Hrvatska - unutarnja agresija

[EdgarFranjul]

Je li Vesna Teršelič stvarno kći rusko-jugoslavenskog špijuna Josipa Kopiniča?


Vesna Teršelič koja gori u želji za suočavanjem s prošlošću, za početak bi se morala sebe, a i javnost, suočiti sa svojom prošlošću. Kao javna osoba, morala bi dati na uvid osnovne osobne podatke, no umjesto toga skriva ih kao zmija noge. Do te mjere, da je zaintrigirala javnost i pojedine medije koji su se bacili na istraživanje i čeprkanje po njenom životu, ali uglavnom – bezuspješno.

"Za osobu koja nastupa kao javni intelektualac, javnosti je učinila dostupnim neobično malo osobnih podatka: zna se tek da je rođena 1962. godine. Javnost nije upoznala niti sa svojom narodnošću, niti s poviješću svojega odrastanja i radnog iskustva, čak niti s obrazovanjem kojega ima.

Dijelu hrvatske javnosti kojemu smeta hrvatski nacionalizam, po volji su njezini stavovi o podijeljenoj odgovornosti za rat i stalno podsjećanje na propuste i zločine koje je hrvatska strana učinila za vrijeme kompliciranih, rizičnih i često tragičnih epizoda od koji se sastojao Domovinski rat; pripadnici onog dijela javnosti koji se rado prepoznaju pod nazivom domoljubi, ukazuju da ona ne pokazuju interes za brojne zločine koji su počinjeni nad Hrvatima - od klanja hrvatskih staraca po selima pod kontrolom tzv. RS Krajine, do opetovanog granatiranja hrvatskih civilnih ciljeva sa srpskih topničkih položaja u "Krajini", Republici Srpskoj i u samoj Srbiji - nego da se iznova i iznova bave relativno manjim brojem zločina koje su Hrvati počinili".

Riječ je o Vesni Teršelič, voditeljici "Documente" – Centra za suočavanje s prošlošću, a sve gore navedeno u potpunosti je citat s Wikipedie.

Vesna Teršelič koja gori u želji za suočavanjem s prošlošću, za početak bi se morala sebe, a i javnost, suočiti sa svojom prošlošću. Kao javna osoba, morala bi dati na uvid osnovne osobne podatke, no umjesto toga skriva ih kao zmija noge. Do te mjere, da je zaintrigirala javnost i pojedine medije koji su se bacili na istraživanje i čeprkanje po njenom životu, ali uglavnom – bezuspješno. Jedna od onih koju je zaintrigirao lik i djelo Vesne Teršelič je Dr. Dalma Kalogjera, američka psihijatrica hrvatskog podrijetla koja je nedavno uputila otvoreno pismo predsjedniku Hrvatskog sabora, Josipu Leki, u kojemu zahtjeva da se do kraja raskrinka uloga Vesne Teršelič:

„Poštovani predsjedniče Hrvatskoga Državnog Sabora Josipe Leko, hrvatski sabornici i sabornice, u interesu je fair playa da se zahtjev o tomu tko je Vesna Teršelič obrazloži činjenicama i argumentima. Koji je to točno razlog? E, pa sada, paradoks je da u slučaju Vesne Teršelič i njezinih konspiratora protiv Hrvatske Države imate - ne samo jedan argument. Ma, imate ih masu. Bilo bi pametnije pitati – a zbog čega je ne treba istraživati.

O njezinom štetnom djelovanju mogla bi se napisati knjiga. Vesna Teršelič pripada političkom miljeu Vesne i Zorana Pusića koji su - zajedno i u kontinuitetu - radili na razmontiranju Republike Hrvatske još od vremena Domovinskoga rata. Do dana današnjeg. Kad kažem da ona pripada političkom miljeu, ovo zvuči dosta pristojno i nekako neutralno i legitimno. Budite uvjereni da Vesna Teršelič ne pripada ničem ni približno dostojnim i legitimnom. Ni Vesna Teršelič, ni njezina DOCUMENTA – Centar za suočavanje s prošlošću. Ova organizacija nešto je poput Erasmus Gilde - Vesne Pusić - lijepi naslov za prljavu rabotu kontinuiranoga i nekažnjenog informacijskog rata protiv mlade Hrvatske Države. Njihov je navodni cilj da se riješi pitanje zločina koji su se dogodili u tragičnom raspadu Jugoslavije i srpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. U praksi, Vesna i njezini krpelji formulirali su okvir po kojem je Domovinski rat bio zločinački. I svi resursi Documente trebaju se utrošiti u LOVU NA HRVATSKE BORCE ZA HRVATSKU (a jadnog Marka Franciškovića nazvala je ona bezumna liječnica paranoidnim shizofrenikom).

Po čemu ovo nije kriminalni akt par excellence? Vi se pitate? I ja se pitam sve ove godine otkako je ova guja sveprisutna u hrvatskome javnom prostoru. Po čemu djelovanje Vesne Teršelič i Documente nije rat protoiv Hrvatske? Da se poništi vojna pobjeda u Domovinskom ratu? Pobjeda koju je priznao cijeli svijet! Osim guje Vesne Pusić? Guje Vesne Teršelič? Izroda Zorana Pusića? Veleizdaja?
Tko je Vesna Teršelič? Kći Ivana Krajačića Steve ili Josipa Kopiniča? Je li doista tako? Ove informacije je ponudio hrvatski portal Hrvati svijeta. Tamo je osvanuo članak pod naslovom: SATIRIKON: ENIGMA TERŠELIČ. Autor: Galeus. Objavljen 5. rujna 2011.

Josip Kopinič je dvojni rusko-jugoslavenski špijun. Ivan Stevo Krajačić je poslijeratni šef OZNE (Organizacija za zaštitu naroda). Ta se organizacija proslavila pokoljem Hrvata u Zagorju po okončanju Drugoga svjetskog rata. I među njihovim operativcima izgleda da su bili ubojice roditelja (oca i pomajke) predsjednika dr. Franje Tuđmana (moja napomena, a ne stajalište autora članka Satirikon). OZNA nije bila u službi zaštite hrvatskog naroda, nego je djelovala kao vojna policija. I “zaštitila” je mnoge nevine Hrvate od daljnjeg življenja. Thor Einar Leichhardt je politički autor i publicist koji ovako opisuje djelovanje Ozninih djelatnika:
“U jednoj od svojih kolumni spominjući tzv. lajbek milicajce koji su djelovali u prvim danima nakon Drugoga svjetskog rata na zagrebačkom području, Einar Leichhardt piše: “Bili su naoružani puškom, pištoljem ručnim bombama i naoštrenim nožem za klanje. Uz druge koljačke postrojbe ta posebna jedinica je služila isključivo za teroriziranje i ubijanje stanovništa. Njezino točno brojno stanje nije utvrđeno no sigurno je brojila preko 300 ljudi. Bila je sastavljena od dragovoljaca za ubijanje “narodnih neprijatelja” unovačenih uglavnom od “partizana i njihovih simpatizera” iz podsljemenskih sela. Evo lokacija, “milicionari su bili smješteni u javne i privremeno otuđene privatne zgrade u Šestinama, Gračanima, Mikulićima i Markuševečkoj Trnavi. Jedinica je utemeljena po naredbi “narodnog heroja” i ministra unutarnjih poslova Narodne Republike Hrvatske - poznatog krvoloka Ivana Krajačića zvanog Stevo” (citat je preuzet iz članka ‘Satirikon: Enigma Kopinič’).

