Zakon je isti za sve ? Ili nije?

[EdgarFranjul]

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/9 ... bodni.html

'Gospodine Perkoviću, osjećate li se krivim? Ne druže sudija! Dobro, onda ste slobodni!'

Hrvatske generale koji su branili Hrvatsku od velikosrpske agresije domaće je pravosuđe (o)sudilo zbog zapovijedanja "nelegalnim postrojbama", bez materijalnih dokaza i na temelju izjava sumnjivih svjedoka. Perković se barem za svjedoke ne mora brinuti, a njegovo eventualno suđenje u Hrvatskoj koje uporno zagovara premijer Milanović bila bi još jedna pravosudna komedija u režiji nekadašnjih drugova. Poznavajući "neovisnost" hrvatskog pravosuđa nije teško pretpostaviti kako bi prošlo suđenje Josipu Perkoviću na nekom od hrvatskih sudova. Naime, ukoliko Sabor na zasjedanju koje je u tijeku prihvati izmjene "Perkovićevog zakona" ali i ustavne promjene o nezastarjevanju najtežih zločina, otvorila bi se pravna mogućnost koju je toliko puta spomenuo premijer Zoran Milanović da se Perković procesuira u Hrvatskoj.


Istina, da se htjelo to se moglo napraviti već davnih godina, ali najnoviji politički manevar koji priprema Milanović je slijedeći: "Lex Perković" stupa na snagu 1.siječnja 2014. dok bi ustavne promjene stupile na snagu već slijedeći mjesec pa bi se na taj način stvorili uvjeti da se prije izručenja Njemačkoj Perkovića za ubojstvo Stjepana Đurekovića goni u Hrvatskoj, dakle prije nego što promjene Europskog uhidbenog naloga uopće stupe na snagu.


Iz ne tako davne prošlosti kada su hrvatski sudovi sudili hrvatskim generalima Mirku Norcu, Branimiru Glavašu i drugim hrvatskim braniteljima za navodne ratne zločine u Domovinskom ratu uvjerili smo se u "nepristranost" naših sudova.

Primjerice, general Norac je za zločine u Medačkom džepu (o)suđen bez ijedne pismene naredbe. Iako formalno nije bio zapovjednik te akcije Hrvatske vojske, sudac Marin Mrčela je u presudi naveo kako je zapravo postojala dvostruka linija zapovijedanja pa izravno odgovorni generali nisu izdavali naređenja nego je to činio Norac. Izmišljen je tzv. "Sektor 1" u kojem su se dogodili zločini, zapovjednikom tog sektora proglašen je Norac i sud mu je odrezao još sedam godina uz onih 12 za zločine u Gospiću.


Sudac Željko Horvatović koji je vodio godinu i pol dugi postupak protiv Branimira Glavaša otišao je korak dalje. U Njegovoj presudi doslovce stoji: "„Budući da je Hrvatska tek 8.listopada 1991. godine raskinula sve ustavno-pravne sveze sa SFRJ prema tadašnjim pozitivnim zakonskim propisima Hrvatska nije ni mogla legalno formirati vlastite oružane snage. U takvoj situaciji još koncem 1990. a pod vodstvom HDZ-a došlo je do organiziranja i naoružavanja prvih hrvatskih dragovoljačkih nelegalnih odreda a tijekom '91. i do oružanih sukoba tih nelegalnih hrvatskih postrojbi s paravojnim oružanim snagama pobunjenih Srba i tada jedino regularnim postrojbama JNA“.
Najtragičnije je što je takvu skandaloznu presudu na kraju potvrdio i Vrhovni sud RH, čime smo dali za pravo srbijanskom pravosuđu ali i dijelu međunarodnih i domaćih institucija da hrvatske branitelje, poput Veljka Marića koji godinama trune u srpskim kazamatima optužuju za „poticanje na oružanu pobunu i secesiju SFRJ i SRJ“.
Hrvatske sudove a i Vrhovni sud nije smetala činjenica da je takva sramotna formulacija zapravo izravno negiranje svih saborskih i ustavnih odluka i deklaracija o Domovinskom ratu.


