od tri gravitacijske stožerne točke ne bi imale
prevladavajući utjecaj.


Zaključak o američkoj i ruskoj geopolitičkoj projekciji:


Dva su razloga za ovakva predviđanja. Prvi, da velike sile unaprijed naznače što je njihov interes te stavljaju do znanja da su to područja koje oni žele nadzirati i da protivnik na to itekako treba računati, i drugo, da se mali zaplaše, a posljedično tome, da ih se usmjeri prema svojim planovima.




nastavlja se

[EdgarFranjul]

Ovu strategiju pisao je Davor Domazet Lošo. Za one koji ne znaju tko je on, evo osnovnih podataka:


Ravnatelj Domovinskog stožera

Davor Domazet-Lošo (Sinj, 1948.), hrvatski pisac i političar, vojni strateg i admiral u mirovini.

Nakon karijere u Ratnoj mornarici JNA (završio je sve jugoslavenske vojne škole, uključujući i glavnu, Ratnu školu), prebjegao je u nastajuću Hrvatsku vojsku u činu kapetana fregate. Ubrzo se uključuje u vojne operacije i organizira ustroj vojne obavještajne službe. U OS RH je napredovao preko čina kapetana bojnog broda do admirala (2000.). Obnašao je dužnosti načelnika Ureda za strateška istraživanja (1991.), načelnika Obavještajne uprave GS OS RH (1992.), zamjenika načelnika Glavnog stožera i načelnika Glavnog stožera OS RH (1998.-2000.). Smijenjen je 2000., nakon prosvjedne izjave u kojoj ga tadašnji (2005.) predsjednik RH Stjepan Mesić optužuje za sudjelovanje u trivijalizaciji i kriminalizaciji Domovinskoga rata. Davor Domazet-Lošo je sudionik i planer glavnih vojnih operacija OS RH od početaka do svršetka Domovinskog rata. Prebjegavši iz JNA po završetku Ratne škole u jesen 1991., odmah se uključio u ondašnji ZNG, te je prvo radio na ustroju obavještajne službe, a 1992. je, uz Gotovinu jedan od glavnih zapovjednika Livanjske bojišnice i bojnoga područja koje je obuhvaćalo sjevernu i srednju Dalmaciju, južnu Bosnu i Hercegovinu. Neki od glavnih vojnostrateških uspjeha Domazetovih obuhvaćaju planiranje većih operacija HV, kako u Hrvatskoj, tako u BH (Operacija Bljesak, Operacija Oluja, Operacija Južni potez), a i razbijanje protivničkih obavještajnih struktura, te prodor u protivnički tabor (vjerojatno najspektakularniji je primjer prisluškivanja Miloševića u njegovu beogradskom sjedištu.) Zbog toga što je bio supotpisnikom Otvorenog pisma dvanaestorice hrvatskih ratnih zapovjednika hrvatskoj javnosti od 28. rujna 2000. godine, ondašnji predsjednik RH Stjepan Mesić ga je prisilno umirovio.[1][2] Osim brojnih stručnih članaka o ratovodstvu, mornaričkoj i podmorničkoj problematici (koje je počeo objavljivati još dok je bio u JNA), Domazet se istaknuo kao vojni analitik s težištem interesa na geostrategijskim raščlambama. Tu mu je najvažnije djelo “Hrvatska i veliko ratište“, Zagreb, 2002. Domazetove su posljednje knjige “Gospodari kaosa“, 2005., “Klonovi nastupaju“, 2007., “Hrvatski Domovinski rat 1991.-1995. strateški pogled“, 2011., u kojima se bavi problematikom povijesti i trenutne zbilje uspostave “Novog svjetskog poretka“, kao i pogledom na oslobađajući Domovinski rat sa strateškog gledišta i Hrvatskom geostrateškom položaju u Europi. Piše za hrvatske dnevne novine i časopise (Hrvatski list i drugi).

[EdgarFranjul]

Nastavit ću i dalje temu ali ovaj članak pripada baš ovamo:

.Damir Pešorda:

Opasna igra

Srijeda, 18 Rujan 2013 23:17 .