Poštovani predsjedniče Sabora, poštovani hrvatski parlamentarci, zahtijevam da, bez odgađanja, provjerite jesu li činjenice iznesene u ovom članku točne ili ne. Je li Vesna Teršelič stvarno kći Josipa Kopiniča? Zahtijevam da se Vesnu Teršelič dovede u Sabor gdje mora odgovoriti na ovo jednostavno pitanje. Ako je doista kći Kopiniča, a svoje djevojačko prezime skriva, onda je to obmanjivanje javnosti od jedne javne osobe. Ako su navodi u članku “Satirikon Enigma Teršelič” točni onda je ona kći, ne čak ni ratnog kriminalca, nego osvjedočenog sadiste. Suočite Vesnicu s tim.“, kaže se u otvorenom pismu dr. Dalme Kalogjera upućenom predsjedniku Hrvatskog sabora.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... inica.html

[EdgarFranjul]

'Hrvatska ima najboljeg pješaka na svijetu, da sustav sigurnosti nije programirano rasturen bili bi svjetski uvažavani'


Mogao bi se naći optimum oružanih snaga koje će gospodarstvo moći podnijeti, koje će biti simbol hrvatske države, koje će se na adekvatan način moći uporabiti na teritoriju i akvatoriju, ali isto tako bi mogle sudjelovati u svim operacijama kao članica NATO-a. Tada bi Hrvatska uistinu bila pomorska i primorska zemlja, imala autoritet i bila uvažavana. Iako je uvažavana i dalje više nego što naši nesretni mediji pišu, kao zemlja koja ima najbolje pješačke snage i module – priča Domazet.

Hrvatska je Domovinskim ratom stvorila jedne od najdjelotvornijih oružanih snaga na svijetu, ali one su od 2000. godine namjerno uništavane, tvrdi umirovljeni admiral i geopolitički analitičar Davor Domazet Lošo. Lošo smatra da je Hrvatska na temelju "najboljeg pješaka na svijetu" mogla izgraditi impresivnu vojnu silu.

U hrvatskom je Saboru u utorak na dnevnom redu bila sjednica Odbora za obranu. Odbor će pod predsjedanjem HDZ-ovog Tomislava Ivića razmotriti Godišnje izvješće o spremnosti obrambenog sustava, provođenju kadrovske politike i ukupnom stanju u Oružanim snagama RH za 2012. godinu. Izvijestit će se i o stanju obrambenih priprema. Domazet pojašnjava da su oružane snage i cjelokupni sustav nacionalne sigurnosti, unatoč ulasku u NATO, u velikom padu.

"U rukama jedne osobe su razvoj ili destrukcija sustava nacionalne sigurnosti"


- Prije svega se radi o obavještajnom sustavu koji je 2000. godine programirano rasturen. Zbog njegove smo djelotvornosti, i jer je bio hrvatski, pobijedili u Domovinskom ratu. Umjesto da se dalje dorađuje, ruši se na način da se svi koji su vrijedili izbace van. Došli smo do tog da imamo dvije obavještajno-sigurnosne cjeline, što nema nitko u svijetu; jedna civilna, druga vojna. SAD ih imaju 14. Mi ne možemo imati toliko, ali minimalno ih mora biti četiri. A na čelu jedne i druge imate istu osobu, što znači da je sve u njegovim rukama – bilo razvoj, bilo destrukcija. To je neodrživo – pojašnjava Domazet. Naglašava kako je jasno da oružane snage kakve su u ratu ne mogu funkcionirati u miru.


- Nedvojbeno je da su Hrvati Domovinskim ratom stvorili jedne od najdjelotvornijih oružanih snaga, prije svega kopnenih. Vojni stručnjaci su smatrali da su Hrvati stvorili najboljeg pješaka na svijetu. Hrvati su svojim akcijama pripremili operacije po najsuvremenijoj doktrini upotpunjujuće bitke s modularnom strukturom snaga – kaže Domazet. Na tom bi se temelju, smatra, trebalo izgraditi hrvatske oružane snage organizirane u pet kvalitetnih pješačkih modula koje bi pratili "oklopnjaci", helikopteri i borbeni zrakoplovi.

- Te hrvatske modularne snage je nakon rata trebalo smanjiti, ali i dalje razvijati modularnu strukturu koja bi sigurno bila prepoznatljiva u NATO-u, unatoč njenoj malobrojnosti. Drugim riječima, trebalo je napraviti pješačke module i opremiti ih, između ostalog, oklopnjacima. Ali ne Patriom, nego onim standardima koje bi Hrvatska mogla osigurati za svoje pješačke module, razvijati i prodavati drugima. Primjerice, Đuro Đaković je sposoban za to. Te module je trebalo opremiti da ih mogu pratiti i borbeni helikopteri. Uz njih ide i sustav izviđanja, bespilotne letjelice. Ako smo mi u ratu imali letjelice hrvatske proizvodnje koje su letjele operativno do 120 kilometara... To je sve uništeno. U svakom slučaju, moramo imati barem šest zrakoplova za blisku potporu pješačkih modula. Hrvatska može stvoriti pet dobrih modula. Takve module bi kao članica NATO-a mogli uporabiti bilo gdje diljem svijeta u uspostavi mira i predstavljati svoju državu – priča naš sugovornik.

"Ratna mornarica bi nadzirala Jadran i sudjelovala u operacijama NATO-a"

Drugi dio priče, uz kopnene snage, je ratna mornarica. Domazet naglašava da je hrvatska pomorska i primorska zemlja, ali da se ne ponaša u tom duhu kada je riječ o oružanim snagama. Njegova vizija hrvatske ratne mornarice su snage koje će biti sastavljene od dvije komponente.

- Jedna komponenta bi se razvijala za potpuni nadzor Jadrana i teritorijalnih voda i, kad se proglasi, gospodarskog pojasa. Druga, koja je malo skuplja, su dvije fregate koje će moći ploviti u sastavima pomorskih snaga NATO-a. Ne zaboravimo da je ratni brod teritorij države kojoj pripada. Dakle, mogao bi se naći optimum oružanih snaga koje će gospodarstvo moći podnijeti, koje će biti simbol hrvatske države, koje će se na adekvatan način moći uporabiti na teritoriju i akvatoriju, ali isto tako bi mogle sudjelovati u svim operacijama kao članica NATO-a. Tada bi Hrvatska uistinu bila pomorska i primorska zemlja, imala autoritet i bila uvažavana. Iako je uvažavana i dalje više nego što naši nesretni mediji pišu, kao zemlja koja ima najbolje pješačke snage i module – priča Domazet.

Kritičari ulaganja u vojsku reći će – što će nam vojska, nemamo ni za kruh. Domazet ima spreman odgovor.

-Ti silni "mirotvorci" neka postave pitanje velikim silama zašto ne odustanu od oružja i vojske. Svaka vojska je simbol države. Naravno da se snage uvijek strukturiraju prema gospodarskoj moći zemlje, odnosno mogućih ugroza – kaže. Ponavlja kako su vladajući u Hrvatskoj od 2000. godine namjerno na krivom tragu što se razvoja vojske tiče.

- Svako izvješće u Hrvatskom saboru koje ne bi bilo na tragu ove priče je bespotrebno – zaključuje.

Autor: Zoran Stupar
Photo: Boris Scitar/VLM/PIXSELL
Datum: srijeda, 23. listopada 2013. u 08:03


http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... avani.html

[EdgarFranjul]

'Turska se želi pozicionirati na sredinu Jadrana gdje nisu bili ni za Osmanlija'


- Erdoganova izjava nije ništa drugo nego javno očitovanje onog što je prošle godine obznanjeno, a to je nova strategija Turske pod nazivom Strategijska dubina. Taj dokument je promišljanje što će Turska biti do 2071. godine. Ta godina nije slučajno odabrana, puna je simbolike – to je tisuću godina od početka Osmanlijskog carstva - objašnjava Domazet.

Turski premijer Recep Erdogan razbjesnio je javnost u Srbiji izjavom da je "Turska Kosovo, a Kosovo Turska". Reagirao je srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić, nazvavši Tursku "agresorom bez oružja". Hrvatski geopolitički analitičar, admiral u mirovini Davor Domazet Lošo, u nekoliko je navrata govorio o opasnosti od ponovnog turskog posezanja prema ovim prostorima te opasnosti koja se tu krije za Hrvatsku. U razgovoru s nama otkriva koja je pozadina Erdoganove izjave.