Dakle nije teško pretpostaviti kako bi Josipu Perkoviću sudili hrvatski sudovi ili suci poput Željka Horvatovića koji je kao sudac Vojnog suda 1991. godine oslobodio dvojicu hrvatskih branitelja za navodni zločin protiv srpskih civila na Zagrebačkom velesajmu a onda je 18 godina kasnije hrvatske branitelje nazvao nelegalnim vojnim postrojbama!!!
Osim toga mnogi danas uvaženi suci u Hrvatskoj posebice na Vrhovnom sudu dobri su Perkovićevi poznanici iz bivšeg sistema. I što mislite kako bi to onda na kraju završilo i koliko su navodi iz naslova teksta daleko od istine?

[EdgarFranjul]

Glas Istre blati Thompsona: Krvnici se oslobađaju, a žrtve se osuđuju!?

Ponedjeljak, 30 Rujan 2013 16:28


Nedjeljni Glas Istre 29. rujna izvijestio je na naslovnici i na stranicama 2 i 3 tekstom Maše Jerin o događaju beatifikacije Miroslava Bulešića u pulskoj Areni. Korektno izvješće, s tog neosporno povijesnog događaja za Istru i Hrvatsku, kvari istaknuti dio teksta koji glasi. “U Areni je viđen i Marko Perković Thompson, pjevač poznat po otvorenom koketiranju s ustaštvom, kojem je Grad Pula već nekoliko puta odbio nastup u Areni. No, ovog puta nije došao u amfiteatar kao pjevač već kao hodočasnik”.

Doista šteta što i ovo veliko slavlje oprosta i ljubavi, Glas Istre smatra prilikom za opanjkavanje i novo zločesto podmetanje osobama koje nisu po njihovom ukusu. Thompsonu se ponovno neopravdano(!) podmeće ustaštvo, možda i zato jer se pri ubojstvu svećenika Miroslava Bulešića posve jasno radi o partijsko-komunističkom naručenom ubojstvu. Kako po zločincima izvršiteljima, tako i po zločincima naredbodavcima, sve do jugopartijskog vrha utvrđenog po povijesnim dokumentima prilikom istraživanja ubojstva svećenika Miroslava Bulešića. I sve to, više od 2 godine poslije završetka Drugog svjetskog rata.

Beatifikaciji su nazočile i osobe koje je Glas Istre propustio nabrojiti u svom izvješću, začudo bile su vidljive u prvom redu, a posve neprimjereno nazočne zbog svojih koketiranja s još opakijim totalitarizmom – komunizmom. Naime, Glas Istre mogao je primjerice izvjestiti i ovako: “U Areni je viđen i Damir Kajin, političar poznat po otvorenom koketiranju s jugokomunizmom, kojem je Grad Pula već nekoliko puta odbio nastup u Areni. No, ovog puta nije došao u amfiteatar kao političar već kao hodočasnik”.

I jedno i drugo pisanje je neprimjereno u izvješćivanju povodom beatifikacije Miroslava Bulešića. Ipak, dok su neki “koketirali” iz prvih redova, posve je neprimjereno Thompsona izvlačiti teleobjektivom iz mase hodočasnika, kako bi ga se i u ovoj prigodi oblatilo i ponižavalo. Ili možda Marko Perković Thompson ima manja ljudska prava nego neki istarski političari?

Odnosno, treba se upitati jeli izdvojeni dio o Thompsonu u Glasu Istre nadahnut po uzorima iz doba zločinačkog komunizma, onako kako se nekoć sudilo povodom smrti Miroslava Bulešića: krvnici se oslobađaju, a žrtve se osuđuju?


Damir Borovčak

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=361

[EdgarFranjul]

'Vesni Pusić i Milanki Opačić prijeti godinu dana zatvora jer zlorabe položaj i sotoniziraju referendum'


A da političari sugerirajući građanima za što na glasuju doista krše zakon govori i članak 116. Kaznenog zakona u kojem stoji da tko silom, ozbiljnom prijetnjom ili na drugi protuzakonit način utječe na birače da na izborima ili prigodom glasovanja glasuju za ili protiv određenog kandidata, odnosno glasuje za ili protiv opoziva ili glasuje za ili protiv određenog prijedloga u referendumu ili uopće ne glasuje kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora od jedne godine.