Potkraj devedesetih bolesnog Tuđmana proglasili su paranoikom jer se bojao da inozemni centri moći sustavno rade na uspostavi neke nove Jugoslavije.


Tuđman je umro shrvan bolešću, okružen nerazumijevanjem, a vlasti se dočepao iskusni partijski aparatčik Račan, dobrim dijelom na krilima Budišine i narodne naivnosti. Račan je svoj posao, kao i uvijek, dobro odradio. Stvorio je zakonske, institucionalne, medijske i druge pretpostavke za rast i bujanje jugoslavenskog resentimana. Isprva polagano, zatim sve brže i otvorenije. Sanader se u toj mišolovci snalazio kako je znao i umio nastojeći da se gazdama ne zamjeri i što više ušićari za sebe i za svoje jato. Kada je Sanader svoju dionicu odradio, štafetu je pionirski srčano ponijela Jadranka Kosor. Koju je Mesić od milja nazivao Suzana. Kažu da on dobro zna i zašto. Zapadnobalkanski projekt cijelo je to vrijeme dobro napredovao, štoviše odlično.

Sad smo tu gdje jesmo. Državu formalno vode Milanović i Josipović, formalno smo ušli i u Europsku uniju. Imamo čak i dvanaest ljudi koji se u Bruxellesu predstavljaju kao hrvatski europarlamentarci. No sve je to samo jedna velika predstava, niti što naši europarlamentarci odlučuju niti je Hrvatska članica Europske unije u pravom smislu te riječi, baš kao što to nisu još ni Bugarska i Rumunjska, iako su davno formalno ušle u EU. Oba naša predsjednika intenzivnu vanjskopolitičku djelatnost razvijaju jedino prema zemljama bivše Jugoslavije. S Europskom unijom vodimo tek jedva prigušeni diplomatski rat oko zakona o europskom uhidbenom nalogu. Besmisleno inaćenje oko izručenja Josipa Perkovića, kojega o Njemačkoj traže zbog udbaških ubojstava hrvatskih emigranata, mnogi su skloni tumačiti kao partijsku zaštitu svojih ljudi i bolje prošlosti.


Međutim, čini mi se da tu ima još nečega. Mislim da nije pošteno podcjenjivati političku pamet Zorana Milanovića, Vesne Pusić i Ive Josipovića. Tvrdoglavost i zavidna vještina kojom to troje ljudi ustrajava u ostvarenju svojih političkih vizija, to jest restauraciji društveno-političkog okvira u kojem su odrasli kao djeca pripadnika povlaštene kaste, zaslužuju respekt. Kada im ciljevi ne bi bili dijametralno suprotni težnjama hrvatske većine. No, narod ih bira, pa možda sam ja taj koji griješi u procjeni toga što narod uistinu želi.


Bilo ovako ili onako, jedno je izvjesno, sukobljavanje s Europskom komisijom oko ''Zakona o Perkoviću'' vrlo vjerojatno će dovesti do prolongiranja stvarnog ulaska Hrvatske u EU, to jest postavljanja schengenske granice prema balkanskim susjedima. Dok god nema takvoga graničnog režima, nema ni prepreka daljem uspostavljanju južnoslavensko-albanskog zajedništva. Ukratko, san o nekoj novoj Jugoslaviji čini se mogućim. To što će za kaznu Hrvatskoj biti vjerojatno uskraćeni novci iz nekih europskih fondova također dobro dođe politici koja se dugoročno nada što tješnjem zajedništvu s balkanskim susjedima. Tako će se Hrvatska i gospodarski još više približiti tom području, to jest dodatno osiromašiti.


Stvari su prilično jednostavne onome tko ih želi objektivno ocijeniti. Tko je želio uspostavu neovisne Hrvatske, morao je raditi na rušenju Jugoslavije. Onaj tko želi ponovnu uspostavu nekakvog jugoslavenskog ili balkanskog okvira, treba zdušno raditi na podrivanju i slabljenju Hrvatske. Nas nekolicina pisali smo o tome još prije dosta godina, na pamet mi padaju Milovan Šibl, Benjamin Tolić, Mate Kovačević itd.

