Hrvatski sindrom

[EdgarFranjul]

Davor Dankinić: Jedan dio hrvatskog stanovništva zaražen jugodebilizmom (II. dio)
Četvrtak, 21 Studeni 2013 12:00 .

Tito, odnosno njegovo uzdržavanje, koštalo je tada Jugoslaviju godišnje, vjerojatno onoliko koliko danas iznosi cijeli državni proračun Hrvatske. Svi ostali kolege-diktatori, Brežnjev, Honecker, Causcescu,..itd., bili su sirotinja u usporedbi sa Titom. Tito je imao više i trošio više nego svi oni. Koliko je samo koštalo idiotsko trčkaranje po cijeloj državi, zvano Štafeta mladosti. Podsjetimo, ta štafeta morala je proći kroz svaki grad, svaku općinu u Jugoslaviji od, Slovenije do Makedonije, prije nego što bi onda bila predana velikom vođi na stadionu JNA u Beogradu. I u svakom tom gradu, kada je dolazila štafeta, bila bi održana velika fešta za njen doček.

Kumrovečki diktator je volio luksuz više nego ijedan drugi njegov kolega. Imao je vile u svakoj jugoslavenskoj republici, imao je u posjedu cijele Brijune. Imao je svoje vlastite zrakoplove, vlastite brodove, vlastite vlakove. Sve je to bilo uređeno luksuzno i skupocjeno, po tadašnjoj najnovijoj modi.

Veliko podzemno atomsko sklonište, u stijenama kod Jablanice, građeno za Tita i njegovu svitu za slučaj ratne opasnosti, koštalo je u ono doba nekoliko milijardi američkih dolara. Tadašnja jugoslavenska javnost naravno nije imala pojma o gradnji tog skloništa, sve je to držano u najvećoj tajnosti.

Kumrovečki diktator nije pušio tamo nekakve jeftine cigare, već samo originalne kubanske havane, one najskuplje. Da se zna tko je "hadžija". Upravo su te havane simbol luksuza i kapitalizma i pušili su ih samo bogati. Sa tom debelom cigarom u ustima, često sa tamnim naočalama, i uvijek uglancan u onim uniformama sa desetcima teških odlikovanja koje su visjeli na njima, Tito je bio oličenje jednog diktatora, kao iz američkih filmskih komedija. Upravo tako kao Tito. izgledali su tipični diktatori iz filmova, odnosno iz raznih latinoameričkih i afričkih banana država. Da ne govorimo, o tipičnim insceniranim dočecima Tita prilikom posjeta nekom gradu. Kada bi na svakom dočeku obavezno morali biti postrojeni pioniri i socijalistička omladina i radnici iz neke tvornice, itd.. i diktator bi uvijek dobio cvijeće od pionira. I uvijek bi po tisućiti put bila pročitana poruka vjernosti i ljubavi velikom vođi. Od silnih milijardi kredita koje je Jugoslavija tada dobivala od Zapada, uzdržavanje luksuznog života Tita i drugih vrhovnih partijskih vođa, kao Bakarića, Pijadea, Kardelja, Dolanca,..itd. proždiralo je veliki dio tog novca.

Boris Dežulović, jedan od vodećih medijskih boraca protiv hrvatstva iz Soroševske klike, koji redovito, po zadatku piše svoje dosadne propagandne uratčiće u cilju kulturno-revolucionarnog preodgoja Hrvata, nedavno se u jednoj jadnoj kolumni dohvatio raskrinkavanja navodnih najvećih hrvatskih mitova. Međutim, niti Dežulović, niti Tomić, niti ostali razkrinkavači hrvatskih mitova, ne žele se dohvatiti daleko većih i brojnijih jugoslavenskih mitova. A najveći od tih mitova su sigurno brojni mitovi o Titu.

Jedan od mnogobrojnih mitova o Titu je onaj mit, da je Tito bio ugledni svjetski državnik, štovan i od demokratskog Zapada. Ovo je jedan od najtvrdokornijih i ujedno najglupljih mitova koji održavaju jugodebili i u kojega danas još uvijek vjeruju mnogi. Jer, desetljetna propaganda tadašnje jugoslavenske televizije i ostalih medija isprala je ljudima mozak i uvjeravala ih da je Jugoslavija jedna od najvažnijih država na svijetu, a Tito jedan od najvećih i najpoštovanijih državnika.

Tadašnja jugoslavenska propaganda, uvjeravala je ljude i da je takozvani "Pokret nesvrstanih", strahovito važan, važniji i od Sjevernoatlantskog i od Varšavskog pakta, pa i od Ujedinjenih nacija. Pokret nesvrstanih, bio je u stvarnosti, skup diktatora i koljača vlastitih naroda, najgoreg mogućeg šljama. Svi ti Titovi pajdaši, kao i on, svi su bili doživotni predsjednici svojih zemalja. Svi ti mnogi afrički i azijski diktatori, su kao i Tito plivali u luksuzu i živjeli u zlatnim palačama, zabranjivali su u svojim državama višestranačje i ugnjetavali vlastiti narod. Mnogima su ruke bile krvave kao i Titove.

Tito je za Zapad bio jedan takozvani "our bastard" (naše kopile, naš kučkin sin). To je bio pojam sa kojim su Amerikanci nekada obilježavali mnoge diktatore, koje su oni podržavali u doba hladnog rata, po cijelim svijetu, za vlastite interese, a protiv interesa SSSR-a, koji je na drugoj strani imao cijelu plejadu svojih vlastitih diktatora, koje je podržavao po cijelom svijetu. To je tada bio jedan dvoboj dvaju velikih sila za prevlast i utjecaj u svijetu.

Na kritičku primjedbu jednog američkog novinara u to vrijeme, zašto SAD podržavaju tamo nekog latinoameričkog diktatora, iako znaju da je bastard, jedan je američki diplomat tada odgovorio: "neka je bastard, ali naš je bastard". Upravo jedan takav korisni bastard za Zapad, bio je i Tito. Kao i Sadam Husein, kao i Hosni Mubarak i mnogi drugi vojni diktatori u Africi i Latinskoj Americi. Sve njih su SAD i Zapad podržavali sa određenim ciljem. Sadam Husein je Amerikancima dugo godina bio potreban kao brana protiv iranskog utjecaja na Bliskom istoku, sve dok ga nije uhvatila megalomanija, pa se onda zakačio sa SAD. Mubarak, je 30 godina bio korisni bastard Zapada, koji je željeznom rukom sprječavao utjecaj islamskog fundamentalizma i garantirao opstanak Izraela. kao i mnogi drugi arapski diktatori. A Tito je, kao i mnogi afrički i latinoamerički diktatori u doba hladnog rata, Zapadu bio potreban, zbog sprječavanja širenja sovjetskog utjecaja, u našem slučaju, protiv sovjetskog utjecaja na Jadranu i u jugoistočnoj Europi.

Zato je Tito, koji je zapravo po nalogu Kominterne u ratu stvarao komunističku Jugoslaviju, nakon rata, otkačio Staljina i Kominternu i Varšavski blok, a zauzvrat mu je Zapad dao silne kredite, i Zapad je zatvarao oči pred grubim kršenjem ljudskih prava i progonom neistomišljenika od strane Titovog režima.

Jugodebili često ističu,- gle kako su svi veliki državnici dolazili Titu. Pa što. Dolazili su i Gadafiju i Mubaraku. Svi. Bush, Clinton, Schroeder, Sarkozy, Merkel, itd., svi su bili tepali Mubaraku, kako je mudar državnik, kako je pouzdan saveznik Zapada, itd. I desetljećima mu davali silne kredite. Pa ipak kada je narod u Egiptu ustao protiv njega, svi ti zapadni političari koji su ga do jučer hvalili na sav glas, nisu ni trepnuli okom i rekli su da je Mubarak despot i da mora odstupiti. Ili Gadafi. Nakon što se tvrdoglavi i ekscentrični diktator jedno vrijeme u osamdesetim godinama, bio zakačio sa SAD i Zapadom i podsticao neke terorističke akcije libijske tajne službe po Zapadu, kasnije se, zbog trgovine, opet pomirio sa SAD i Zapadom i uspostavio vrlo dobre odnose sa svima. Sarkozy ga je prije samo tri godine bio primio u Parizu sa najvećim počastima i dopustio mu da usred Pariza razapne svoj šator. Svi su hvalili Gadafija. I Obama, i Cameron, i Merkel, i Sarkozy,..itd., jer je sprječavao islamske fundamentaliste i također sprječavao brojne izbjeglice da iz Libije preko mora masovno dolaze u Europu (ono što se sada događa na talijanskom otoku Lampedusa), i k tomu je još lijepo isporučivao nafte Zapadu koliko duša želi.