Kao što je već poznato javnosti ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić voli se dičiti svojom demokratičnošću i borbom za prava svih manjina u Lijepoj našoj. Osim ako u tu manjinu ne spadaju oni koji su podizali kredite u švicarcima. Nedavno se ministrici na sjednici Vlade omaklo 'Najosjetljiviji koji imaju kredit u švicarcima. Neš' ti osjetljive'. Po svemu sudeći prvoj dami HNS-a često se omiče. Tako je prije nekoliko mjeseci uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju građane pozvala da izađu na referendum i glasaju za budućnost ove zemlje. "Ne bi htjela biti preokrutna, ali ako ne uđemo u Uniju nećete dobiti mirovinu. Mogu vam ja biti antipatična, ali nemojte da vam bude antipatičan vlastiti život. O tome se radi. O glavu nam je ljudi.", zaprijetila je ministrica građanima. Nakon što se oglasila o referendudu za Europsku uniju ministrica se oglasila i oko novog referenduma na kojem inzistira inicijativa U ime obitelji. Pozvala je građane da bez obzira na to što mislimo o konkretnom pitanju na referendumu glasujemo protiv. Na ovaj njen poziv oglasili su se iz spomenute inicijative. "Ova izjava ministrice Pusić samo se nastavlja na uvrede stranačkog kolege Kolmana i prijetnje ministra Jovanovića koji je poslao pisma školama prijeteći našim učiteljima, nastavnicima i profesorima. Ovakvom jednostranom kampanjom vladajućih svima nam je još jasnije koliko je važno izaći na referendum. Izađite i glasajte onako kako mislite da je najbolje za vas i za zemlju za koju ste odgovorni.", poručuju iz građanske inicijative.


No, nije čelnica HNS-a jedina koja se oglasila o referendumu. I članovi njene stranke na svoje saborske klupe nedavno su postavili narančaste ploče na kojima piše protiv, a iznad natpisa stajao je logo stranke. Dio HNS-ovaca na Facebooku je objasnio ovaj potez kazujući da su protiv zato što svatko od nas pripada određenoj manjini.


Da se u Hrvatskoj osjeća netolerancija i zato valja izaći na referendum i glasati protiv smanjenja dosegnutih standarda ljudskih prava izjavila je i Gordana Sobol u ime Foruma žena SDP-a. Saša Dujić iz Foruma mladih SDP-a podsjetio je da su promjene u društvu proces i da prije 20 godina nismo smjeli reći da u nekoj obitelji ima zlostavljanja. Danas je to moguće pa se ti problemi mogu i rješavati. Pozvao je sve građane bez obzira na političku pripadnost da izađu na referendum, one koji žive u izvanbračnim zajednicama, samohrane roditelje, razvedene te one koji žive u drugom braku pa čak i pripadnike demokršćanskih stranaka koji su u drugom ili trećem braku da se na referendumu izjasne u skladu sa životom kakvog uistinu žive. "Ajmo prestat biti licemjeri! Ljudi žive kako hoće i nitko se ne bavi životima ljudi, koji žive u neprincipijelnim odnosima, jedno propagiraju javno, drugo u nedjelju ujutro a treće u kasnim noćnim satima u vrlo neprincipijelnim odnosima. Novci za referendum nepotrebno se troše, a čak ako se i izglasa referendumsko pitanje, za manjinu se ništa neće promijeniti, a formalno će nas Europa vrlo brzo prisiliti da stvari mijenjamo, jer se u EU radi na zakonodavstvu koje će izjednačiti bračnu zajednicu i izvanbračne zajednice. Postoji i presuda Europskog suda za ljudska prava koja kaže da je homoseksualna zajednica ustvari obiteljska zajednica, i samo ćemo pokazati Europi da smo jedna netolerantna zemlja i da idemo korak unatrag, umjesto da smo barem zadržali standarde koje imamo. Žalosno je da od 90. godine do danas nisu u većini shvatili da nijedno manjinsko pravo ne ugrožava pravo većine i zato je ovaj referendum bespotreban i štetan", izjavila je potpredsjednica Vlade Milanka Opačić. Naglasila je da referendum ima drugu pozadinu, a to je ponovna podjela nacije. Svoju poruku SDP-ovci su uobličili u spot u kojem pozivaju građane da glasaju PROTIV.