Iskreno, malo tko nas je doživljavao ozbiljno. Čak i oni sličnih pogleda na političku stvarnost držali su da nepotrebno paničarimo. Osobno sam se zasitio upozoravanja javnosti na ono što nam se, vrlo je izgledno, sprema. Ne osjećam u sebi nikakav mesijanski poziv, poštujem demokratsko pravo većine da bira svoju sreću ili nesreću, nemam čak ni valjane argumente da uvjerim u suprotno nekoga tko misli da mu je bolje u Jugoslaviji nego u Hrvatskoj. Čak i ovo pišem više zbog čovjeka čije me predsmrtni krik o onome što se ovoj nesretnoj zemlji sprema duboko dirnuo negoli zbog sebe sama. Toliko sam mu dužan. Ostalo je na vama koji čitate. Ili ne čitate, jer i to je izbor.




Damir Pešorda


http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=352

[EdgarFranjul]

1. 3. Hrvatska opstojnost na prvim vratima Euroazije


Hrvatska opstojnost na sjevernom dijelu prvih vrata Euroazije, području od Hrvatske
do Izraela, (slika 3.) ovisi i o razumijevanju geopolitičke revitalizacije Sredozemlja. To
znači hoće li njezina buduća nova politička elita napokon početi razumjeti da se
proces europskih integracija ne odvija od sjevera prema jugu i jugoistoku, nego
obrnuto.

(Slika 3.)

karta.jpg (48.29 KiB) Viewed 27290 times

Hrvatsko geopolitičko polje



Naime, hrvatsko geopolitičko polje nije zapadno od pravca Rim-Bruxselles, nego južno i sjeverno na pravcu München-Kreta. Hrvatska ne može na zapad jer je tu Italija koja od Jadrana želi napraviti „svoje jezero“, a zapadnije je i Francuska koja još boluje od versajskog virusa, istočno je Balkan od kojeg Hrvatska nastoji pobjeći već sto godina.



Sredozemni prostor usko je povezan sa zaleđem (hinterlandom), što se izražava u
aktivnoj geostrateškoj ulozi luka povezanih s navedenim zaleđem. Ako rasprodajom
(čitaj „strateškim investicijama“), Hrvatska izgubi svoje Jadransko pretpolje (Pula,
Rijeka, Zadar, Šibenik, Split, Ploče i Dubrovnik) izgubit će i svoje prirodno zaleđe
koje seže gotovo do paralele koja prolazi rijekom Majnom.


Prikrivene strategije


Iza projiciranih američkih i ruskih geopolitika i dalje ostaju prikrivene strategije francuske i Njemačke, kao stalnih i naizmjeničnih europskih čimbenika rata i mira. Njemačka će se i dalje prirodno širiti u svojim razvojnim zamislima sve do Rusije pa i Kine na istoku, a do Jadrana na jugu. Francuska će sve više ostajati u 'mišolovci' jer neće moći ni na istok ni na zapad, jer je tu Njemačka, odnosno Atlantik. Može jedino na Sredozemlje da zajedno sa Španjolskom, Portugalom, Italijom, a prije svega s Velikom Britanijom, kao silama zainteresiranim za očuvanje vlastite dominacije, uspostavi narušenu ravnotežu na jugoistoku Europe.


Francuska i Velika Britanija, stvarajući stratešku protutežu njemačkom prodoru na
istok i jug Europe a preko Rusije i prema središtu Euroazije, unatoč ulaska Hrvatske
u Europsku uniju, neprestano će je gledati u paketu sa Srbijom. Zbog toga uvijek i
dalje će se posezati za batinom 'povijesne krivnje'.



Sredozemna orijentacija


Geoplitičke analize ne bi smjele proizvesti arbitrarne podjele ili neodređene zaključke.
Iako geopolitički događaji mogu imati dvosmisleni značaj, treba ih tretirati kao
jednoznačne kategorije. Zato je prijeko potrebno da Hrvatska, ažurira i artikulira svoju
sredozemnu politiku, kako bi bitno promijenila svoju poziciju na političkoj karti europskog jugoistoka, pogotovo što sredozemna orijentacija nastupa kao glavni hit Europske unije, kako je to još 1995. potvrdio tadašnji predsjednik Europske komisije Jacques Santer.