Da je taj Gadafi istovremeno zatvarao, mučio i ubijao brojne ljude u Libiji, to je Zapadu bilo sasvim svejedno. Ali kad je prije dvije godine izbio ustanak i u Libiji, svojeglavi diktator nije htio odstupiti s vlasti, Zapad je poslao vojne zrakoplove, da pomognu libijskim pobunjenicima i svrgnu Gadafija.

Da je Tito poživio još koju godinu, do kraja osamdesetih, kada je u cijeloj Europi izbio ustanak naroda protiv komunističkih režima, on bi završio onako kao i drugi tadašnji komunistički diktatori i nitko za sa Zapada ne bi trepnuo okom.

Privatna je stvar svakog pojedinačnog hrvatskog pjevača ili bilo koga drugog iz takozvanog šou biznisa, hoće li nastupati u Srbiji. Ali ono nevjerojatno ulizivanje i puzanje po podu pojedinih takozvanih estradnih umjetnika, a i pojedinih hrvatskih sportskih radnika, čim dođu u Beograd, je naprosto jadno i gadljivo. Kao ono nedavno slinjenje ostarjele šlagerske dive Tereze Kesovije.

Nemoguće je zamisliti da u Njemačkoj jedna poznata pjevačka zvijezda kaže da se isplakala za Erichom Honeckerom, nekadašnjim komunističkim diktatorom DDR-a. To bi tamo bio prvorazredni skandal i ta bi zvijezda odmah bila žestoko kritizirana u medijima, i to bi joj jako štetilo u karijeri. Iako je taj isti Erich Honecker u usporedbi sa Titom, bio kao mala zmija šarka u usporedbi sa velikom kobrom.

U Hrvatskoj to prolazi bez gotovo ikakvih reakcija, izuzev na nekoliko neovisnih portala. Tu se vidi koliko je jugodebilizam duboko ukorijenjen u Hrvatskoj i u drugim državama takozvane "regije". Ovakvo skandalozno slavljenje nekadašnjih diktatora nećete naći danas niti u jednoj drugoj bivšoj komunističkoj državi istočne Europe. Samo u Hrvatskoj i ostalim državama "regije", ali daleko najviše upravo u Hrvatskoj.

Nekritičko obožavanje Tita je jedan od glavnih i najgorih simptoma jugodebilizma. Honecker je bio diktator, Brežnjev je bio diktator, Causescu je bio diktator, Živkov je bio diktator, Jaruzelski je bio diktator..., svaki drugi bivši komunistički vođa iz istočne Europe, bio je diktator, samo Tito ne.

Tito je bio daleko najgori i najkrvaviji dikator od sviju komunističkih diktatora u Europi nakon 2. svjetskog rata. Brežnjev i ostali su bili sitnica. Nitko od njih, ni Brežnjev, ni Honecker, pa čak ni najzločestiji, Causcescu nisu odgovorni za toliki broj žrtava kao Tito. Zapadni povjesničari i zapadni mediji su odavno svrstali Tita na listu 20 najvećih zločinaca 20. Stoljeća i pripisali mu nekoliko stotina tisuća žrtava. Te okrutne činjenice tito-romantizmom zaslijepljeni jugodebili potpuno ignoriraju. Njima je krvavi diktator bio dobar. Jer je izgradio državu i jer je "dao ljudima da dobro žive".

Ali ima i onih Nijemaca kojima je i Hitler bio dobar. I Hitler je izgradio državu i podigao zaposlenost i u svoje doba davao narodu sve moguće socijalne povlastice, razvio industriju i gradio velike auto-ceste i učinio mnoge druge stvari. Dakle, zašto ne slaviti onda i Hitlera?

Jednostavno ignorirati koncentracijske logore i ostale zločine? Kao što jugodebili ignoriraju masovne krvave čistke i progone nakon rata, i kasnije, Gole otoke i sve ostalo, za što je bio odgovoran Tito. Ah, da naravno, Tito je bio antifašist i pobjednik u ratu. Ali i Staljin isto, odnosno još veći pobjednik nego Tito. Unatoč tomu što je bio pobjednik u ratu i saveznik Amerikanaca i Britanaca, Staljin se danas svugdje naziva krvavim diktatorom, i svugdje se navode njegovi milijunski masovni zločini, sa kojima je gotovo pretekao svog nekadašnjeg protivnika iz rata, Hitlera i na top listi najvećih zločinaca svih vremena Staljin se svrstao među prva tri.

Zašto dakle nije moguće da se i Tito konačno nazove pravim imenom, kao i Staljin: krvavi diktator i masovni zločinac?

Naravno da će uvijek biti ponekih titonostalgičara, i privatno obožavanje jednog diktatora nije nekomu zabranjeno. Problem Hrvatske je što je titofilija prisutna u cijelom državnom vrhu i dio je državne politike, i zbog te titofilije se cijela država drži kao talac, što smo vidjeli u očajničkom pokušaju obrane Perkovića i udbaške mreže. Da, Milanović je nesvjesno izrekao istinu, onda kada je rekao, da bi se ganjanjem lisice mogao istjerati King Kong. Taj King Kong je upravo Tito i zato oni tako okorjelo sprječavaju izručenje Perkovića. Jer Perković je jedna lisica, koja bi u jednom neovisnom procesu mogla odvesti do King Konga. I tako bi bio razgolićen i raskrinkan cijeli sustav i njegov šef: King Kong Tito. Kao glavna i najveća zvjerka, ali i još puno drugih krupnih zvjerki, svih onih nekadašnjih partijskih vođa CK SKH, stranke od koje je nastao SDP i koji nikada nije presjekao pupčanu vrpcu sa SKH-om.

Ali zapravo, kada malo bolje pogledamo, to slinjenje Tereze Kesovije za Titom nije čudno. Nekadašnje jugoslavenske pjevačke zvijezde bile su prvilegirani sloj, koji je u toj SRJ ostvario sve i živio kao bubreg u loju.

Mnogi od tih zvijezda pjevali su naručene pjesme velikom vođi i Jugoslaviji. Jednu od takvih režimskih pjesama pjevala i Tereza, koja je svojevremeno bila snimila pjesmu "Jugoslavijo, volim te". Ne samo da gotovo nitko od tih silnih zvijezda zabavne i narodne glazbe, za 45 godina, nije nikada rekao ni riječi kritike na račun komunističkog režima, već to nisu učinili, ni zvijezde iz rock glazbe, od kojih se to možda prije očekivalo. Jer rockeri glume rado da su nekakvi buntovnici. Ali ništa od toga. Takozvane estradne zvijezde, bile su privilegirana kasta, koja je uživala u blagodatima Titovog režima i aranžirala se sa njim.

Pjevačica Zarah Leander, ili poznata režiserka Leni Riefenstahl, bile su za vrijeme nacizma i Hitlerove vladavine velike zvijezde i 12 godina uživale blagodati tog sistema, dok je taj sistem istovremeno vršio zločine. Na kritiku nakon rata, su se pravdale da nisu znale za te zločine. Ali što bi bilo da su obadvije kazale, - isplakali smo se za Hitlerom? Pa njima je bilo izvrsno za 12 godina Hitlerove vladavine. Znam, ovakve usporedba Tito-Hitler i komunizam-nacizam, je za jugodebilsku hrvatsku vladajuću kliku i njihovu cijelu medijsku svitu predvođenu EPH-om, blasfemija. I da odmah skaču na noge. Ali moraju se iznositi ovakve "blasfemije", jer fašizam i komunizam su u biti dvije strane jedne te iste vreće. Kada se vreća izvrati na unutrašnju, suprotnu stranu, ona izgleda malo drugačije, ali je to ista vreća.

Bez obzira, koliko se jugodebili trude da komunizam prikažu humanim, on je po surovosti i masivnosti zločina, ravan fašizmu, odnosno još čak i gori.



Davor Dankinić

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... a&Itemid=9

[EdgarFranjul]

Kolumna Miljenka Stojića: Spremni

Utorak, 26 Studeni 2013 23:57 .