Zelena stranka također je pozvala sve građane RH da izađu na referendum i glasaju protiv toga da se u Ustav ugradi definicija braka kao zajednice muškarca i žene. "Smatramo sramotnim da se ovakav referendum uopće održava u Republici Hrvatskoj jer njegov sadržaj smatramo zadiranjem u temeljna ljudska prava.", kaže čelnik Zelene stranke Aljoša Babić. Cilj referenduma je, smatra Zelena stranka, da se ograniče prava homoseksualaca. Također, strahuju da bi ovo mogao biti samo uvod u druge moguće diskriminacije.

No, kako nam je nedavno objasnio pravnik i HSP-ovac Pero Kovačević svi koji građane pozivaju na referendum moraju se pridržavati zakona, a ovo što vladajući čine je zlouporaba položaja.

"Nedopustivo je da zlorabe položaj. Što si oni zamišljaju? Ima elemenata prema kojima Vesna Pusić krši zakon. Oni moraju shvatiti da vlast pripada narodu. Vlada ima nultu stopu političke kulture, a ono što im ne paše sotoniziraju pa su tako i referendum sveli na ideološke sukobe.", zaključio je Kovačević. A da političari sugerirajući građanima za što na glasuju doista krše zakon govori i članak 116. Kaznenog zakona u kojem stoji da tko silom, ozbiljnom prijetnjom ili na drugi protuzakonit način utječe na birače da na izborima ili prigodom glasovanja glasuju za ili protiv određenog kandidata, odnosno glasuje za ili protiv opoziva ili glasuje za ili protiv određenog prijedloga u referendumu ili uopće ne glasuje kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora od jedne godine.

Što onda očekivati od građana kada Vlada koja ih vodi krši zakone koje bi trebala provoditi? Vrlo je vjerojatno da nitko za ove postupke neće snositi posljedice jer to je ipak Hrvatska, zemlja u kojoj zakoni funkcioniraju na papiru, ali ne i u praksi. No, ono što još uvijek na sreću djeluje su izbori na kojima će građani političarima jasno dati do znanja što o njihovim politikama misle.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... endum.html

[DeeJay]

'Vesni Pusić i Milanki Opačić prijeti godinu dana zatvora jer zlorabe položaj i sotoniziraju referendum'
...
Što onda očekivati od građana kada Vlada koja ih vodi krši zakone koje bi trebala provoditi? Vrlo je vjerojatno da nitko za ove postupke neće snositi posljedice jer to je ipak Hrvatska, zemlja u kojoj zakoni funkcioniraju na papiru, ali ne i u praksi. No, ono što još uvijek na sreću djeluje su izbori na kojima će građani političarima jasno dati do znanja što o njihovim politikama misle.
...

Što očekivati od OVIH (nas) građana OVE države? Da nastave(imo) k'o guske u magli, k'o ovce u stadu koje čobani tjeraju u klaonicu... Malo ćemo gakati, malo blejati, ali nećemo skretati s puta kojim nas guščari/čobani tjeraju. Jer mi smo im sami dali štap u ruke. Štap kojim nas utjeruju u red, kojim nas lupaju po prstima, po glavi, po... ako i pomislimo drugačije od onoga kako su nam oni dopustili misliti. I ne samo štap... Dok god smo ovakovi, kilavi, nikakvi, bit će nam ovako kako je, pa i puuuuno, puuuno gore.

A mi ćemo šutjeti i trpjeti, eventualno sebi u njedra malo, ali malo i ispod glasa, gunđati... Ali poduzeti ono što je jedino ispravno, e to nećemo. Ni sada ni ikada više jer smo takvi kakvi jesmo... Zašto? Zato što nemamo muda! Imali jesmo, danas imamo tek utjehu (mi stariji) da smo ih imali kada je trebalo, u međuvremenu je zub vremena učinio svoje, ovi današnji mladi niti znaju imaju li muda niti ih to zanima, njima daj kruha i igara (Iphone, Facebook islične pizdarije) i radi im što god poželiš, neće se usprotiviti, neće čak ni svjesni biti što im se događa, toliko su izgubljeni!