Hrvatska politika od 2000. neprekidno upada u istu zamku, vjerujući da postoji
ireverzibilnost strategija, a ne da je inplementacija određene strategije put k dobitku.
Svaka strategija koja štiti nacionalne interese, pa tako i hrvatska „sredozemna
strategija“ ovisi o kontinentalnim i globalnim kretanjima koja reaktualiziraju
odgovarajuće opcije.


Ucjenjivači Hrvatske


Budući da je hrvatska politička misao umrtvljena i(ili) dezorijentirana trinaestgodišnjim medijskim ratom, a i sama pokazuje inertnost (sindrom neimanja države) ne može osvijestiti svoj značaj na prvim vratima Euroazije.



U tom slijepom hodu po bespućima različitih interesa, nakon 2000. bezrazložno je odbačeno američko 'pokroviteljstvo', a prihvaćeno, ono, prije svega britansko.
Pronašavši 'utočište' na krivoj strani Hrvatska ne prestaje glavinjati pristajući na sve
moguće ucjene. Ucjenjivači su: briselska trećerazredna birokracija, bjelosvjetski
financijskih mešetari, slovenski neizlječivi kompleks 'otvorenog mora', talijanski nikad
neprestajući boj za istočnu obalu Jadrana, srbijansko velikodržavlje i bošnjački
zaborav na hrvatski spasiteljski čin obrane bosansko-hercegovačkog ozemlja.


U tom hodanju „zatvorenih očiju“, hrvatska politika danas, na početku 2013. godine, ne shvaća da je izolacija Hrvatske iz druge polovice devedesetih godina prošlog stoljeća bila posljedica robovanja geostrateškim stereotipima, kako dr. Franjo
Tuđman čuva Jadran za Njemačku. On je naprosto tražio hrvatsko mjesto 'pod
suncem' i tragao za revalorizacijom hrvatske uloge, kao razdjelnice između britansko-
francuske i njemačke europske polovice, izbjegavajući 'mlinski kamen' zvan Balkan.
Takva je geopolitika posebno danas poželjna.


Promjena težišta


Sjevernoatlantska i eurounijska strategija nastupanja intenzivno se već deset godina
pomiče sa sjevera i sjeveroistoka prema jugoistoku i jugu, k Sredozemlju, na prva vrata Euroazije. Taj proces se intenzivirao nakon što je Hrvatska oslobodilačkim operacijama uspjela uspostaviti strategijsku ravnotežu.



Promjenu težišta sa sjevera na jug, lansirala je američka službena politika, početkom
1995. na sastanku u Münchenu posvećenom novoj kolektivnoj sigurnosti,
naglašavajući potrebu da se NATO prestroji u tom pravcu.


Na ova nastojanja, Hrvatska ne može utjecati, ali ih može iskoristi, što ona ne čini,
niti na investicijskom niti na financijskom području. Proklamirana jadranska i
sredozemna orijentacija svela se samo na rasporodaju hotela, obale i otoka.



Inverzija nastupanja


Stoljećima se boreći da postanu gospodari svoje polovice Jadrana, kada su to napokon
uspijeli (1995.) i to u trenutku kada se počela obnavljati muslimanska dominacija na
Sredozemlju, Hrvati olako dopustiše da njihovim morem bez vojne sile ovladaju
zapadni financijski mešetari.


U ovom hrvatskom slučaju inverzija nastupanja sastoji se u tome da se Hrvatska drži
podalje od Bosne i Hercegovine (može se stalno lupati izmišljenom hipotekom
podjele), da se 'čvrstom granicom' oteža (onemogući) prometna, informativna i
kulturna komunikacija istog naroda, i da se sa zapadne strane bosanko-
hercegovačko-hrvatske granice uključujući i vanjske otoke Hrvati liše vlasništva nad
zemljom, da se kreditima za izgranju autoceste gotovo uz sam obalni rub spriječi
prividno proširenje uskog hrvatskog priobalja, odnosno da se ono učini još užim.