Ponovno sam čitao knjigu fra Janka Bubala Apokaliptični dani. Vrijedi se od vremena do vremena podsjetiti kroz kakvo smo vrijeme prošli. Za ne povjerovati! Ljudskost i logika jednostavno su bačeni u stranu. Da o političkoj korektnosti uopće ne govorimo. Pristalice komunizma, napredka, svijeta bez Boga, silom su mijenjali okolinu koje su se uspjeli dočepati. Tko je stršio u stranu jednostavno je bivao ubijen. I sam fra Janko bio je na tom putu. Popravio se nije, ali se spasio Božjom pomoći. Uz ostalo u zadnji tren vraćen je sa stratišta, prošao neljudsku tamnicu usred Ljubuškog. Neki drugi franjevci zaglavili su u tom istom mjestu i toj istoj tamnici.


Čitajući to još bolje shvaćamo svu strahotu riječi trenutnog predsjednika hrvatske vlade Zorana Milanovića. On izusti da poštuje hrvatsku tradiciju, ali da se Hrvatska mora mijenjati. I ostaše te riječi u zraku, a da se demokratični, slobodoljubivi razvikani mediji, kako sami sebe nazvaše, ne pokrenuše. Njima je to prirodno, kao što im je prirodno ovih dana tući po Željki Markić iz udruge »U ime obitelji«. Pobojali se da će Hrvati na referendumu reći da je brak zajednica muškarca i žene. Bože, dokle nas dovedoše ti »napredni«. Moramo dokazivati tako prirodne stvari. Tko nam je kriv kad smo na izborima dopustili da im ode i naš glas. Zaboravili smo što nam kaže naša ljudskost i naše kršćanstvo. Bili smo takvi samo na riječima, ne i na djelima. Sada »kusajmo« tu kašu.


U očima naših naprednih može proći paljenje hrvatske zastave na igralištima, može proći skidanje natpisa u čast mučeničkog Vukovara, ali ne može proći pozdrav starim hrvatskim pozdravom. Za njih je to ustaštvo. Mogli su time proglasiti i zrak koji udišemo. Postojao je i u vrijeme tih ustaša. No, hrvatski narod se ne da. U anketi Jutarnjeg lista, gdje se to ne bi očekivalo, više od 60% ih reče da je »Za dom – spremni« stari hrvatski pozdrav. Zatim više od stotinu tisuća na Facebooku podupri člana hrvatske nogometne izabrane vrste Josipa Šimunića koji je tako pozdravio. A skupilo se već na desetke tisuća potpisa potpore u pismu Fifi koja namjerava kazniti Šimunića, jer i njezini su prsti debelo u svoj ovoj hajci. Trenutni hrvatski ministar Jovanović, koji je nekada svojoj Partiji otkrivao one koji idu na vjeronauk, isprsi se da je on prijavio Šimunića domaćim udrugama, a Zorana Stevanovića i njegovu udrugu »Korak ispred« navedoše da je Šimunića prijavila inozemnim tijelima. Očito se vremena mijenjaju. Nekada su se ovakvi poslovi obavljali u tišini, sada se obavljaju javno i još to mi plaćamo. Velik napredak. Oni su spremni nasilu nas promijeniti. Jesmo li mi spremni to im ne dopustiti?


Hrabri ljudi uvijek idu svojim putem. Jedan je takav Mario Joseph. Nekada je bio imam. Međutim, jedanput ga je netko upitao za neko pojašnjenje o Isusu Kristu, on nije puno znao pa se sam počeo više zanimati za tu veliku ličnost iz Kurana. I na kraju je napustio svoju muslimansku vjeru i postao kršćaninom. Njegova obitelj na to nije blagonaklono gledala. Otac ga je zatvorio u neku šupu i prijetio da će ga ubiti. Počelo je tjelesno i duševno slamanje. Nisu uspijevali. Došao je trenutak odluke. Nož u očevoj ruci je zlokobno sijevao. Međutim, iznenada se okliznuo i ranio se tim istim nožem. Počeo je vikati. U nastaloj gužvi Mario je uspio šmugnuti iz svoje tamnice i spasiti se. Sada više ne smije nazad u svoje mjesto. Propovijeda o Isusu Kristu kojega je pronašao. Jesmo li kao kršćani spremni stati mu uz bok? Koga propovijedamo svojim životom? Napadaju nas kao zadnje balavce, a mi uporno rabimo njihove medije? Preodgajaju nas, a mi uporno ne smijemo nazvati u javnosti Hvaljen Isus i Marija, prekrižiti se u restoranu prije objeda? Činimo li tako nismo dorasli ne samo spomenutom Mariu, nego ni puku iz spomenute fra Jankove knjige. Ne zaboravimo taj su puk komunisti strahovito izranili. Fra Janko piše da je u Drugom svjetskom ratu iz njegove male župe Vitine gdje je službovao nestala desetina pučanstva, sve odreda muškarci u snazi. Manje od jedne trećine od toga broja poginulo je u borbama tijekom rata. Ostale su komunisti pobili poslije. Jesmo li spremni to zaboraviti?


Preda mnom je i članak o Holodomoru ili Gladomoru u Ukrajini, tamo tridesetih godina prošloga stoljeća. Nekako se o tome stidljivo govori, a o nacionalsocijalističkim zločinima na sve strane. Nestalo je između 6 i 10 milijuna ljudi, više nego u holokaustu. Staljin ih je poubijao glađu, za samo jednu godinu. Svjesni Ukrajinci o tome razmišljaju i ne zaboravljaju. Zbog toga ih nazivaju nacionalistima. Međutim, oni su spremni na to. Ukrajina mora živjeti unatoč svim zlima koja su joj nanesena. Jer, ona je domovina, ona je ljepota koja se udiše, ona je majka koju kad naučiš voljeti onda možeš voljeti i čitav svijet. »Napredni« ovo ne znaju. Oni se zanose da se bore za svakog čovjeka, čak toliko da ga uguše tom svojom ljubavlju. Najprije ga dobro opljačkaju, da bi mogli živjeti u slasti. Zločinac Tito izvrstan je primjer za to. Siromašni proleter, a na bogatstvu su mu i šeici zavidjeli. Viktor Orbán, klevetani mađarski predsjednik vlade, ne haje za njihove priče. On voli svoju Mađarsku pa se vratio njezinim korijenima. Brak i obitelj ponovno su tamo na cijeni, vjera također. I društvo im je procvjetalo. Siromašnih polako nestaje, sve se bolje i bolje živi. Koliko je to daleko od trenutne hrvatske stvarnosti te od stvarnosti na Zapadu. I ovamo i tamo jaz između bogatih i siromašnih sve je veći. Što je tih bogatih više, više je siromašnih. Brojke su neumoljive. Mediji će, pak, galamiti protiv Orbána, protiv ovih drugih ne će.


Još malo pa ćemo vidjeti kako će završiti ovaj referendum glede braka u Hrvatskoj. Trenutne političke elite digle su se na zadnje noge da ne uspije. Dok čitam fra Jankovu knjigu i dok razmišljam o sadašnjim okolnostima, sve se više uvjeravam da je stanje jednako. Političari su dobili domaću zadaću i trebaju je odraditi. U vrijeme koje fra Janko opisuje to je izgledalo ovako. Prvi tzv. višestranački izbori u Jugoslaviji. Mjesec je studeni 1945. Dvije su glasačke kutije u Vitini. Ona frontovska ili komunistička i ona Hrvatske republikanske stranke. Drvene su pa kuglice ubačene u njih itekako zvone. Puk nesmiljeno puni ovu drugu. Onda dođoše drugovi u »limuzini«. Uzeše kutije, istjeraše sve van. Frontovska kutija donese svojima 99,9% glasova. Na temelju ovakvih izbora 29. studenoga 1945. »jednodušnom odlukom naroda« bi proglašena Federalna Narodna Republika Jugoslavija. Hoće li tako biti i ovih dana? Tajna središta moći koja stoje iza sve ove galame ovih dana spremna su na to. Budimo i mi spremni u tome ih spriječiti. Prestanimo biti samo pasivni protivnici režima oko nas. Postanimo oni aktivni, preuzmimo sudbinu u svoje ruke. Oni su se toga pobojali, jer bi inače bili tiši. Hvala im što su nas barem djelomično probudili.