- Erdoganova izjava nije ništa drugo nego javno očitovanje onog što je prošle godine obznanjeno, a to je nova strategija Turske pod nazivom Strategijska dubina. Taj dokument je promišljanje što će Turska biti do 2071. godine. Ta godina nije slučajno odabrana, puna je simbolike – to je tisuću godina od početka Osmanlijskog carstva. Sam naziv znači da se Turska osjeća ne samo regionalnom silom na dva kontinenta nego ta dubina može ići i u dva smjera – na istok sve do Pakistana te na zapad do BiH. Naravno da je tu jedno od bitnih, mitskih mjesta Kosovo, gdje su se definitivno nakon bitke na Marici i na Kosovu pozicionirali u Europi. Erdogan je prošle godine vodio šest svojih ministara u posjet Sarajevu i nešto slično je i tamo izjavio, međutim, iz hrvatske politike nije bilo reakcija. Od tada je nastupio pritisak muslimanske politike na ona dva škoja. Turska se politika želi pozicionirati na sredinu Jadrana gdje nisu mogli biti ni za vrijeme Osmanlijskog carstva. U kontekstu te politike apsolutno ne iznenađuje ova Erdoganova izjava. Očito je to njihov strateški interes – kaže Domazet. Nije mu jasno zašto hrvatska politika tada nije reagirala na Erdoganove izjave kao što je to učinio Nikolić. A kako će na turska posezanja reagirati najveći globalni igrači?

- Uloga NATO-a će biti ozbiljna. Politika SAD-a je da želi jaku Hrvatsku da zaustave prodor Turske preko Kosova u BiH te Rusije preko Srbije, Republike Srpske i Crne Gore. Mislim da će se ići u tom pravcu da će SAD ubrzano ići za tim da se BiH uvede u NATO. Kad se uvede u NATO, tada će se neutralizirati i Rusija i dobrim dijelom Turska. Turska je SAD-u otkazala poslušnost i zato se sada samostalno ponaša, poglavito jer su uspjeli zaustaviti prosvjede protiv Erdogana, koji je učvrstio svoju vlast – objašnjava Domazet.

http://www.dnevno.hr/vijesti/regija/101 ... nlija.html

[EdgarFranjul]

Josip Miljak: 'Josipovićevo srbovanje i vijesti o čobanici Jovanki Broz demantira naša stvarnost'


Nedjelja, 27 Listopad 2013 08:09

Povodom izjava predsjednika Republike Ive Josipovića, izrečenih na temu "Mladi Srbi u Hrvatskoj: potraga za identitetom", i predsjednika Sabora Josipa Leke na obilježavanju 70. obljetnica prvog i drugog zasjedanja ZAVNOH-a, priopćenjem se oglasio predsjednik HČSP-a Josip Miljak.


Priopćenje prenosimo u cijelosti.

"Kada čovjek gleda televiziju, čita novine i portale, teško može zaključiti da živi u Hrvatskoj koja je 1991. pobijedila komunizam, srušila Jugoslaviju i velikosrpski hegemonizam i da je drug Tito umro. Samo danas tako imamo poplavu vijesti o čobanici Jovanki Broz, godišnjici ZAVNOH-a u Otočcu, Josipovićevu srbovanju i hvaljenju njihova velikog doprinosa za Hrvatsku, a da ne govorimo o gotovo svakodnevnim obilježavanjima stratišta na kojima su ustaše tobože ubijale nedužne Srbe.

Iako ih stvarnost demantira i pronalaze se samo jame s Hrvatima, oni uporno i zloguko nastavljaju svoje laži protiv hrvatskoga naroda s nastojanjima učvršćenja nametnute zločinačke stigme iz doba NDH.

Predsjednik Sabora Leko tako mrtav hladan danas u Otočcu bulazni da je ZAVNOH imao dalekosežne, po njemu pozitivne, posljedice za Hrvatsku. Te dalekosežne posljedice su masovna ubojstva na Bleiburgu i poraću i 45-godišnja komunističko-velikosrpska diktatura koje je što ubila što raselila, umanjila populaciju Hrvata na našem državnom prostoru za najmanje dva milijuna ako se računaju tri generacije.

O patnjama, progonima, zatvaranju na dugogodišnje robije, siromaštvu i svim mogućim torturama ne treba ni govoriti. S takvim tipovima na čelu, Hrvatska nema nikakvu budućnost. Josipović se ne može nahvaliti Srba i njihove veličanstvene dobrobiti kojom nas u velikom i dobrohotnom obilju obasipaju. Njegov problem je taj što to nitko drugi ne vidi, ali vidi se doprinos Srba u tisućama tona ubojnih sredstava kojima su nas obasipali još nedavno.

Srbi Hrvatskoj nisu i neće nikada dati nikakav doprinos, nego samo gledaju kako dobro živjeti na tobožnjoj ugroženosti „vascelog“ srpstva, a da bi to mogli oni moraju pljuvati na Hrvatsku. Doprinos Hrvatskoj su dali pravoslavni Hrvati, ali Josipovićev ateistički mentalni sklop to ne razlikuje. Hrvatima je opet ukradena država, to je jedini zaključak koji se može izvući iz svih ovih događanja.

Ova nenarodna vlast se previše osilila jer je očito svjesna da su joj dani odbrojani, pa onda nemajući što izgubiti, soli rane Hrvatima kako bi im se zgadila država i kako bi se eventualno izazvalo nasilno rušenje vlasti. Zapravo je teško shvatiti i razumjeti da mi Hrvati imamo toliki prag tolerancije, jer da se ovo događa u bilo kojoj drugoj državi, ulice bi odavno bile u plamenu, a vlast skinuta s trona, zatvorena i osuđena na dugogodišnju robiju, ondje gdje nema smrtne kazne. Narod koji imalo drži do sebe ne bi smio dopuštati da ga se ovako izruguje."

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... a&Itemid=9

[EdgarFranjul]

Peta haaška kolona i njezine žrtve

Objavljeno Nedjelja, 27 listopada 2013 17:00


Knjiga o djelovanju haaške pete kolone u Hrvatskoj

Hrvatska udruga Benedikt iz Splita organizirala je predstavljanje knjige „Peta haaška kolona i njezine žrtve" autora Zdravka Tomca. Voditelj programa je bio Petar Vulić, a predstavljači Zdravko Tomac, autor, dr.sc. Vlado Nuić, admiral Davor Domazet Lošo i general Marko Lukić. U ispunjenoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa posjetitelji su do kraja pažljivo slušali predstavljače i često ih prekidali svojim aplauzom.

Knjigu se može prelistati i pročitati u jednom dahu, a onda se vratiti na početak i čitati pažljivo i temeljito. Mnogi događaji su nam bili poznati ili smo ih bar naslućivali. Ali tek kroz opis političkih događanja i nama nanesenih grozota u knjizi gospodina Tomca i objašnjenjima predstavljača postajemo svjesni naših građanskih propusta. Bili smo zastrašeni okrutnom agresijom, molitvom za Božju pomoć, pomaganju izbjeglim i prognanima, u euforiji i sreći da smo dobili svoju državu vjerovali smo da smo se riješili komunjara (izuzeti idealisti komunisti), jugoslavena, udbaša i kosovaca. Kako naivno.

Nismo razmišljali o zlu koje je ostalo i radilo od početka nastajanja samostalne države Hrvatske protiv stabilizacije i postupnog razvoja demokracije u našoj mladoj državi. Opustili smo se. Riječi pok. predsjednika Tuđmana nismo shvatili ozbiljno, da u Hrvatskoj preko 25% stanovništva nije željelo samostalnu Hrvatsku, a sada ih s potomcima ima i veći postotak. Pomoću u komunizmu naučenom propagandom žele laži pretvoriti u istine. Što im pomoću režimskih medija i naših propusta i nečinjenja dosta dobro uspijeva.

Svaka rečenica i odlomak naveden u knjizi ima smisao i važnost i ne bi ih se smjelo kod čitanja zanemariti.