Tu bolnu činjenicu nerazumijevanja novih trendova geoplitičkog nastupanja i
pozicioniranja na prostoru zvanom „mare nostrum“ hrvatska aktualna politika dosolila
je najavom privatizacije te još u potpunosti nesagrađene auto-ceste.



Ako se to doista i dogodi to će biti konačnica jednog sofisticiranog plana u kojem će
Zapadna Europa uz pomoć Srba (njihovog tradicionalnog saveznika) biti sprema ući
u bitku za spriječavanje 'islamizacije' sjevernog dijela prvih vrata Euroazije, ali bez
Hrvata.


U ovakvom razumijevanju geopolitike postaje jasno zašto je europskim moćnicima
poželjna „Republika Srpska“, a ne i „Herceg-Bosna“ ta kralježnica opstojnosti Hrvata
na istočnoj obali Jadrana.


Narod nade


Ubrzani proces virtualizacije i slijedne dekroatizacije istočne obale Jadrana, ukazuje da se on ne može reducirati samo na političko-gospodarsku sastavnicu, ako se ne sagleda i ona vjerska – katolička.


Upravo je ona glavni, više ne i prikriveni cilj, prije svega europskih militantnih
liberalista: kako lišiti Vatikan čvrstog oslonca na prvim euroazijskim vratima.


Nastojeći preokrenuti proces destrukcije, blaženik Ivan Pavao II. za stotu pastoralnu posjetu odabire Hrvatsku, kako bi na istočnoj obali Jadrana u gradovima – Rijeka, Dubrovnik, Zadar, a i u dubini hrvatskog prostora Osijeku i Đakovu – odaslao poruku
urbi et orbi, o Hrvatima kao „neustrašivim svjedocima Evanđelja“, o Hrvatima kao
„narodu nade“.

Problem je u tome što te utješiteljske i vizonarske Papine poruke Hrvati brzo
zaboraviše, a poglavito se to odnosi na političke upravljajuće elite, koje ruku na srce
s Papom i Evanđeljem malo toga zajedničkog i imaju.


Zaljučak: Hrvatska da bi se othrvala relativizaciji svoga geostrateškog
prostora, vice versa, mora prije svega uspostaviti unutarnji sklad, a potom
smireno s izrađenim komplementarnim planovima izravno ući unutar
nadolazećeg sredozemnog 'plimnog vala'. Jedino je sigurno to, da bez
očuvanja tisućljetnog katoličkog identiteta na istočnoj obali Jadrana, ne će biti
moguće da Hrvatska, ovakva kakva jest, ostane i opstane na svjernom dijelu
prvih vrata Euroazije.

[EdgarFranjul]

Ante Domagoj Petrić: Plan A, Plan B ili Plan C – Uništenje Republike Hrvatske!

Nedjelja, 22 Rujan 2013 09:36


Nakon svih uvreda koje je premijer Zoran Milanović nanio zdravom razumu Hrvata i strpljenju čelnika Europske unije, jasno je da to što on i njegova ''troupe'' izvode u vezi s Perkovićevim izručenjem, nije posljedica njihove prirođene prostote i solidnog neznanja. Danas je jasno da se radi o planu izbacivanju Hrvatske iz političkog prostora Središnje Europe.


Zato, u ovom trenutku, hrvatski je veliki posao u inozemstvu i u Domovini, dokazati da rabota vladajuće klike ne odražava volju ili stav Hrvatske, to jest hrvatskoga naroda, nego da je proizvod nagona jedne manjine drskih jugonostalgičara koji se solidariziraju sa komunističkim zločinima, odnosno žele njihovo ponavljanje. Kad se u tisku ili u svjetskim kancelarijama govori kako je ''Hrvatska iznevjerila povjerenje'' ili ''stvorila svojom bezobraznom igrom situaciju bez presedana u modernoj Europi'', donosi se nepravedan sud prema Hrvatskoj i Hrvatima. Zbog toga što se zbiva ne može se osuđivati Hrvatsku, nego sljedbenike Staljinovih i Titovih partizana. Došli su na vlast prijevarama, na njoj se održavaju političkim nasiljem.