Za razliku od nas HRT je izgleda spreman na sve. Najnovija stvar je da ukida dopisništva u Mostaru i Sarajevu. Fućka se njima za njihovu zakonsku obvezu da se kao javna tv brinu za hrvatski puk ma gdje da je. Njima Hrvati u BiH i Hrvati diljem svijeta smetaju. Previše vole razmišljati svojom glavom, ne žele provoditi partijske naredbe. I što drugo nego ih otpisati. Gledajući s jedne strane nije ni tolika šteta. Tako su to traljavo radili, tako su sputavali novinare iz ovih svojih dopisništava, da je to bilo sramotno. S druge strane, nije HRT njihovo osobno vlasništvo da s njim mogu raditi što ih je volja. Sada je prilika da se pokažu ovi iz oporbe. Ako ne, onda nas ni oni nisu sposobni voditi.


U novije vrijeme vođom se zaista nametnuo papa Franjo. Moramo o tome još govoriti jer su ga protivnici spremni iskoristiti ako se dadne. Sada kao mutavi ponavljaju da je nekakav progresist, da nema ništa protiv homoseksualaca, da voli sirotinju, da... Namjerno su pomiješali puno toga istrgnuvši neke njegove riječi iz konteksta. Takvi su oni. Laž im je nešto prirodno. No, mi poslušajmo onoga pravoga papu Franju, onoga koji je spreman prići svakom čovjeku uvijek pritom ostajući svoj. Oni to nisu sposobni shvatiti, budimo, dakle, mi.


Miljenko Stojić


http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=333

[EdgarFranjul]

Koliko još dugo Hrvati mogu trpjeti teror netolerantne, fašističke ljevice?

.Subota, 07 Prosinac 2013 09:11 gosti ..Tweet .


Najprije treba reći ono što je u ovoj zemlji svakome jasno, bio on 'progresivan' ili neprogresivan, što god to značilo, ne postoje ozbiljne podjele u Hrvatskoj, barem ne kada je u pitanju referendum o braku i ono što takav jedan referendum predstavlja. Naime, ukoliko imate dvije trećine hrvatskih građana na jednoj strani te jednu trećinu građana, uključujući i ratno-profiterske medije, na drugoj strani onda samo totalni idiot može tvrditi da u Hrvatskoj postoji 'podjela'.

Nažalost, takvih idiota ima danas na hrvatskim fakultetima, neki ih zovu profesorima, ima ih, i to jako puno, u hrvatskim medijima, zabunom ih hrvatski građani zovu novinarima, iako je pravi naziv za takve idiote ideolozi. Dakle, to su falsifikatori. Naravno, tvrdnje hrvatske fašistoidne ljevice o podjeli unutar hrvatskog društva isključivo su konstruirane kao namjerne podvale ne bi li si fašistička, netolerantna, ljevica dala važnost koju objektivno ne zaslužuje i nema. Naravno, pritom ne mislimo na čitavu hrvatsku ljevicu, mislimo prije svega na onaj netolerantni, fašistički dio ljevice koji se jasno profilirao posljednjih dvije godine a do izražaja došao tijekom kampanje koja se veže uz referendum o braku, kao i o najnoviju inicijativu glede referenduma o ćirilici.

Hrvatska fašistička ljevica ne preza od laži, od podvala, kao osnovnih 'oruđa' u ratu s hrvatskim antifašizmom, tekovinama antifašističkog Domovinskog rata te hrvatskim braniteljima koji su Domovinski rat iznijeli na svojim leđima. Što vi imate u Hrvatskoj kada imate novinare, a koji su ujedno bivši ili sadašnji fašisti, koji branitelje, dakle, one koji su stvarali hrvatsku državu, optužuju za državni udar te ih uspoređuju s četnicima, koljačima i dokazanim fašistima? Dokle će većinska Hrvatska tolerirati ispade hrvatske fašističke ljevice? Umjesto marginalizacije nakon prijateljskih riječi utjehe, a poslije oslobođenja hrvatskih generala Gotovine i Markača, između Zorana Pusića i fašističkog otpadnika, Save Štrbca, Zoran Pusić dobio je dodatni medijski prostor za raspirivanje mržnje, netolerancije te širenje dezinformacija o Domovinskom ratu... Hrvatska jednom mora raščistiti sama sa sobom i ozbiljno se, kroz institucije, suočiti s vrlo opasnim fašizmom koji više nije ni puzajući nego se pretvorio u utrku koju inače voze bolidi Formule 1.

U Hrvatskoj moderni fašisti otvaraju frontu prema katolicima, općenito vjernicima, kada vi imate imbecile, a koji su ujedno i nekakvi novinari te vlasnici medija, koji na društvenim mrežama tvrde da je 'jedina potreba Crkve je*at dječicu' onda vi imate posla s dvije vrste ljudi... Ili su poremećeni, ili se pak radi o potencijalnim fašistima koji tumaraju Hrvatskom poput atomske bombe koja bi svaki trenutak mogla eksplodirati. Nažalost, veći dio netolerantne Hrvatske, a takva je, dakako, u manjini, dolazi iz medija ili s hrvatskih sveučilišta. Govor mržnje kojim se služe neki profesori, dekani ili 'obični nastavnici' pomalo podsjeća na prednacističko vrijeme u Njemačkoj prije osamdeset godina. Lov je otvoren, ugroženi su svi koji se odbiju asimilirati.

Nažalost, kako je Hrvatska krajnje čudna zemlja, država u kojoj i nemoguće stvari preko noći postaju moguće, Hrvati fašizam financiraju dobrim dijelom iz vlastitih džepova, dok u fašizaciji Hrvatske sudjeluju čak i neki akteri vladajućeg režima, poput Nenada Stazića iz SDP-a ili 'mladog katolika' Spremića, pogađate, opet člana partije. Hrvatska je na prošlom referendumu o braku jasno rekla NE takvoj vrsti fašizma, pritom, ponovimo još jednom i tako koliko god treba, ne mislimo na obične hrvatske građane, međutim, fašizam je metastazirao i prilagodio se novim okolnostima života u Hrvatskoj. Hrvatska je trenutno suočena s najvećim ekstremizmom još od vremena velikosrpske agresije. Dokle? Kolika je zapravo cijena šutnje?

http://www.tinolovka-news.com/vijesti-h ... ke-ljevice

[EdgarFranjul]

Hrvatska de facto plaća ratne reparacije Srbiji


Objavljeno Ponedjeljak, 09 prosinca 2013 18:00



Bolesni nerazmjer između srbijanske i neojugoslavenske propagande u Zagrebu u usporedbi s davanjima hrvatskih porezni obveznika


Nakon srpskih optužbi o cvjetajućem antisrpstvu u Hrvatskoj, gdje su mahom svi incidenti zapravo potaknuti iz Zagreba nasilnim uvođenjem ćirilice u Vukovaru i sa Srbima nemaju stvarne veze, hrvatska Vlada reagirala je zanimljivim dokumentom. Iz tog dokumenta, o kojem danas pišu hrvatski mediji, jasno je koliki je nerazmjer između tretiranja pojedinih izbjegličkih skupina u raznim državama nastalima raspadom bivše Jugoslavije, i koliko to već sad sve zapravo hrvatske porezne obveznike košta.


Tako se saznaje kako se u Hrvatsku vratilo više od 133.000 pripadnika nacionalnih manjina, od kojih je većina srpske nacionalnosti, 93.969 povratnika iz Srbije, 14.362 povratnika iz BiH te 24.955 povratnika iz hrvatskog Podunavlja.


Pri tome hrvatska vlada naravno ne spominje minoran broj hrvatskih povratnika u Republiku Srpsku ili u dijelove Bosne i Hercegovine gdje Bošnjaci-muslimani čine većinu. Također, ne spominje se ni kakav je odnos prema hrvatskoj manjini u Republici Srbiji.


Nadalje, saznaje se kako je Republika Hrvatska od rata uložila 5,5 milijardi eura proračunskih sredstava te obnovila oko 150.000 stambenih jedinica. Ne spominje se u vladinom dokumentu, međutim, koliko su drugi po tom pitanju učinili, primjerice u Bosni i Hercegovini, kao ni doprinos međunarodne zajednice svemu tome. Usput, 5,5 milijardi eura je dva puta više nego što Milanovićeva vlada planira uprihoditi od tzv. monetizacije hrvatskih autocesta.[/color]


40.000 mirovina se isplaćuje u Srbiju

U vladinom dokumentu navodi se i kako će u sklopu Regionalnog stambenog programa Hrvatska osigurati još novih 120 milijuna eura, od čega će više od 90% osigurati iz hrvatskog proračuna i fondova EU za stambeno zbrinjavanje 3541 obitelji. Zbrinjavanje 2747 obitelji odnosi se, kaže vlada, na stanarsko pravo, iako to nepostojeće stanarsko pravo nikome drugom, osim Srbima koji su potpuno dragovoljno napustili Republiku Hrvatsku, nije retrogradno priznato.