Samo ukratko preneseni neki navodi iz knjige:

„Peta haaška protuhrvatska kolona postoji i ima vrlo jasnu strategiju protuhrvatskoga djelovanja, da lažno optužuje i sotonizira Domovinski rat i njegove simbole, da zastupa jugoslavenski i srpski pogled na raspad Jugoslavije, na agresorski rat i krivnju za rat. Sustavno zastupa stajalište da je Oluja zločinački pothvat i planirano provedeno etničko čišćenje Srba na zločinački način i agresiju na BiH. Optužbe HPK protiv Tuđmana, hrvatskih generala, Domovinskog rata i Oluje ustvari su optužnice protiv hrvatskog naroda koje prethode haaškim optužnicama.

A to potvrđuju mnoga svjedočenja u Haagu pa i samog predsjednika države Stipe Mesića, samo vršenje detuđmanizacije i sustavno djelovanje kako bi hrvatski narod prihvatio krivotvorene i lažne optužbe kako bi se stvorila kritična masa koja bi omogućila da se u Hrvatskoj prihvati krivnja koja ne postoji, kako bi se amnestirala Srbija.

Nastojali su dokazati da nema pobjednika, da nema nevinih, da smo svi za sve jednako krivi te da samo raspodjelom krivnje i kažnjavanjem i suđenjem državnog i vojnog vrha na obje strane može doći do platforme za novo zajedništvo koje je dugo vremena bilo cilj međunarodne zajednice.

Cijelo vrijeme vodila se je borba za istinu između tri strategije: hrvatske strategije,, srpsko-jugoslavenske strategije i strategije međunarodne zajednice.. Vodio se pravi informacijski rat. Hrvatska strategija se nije nikada odrekla bez obzira na pojedinačno iskakanje u državnom vrhu jer su neki na čelu sa Stjepanom Mesićem, Vesnom Pusić ne samo napustili hrvatsku strategiju, nego su postali ključni ljudi u podržavanju djelovanja pete haaške kolone i čak osporavali službene dokumente u kojima je utvrđena hrvatska strategija.

Uvećavanjem pojedinačnih zločina Hrvata, a prešućivanjem ili umanjivanjem zločina koje je učinio agresor, PHK stvara lažnu sliku o karakteru rata i vrši sustavni pritisak da Hrvatska mora prihvatiti lažne optužbe i da se Srbija radi budućnosti i novog zajedništva treba osloboditi krivnje.Ali oslobađajućom haaškom presudom za generale potvrđena je državnost hrvatske države i odbačene su sve optužbe da je Hrvatska utemeljena na zločinu i stvorena zločinačkim pothvatom te je potvrđena ispravnost hrvatske politike u odnosima s Haagom koju je vodio dr. Franjo Tuđman, a poražena je, ili bi barem trebala biti poražena, politika koju su vodili Račanova koalicija, predsjednici Mesić i Josipović, Sanaderova vlada i Kukuriku koalicija.

PHK nikada nije priznala Deklaraciju o domovinskom ratu. Stalno ju napadujući da je hrvatska sramota (Pusić i Nobilo).

PHK, suprotno činjenicama i istini, izjednačava zločine agresora i žrtve. Uvećavanjem pojedinačnih zločina Hrvata, a prešućivanjem ili umanjivanjem zločina koje je učinio agresor, PHK stvara lažnu sliku o karakteru rata i vrši sustavni pritisak da Hrvatska mora prihvatiti lažne optužbe i da se Srbija radi budućnosti i novog zajedništva treba osloboditi krivnje.

PHK i njezini pomagači i podupirači, uključujući i državno vodstvo, vrše pritisak da Hrvatska povuče tužbu protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj. Time se pomaže obnovi velikosrpske politike, ona se amnestira od krivnje i daje joj se prilika da i dalje zastupa politiku ravnoteže krivnje.

PHK lažno tvrdi da je u interesu hrvatskog naroda povlačenje tužbe protiv Srbije.Upravo je obrnuto. Povlačenjem tužbe Hrvatska gubi sjajnu priliku da na međunarodnom sudu u procesu pokaže da je Srbija agresor i stvarni krivac svih zala koja su se dogodila."

Čitajući knjigu i u njoj navedene stručne analize pojedinih političara, pripadnika PHK i mnogih nevladinih udruga možemo se samo upitati – je li to moguće – događa li se baš takav protunarodni oblik vladavine još negdje – kome služi nasilno stavljanje dvojezičnih ploča i stvaranje kaosa - tko ima koristi od takovih postupaka, podupiranju srpskog memoranduma 2 – kako je moguće prihvaćanje ljubljenja s deklariranim četnicima – slaviti kape s crvenom petokrakom - radi li se samo o velikoj mržnji prema hrvatskom narodu – jesu li veliki sukrivci mediji koje mi uredno plaćamo – jesu li nas ušutkali i zastrašili s teškim životnim prilikama?

Jesmo li još uvijek narod nade?

Na str. 39. u knjizi se navodi: Kanadski pisac i slikar Michael O' Brien, autor proročke knjige Posljednja vremena, jedan od najpoznatijih katoličkih pisaca u svijetu, nas Hrvate naziva „narodom nade" te nam poručuje:" Još možete sačuvati snagu koju smo mi na Zapadu, bit ću izravan, predali vragu. Molim vas, ne budite slični nama na Zapadu. Budite ono što jeste jer tako nam možete pomoći da se i Posljednja vremenasami vratimo u život."

Komentar autora knjige: „Hvala velikom piscu na lijepim riječima i mišljenju o nama Hrvatima. Na žalost, mislim da nije u pravu jer smo mi Hrvati sve manje narod nade jer vrlo brzo gubimo svoj identitet jer postoje moćne snage koje i u nas žele, kako kaže O' Brien da sve predamo vragu. Veliki dio hrvatskih političkih elita vrlo uspješno radi na rashrvaćenju hrvatskog naroda, na poništavanju našega nacionalnog identiteta i narodu natura lažne vrijednosti.

Dakle, mislim da hrvatski narod ponovno živi svoje sudbonosne dane kada mora još jedanput obraniti svoj identitet i ostati svoj na svome. Cijeli hrvatski narod ponovno se nalazi na raskrižju kao 90-ih godina. Još jednom je nužno braniti i obraniti ono veliko što je hrvatski narod ostvario, potrebno je obraniti samostalnost i dostojanstvo, svoj nacionalni i katolički identitet.Svaki Hrvat ima izbor sagnuti glavu i pokoriti se moćnim silama koje nas žele uništiti kao narod nade, kao katolički narod, kao narod s identitetom. Svaki Hrvat pojedinačno i svi zajedno ipak odlučujemo hoćemo li ostati narod nade ili ćemo se pomiriti s porazom."

Stožer za obranu hrvatskog Vukovara nam svima može biti primjer demokratskog načina obrane interesa hrvatskog naroda, ne samo u Vukovaru, nego diljem cijele domovine i to je na neki način otpor djelovanju „pete haaške kolone".

Mira Ivanišević

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi ... zrtve.html

[EdgarFranjul]

Sramotno: 'Naš' Jovanović uvjerio 'njihovog' da Srbi ipak nisu bili okupatori u Hrvatskoj. Pa žalosno, jer to je povijesna istina!


Kako je hrvatska strana naivno nasjela na jeftinu srbijansku podvalu. Prvo njihov vojvoda i predsjednik izjavi kako se Srbi u hrvatskim udžbenicima spominju samo kao četnici i okupatori a onda naši naivci Jovanović i Josipović potroše sate i sate na uvjeravanje kako to nije istina. Pa tko je onda četiri godine držao pod okupacijom trećinu Hrvatske. Tko je financijski, logistički i na svaki drugi način pomagao 'martiće, hadžiće, dragane i mladiće'? Vanzemaljci ili tadašnji službeni srbijanski režim?

Hrvatski ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović već drugi dan nakon Josipovićeve posjete Beogradu poslao je srbijanskoj strani sve hrvatske udžbenike povijesti kako bi ih uvjerio i dokazao da srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić nije bio u pravu kada je na konferenciji za novinare ustvrdio kako se u današnjim hrvatskim udžbenicima povijesti "Srbi spominju samo kao okupatori i četnici".