Ciljevi Banskih dvora i Pantovčaka


Prvo, zagrebački režim ne želi – kakve god bile posljedice – predati aktere jugoslavenskog terorizma ni jednoj uređenoj demokratskoj zemlji (u ovom slučaju Njemačkoj), da se tijekom suđenja ne bi osvijetlio pred svjetskom javnosti barem jedan dio njihovih užasnih zločina.

Drugo, Republiku Hrvatsku treba difamirati, prikazati je kao divlju tvorevinu koja ne spada u društvo civiliziranih država, kao neku ''zemlju'' koja ne poštuje tek preuzete obaveze ni Međunarodno pravo.

Treće, Republika Hrvatska ne zaslužuje povjerenje, što god njeni predstavnici potpisali ili izjavili, pa joj prema tome ne mogu biti dostupni značajniji krediti ni ulaganja, tek oni koji su dodjeljivani u najužem okviru europske prakse (odgoda EU odluke o financiranju Pelješkog mosta, donesena je 20. rujna kao reakcija na Milanovićeve provokacije).

Četvrto, Hrvatska ne može biti izbačena iz Unije, ali u slučaju da ovaj spor potraje, ostat će na rubu te Zajednice, čak ispod Rumunjske i Bugarske. Na tom nesretnom mjestu, podvrgnuta recesivnoj diktaturi središnjih financijskih ustanova, u RH sve će biti brojniji pozivi u korist ulaska u Balkansku uniju, kao neki ventil u eventualno neodrživoj socijalnoj i gospodarskoj situaciji koja bi nastala.

Ima mjesta za Hrvatsku u Balkanskoj uniji


Tako je već i formalno krenula operacija G-6 Zapadnog Balkana, u kojoj sklapaju savez Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Kosovo i Albanija. Pokretači tog udruživanja su London i neke vlade EU, a u samoj regiji najveći njihov agent je bio Stjepan Mesić, a naslijedio ga je Ivo Josipović. Poznata je uloga balkanske mafijaške ''Igmanske inicijative'', u planovima stvaranja nove, reformirane i proširene Jugoslavije.



Stjepan Mesić, dok je bio stanar Pantovčaka, sastanke Igmanske inicijative vodio je kao virtualni osnivač treće Jugoslavije, a na konferenciji Igmanske inicijative u listopadu 2011., Ivo Josipović je sa srpskim kolegom Borisom Tadićem pokrenuo mogućnost parlamentarne skupštine zemalja regije. Danas je ta ''skupština'' blizu ostvarenja, a srpski premijer Vučić je izjavio da iako Hrvatska trenutačno ne sudjeluje u novim projektima, ''ne postoji zapreka da iako je ona članica Europske unije, uđe također i u novi regionalni pakt G-6“. Mogla bi tamo zauzeti mjesto Albanije, jer u Tirani cijeli projekt nailazi na oštar otpor.


Lako je pročitati kamo vode Milanovićevi međunarodni ispadi. U stvari, Zoran Milanović je samo vidljiva figura koja se pojavljuje u stvorenom kaosu, a da je danas Ivo Josipović nešto drugo, onda bi već bio javno zatražio ostavku tog bijednog premijera i njegove ministrice Vanjskih poslova, koja je uz svog brata Zorana, prevoditeljica stranih direktiva za „regijon“ i desna ruka Stipe Mesića, Milorada Pupovca i Ive Josipovića.


Režimska vrhuška nema ni Plan A ni Plan B ni Plan C. Ne vode oni politiku Republike Hrvatske. Nakon teškog spora s EU i pomoću novih lažnih, provokativnih, dokumenata koje pripremaju u Banskim dvorima, vjeruju da će napredovati još jedan korak prema svom jedinom i jedinstvenom planu, prema potpunom uništenju neovisne i demokratske Republike Hrvatske.





Domagoj Ante PETRIĆ

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=349

[MaxMagnus]

Ostah paf nakon čitanja...