Također, saznajemo iz dokumenta hrvatske vlade kako hrvatski porezni obveznici i u ovom trenutku mjesečno isplaćuju više od 40.000 mirovina u Srbiju. Ako za prosječnu mirovinu koja odlazi u Srbiju uzmemo da je tek 200 eura, to mjesečno iznosi šezdesetak milijuna kuna, što je približno tri put više od mjesečnom trošku prijevoza koji za prosinac ne će biti isplaćen prosvjetarima.


Eto, tako da se sad crno na bijelome i službeno zna koliko je hrvatsko društvo profašističko, neoustaško, homofobno i antisrpsko. Hvala vladi Republike Hrvatske na svemu.


http://www.hkv.hr/vijesti/domovinski-ra ... rbiji.html

[EdgarFranjul]

Ima li intelektual(a)ca u avionu?

Pojam “intelektualac” imao je tijekom povijesti dvostruko značenje. S jedne strane označavao je ljude koji su svojim umnim radom stvarali tekovine onog što danas nazivamo civilizacija. Takva skupina ljudi proširivala se novim „članovima“ – nekad su intelektualci bili uglavnom svećenici i govornici, no definicija se kroz stoljeća proširila i na teologe, profesore i umjetnike. Kroz proteklih 300 godina ovoj su se skupini priključili humanisti, znanstvenici i drugi.

Nije međutim pojam „intelektualac“ korišten tijekom čitave povijesti, već se on pojavio tek u 19. stoljeću. Točnije, 1898. godine pojavio se u listu L’Aurore tekst naslova „Manifeste des Intellectuels“ čiji je autor bio francuski državnik Georges Benjamin Clemenceau.

Drugo značenje koristilo se za ljude koji su javno djelovali kao moralna i humana snaga društva, ili prevedeno u današnje pojmove, filozof koji prodaje pamet i maglu kakvih ima na pretek, a čija je temeljna karakteristika „samoprozvanost“. Čini se da je danas poželjno biti intelektualac, i to iz više razloga. Jedan je taj prirodni osjećaj da ste bolji i pametniji od drugih. Ako vas društvo prepozna kao intelektualca, tada ćete ovisno o osobnom moralnom stupnju biti u mogućnosti iživljavati se nad onima koje percipirate kao nižu vrstu, ili ćete tu osobinu koristiti za dobrobit društva. Poželjno je biti intelektualac i kako biste mogli u džep pospremati više novaca uz manje truda, a takva karakterizacija pogodno je tlo da obrazujete to neuko društvo svojim, dakako ispravnim, svjetonazorom.

Budući da svako stoljeće donosi svoje ideje, od kojih glupe obično brzo propadaju i odlaze u zaborav, tako je i ovo stoljeće donijelo jednu novost. Kako biste postali intelektualac u današnje doba, ne trebate biti školovani, ne trebate biti načitani, ne trebate biti inteligentni niti uspješni. Ne trebate dakle ostaviti nikakav trag iza sebe. Sve (ili barem neke) dosadašnje karakteristike intelektualca odlaze u vjetar.

Sebe ne smatram intelektualcem što mi ne pada naročito teško, uzevši u obzir tko si sve danas pripisuje taj pojam. Ne vjerujem da je na meni da ovaj pojam vratim njegovoj izvornosti, niti vidim da bi to na bilo koji način bilo moguće. Vjerujem da je ovo vezano uz “onu gomilu prosječnih i nedarovitih ljudi koji su i inače uvijek spremni da sebe i sve svoje uzdižu i precjenjuju,“ o kojima govori Ivo Andrić. Kako je ta gomila obično vrlo glasna (jer neuki čovjek obično misli da glasnoća pojačava snagu argumenta), pojmu „intelektualac“ napravljena je nepopravljiva šteta.

Ova šteta događa se doduše na široj razini, ali ne i u društvu pravih intelektualaca gdje taj pojam jedino dolazi do izražaja. To je ostalom kao da se brinete kako će vašu vrhunsku glazbenu izvedbu ocijeniti nedaroviti glazbeni kritičar.

Međutim, nova vremena donose nove klasifikacije i definicije, pa prema nekim gledištima brak može označavati zajednicu dva muškarca ili dvije žene, dijete više nije samo dar Božji već i proizvod kojeg možete naručiti poput novog televizora i pričekati dostavu, itd. Naš razmatrani pojam također je dobio dodatak definiciji, odnosno pojam intelektualac dobio je i treće značenje. Navedeno možda i ne bih primijetio (ili ne do te razine da bih o tome pisao), da me nekadašnja poznanica nije prozvala zbog mojeg zalaganja za definiciju braka kao zajednice muškarca i žene. Kao glavni argument ista je osoba iskoristila veliko čuđenje nesrazmjeru između mojeg tobožnje visokog intelekta i navodne zatucanosti koja utječe na zdravo prosuđivanje.

Uz pojam „fašist“ kojim ljevičari po kratkom postupku iz svake rasprave isključuju sugovornika koji bi kvalitetnim argumentima mogao narušiti opće prihvaćeni ljevičarski konsenzus oko neke teme, javio se u raspravama i pojam „intelektualac“.

Oduvijek sam smatrao da budalu ne čine nizak kvocijent inteligencije, nepismenost, nizak stupanj naobraženosti ili drugi faktori, već lakomisleno prihvaćanje svega za što netko ustvrdi da je ispravno. Upravo zbog te činjenice, usprkos njihovom osjećaju nadmoći i razbacivanju pojmom intelektualac, vjerujem da nikada nije u društvu postojao toliki nesrazmjer između osoba koji se nazivaju intelektualcima te onih koji to zaista jesu. Priznajem da sam impresioniran kad vidim koliki maturanti, brucoši i vječni studenti sebe smatraju intelektualcima.

Uistinu nije potrebno napraviti opsežno istraživanje kako biste objasnili i treću definiciju intelektualca – to je osoba koja obično bez ikakvog kritičkog pristupa objeručke prihvaća sve tekovine modernog liberalizma. Drugim riječima, ne možeš biti intelektualac ukoliko tvoj životni svjetonazor nije liberalan, što će reći da smatraš ispravnim sve što ti nametne polupismena i slobodarska ljevičarska klika. Ili u praksi – moraš biti ateist ili agnostik, ljevičar, zalagati se za gay prava, itd. U suprotnom, ti možda jesi intelektualac, ali s greškom, odnosnom tom sitnicom koja te priječi da postaneš punokrvni pripadnik moderne intelektualne elite.

Upravo je ovo zamka u koju su upali mnogi mladi ljudi, posebice studenti. Iako oni sebe olako i bez ikakve valjane podloge prozivaju intelektualcima, realnost je na sasvim suprotnom kraju. Jer slijepo prihvaćanje trendova i smatranje istih ispravnima isključivo zbog njihovog modernizma, upravo je osobina tupog čovjeka, nikako intelektualca. Stoga je i na posljednjem referendumu čest upit prema zagovornicima bio: „Pa kako kao intelektualac možeš biti „ZA“?“

Floskula „na mladima svijet ostaje“ s kojom se nisam slagao niti kad sam bio maturant ili brucoš, u ovim vremenima posebno dolazi do izražaja. Jer jadnog li društva, jadne li države i jadnog li svijeta koji ostaje na mladim liberalnim intelektualcima.


- See more at: http://bbird.me/ima-li-intelektualaca-u ... 7IPe3.dpuf

http://bbird.me/ima-li-intelektualaca-u-avionu/

[EdgarFranjul]

Tuđmanov duh na komemoraciji Nelsonu Mandeli

Zašto je Nelson Mandela percipiran kao svetac, a Franjo kao "krivousti ljigavac", iako su sličnosti među njima frapantne, a razlike uglavnom u korist Tuđmana?

Istog dana kad je u Južnoj Africi ispraćen Nelson Mandela, ikona borbe protiv Apertheida u Južnoj Africi, navršilo se 14 godina od smrti Franje Tuđmana. Događaju u Johannesburgu je nazočilo preko sedamdeset državnika i svi koji misle da nešto znače na ovoj planeti, uključujući Ivu Josipovića. Utemeljitelja institucije koju predstavlja se nije udostojio spomenuti niti jednom riječju. Sjetili su ga se uglavnom aktivisti građanske akcije, ti mladi zagrebački kulturnjaci koji su tim povodom naumili održati nekakav performance koji je, u skladu s visokim civilizacijskim standardima koje zastupaju, uključivao istresanje svinjskih crijeva i iznutrica po trgu, kako ga oni zovu, "republike".