Ne nadam se ničemu dobromu niti od izbora jer ne očekujem da se do izbora pojavi netko tko bi znao, htio i mogao pokrenuti stvari na bolje, opet će biti, kako je u nas uobičajeno ovih dvadeset i neku godinu, "Sjaši Kurta da uzjaši Murta"...

[EdgarFranjul]

KOMENTARI

A smijemo li uskliknuti: Za smrt fašizmu – spremni!?

Zašto samo hrvatski nacionalisti moraju strepiti što će reći? Ni vlast zapravo ne treba strepiti zbog toga što je učinio Šimunić, već zbog toga kako dišu tribine.


Autor: Jozo Renić


Ne biste vjerovali, na jednom stadionu opet ideološki incident. Igrač se nakon utakmice osjetio sretnim i ponosnim antifašistom te je uzeo mikrofon i nasred travnjaka povikao prema publici „Smrt fašizmu!“, na što mu je svjetina snažno uzvratila „Sloboda narodu!“ - i tako četiri pita. Međutim odmah su se sjatili neki mediji koji su dotičnoga igrača razapeli, jer kako može slaviti jedan zločinački, komunistički režim, pa zagovaraju strogo kažnjavanje igrača. Šalju se i dopisi Fifi da pokrene istragu protiv partizanskog mangupa zbog širenja rasne netrpeljivosti ...

Naravno da niste u to povjerovali. Takav scenarij je znanstvena fantastika koju eventualno zamišljaju samo hrvatski nacionalisti, sanjajući o nekoj drugoj, njihovoj državi ...

No, ako se takvim scenarijem pozabavimo malo šire i otvorenije, sine ira et studio, svatko dobronamjeran lako će zaključiti gdje je zapravo uzrok onoga što se nekidan dogodilo sa stvarnim igračem Šimunićem i njegovim „Za dom“.

Čak nije ni odveć spektakularan taj njegov poklič - koji je on objasnio ljubavlju prema domovini - spektakularno je i znakovito odzvanjanje s tribina tisuća navijača, i to ne samo na toj utakmici i ne samo navijača. Navijači se obično ispuhuju na tribinama kada uprava ne reagira na neke njihove zahtjeve, ispuhuju se kada je sudac očito loš, a ispuhuju se bogme i kada kada osjete nepravdu prema većini naroda kojemu pripadaju.


Stoga vlast ne treba strepiti zbog toga što je učinio Šimunić, već zbog toga kako dišu tribine.


Barometar prilika u državi jesu tribine, ondje se odražavaju socijalne prilike, ondje se osjeti nepravda u društvu, na koncu konca preko tih „klipana“ svoju političku frustraciju pokazuje čitava nacija. I sada je već vrapcima na grani jasno da će „ideološke tribine“ vazda biti Damaklov mač svakoj vlasti dok se jednom napokon ne odredi prema komunističkom režimu, dok ne provede kakvu-takvu lustraciju i dok se ne počne ostvarivati scenarij s početka ovoga teksta. Povjesničar dr. Ivo Banac prilično je pojednostavnio i razgolitio problem sa Šimunićem, bez suvišnih muljaža tipa kako sve to skupa šteti zemlji, kako smo antifašistički opredijeljeni itd. Dakle on nije za zabrane, ali ako nam smeta Šimunićev ispad, onda nam trebaju smetati i parole s druge strane i obje varijante treba staviti u zakonske okvire te ih onda jednako tretirati. Tribine će ovako reagirati sve dok se jasno ne osude komunistički zločini i dok se ne budu sankcionirale njegove stečevine.