[EdgarFranjul]

nastavak

1. 4. Druge geoplitičke zasade

Europski narodi koji se tako lako ne žele odreći svog suvereniteta i identiteta, sa
završetkom rata protiv međunarodnog komunizma, otpočeo je novi rat protiv
militantnog liberalizma, zaogrnutog u plašt socijaldemokracije. Od ishoda te borbe
ovisit će hoće li „jedinstvena kultura Zapada preživjeti ili će postati potkultura
jedinstvenog multikulturalnog kontinenta“ (po Buchananu).


Liberalistička revolucija

Dakle, ta će borba odlučiti hoće li europske države i nacije opstati kao slobodne i neovisne ili će biti pretvorene u pokrajine 'superdržave' u kojoj će očitovanje njihovog
iskonskog prava na očuvanje jedinstvenog identiteta zauvijek biti stavljeno izvan
zakona. Nije onda nikakvo čudo, da su u bivšim komunističkim zemljama, odmah
nakon dolaska na vlast nacionalnih stranaka, zdušno radilo na njihovom rušenju i
dovođenju recikliranih komunista kao novih(starih) izvršitelja, ne više komunističke,
nego kulturne liberalističke revolucije.


Više istina


Nametnuvši medijskim nasiljem i 'znanstvenom nužnošću' pravo na promjene i izmjene 'pogrješnog' u povijesti, jurišnici militantnog liberalizma na taj način totalitariziraju i samu povijest u kojoj više ne postoji jedna istina, nego onoliko i onakvih 'istina' kojima se mogu opravdavati unaprijed planirane upravljane krize i(ili) preventivni ratovi, i u kojima kad oni gube ne mogu izgubiti. Zato nije nimalo slučajno da je veliki francuski pisac Honoré de Balzac jednom prigodom napisao: „Postoje dvije vrste svjetske povijesti: jedna službena, lažljiva namijenjena pouci u školi; druga je tajna povijest koja skriva prave uzroke događajima.“


Ubijanje vjerovnika

Danas nije teško opaziti, ako se želi, da se mnogi narodi diljem svijeta nalaze na pragu
progresivnog raspada, kao rezultat tihoga rata kojeg militantni liberalizam vodi
posredstvom psihološkog ratovanja. Nakon svakog upravljanog nereda narodi ne samo da se odriču svojih vrijednota, nego se odriču i svojeg pravog bogatstva, na račun obećanog još većeg bogatstva, ne znajući da je ono virtualno, dakle, nepostojeće.



Zaboravlja se da stvarni kapital jesu ukupna dobra i znanje, a ne novac kojega banke
hipotekarnim kreditima dijele na sve strane. Kad se to čini, novac postaje sila koja
uništava i podriva. Upravljana kriza i nadzirani nered su jedini način za
'uravnoteženje' toga sustava – ubijanjem vjerovnika, ljudi koji su se odrekli pravih
vrijednosti u zamjenu za napuhanu vrijednost novca.


Svatko će ih moći gaziti


Hrvatska je paradigma ovakvog oblika ratovanja. Njezina dobra su nedvojbena i znana: more, šume, plodna zemlja i prije svega pitka voda. Ta dobra po naumu jurišnika militantnog liberalizma moraju biti oduzeta. Nakon obrambenog rata, zahvaljujući posttuđmanovskim političkim elitama Hrvati su postali i 'žrtveni jarac' i 'dežurni krivac'. Istodobno ih se zadužuje do mjere, da dug ne će moći vratiti ni slijedećih pet naraštaja, a proglašava ih se i genetskim zločincima koji nisu u stanju pružiti 'kolektivna jamstva' da 'zločinački pothvat' ne će ponoviti. Jedino jamstvo na koje Hrvati mogu računati, ako se ne dozovu pameti, da nakon što im budu oduzeta dobra i kad postanu 'beskućnici' i 'zločinci' svatko će ih moći pogaziti, ustrijeliti ili naprosto zbrisati s lica zemlje, a da za to nitko ne će biti pozvan na odgovornost. Naprotiv, ideolozi militantnog liberalizma to će smatrati dobrim djelom.