Nije lako naći dvije osobe čiji je životopis toliko sličan, a da ih svijet tako različito percipira. Obojica su bili politički zatvorenici i neprijatelji nedemokratskog režima. Obojica su bili intelektualci. Obojica su dobar dio života proveli u egzilu, pripremajući povratak i borbu za nezavisnost. Obojica su se borila prije svega za to da njihov narod ne bi u vlastitoj domovini, u kojoj je većina, bio narod drugog reda, za to da njihova zemlja ne bude ni spram koga u stvarnom ili prikrivenom kolonijalnom odnosu: Južna Afrika spram Nizozemske, Hrvatska spram Beograda i Jugoslavije.

Obojica su imala protiv sebe manjinu od desetak posto lojalističkog stanovništva u domovini - Bura, odnosno domicilnih Srba. Niti jedan slobodu nije dobio bez borbe. Mandela je osnovao vojno krilo ANC-a, Afričkog Nacionalnog Kongresa, nacionalističke organizacije koja se borila protiv apartheida uglavnom nasiljem, Tuđman je osnovao ZNG, a kasnije i Hrvatsku vojsku. I na kraju, obojica su na vlast došla na prvim općim i demokratskim izborima ikad održanim u svojim državama, za čije su održavanje dobrim dijelom sami zaslužni.

Ipak, Tuđmanov pogreb nije nimalo ličio Mandelinom. On je uvijek ostao nacionalistički sumnjivac ne samo za svijet, nego i za dio svog naroda, dok je Mandela ikona borbe protiv rasizma. I dok u Južnoj Africi nema niti jednog Xhose niti Zulua koji bi vam rekao da im je u apartheidu bilo bolje, kuknjava za Jugoslavijom jednostavno para uši u Hrvatskoj. Dok je jedan dobio Nobelovu nagradu za mir, drugi je često označen kao "krivousti ljigavac" i "ratni zločinac" koji eto nije završio u Hagu zajedno sa svojim generalima, suučesnicima "zločinačkog pothvata", samo zato jer je na vrijeme umro.

Koliko je takva percepcija zasnovana u stvarnim razlikama? Pročitao sam zadnjih dana nekoliko apologetski intoniranih članaka u domaćim novinama o Mandeli, u kojima piše da, dok nije završio u zatvoru, u napadima ANC-a "gotovo nitko nije poginuo" i da se "protivio napadima na civile", što je zanimljiva konstatacija kad se stavi u kontekst s, recimo, Zvonkom Bušićem u čijoj akciji također "gotovo nitko" nije poginuo, tek eto jedan policajac i to ne namjerno. Kasnije je njegov ANC počeo napadati i civile, no, kažu novine, nije on tome kriv, "nije to odobravao i nije sudjelovao ni u jednom krvoproliću". Sudjelovati, naravno, nije niti mogao iz zatvora. Ipak: 1985., u doba najžešćih napada ANC-a na civile, vlasti mu nude izlazak iz zatvora u zamjenu za odricanje od nasilja. Mandela odbija.

Glavna meta ANC-a nisu bili bijeli rasisti. Naprotiv, većina žrtava su bili crnci, politički suparnici koji ili nisu podržavali ANC, ili su surađivali sa apartheidskom vlašću. Najčešći način ubojstva je bio zastrašujuć i dijaboličan: stavili bi im automobilsku gumu oko vrata, polili ih benzinom i zapalili, to se zvalo "necklacing" (fotografija).

FullImage.jpg (53.38 KiB) Viewed 6287 times

Winnie Mandela, dugogodišnja supruga Nelsona Mandele, vodila je uspješnu kampanju za popularizaciju Mandele i njegove borbe na zapadu, ali iza imagea svetice se krila opasna žena koja je vodila stranačku tajnu policiju, rukovodila ubojstvima i vrlo nasilnim, gestapovskim ispitivanjima ljudi u čiju je lojalnost sumnjala, a među ubijenima su se znala naći i djeca. 1991. godine je osuđena na 6 godina uvjetne kazne zbog sudjelovanja u ubojstvu 14-godišnjaka koji je navodno bio policijski doušnik. Ipak, to nije spriječilo Winnie, od koje se Nelson 1996. razveo, dijelom i zbog pritiska javnosti u kojoj je postala nepopularna, da se u utorak pojavi na komemoraciji, među uvaženim gostima.

Sjećate li se Ankice Tuđman? Sjećate li se njenog krimena: na računu je imala dvjesto tisuća maraka životne ušteđevine, navodno od Franjinih autorskih honorara. Što i ne bi bio čudan iznos za nekog tko je 1990. u Hrvatsku došao s BMW-om s 12 cilindara, poklonom američkih Hrvata, tada jedinim takvim u državi (danas takav vozi svaki bolji kamatar), koji je imao ogromna sredstva dijaspore na raspolaganju i čije su se knjige devedesetih, ruku na srce, prodavale kao pereci, ako ni zbog čega ono da bi popunili mjesto na policama s kojih su Hrvati u strahu od nikad provedene lustracije masovno pobacali Titove monografije.

Slično je prošao i Tuđman: dok se njemu svaka riječ vagala, izvlačila iz konteksta i izvrtala u režiji udbaških novinara, Mandeli se "u ime borbe protiv rasizma" gledalo ne samo kroz prste, nego kroz koješta. Himna ANC-a sadrži stih "Dubula iBhunu" - "Ubij Bura", a to je i povijesni slogan ANC-a. ANC je uvijek tvrdio da je "Shoot the Boer" vitalni dio njihovog borbenog naslijeđa, dok bijeli farmeri, "Buri", tvrde da se radi o pozivu na genocid. "The Guardian" je 1. studenog ove godine objavio da je ANC obećao da će prestati pjevati "ubij farmera", ali pitaju se jesu li motivi stvarno smanjenje rasnih tenzija ili se tek radi o sukobu između dva lidera ANC-a, Jacoba Zume i prognanog Juliusa Maleme.

Opet, spram toga mrski Thompsonov "govor mržnje" oličen u poviku "Za dom spremni" na početku pjesme "Čavoglave" i priča o paljenju dva - tri srpska štaba djeluje posve bezazleno. No, domaća se novinarska elita potrudila nazvati svakog gradonačelnika svakog grada u Europi u kom je MPT ikad trebao nastupiti, i zastrašiti ga u dovoljnoj mjeri da otkaže koncert tog "ustaškog smutljivca".

I na kraju, Tuđmanu se često stavlja na dušu da nije demokratizirao zemlju, "da je sve rasprodano i opljačkano": Mandelu se slavi kao izbavitelja od kolonijalizma. No, letimičan pogleda na brojke pokazuje: u Južnoj Africi, nekoć najbogatijoj i najuređenijoj zemlji na kontinentu, danas cvjeta korupcija, caruje kriminal, a zemlja se guši u nasilju. Pravne sigurnosti nema, a naročito su na udaru bijeli farmeri koji su često žrtve pljački, ubojstava, nasilja na koje se vlasti, izgleda, ne obaziru previše niti se trude zaštititi ih. "Pravo im budi", nekakav je generalni stav i zapadne javnosti impregnirane filmovima poput "Jango unchained", spremne opravdati svako nasilje protiv "zlih bijelih ljudi". Odmah po dolasku Mandele na vlast, izbio je plemenski rat između dva najveća plemena, Zulua i Xhosa.

Bilanca vladavine ANC-a je zapravo prilično loša, nekoć siromašna susjeda Botswana je prešla po standardu Južnu Afriku. Socijalne razlike su među najvećima na svijetu. Uzak krug ljudi iz vodstva ANC-a vodi državu mimo demokratskih pravila, bogateći se preko mjere, dok ekonomija na očigled propada. Istina, standard se jest nešto povećao zadnjih dvadesetak godina, no rast nije naročit i manji je nego u drugih afričkih država.

Iako se i Tuđmanu i te kako može staviti na konto to što ne samo da nije zaustavio korupciju, nego ju je neizravno kao i Mandela i poticao iako sam u nju nije bio upleten, rezultati Hrvatske su bitno drukčiji. Unatoč mitovima o bajnom standardu, Hrvatska je kraj 1990. dočekala u popriličnom ekonomskom rasulu, s propalom ekonomijom koja nije imala što tražiti na zapadnom tržištu, a istočnog više jednostavno nije bilo. Kratke nade koje je dala Markovićeva vlada na krilima svježeg američkog kapitala i oprosta dugova nisu dugo trajale. Današnja Hrvatska je ipak mnogo uređenija zemlja, uza sve svoje demokratske i pravosudne deficite, od one koju je naslijedila.