Prije neki dan 'naš' se Jovanović samodopadno pohvalio kako su mu iz Nikolićevog kabineta potvrdili da pošta između dvije zemlje funkcionira, odnosno da je nekadašnji četnički vojvoda, a današnji predsjednik susjedne nam zemlje primio paket hrvatskog ministra školstva.

Osim Nikolića, udžbenike je na čitanje dobio i Jovanovićev srbijanski kolega ministar prosvete, nauka i tehnološkog razvoja koji se slučajno isto preziva Jovanović, a imenjak je svog predsjednika Tome. Očito su imena Tomislav, Ivica i Zoran (najčešće ime u vladi i parlamentu Srbije) postala vrlo popularna na današnjoj srbijanskoj političkoj sceni.

Dakle Jovanovićev kolega Tomislav (koji je uzgred rečeno s našim i kolega po struci – liječnik) na brzinu je prelistao udžbenike i poručio kako u njima nema ništa sporno.

Očito predsjedniku Nikoliću zbog brojnih obveza čitanje ide nešto teže – možda i zbog latinice, jer se još uvijek nije oglasio na tu temu, ali sigurno bude jer je on od onih koji uvijek i o svemu ima nešto za kazati - poput našeg Stipe Mesića. I smatra da je redovito samo on u pravu.
'Naš' Jovanović je istina ovih dana zaokupljen rezanjem novca hrvatskim sportašima (a Mamića više niti ne spominje od kada je u njegovu Rijeku počeo slati Dinamove igrače). Njemu očito nasušno treba sukob s nekim - ovoga puta s Matešom jer bez toga on jednostavno ne može funkcionirati.

Ali i uz to, uspio je naći vremena za glupost.

- Vjerujem da će gospodin Nikolić kada ih pročita, vidjeti da su naši udžbenici utemeljeni na istini, na činjenicama", reče Jovanović i ostane živ.

Pa upravo je u tome stvar ministre.

Zapravo je žalosno da u povijesnim udžbenicima kojima se služe hrvatska djeca nigdje (osim u udžbeniku Josipa Jurčevića i Maje Raić) izrijekom ne piše da su Srbi bili okupatori.

Naime, notorna je činjenica da je okupacija dijelova suverene i međunarodno priznate države trajala još tri i pol godine nakon njenog međunarodnog priznanja i primanja u Ujedinjene narode. U istočnoj Slavoniji okupacija je trajala punih šest godina!

To su jednostavno povijesne činjenice. Jer nisu Hrvatsku okupirali ni paravojni martičevci ni četnici, a niti vanzemaljci, nego službeni srbijanski režim Slobodana Miloševića kojeg je podupirala JNA. Srbija, odnosno SR Jugoslavija (ili kako se već sve nije zvala u tom vrijeme) izvršila je agresiju na Hrvatsku i tijekom nje pod okupacijom držala 18 tisuća četvornih kilometara hrvatskog teritorija i za cijelo to vrijeme s njih je potpuno protjerala svo nesrpsko stanovništvo.

A sva okupirana hrvatska područja cijelo vrijeme su se (p)održavala izravno iz Beograda – logistički, financijski, moralno i na svaki drugi način.

To je ministre Jovanoviću jedina istina. Pri tome nitko ne tvrdi da su svi Srbi bili zločinci, ali zar nije žalosno da mi sami zatvaramo oči pred istinom i sami revidiramo povijest.

U današnjoj Njemačkoj nitko nema problema kada se kaže da je Hitlerova Njemačka sredinom prošlog stoljeća okupirala pola Europe. To je jasno bio dio plana nacističkog pokreta i nitko danas Nijemcima više ne nameće taj teret. Oni su svoju katarzu prošli.

Srbija nije i neće nikada sve dok ne prizna što se stvarno dogodilo "na ovim prostorima".

Dakle uopće nije potrebno da mi u Hrvatskoj prešućujemo da je današnji predsjednik Srbije Tomislav Nikolić kao pripadnik jedinice 'Šešeljevi sljedbenici' 1991. i 1992. godine prema vlastitom priznanju boravio u selu Antin gdje su ubijani hrvatske civile. Isto ne može pobjeći od činjenice da je u rat protiv Hrvatske ušao kao četnički vojvoda. Što je u uniformi i naoružan radio u Hrvatskoj tih ratnih godina? Nosio humanitarnu pomoć, širio ideje mira?

Dakle, ako već hrvatski udžbenici sramotno prešućuju tko je to okupirao trećinu Hrvatske prije dvadesetak godina, onda je očito problem u nama, a ne u njima.

Da je zaista iskreni predsjednik Hrvatske, Ivo Josipović je na opasku kolege Tome kako se Srbi prikazuju kao okupatori trebao hladno odgovoriti – "Da, gospodine predsjedniče, to je nažalost povijesna istina!", a ne se čuditi i objašnjavati kako to nije točno te činiti sve da dokaže suprotno. Jasno je da bi srbijanska strana najradije zatvorila vrata prošlosti kako bi istina i činjenice ostale zauvijek skrivene iza njih. Pa nije srbijanski ministar prosvjete Tomislav Jovanović naivan kada je nedavno na ministarskom sastanku u Zagrebu veselo izjavio da će i predsjednik Srbije Nikolić kad se uvjeri u podatke koje je dobio činiti sve što može u cilju nastavka i produbljivanja dobre suradnje dvije zemlje".


Njih žulja ta hrvatska tužba za genocid od koje najvjerojatnije neće biti ništa.

Upravo zato se danas svi u Hrvatskoj možemo zapitati što je uopće ostalo od prošlosti u našim udžbenicima i povjesnicama. Ako već ne zbog budućih naraštaja, onda zbog onih čije grobove obilazimo ovih dana.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... stina.html

[EdgarFranjul]

Skandalozno: Profesorica povijesti u ugostiteljsko-turistističkom učilištu uči djecu da kralj Tomislav nije bio kralj


Iz razgovora s učenicima ove srednje škole saznali smo čudnu priču o kralju Tomislavu. Kralj Tomislav po priči profesorice povijesti nije bio kralj, kako ona kaže tehnički, zbog samoproglašenja.

Pametna kaže da oni koji ne znaju svoju povijest, osuđeni su na ponavljanje. Još gora solucija je činjenica, kada učimo povijest u vlastitoj zemlji protivno vlastitoj naciji. Nigdje u svijetu takva stvar nije normalna. Kod nas je normalna i uobičajena. Tako sam već pisao o tragikomičnoj zabrani naših udžbenika u kojima Srbi se ne smiju označavati kao agresori, već Milošević. Ipak, priča naših laži ide i dalje.
Ugostiteljsko-turističko učilište u Zagrebu nudi neku drukčiju povijest po profesorici povijesti. Ona je otišla korak dalje, pa je počela iznositi svoje viđenje povijesti, kao mjerodavano.

Iz razgovora s učenicima ove srednje škole saznali smo čudnu priču o kralju Tomislavu. Kralj Tomislav po priči profesorice povijesti nije bio kralj, kako ona kaže tehnički, zbog samoproglašenja. Na taj način jasno i svjesno zbunjuje učenike, jer udžbenik tumači suprotno. To nije niti u skladu sa učenjem u drugim školama, gdje profesor predaje u skladu sa napisanim u udžbeniku. Zanimljivo je samoproglašenje Napoleona carem 1804. godine, koje nije upitno, ali je upitan kralj Tomislav. Francuzi Napoleona zovu carem. Hoće li i on biti tehnički car po ugostiteljsko-turističkoj školi?

Zamislite učenika te škole koji na taj način objašnjava turistu povijest. Brzo bi postali "zemlja opasnih namjera". Vjerojatno profesorica povijesti više uči učenike po Dežulovićevoj knjizi "Rat i Mir", nego po propisanom štivu.
Još veća zabuna nastaje kad isti taj učenik silazeći sa tramvaja dolazi do Trga kralja Tomislava i uviđa razliku u informaciji. Tada nastaje problem kome više vjerovati.