Kada je o stadionima riječ, danas je u zakonu previđeno to da se ne smije vrijeđati, širiti govor mržnje ili ugrožavati javni red. Pod sve to možete lako ugurati što god vam paše, a najjednostavnije je to učiniti s pozdravom „Za dom spremni“ – za što si siguran da ne trebaš puno objašnjavati i argumentirati. To je jednostavno – to. Pozdrav se uopće ne navodi kao inkriminirajući, ali se onima koji provode zakon i koji imaju represivnu moć te medijima - njima se svima podrazumijeva da ono što ih asocira na ustaštvo mora odmah u korijenu biti zatrto.

Sve asocijacije na NDH su vrag - osim kune. Za razliku od „Smrt fašizmu, sloboda narodu“, parole pod kojom su doduše pisane presude o strijeljanju tisuća nevinih Hrvata i ostalih, ali koja u nas zvuči nekako demokratski, civilizacijski, europski, koja baš ugodno golica uho jer nas vraća u dobri stari sustav. Oh, kako ružno zvuče „dom“ i „spremnost“ , dok su „smrt“ i „fašizam“ tako krasni i miroljubivi pojmovi. Opasno je za civilizaciju dopuštati poklič koji se upotrebljavao u 17. ili 19. stoljeću ili prije 70 godina, za razliku parola i crvene petokrake koja nam je visjela nad glavom do prije prije dvadesetak godina, a da ne govorimo o agresiji koja se dogodila devedesetih godina pod tom istom simbolikom.

A prava muka tek sada počinje. Ovih se dana svi igraju opakih asocijacija. Na društvenim mrežama javljaju se nove varijante pozdrava „Za dom spremni“, ljudi se igraju riječima, jedna je nastavnica napisala „Za doom...“, neki anonimni komentatori jednostavno napišu ZDS, neki se ohrabre pa stave Z. D. Spremni ili čak Za smrt fašizmu spremni ... uglavnom društvo je zbunjeno i konfuzno. Netko provocira namjerno, netko se pita koga je to ubila riječ. Nastavnica je, naravno, ukorena i sankcionirana, a ovi drugi čekaju da vide dokle se može slobodno zafrkavati i koliko slova smiju napisati, a da ne zađu u sferu ustaštva.

Smijemo li na primjer uskliknuti „Smrt fašizmu – spremni“ ili „Za dom – sloboda narodu“? Možda bi Bauhaus morao preispitati svoj slogan „Sve za dom“... Pa neka jednom neko državno tijelo napokon sastavi popis nedopuštenih fraza i pozdrava pa da se ljudi mogu orijentirati, a eto i prilike za osnivanje još jedne državne agencije.

No, ostaje još samo vidjeti kako ćemo strpati u pržun cijeli stadion!?

http://www.politikaplus.com/novost/9230 ... mu-spremni

[DeeJay]

...
Autor: Jozo Renić

Ne biste vjerovali, na jednom stadionu opet ideološki incident. Igrač se nakon utakmice osjetio sretnim i ponosnim antifašistom te je uzeo mikrofon i nasred travnjaka povikao prema publici „Smrt fašizmu!“, na što mu je svjetina snažno uzvratila „Sloboda narodu!“ - i tako četiri pita...
...

A da je na uzvik "Smrt fašizmu!" iz publike odjeknulo "I tebi sinko!", kako li bi tada mediji reagirali? Mislim isto kao i na Šimunićevo "Za dom..."... Dobio sam davne 1991 od jednog Sarajlije značku, ono nezgodno slovo , dođe mi da je iz inata zakačim na jaknu i prošetam Umagom Je, ali onda se izvjesno vrijeme ne bih mogao ovdje javljati

[EdgarFranjul]

Benjamin Tolić: Obrambena demokracija

Utorak, 17 Prosinac 2013 10:28 .

Kako vrijeme leti! Već se gotovo pola godine namačemo u pravoj demokraciji. – Kako, pravoj?! – pitate se. – Zar postoji i kriva demokracija?