Ipak, malo je Hrvata koji će vam to priznati. Za Južnoafrikance je to pak pitanje ponosa: reći da su bijelci u ičem bolje vodili zemlju, značilo bi zapravo priznanje vlastite inferironosti. Kao što je zapravo podvala da je u "Jugi sve bilo bolje", unatoč brojkama koje jasno govore da skoro ništa nije bilo bolje: time se zapravo poručuje, "Hrvati, vi niste u stanju sami upravljati svojom državom i bolje je da to prepustite onima u Beogradu, oni znaju bolje".

Za svijet je ipak prilično jasno zašto više cijeni Mandelu i elegantno prešućuje sve njegove mane, do te mjere da mu je unatoč terorističkoj prošlosti dodijelio Nobelovu nagradu za mir. Javno dovesti Mandelu u pitanje apsolutna je blasfemija u svijetu u kom je rasizam proglašen nečim najnegativnijim što postoji. Za Mandelu, više nego za ikog, važi ona makijavelistička da "cilj opravdava sredstvo"; pa će mu se progledati kroz prste za ponešto spaljenih "izdajica" umotanih u auto gume, i za to što je, otkad je ANC na vlasti, maltene otvorena slobodna sezona lova na bijele farmere, koji iza elektrificiranih ograda strahuju za život ukoliko već nisu pobjegli. Jasno mi je i zašto Tuđmana ne gledaju baš naročito dobro: on je morao borbu za nacionalnu emancipaciju odraditi s gotovo stoljećem i pol zaostatka od ostatka Europe koja je to većinom odradila 1848. U međuvremenu, čitava stvar je poprimila posve druge konotacije.

No ipak, ne mogu se ne zapitati, kako bi aktivisti Građanske akcije reagirali da HDZ kao svoju službenu himnu i moto uzme stihove, po uzoru na ANC, "Ubij Srbina"?


http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/ ... ndeli.html

[Fratt]

[BorisVasiljevic]

Dnevno.hr izvorni članak

Sedmero Hrvata 'bježi' na Mars: Crveni planet i Hrvatska su slični, ali na njemu nema Milanovića, Karamarka i ekipe!



Hrvatska se trenutno ne razlikuje puno od Marsa. Barem figurativno. Mars je velika pustinja. Hrvatsku su opustošili političari i tajkuni. Prosječna temperatura na Marsu je debelo ispod nule: -63 stupnja Celzijusa. Računi prosječnog Hrvata također su u debelom minusu.

Iz NASA-e nam stalno stižu novi podaci o mogućem životu na crvenom planetu. Bakterija ova, dokaz o vodi onaj. Uskoro će se to sve promijeniti – na Marsu će sigurno biti života i to onog ljudskog. Već 2025. ljudi iz cijelog svijeta mogli bi započeti s kolonizacijom Marsa.

Za ovaj smioni podvig prijavilo se i sedam Hrvata. Oni su među 200.000 ljudi iz cijelog svijeta koji žele postati pionirima zemaljske kolonizacije svemira. Najmlađa među njima je 26-godišnja Marta Velnić, a najstariji 45-godišnji Denis Ivančić.

Iako su njihovi motivi vjerojatno drugačiji, možemo se našaliti i reći – oni su shvatili gdje je bolje. Iako, Hrvatska se trenutno ne razlikuje puno od Marsa. Barem figurativno. Mars je velika pustinja. Hrvatsku su opustošili političari i tajkuni. Prosječna temperatura na Marsu je debelo ispod nule: -63 stupnja Celzijusa. Računi prosječnog Hrvata također su u debelom minusu. Marsovi sateliti Fobos i Deimos u prijevodu se zovu Strah i Teror. Hrvatsku godinama teroriziraju političke elite od kojih strahujemo.

Ukoliko budu izabrani, Hrvati će morati proći sedmogodišnju obuku. Uopće ne sumnjamo da će biti među najboljima. Američki stručnjaci čudom će se čuditi kad shvate da su Hrvati sjajno prilagođeni na život bez luksuza. Kada se neki John iz Texasa ili Lars iz Osla požali da bi sad baš pojeo biftek kao svake nedjelje, Hrvati će se sjetiti onog puta prije 15 godina kada je došao stric iz Njemačke, kada su imali prilike probati ga prvi i jedini put.

Iako smo već pokazali koliko su daleki, beživotni, pustinjski planet i Hrvatska figurativno slični, Mars ima veliku prednost – na njemu neće biti Milanovića, Josipovića, Karamarka i ostale ekipe koja nam život u ovoj zemlji čini – nepodnošljivim.

[EdgarFranjul]

Željko Primorac: Zašto Hrvati ne ruše vladu koja ih vodi u propast?

Utorak, 17 Prosinac 2013 10:00

Prema natpisima u medijima i analizama pojedinih ekonomskih analitičara Hrvatsku u nekoliko narednih godina očekuje novi val otkaza, prema nekim informacijama čak 100.000 novih otkaza. Pritom vladajuća Kukuriku koalicija reže prava nastavnika, liječnika, branitelja, umirovljenika, policajaca i vojnika.



U zemlji je registrirano 360.000 nezaposlenih osoba, državu svake godine napusti 15.000 mladih u potrazi za zaposlenjem i egzistencijom, svake godine umire 15 tisuća stanovnika više nego se rađa. Ukratko, opstanak države i njeno funkcioniranje potpuno je ugroženo. Nakon niza katastrofalnih pokazatelja o stanju u društvu potpuno je suvišno osvrtati se na vladina predizborna obećanja i laži kojima su obmanule mase zasićene korupcijom, neimaštinom i nepotizmom.

Međutim, ono što zabrinjava je činjenica što Hrvati nisu na ulicama, zašto ne ruše vladu koja im sve čvršće steže omču oko vrata? Pogledamo li naše susjede Mađare i Talijane koji su masovnim prosvjedima znali prisiliti nesposobne vlade na raspisivanje prijevremenih izbora, Hrvati se čine kao polaznici nižih razreda pučke škole demokracije. Možda je prikupljanje velikog broja potpisa za dvije referendumske inicijative bio svojevrstan bunt protiv vlade i odušak građanima koji su bijesni, ali još uvijek nisu spremni svoje nezadovoljstvo pokazati u većem broju na ulici.


Povremeni prosvjedi nezadovoljnih društvenih skupina na Markovu trgu više djeluju kao predstave amaterskog kazališta nego kao organiziran socijalni bunt protiv nesposobne vlade. U ovim povremenim prosvjedima jasno se vidi sva bijeda hrvatske sindikalne scene i ne postojanje solidarnosti između različitih društvenih skupina. Ne postoji solidarnost između branitelja i radnika, poljoprivrednika i umirovljenika ili nastavnika i radnika. Razjedinjenost pojedinih društvenih skupina unutar same skupine ili između sastavnica društva sustavno se potiče upravo iz razloga kako ne bi došlo do kanaliziranja nezadovoljstva u jednoj grupaciji koja može predstavljati ozbiljnu političku prijetnju vlasti.


Drugi važan razlog zbog kojeg ne dolazi do organiziranih prosvjeda protiv aktualne vlasti je pasivno držanje oporbenih stranaka. U razvijenim demokracijama sastavni dio političkog života je javno svrstavanje oporbenih političkih grupacija, pretendenata na vlast, uz nezadovoljne društvene skupine. Sasvim normalna demokratska pojava je poziv čelnika oporbenih stranaka vlastitom članstvu da se pridruži prosvjedima protiv nesposobne vlade. Međutim, u Hrvatskoj bi se takav poziv, zbog terora režimskih medija, lako mogao protumačiti kao poziv na državni udar. To se uostalom već dogodilo u Vukovaru kada je mirno okupljanje nezadovoljnika ispred kolone državnog vrha protumačeno kao puzajući državni udar. Unatoč opasnosti od političke diskvalifikacije društvena uloga političke oporbe je demokratskim putem, pa taman i prosvjedima, rušenje nesposobne vlasti.


I tako, dok sindikalne vođe imaju neki vlastiti način komunikacije s vlašću, oporba neki svoj put, poljoprivrednici, radnici, liječnici, branitelji i učitelji neki treći put borbe, Kukuriku koalicija i dalje sa smiješkom na usnama galopira u potpuno uništenje hrvatske budućnosti.