Možda bi baš ugostiteljska škola u Zagrebu mogla predložiti izmjenu ovog trga u Trg tehnički samoproglašenog kralja Tomislava. Ili možda u Trg lažnog kralja Tomislava. Tako bi ugostitelji umjesto proizvodnje svojih "golih kuhara" po uzoru na engleza Jamie Olivera bili poznatiji po preimenovanju trgova.

Ipak nije tu kraj povijesnim istinama profesorice iz naše priče.

Činjenicu koju svugdje ističemo, o pet stotina godina ratova sa Turcima i zvjerstvima počinjenih od Turaka, po ovoj profesorici povijesti ne bi trebali govoriti. Turke bi po njoj trebali nazivati Osmanlijama. Vjerojatno da ne bi uznemiravali tursku zajednicu. Znači Srbi nisu napadali Vukovar, nego miloševićevci, a mi nismo zaustavili Turke kod Siska, već Osmanlije. Činjenicu o nama Hrvatima, da nikada nismo bili napadači ne smijemo isticati, već trebamo napadača naše zemlje prekrstiti u neko prikladnije ime.
Treba li reći da je naša famozna učiteljica povijesti iz srednje ugostiteljske škole označila Marka Perkovića kao najvećeg hrvatskog nacionalistu. Znači nije ga označavala kao nacionalistu iz dalmatinske Zagore, već po njegovoj nacionalnoj pripadnosti. To znači da Srbi - koljači u Vukovaru, Škabrnji, Glini, Petrnji, Borovu selu su miloševićevci, Turci Osmanlije, a Thompson ipak samo Hrvat.

Profesorica koja uči mrziti vlastiti narod u vlastitoj zemlji. Sve što je naše zove se tehničko, pa tako i kralj nije kralj, a sve zlo koje čine stranci i napadači ove zemlje ne smije imati predznak njihove nacije. Tom logikom istina, koja je samo jedna, postaje moja i tvoja istina, a svađa trajni način postojanja.

Učenici škole su burno reagirali na taj način revidiranja povijesti. Poglavito na odnos prema srpskim klanjima iz devedesetih, kada im je ona izjavila da se oni tada nisu niti rodili i da se oni time ne opterećuju kao generacija poslije rata. Uskogrudno gledanje, poglavito, jer među đacima postoje očevi i majke sudionici rata, ne tako davno završenog. Razuman čovjek se pita koliko su bolesno premrežene laži u ovoj državi, pa shodno tome i mijenjanje povijesnih istina; kako koja vlast vlada. Činjenice u zemlji su plod trgovine, a očito prosrpski lobi je nametnuo jednu reviziju povijesti, kojom sada sustavno zagađuje činjenice, preko državnih činovnika, provodeći politiku ispranog mozga.

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/ ... kralj.html

[EdgarFranjul]

KOLUMNA ANTE GUGE - ISPOD POVRŠINE
Nešto je režimsko u demokratskoj državi Hrvatskoj



Ako su kritika vlasti iz usta biskupa Pozaića i poziv na rušenje Vlade kazneno djelo, onda zaista nismo daleko od diktature.
Autor: Ante Gugo

Zabrinjavajuće je burno dio javnosti reagirao na propovijed koju je na blagdan Svih Svetih održao zagrebački pomoćni biskup Valentin Pozaić. Uznemiruju komentari koji traže da biskupa procesuira Državno odvjetništvo zbog kritike koju je izrekao na račun vladajućih političara i poziva na smjenu sadašnje, kako je on rekao, nenarodne vlasti. Ako su kritika vlasti i poziv na rušenje Vlade kazneno djelo, onda zaista nismo daleko od diktature. Ako u državi postoje ljudi koji su spremni bilo kome zabraniti javnu kritiku vlasti i javno pozivanje na rušenje Vlade, onda ovo društvo ima razloga za ozbiljnu zabrinutost, a posebno kad tako teške riječi osude biskupa Pozaića dolaze iz redova stranke koja svoju prošlost baštini na tome da je na kritiku vlasti odgovarala brutalnom represijom.

Obrušavajući se na biskupa Pozaića i čak pozivajući DORH da se obračuna s njim, dežurni dušebrižnici društvenog mira kažu da propovijed u mirogojskoj crkvi Krista Kralja povodom blagdana Svih Svetih nije bila ni mjesto ni vrijeme za takvu vrstu obračuna s vladajućom elitom.


I zaista, je li biskup trebao posegnuti za tako teškom političkom temom baš na blagdan kad se u miru i tišini prisjećamo svojih mrtvih? Pustimo sad na stranu njegovu tezu iz propovijedi o društvu koje umire i činjenicu da se on bavio sve većim brojem mrtvih u državi, postavljajući pitanje zašto je sve manje rođenih. Zadržimo se na poznatom načinu komuniciranja Crkve s političarima i javnošću.

Kad biskupi nešto kažu, onda je to uvijek s razlogom rečeno u trenutku u kojem smo te riječi čuli, ali i na mjestu s kojeg su riječi izgovorene. Misa iz Crkve Krista Kralja imala je izravni prijenos na prvom programu Hrvatske televizije. Riječ je o onoj istoj medijskoj javnoj kući na kojoj su se mjere štednje najprije počele provoditi na redakcijama religijskom programa. Naime, na HRT-u su, što u zagrebačkoj centrali, a što po regionalnim postajama Hrvatskog radija, Crkvu pratili uglavnom honorarci. Oni su prvi dobili otkaze u ime štednje u javnoj medijskoj kući. Istovremeno je za nepoznat iznos novca dovedena Sanja Doležal da od nekad vrlo dobre informativno mozaične emisije „Dobro jutro, Hrvatska“ napravi nešto zbog čega se daljinskim upravljačem prebacujete na neki drugi program.

Urota pedera i lezbi: Nastupi biskupa dokazuju da je ponekad ipak pametnije šutjeti >>


I nije Sanja jedina. Reducirana je i redakcija religijskog programa na Hrvatskoj radioteleviziji. Ukratko, biskupi su počeli sve teže dolaziti do prostora u programima HRT-a. Ali ni ta javna kuća, koja se sve više crveni, ali ne od stida, kao što bi trebala, ne može izbjeći neke stvari. Jedna od njih je i prijenos mise s Mirogoja. Naime, HRT kao javni servis ima određenih obveza prema ugovorima s državom. I baš tu činjenicu i ovu priliku na Mirogoju su dočekali hrvatski biskupi. U terminu poslije ručka, pred okupljenim obiteljima, zagrmio je Valentim Pozaić i izrekao ono što najviše boli. Govorio je istinu.


Uzbudili su se duhovi zbog njegove tvrdnje da je u Hrvatskoj na vlasti režim koji narodu umjesto bolje budućnosti svakodnevno nudi laži. Nije teško ustanoviti je li biskup kriv ili pravedan. Zna se što razlikuje režim od demokratskog oblika vladavine. Lako je provjeriti pričaju li nam vladajući istinu ili nas obmanjuju. Dovoljno je prisjetiti se samo svih obećanja o rastu BDP-a i izlasku iz krize u idućem tromjesečju, što nam ponavljaju posljednje dvije godine, a svaki se mjesec događa baš suprotno.


Ili možda svih onih udara i pritisaka blokadama i ovrhama na sve siromašnije građane i obrtnike te optužbe kako su baš oni krivi, kao da smo u 1947., dok elita istovremeno svojim partijskim drugovima oprašta desetke, a u nekim slučajevima i stotine milijuna kuna na ime poreznog dugovanja. Dovoljno je vidjeti kako se zakoni mijenjaju tako da je siromašne građane sve lakše blokirati i uništiti s krajnjim ciljem da zaborave na mogućnost zasnivanja ili širenja obitelji, dok već rođena djeca razmišljaju o bijegu iz Hrvatske i prije nego su osnovnu školu završila, a na drugoj se strani tajkunima koji su već jednom obavili privatizacijsku pljačku novim zakonima omogućuje još jedna pljačka i novi val bogaćenja kroz tzv. predstečajnu nagodbu.