O, da! Ali naša je uvijek prava. Demokracija je, kao što se obično veli – pučka vladavina. To će reći: vladavina većine. Ali nema svagda i svugdje istovjetan oblik. Niti se općenito temelji na istoj ljestvici vrjednota. Upravo suprotno, demokracija se znatno, da ne velim: temeljito, razlikuje ne samo od epohe do epohe, nego i od države do države. Ni antička, robovlasnička, demokracija nije bila oblikom i sadržajem jedinstvena. Nisu takve bile ni manjinske vladavine, boljarska i kraljevska. Na početku europske političke Moderne (1789. – 1989.) pučka je vladavina, kao opći „duh vremena“, zahvatila cijeli europski kontinent. U XX. stoljeću taj se oblik vladavine raspao na kapitalističku („liberalnu“) i komunističku („narodnu“) demokraciju. One su, međusobno žestoko suprotstavljene, jedna drugu nijekale do kraja epohe. Svaka je naime vjerovala da je ona prava, a njezina protivnica kriva.


– Ma, daj! – kljucnu me unutarnji glas. – Što će ti to? Neka o tim tricama i kučinama razglabaju Srećko Horvat, Mato Kapović i drugi besposleni jarići što po dalekovidnicama i visokonakladnim novinama krste popa. Ti se drži ove naše današnje demokracije. I govori ozbiljno. – Ispravno! – velim sam sebi. – Ali plaši me ozbiljan govor. O čemu to? O kakvoći hrvatske pučke vladavine u XXI. stoljeću? To je valjda nekakva igra. Nešto poput dječjeg plesa oko šuplja oraha. Ali dobro, neka bude.


Danas živimo u logički i etički nakaznoj epohi, u tzv. „globalno doba“. Sve je pomalo sve. Ništa nije posve ono što jest. To je novi red stvari. Na nj smo se naviknuli. Nitko u tomu ne vidi ništa neobično, sve dok netko ne zapne za nešto i ne zatraži ustavnu potvrdu da je to nešto upravo ono što jest. Tako je građanska inicijativa „U ime obitelji“ zapela za definiciju braka. No tada su i Predsjednik Republike, i Predsjednik Vlade, i Predsjednik Sabora i vladajuća većina u Saboru skočili – PROTIV! Njihovo je protivljenje pratila bučna javna rasprava o referendumskomu pitanju. U njoj su raskrinkavani „natražnjaci“, „konzervativni revolucionari“, „puzajući pučisti“, „klerofašisti“, „fašisti“, „ustaše“ i svakojaka druga ideološka gamad. Najviše je pretrpjela sama zločinačka narav referenduma. Ona je, vikali su protivnici, u Weimarskoj Republici dovela na vlast Adolfa Hitlera.


Taj čestiti posao uzorno je obavio Morgenblattov strjeljački vod pod vodstvom Jelene Lovrić i Davora Butkovića.. No sve bi to prekrila prašina dvotrećinskog poraza na referendumu da stvar nije spasila Abendblattova ugledna teoretičarka hrvatske demokracije Mirjana Kasapović. Ta je gospođa, kao i morgenblattovci, zavapila iz dubine nesreće Weimarske Republike i zazvala – obrambenu demokraciju (Wehrdemokratie), koju ovih dana prijekom promjenom Ustava grade Zoran Milanović i njegova većina u Hrvatskomu [državnom] saboru.


Teorijski prizvana ideja „obrambene demokracije“ zvuči sjajno. Nezgoda je samo u tomu što Ustav Republike Hrvatske (čl. 1, st. 3.) određuje da hrvatski politički narod (demos) ostvaruje svoju demokratsku vlast na dva načina, izborom svojih predstavnika u Sabor i neposrednim odlučivanjem na referendumu, pa se tobože ne zna tko ovdje brani pučku vladavinu. A stvar je jasna. Predstavnička manjina brani tu vladavinu od pučke većine, a pučka većina od svoje predstavničke manjine. Ta lažna dvojba moguća je samo ondje gdje većina nije ono što jest. Drugim riječima: ondje gdje demokracija nije vladavina većine, nego vladavina manjine pod pokroviteljstvom Milorada Pupovca.


Benjamin Tolić

[EdgarFranjul]

KOLUMNA - ANTE GUGO , objavljeno u 09:48h, 19.12.2013.g

Pravna država: Onima koji su napadali Hrvatsku oprašta sve, onima koji su je branili ništa
Imala je snage dati oprost onima koji su ubili oca bivšem policajcu Gilji.