Željko Primorac

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=388

[EdgarFranjul]

Revolucionari Josipovićeva kova: Jovanovići i Pusići nikada ovu državu nisu željeli, a kamoli se za nju borili

Naši vlastodršci, umjesto da sa svojom starošću postaju konzervativniji, oni se pretvaraju u stare revolucionare koji provode nove seksualne i ine revolucije, tako protivne velikoj većini hrvatskoga naroda. Jedan iz plejade velikih državnika XX. stoljeća, Winston Churchill, svojedobno je izjavio sljedeće: Tko u vrijeme svoje mladosti nije bio revolucionar, taj nije imao srca. A tko je star, a nije konzervativac, taj nema mozga!

Na prvi pogled radi se o duhovitoj izjavi, ali ukoliko se nad njom samo malo zamislimo, vidjet ćemo kako ona u sebi sadrži puno istine. Pa tko se od nas u mladosti nije bunio protiv zadanih društvenih normi, težio pronalasku životnoga smisla, apsolutu slobode i sl. što se onda izražavalo kroz pripadnost različitim buntovnim ili alternativnim pokretima u glazbi, slikarstvu, književnosti, odnosno umjetnosti uopće.

Tko se od tadašnje obrazovane mladeži, poglavito one studentske, nije bavio analizom aktualnih političkih i društvenih zbivanja te ih pokušavao kritički vrednovati, za razliku od današnje generacije koja svojim većim djelom smisao akademskog života nalazi jedino u zabavi, organiziranim partijima, pijankama i svekolikoj drugoj ugodi koja degradira sve moralne vrijednosti čovječanstva tkane tisućama godina nekom unutarnjom silom u čovjeku samom, a ne despotskim nametanjem kroz krute, obligatorne norme. Ugoda je to koja degradira i sam život i Boga kao Stvoritelja te će u konačnici dovesti do općeg kaosa i izumiranja čovječanstva ukoliko se ono uskoro ne osvjesti.

U hrvatskom društvu, ti zdravi, mladi revolucionari o kojima se govori u uvodnoj rečenici, odgajani su i djelovali 60-tih i 70-tih godina prošloga stoljeća kada su javno dizali svoj glas protiv komunističke diktature, podređenog položaja i ekonomskog izrabljivanja Hrvatske unutar zlokobne tvorevine Jugoslavije i td. Njihov je pravedni bunt brutalno i u krvi ugušen milicijskim pendrecima Titovih jurišnika po hrvatskim sveučilištima, na ulicama i trgovima naših gradova, te ga se nastavilo mrcvariti montiranim sudskim procesima i progonima svih onih koji su se usudili javno nazivati hrvatskim domoljubima ili su samo pjevali Vilu Velebita.

Njihovi su jauci bili nastavak krikova i smrtnoga hropca stotina tisuća nedužnih hrvatskih civila i vojnika nakon završetka 2. svjetskog rata, koji nisu imali pravo na pravedno suđenje i koji su poput divljih zvjeri, u okovima udružene partizansko-četničke mržnje prema svemu hrvatskome, tjerani u kolonama tuge i sramote do konačnog odredišta-jama smrti. Ali jauci i krikovi i prvih i drugih, postali su ona nadljudska snaga i inspiracija nove, treće stasale generacije hrvatskih revolucionara, onog naraštaja ispunjenog hrabrošću, sebedarjem i nepatvorenom ljubavlju za slobodnom Domovinom, koja je s krunicom u ruci obranila i oslobodila novostečenu, tek uspostavljenu neovisnu državu Hrvatsku.

Ti su mladići i djevojke, ali i cjelokupni hrvatski narod, u nikad viđenom jedinstvu domovinske i iseljene Hrvatske, bili za Dom spremni! I zato im tu njihovu ljubav za Domovinu i spremnost na osobnu žrtvu nikada ne mogu i neće moći ukrasti ni razni Josipovići, ni Milanovići, ni Pusići, ni Jovanovići, ni Pupovci, ni čitav niz tzv. nevladinih udruga plaćenih za hrvatsko mrcvarenje, ni partijskih medija i njihovih sponzora iz inozemnih centara moći. Oni nikada ovu državu nisu željeli, a kamoli se za nju borili. A onaj koji nije bio vojnik ne zna što je odanost Domovini i naciji. A ovi nabrojani političari, vojnici nisu bili.

Zapravo, gdje su oni bili prema navedenoj Churchillovoj rečenici? Svi su redom u svojoj mladosti uživali u partijskim sinekurama svojih očeva i majki te bili daleko od revolucionara o kojima veliki britanski državnik govori, a svoje su „revolucionarstvo" dokazivali u salonskom natucanju marksovih i inih komunističkih besmislica. Slijedom logike, iz navedene Churchillove rečenice proizlazi da se u njihovu slučaju radi o ljudima koji nisu imali srca! Josipović je prebirao po notama i sanjao da ga tata preko veze, kao osrednjeg talenta, ubaci na Muzičku akademiju.

Jovanović, koji nam vodi resor prosvjete, tada je pohađao elektrotehničku školu, da bi se partijskim linijama uspio dočepati gimnazijskoga programa te medicinskog fakulteta, a svoju je ljubav prema obrani Domovine pokušao naplatiti dobivanjem specijalizacije. U tome nije uspio pa je tu ljubav vrlo brzo zamjenila mržnja. Stoga je i mogao nasmijan i sa šampanjcem u ruci slušati zaglušujuće salve zvižduka hrvatskoj himni te mirno promatrati paljenje hrvatskoga barjaka na beogradskoj Marakani.

A što reći za Vesnu Pusić, tu vrlu ministricu vanjskih poslova zemlje koju je cijelu svoju revolucionarnu mladost zasigurno željela i sanjala? Možda je najbolje dotaknuti se njene izjave od 18. prosinca o.g. kada je, povodom skorog otpočinjanja srbijanskog pristupnog procesa EU, rekla, ni manje-ni više, nego da će Hrvatska kao preduvjet za početak pristupnih pregovora zatražiti pismenu obvezu od strane Srbije da i dalje poštiva načelo tradicionalne trgovine s Hrvatskom i nakon ulaska u EU. Vrhunska zaštita hrvatskih nacionalnih interesa, nema što! Pa zašto bi Hrvatska uopće reagirala na propagandni protuhrvatski izbljuvak srbijanske diplomacije koji kola stranim ministarstvima inozemnih poslova u obliku tzv. non-paper, o „ugroženosti" srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj? Zašto bi naši vlastodršci postavili javni zahtjev srbijanskim vlastima da nam vrate naš neosporni teritorij na dunavskoj adi, ili pak, službeni zahtjev za prestankom negiranja hrvatske nacionalne manjine-bunjevačkih Hrvata od strane najviših srbijanskih državnih dužnosnika, kao i nesmiljene protuhrvatske histerije u srbijanskom društvu uopće.

Sve bi to trebao biti preduvjet za hrvatsko davanje suglasnosti prijamu Srbije u EU. Ako se želi ući u klub, moraju se poštivati i pravila koja u njemu vrijede, ponavljali su kao mantru slovenski dužnosnici ucjenom blokirajući ulazak RH u EU. U slučaju navedenih hrvatskih zahtjeva Srbiji ne bi se radilo nikakvoj ucjeni kao taktici već o čistim i nedvojbeno jasnim vlasničko-pravnim odnosima zasnovanim na snazi argumentiranih gruntovnih i katastarskih činjenica, kao i snazi općemoralnih i europskih standarda u zaštiti prava manjinskih zajednica. Hrvatski vazal-političari uvijek su defanzivni te reagiraju tek kada nas netko napada, a u zadnje dvije godine kukuriku vlasti, ne rade niti to. Oni šute, prodaju hrvatski nacionalni ponos i troše hrvatsko strpljenje brže negoli se otapaju glečeri na zemaljskim polovima.

I da se opet vratimo Churchillu. Naši vlastodršci, umjesto da sa svojom starošću postaju konzervativniji, oni se pretvaraju u stare revolucionare koji provode nove seksualne i ine revolucije, tako protivne velikoj većini hrvatskoga naroda. Slijedeći logiku velikoga Britanca, iščitavamo da naši političari-vlastodršci nemaju niti mozga! Ako, dakle, oni nemaju ni srca ni mozga, što je tada s nama koji smo ih doveli na vlast i još ih uvijek trpimo?

Autor: Zoran Meter

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/ ... orili.html