Svaki dan svjedočimo takvim manifetlucima na koje se vlast ne obazire. Umjesto toga, ona nam sprema nove zakonske propise po kojima će od prvog dana iduće godine Porezna uprava dnevno evidentirati svaku kunu koju bilo koji građanin bilo gdje ili bilo kako dobije. OIB konačno dobija punu nadzornu funkciju.

Ako se nekome činilo da su oni SF filmovi u kojima su građani samo brojevi koje veliki brat nadzire u svakom trenutku njihovog života tek puka fikcija, prevarili ste se. Ružna budućnost počinje za dva mjeseca. Dok se cijela Europa ujedinila protiv pretjeranog nadzora građana, a u UN-u se čak sprema i deklaracija o tome, naš ministar finacija pod krinkom kontrole poreza na dobit kreće u potpuni nadzor sirotinje koja ništa nema. Predstečajne nagodbe u kojima se velikima opraštaju deseci i stotine milujuna kuna poreza nesmetano idu dalje.


Lažu nas i obmanjuju, dakle, na svakom koraku. A pogledajmo je li ova vlast i režimska. Temeljno razlikovanje demokracije od režima vidi se po tome kako je raspoređena vlast u državi i kako se donose bitne političke odluke.


Već je legendarna premijerova izjava, nakon što je njegova partija uhvaćena u financijskom prekršaju, kad je on priznao prekršaj i bahato s parlamentarne govornice poručio da je to zato što je zakon loš i da će ga oni mijenjati naprosto zato što oni to mogu. Kao i u slučaju biskupa Pozaića, i ovdje je osobito važno gdje je netko nešto rekao. Premijer je gledao u oči saborske zastupnike. Gledao je ljude kojima on može dati inicijativu ili najviše prijedlog da se neki zakon mijenja, a u nikakvoj demokratskoj priči nije moguće da on dođe u njihov dom i kaže im što će oni u budućnosti raditi. To se događa samo u dikataturama.

Živimo u društvu u kojoj su glavni statistički podaci povećanje broja nezaposlenih i broja građana s blokiranim računima. Živimo u državi u kojoj partijski članovi bez problema dobiju oprost od 30-ak milijuna kuna kako im račun ne bi bio blokiran. Zar biskup Pozaić nije trebao progovoriti o tome?


Referendum je jedno od temeljnih obilježja demokracije. Kad je kod nas inicijativa „U ime obitelji“ prikupila 700.000 potpisa za referendum o tome da se brak definira Ustavom, vlast je to pokušala osporiti na sve načine. Čak je i laicima bilo jasno da je predsjednik parlamentarnog odbora čovjek koji pojma nema o pravu i Ustavu, ali je vrlo poslušan svojem partijskom vođi i spreman je ispunjavati tražene zadaće i pod cijenu osobne blamaže, kao što je bilo u slučajevima kad se Peđa Grbin izravno suprostavljao Ustavnom sudu i sveučilišnim profesorima koji su dokazani stručnjaci za Ustavno pravo.


Cijela nacija veselila se tom više od 20 godina očekivanom i željenom ulasku u Europsku uniju. Nažalost, slavlje nam je pokvario premijer, zarativši s cijelim demokratskim svijetom samo par dana prije proslave našeg ulaska u društvo demokratske Europe. Nacija je postala žrtva, kako često mislimo, samo jednog čovjeka, pa je i cijeli jedan zakon u narodu nazvan Lex Perković, iako je istina da smo taoci interesa partije koja želi zataškati istinu i zaboraviti prošlost. Bez obzira što je reakcija javnosti bila skoro jednodušna, do dana današnjeg ostalo je važno samo mišljenje premijera koji se zainatio sa svima u Europskoj uniji do te mjere da je u Europi postalo sramotno reći da si Hrvat.


Mogao bih još puno toga nabrajati i navoditi primjere, ali svi oni bi vodili prema samo jednom zaključku: živimo u vrijeme režimske vladavine čovjeka koji je okružen grupicom svojih pretorijanaca koji nas zajedno svakodnevno obmanjuju, uništavajući nam budućnost. Živimo u državi u kojoj je san pobjeći što prije u inozemstvo. Živimo u društvu u kojoj su glavni statistički podaci povećanje broja nezaposlenih i broja građana s blokiranim računima. Živimo u državi u kojoj partijski članovi bez problema dobiju oprost od 30-ak milijuna kuna kako im račun ne bi bio blokiran.

Zar biskup Pozaić nije trebao progovoriti o tome? Partijski jurišnici kažu da je biskup opasan i stoga što je on jezuit, odnosno isusovac. Ne čudi što se boje toga. Isusovci su osnivali prve škole i sveučilišta na hrvatskom jeziku i napravili su puno toga da Hrvati opstanu kao narod. Jasno je zašto se oni boje biskupa Pozaića.

http://www.politikaplus.com/novost/9039 ... -hrvatskoj

[EdgarFranjul]

Mate Kovačević: Jugoslaviziranje Hrvatske
Subota, 02 Studeni 2013 17:50


Josipovićeva politika prema srpskoj manjini nije nesukladna Pupovčevim političkim projektima. Ona očito vodi izgradnji Srba kao državnoga naroda u Hrvatskoj. Ako se doista i provede, Hrvatska će opet biti suočena s novom pobunom i agresijom, jer državni narod prirodno teži pripajanju matičnoj državi ili pak teritorijalnoj i političkoj autonomiji.


Politika dijela hrvatske vladajuće kaste, na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske Ivom Josipovićem nakon njegova pohoda Beogradu, postaje sve transparentnija. Naime, regija zapadni Balkan, u njihovu političkom programu sad već nadilazi čak i svoje ekstremističke oblike pa se iz toga programa mogu sve jasnije razabrati obrisi stvaranja nove Jugoslavije. Ono što, dakle, svojedobno nije pošlo za rukom Slobodanu Miloševiću, sada sve više uspijeva Ivi Josipoviću.

Dok je hrvatska državnopravna ideja uspijevala preživljavati krvave diktature monarhističke, a potom i komunističke Jugoslavije, danas se razbijena na rubu same opstojnosti tek spontano opire posrbljivanju Hrvatsku. Nije li očito kako je insceniran performans srbijanskoga predsjednika Tomislava Nikolića s hrvatskim školskim knjigama iz povijesti poslužio Beogradu da se nametne kao vrhovni arbitar "regionalne" prosvjetne politike, koju je nedavno u HAZU svojim potpisom u obliku Deklaracije o Regionalnoj strategiji ozakonio ministar s hrvatske strane Željko Jovanović.



Ono što je tada prešutio hrvatski, izgovorio je srbijanski Jovanović, istaknuvši kako se čini sve da razlike među nama postanu što manje. Politički program jugoslavizacije hrvatski je ministar pak posredno izrazio pohvalivši predsjednika HAZU, koji je balkanskim "mininistrima održao izuzetan govor o viziji osnivača HAZU đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera", a koja je, kako i podsjeća Jovanović, "još prije 150 godina govorila o tome što mi danas činimo". Videći snažni zamah jugoslavizacije u Hrvatskoj političku prigodu je iskoristio i predsjednik srbijanske vlade Ivica Dačić pozvavši preko bošnjačke televizije Hrvatsku da ubrza povlačenje tužbe za genocid protiv Srbije, što bi bio, kako poručuje, "povijesni korak prema pomirenju". To se, smatra Dačić, mora uraditi što prije, jer se ubrzano približava vrijeme za održavanje sudskih procesa koji bi, po njegovu sudu, ponovno mogli potaknuti negativna raspoloženja.