Ratovi za pitku vodu

„Ratovi za vodu“ počinju za dvadesetak godina, ustvrdio je početkom 2006. britanski
ministar obrane John Reid i upozorio na izgledne oružane sukobe među državama
zbog nedovoljne količine pitke vode. Opravdanje za takovo što našao je u globalnom
zatopljenju, nerazvijenim sustavima navodnjavanja i dugotrajnim netrpeljivostima
među pojedinim susjednim državama, a ne u planu jurišnika militantnog liberalizma.



Brutalni „ratovi za vodu“ kako se to slikovito izrazio britanski ministar i koji će buknuti
u idućih desetak godina ne će biti uzrokovani agresivnošću susjeda, nego upravljanim neredom i operacijama 'održavanja mira' koje će uprizoriti nevidljiva ruka militantnog liberalizma.



Hrvatske vode na udaru svih

Hrvatska jest suverena država, ali njezine plave granice – more i rijeke – neprekidno
su pod udarom svih susjeda, i ne samo njih. Polazište je gotovo uvijek isto – Hrvatska je mala zemlja za tako veliko more, a izvori pitke vode predragocijeni su da bi pripadali samo jednom narodu. Jedni bi htjeli more, a drugi pitku vodu, a oni izvan bližeg susjestva htjeli bi i jedno i drugo. Zato posezanje za 'hrvatskom plavom bojom' nije slučajno. Naime, svi bolji poznavatelji stanja čovjekovog okoliša, prije svega u Europi, jedinstvena su stajališta kako je državni prostor Republike Hrvatske, osim vrijednog geostrateškog položaja na prvim vratima Europe, i neovisno o vidljivim posljedicama ratnih razaranja, u ovome trenutku europsko ekološko dobro i potencijalno izvorište pitke vode i posljedično tomu, zdrave hrane, kojima će razvijeni svijet uskoro početi oskudjevati.



Hrvatski zamašnjak razvoja


Tu hrvatsku neprijepornu prednost prepoznaju mnogi osim hrvatske upravljačke
političke elite, koja ne umije osmisliti strateški zamašnjak gospodarskog razvoja koji bi se temeljio na pozornom planiranju i gospodarenju Hrvatskom kao „ekološkim dobrom“. Još su manje svjesni da ako to Hrvatska ne će, a očigledno da ne će, jer se sve rasprodaje, to će netko drugi učiniti, ali bez Hrvata.

Ispravno je rješenje u potpunosti primijeniti Članak 2. Stockholmske „Deklaracije o
čovjekovu okolišu“ iz 1972. gdje je naglašeno: „Zemaljske prirodne resurse, uključujući zrak, vodu, biljini i životinjski svijet a posebice uzorne primjere prirodnih ekoloških sustava, treba štititi u korist sadašnjeg i budućeg naraštaja, pozornim planiranjem i gospodarenjem, kako to traže okolnosti.“



Zaključak: U geopolitičkim i geostrateškim igrama za Hrvatsku jedino je rješenje sačuvati svoj kršćanski – katolički – identitet jer će on u vremenima koja dolaze ostati jedina realna snaga otpora. Zahtjevi za regionalizacijom (Europa regija) i integracije u južnoeuropske (zapadnobalkanske) asocijacije, unatoč ulaska Hrvatske u Europsku uniju, ne će u vremenima koja dolaze prestati, isto tako kao što će se juriš militantnog liberalizma nastaviti. Stoga je razumijevanje državne politike u ozračju nacionalnih interesa važnije, nego li razumijevanje globalnog političkog plana poznatog pod pojmom – novi svjetski poredak.



Okvir 1.

Iz raščlamba novog geopolitičkog preslagivanja Europe razvidne su tri
temeljne zadaće oslobađanja Hrvatske od unutarnje agresije:

1. Poželjno je da strateški partneri postanu Sjedinjene Američke
Države, Njemačka i Izrael, te Rusija kao partner u novoj
evangelizaciji Europe;
2. Proglašenje cijele Hrvatske „ekološkim dobrom“, a
gospodarenje njime pretežito, da se ne kaže isključivo, mora biti
u rukama hrvatskoga naroda i hrvatskih državljana;
3. Očuvanje nacionalnog identiteta temeljenog na kršćanskim
vrijednotama.