Ono što Nikolić, Dačić i Jovanovići rade na diplomatskom, školskom i znanstvenom području to predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović radi na unutarpolitčkom prevrednovanju demokratskih i nacionalnih vrijednosti na kojima počiva i na kojima je stvorena suverena, demokratska i nezavisna hrvatska država. Iz banalne sućuti upućene u povodu smrti jugoslavenskoga boljševika Milutina Baltića, za kojeg tvrdi da je "svojim djelovanjem u poslijeratnom razdoblju pokazao privrženost dobru svih naših građana" ne probija samo bešćutan odnos prema žrtvama jugoslavenskoga boljševičkoga terora tijekom rata i u poraću, nego i prijezir prema zatočenicima komunističkih kazamata u razdoblju od1945. pa sve do 1990., do kad je Baltić bio jedna od ključnih poluga diktatorskoga, totalitarističkoga, jugoslavenskog režima.


Josipovićev banovinski pohod Glini i Dvoru na Uni demonstrirao je predsjedničku privrženost velikosrpskim i jugokomunističkim crnim mitovima o Hrvatima, kao zločinačkom narodu, jer je mit o navodno pobijenim Srbima u glinskoj pravoslavnoj crkvi plasiran u poraću kako bi jugoslavenske komunističke vlasti ispisale optužnicu zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Alojziju Stepincu. Posebno bi pak trebalo raščlaniti Josipovićevu bajku o srpskom doprinosu Zagrebu, iz koje treba ponajprije izdvojiti nemali ulog pravoslavnih Hrvata, koje predsjednik RH, bez obzira na njihov osjećaj hrvatskoga identiteta, očito pribraja Srbima. Osokoljen procesom jugoslavizacije sad više ni predsjednik vanjskopolitičkoga odbora Hrvatskoga sabora Milorad Pupovac ne skriva svoju ulogu u provedbi srpskoga Memoranduma II.


Naime, on je nazočeći nedavno na obljetnici utemeljenja stranke srbijanskoga predsjednika Tomislava Nikolića otvoreno podupro i njezinu četničku sastavnicu, ali i politiku, koja ne priznaje državnost Republici Kosovu. Naime, na neprimjerenu izjavu turskoga premijera kako je Kosovo Turska, Nikolić je reagirao još neodgovornije, ocijenivši kako su Turci tom izjavom povrijedili suverenost Srbije, premda je Kosovo samostalna država, koju je, uz mnoge, priznala i Republika Hrvatska. Osim toga Pupovac je svoju nazočnost na proslavi, ocijenio kao "izraz potpore i očekivanja snažnije obnove regionalne politike i brige o Srbima u regiji", što opet nije ništa drugo nego javna manifestacija velikosrpskoga programa. Manifestacija pak Josipovićeve politike prema srpskoj manjini nije nesukladna Pupovčevim političkim projektima.


Ona očito vodi izgradnji Srba kao državnoga naroda u Hrvatskoj. Ako se doista i provede, Hrvatska će opet biti suočena s novom pobunom i agresijom, jer državni narod prirodno teži pripajanju matičnoj državi ili pak teritorijalnoj i političkoj autonomiji. Nu, za posljetke takve politike ne će biti odgovorna samo sadašnja hrvatska politička kasta, nego i oni koji s odobravanjem ili pak šutnjom prelaze preko hrvatskih, ne samo državnih nego i ustavnih okvira!


Mate Kovačević

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=360

[EdgarFranjul]

Porez na inozemne mirovine šalje odvratnu poruku dijaspori: Gubite se što dalje od Hrvatske!

Ako imate stalnu adresu stanovanja u nekoj državi, dužni ste plaćati porez. Ipak, mislite li da je normalno plaćati porez od 40% ako vam je mirovina samo kunu veća od 6000 kn. Drugim riječima, ako imate pristojnu stranu mirovinu od 6001 kn, onda vam na kraju od nje ostane 3599 kn i 60 lipa, a ni onih 40 lipa vam neće oprostiti. Nekome tko je 35, 40 godina radio u SAD-u, Norveškoj, Švicarskoj ili Njemačkoj je nevjerojatno da država Hrvatska očekuje da ovdje plaća porez veći od onoga koji je plaćao u državi u kojoj je tu mirovinu zaradio. Čisto geografski podatak, ti isti građani bi u Austriji ili Sloveniji plaćali od 8 do 10% poreza. Hrvatske vlasti uopće ne misle na hrvatske državljane van naših granica. Prema ljudima koji su otišli iz Hrvatske u potrazi za boljim životom ponašaju se u skladu s onom poštapalicom "daleko od očiju, daleko od srca". Ako mi ne vjerujete, to znači da niste u mogućnosti otići iz Lijepe naše ili ste jedni od onih koji žive u inozemstvu i uopće ne razmišljate u povratku. Bolno je napisati ovo, ali ovi drugi su vjerojatno pametniji jer su bar koliko-toliko svjesni što ih ovdje čeka.

Negdje od ožujka ove godine u Hrvatskoj je stupio na snagu zakon da se inozemne mirovine oporezuju. Nemojte me krivo shvatiti. Ako imate stalnu adresu stanovanja u nekoj državi, dužni ste plaćati porez. Ipak, mislite li da je normalno plaćati porez od 40% ako vam je mirovina samo kunu veća od 6000 kn. Drugim riječima, ako imate pristojnu stranu mirovinu od 6001 kn, onda vam na kraju od nje ostane 3599 kn i 60 lipa, a ni onih 40 lipa vam neće oprostiti. Nekome tko je 35, 40 godina radio u SAD-u, Norveškoj, Švicarskoj ili Njemačkoj je nevjerojatno da država Hrvatska očekuje da ovdje plaća porez veći od onoga koji je plaćao u državi u kojoj je tu mirovinu zaradio. Čisto geografski podatak, ti isti građani bi u Austriji ili Sloveniji plaćali od osam do deset posto poreza,a za to stvarno ne moraju ni putovati daleko.

Hrvatska je prepuna slučajeva gdje su se ljudi vratili na svoju rodnu grudu i u ovoj godini zaključili da plaćanje suludih poreza za koje ne dobijaju ništa zauzvrat nije za njih. Klub Švicaraca u Hrvatskoj i Hrvatski umirovljenici-povratnici iz Švicarske samo su neke udruge koje su se pobunile protiv ovog sramotnog poreza. Slično je i s udrugama građana koji su se vratili iz drugih država Europe. Oglasio se i Hrvatski svjetski kongres (HSK) i prije skoro pola godine poslali prijedlog Ustavnom sudu da procijeni je li ovaj zakon protuustavan, ali takav proces bi mogao dugo potrajati.

Za to vrijeme ljudi se žale ili jednostavno ne razumiju kako je to moguće. Zanimljiv je primjer Vitomira Lucića, građanina koji je htio na uvid svoje podatke o radnom stažu te je zato kontaktirao HZMO. Riječ se o umirovljeniku koji je svoju mirovinu zaradio u Njemačkoj, državi s kojom Hrvatska ima Ugovor o socijalnom osiguranju. Jedina svrha tog ugovora je da olakša građanima prebacivanja prava poput mirovine iz jedne države u drugu. Odgovor koji je dobio iz HZMO-a je šokantan. Oni su njega tražili dokaz da je radio u Hrvatskoj i Njemčakoj, podatak koji bi oni trebali imati u svojoj evidenciji.

Cijela ova priča smrdi na političku odluku da se dijasporu i druge hrvatske državljanine u inzemstvu otjera što dalje od Hrvatske, kako ne bi glasali na sljedećim izborima. Svi znamo da Hrvati u inozemstvu tradicionalno glasaju protiv trenutne Vlade. Trenutne vlasti im ne moraju zabraniti da glasaju. Puno je lakše nekome toliko zagorčati život da više ne želi imati posla s Hrvatskom. Prilično učinkovit način da se riješi "loših" glasova izvana, a sve za sitnu cijenu potencijalnih povratnika dubokih džepova čiji bi strano iskustvo i novac možda pomogli i drugim građanima da nađu bolju budućnost. Kako državni vrh nije sram "čuditi" se onima koji odu iz Hrvatske i ne pomišljaju na povratak?
http://www.dnevno.hr/novac/102993-porez ... atske.html