Autor: Ante Gugo Foto: Ante Gugo


Zar nije apsurdna činjenica da je hrvatska država smogla snage i udijelila kolektivni oprost onima koji su u Vukovaru ubili oca, sad već bivšem policajcu Igoru Gilji, a nije imala snage tom istom momku oprostiti razbijanje jedne table?! Zar nije žalosno da Republika Hrvatska nije naplatila niti jedne kune odštete od nikoga tko je razarao materijalna i kulturna dobra, tko je ubijao ljude ne štedeći ni djecu, ali sad želi naplatiti odštetu od generala Mirka Norca koji je 1991. u Gospiću spriječio agresora u namjeri da Hrvatsku presječe na dva djela izbijanjem u Karlobag?


Zar nije znakovito da od hrvatske države nije moguće dobiti niti jedne kune za bilo kakvu aktivnost nevladine udruge koja bi se bavila promicanjem hrvatskih kulturnih i tradicijskih vrijednosti, ali više od milijun kuna za razne prospekte dobija udruga kojoj smeta transparent „Zapamtite Vukovar“.

Jesmo li, kako to lijepo piše u Ustavu Republike Hrvatske svi jednaki pred zakonom? Ako je suditi po nekim aktualnim društvenim događajima – nismo. Usudio bih se reći da postoje duboke podjele između dva sloja građana Republike Hrvatske. Jednima je dopušteno sve i njih zakon u ničemu ne sprječava, a drugi se nalaze pod budnim okom državnog represivnog aparata koji samo čeka priliku za udarac.


Među ovim drugima koju ću bez imalo zadrške nazvati ugroženom vrstom, najgore je onima koji na bilo koji način iskazuju svoju ljubav prema domovini ili su bili branitelji. Oni se ničem dobrom ne mogu nadati od ove države, točnije od njezinih predstavnika, aktualne vlasti.


Neću ovdje tvrditi da je Josip Šimunić žrtva zato što je na krivom mjestu, u krivo vrijeme i na krivi način htio iskazati svoje domoljublje. Nešto drugo želim dokazati tim primjerom. Naime, svi oni koji su se obrušili na njega zbog onog nesretnog pozdrava tvrde da je on time mnogima nanio bol. Kažu da taj pozdrav izaziva patnju kod onih koji su preživjeli ustaški režim ili su sposobni suosjećati sa žrtvama fašizma.


Ne želim to osporavati, ali želim sve koji to tvrde zapitati što je sa žrtvama Vukovara? Kako su se oni osjećali kad je sa Maksimirskog stadiona skinut veliki transparent Zapamtite Vukovar' Kako smo se osjećali svi mi koji smo sposobni suosjećati sa žrtvama Vukovara? Kolika je naša bol bila zbog toga. Nažalost, u dubini svog kršćanskog odgoja pronašli smo snage i svoju tugu u tišini zadržali za sebe.

Okrenuli smo drugi obraz. A nasilnici nisu šutjeli. Dreknuli su i udarili još jednom. Zašto nitko nije podnio prijavu protiv Zorana Stevanovića, predsjednika te čudne udruge „Korak ispred“ koji je lažnim opisom činjenica naveo delegata Fife da zatraži skidanje transparenta „Zapamtite Vukovar“.

Zar bol svih nas koji osjećamo otvorenu ranu Vukovara nije ista kao i bol onih koje je povrijedio Josip Šimunić svojim pozdravom?! Zašto policija i Državno odvjetništvo nisu reagirali po službenoj dužnosti?

Za mladog, nažalost sad već bivšeg policajca Igora Gilju može se reći da je postupio jednako nepromišljeno kao i Šimunić. Nadasve hrabro, ali budući da je u to vrijeme bio policajac, ipak nepromišljeno. Plaću je primao da te ploče brani, sviđalo mu se to ili ne, a ne da ih skida. Međutim, s obzirom na to da je on dijete poginulog branitelja, s obzirom na tenzije koje su tih dana vladale Vukovarom, a najviše s obzirom na činjenicu kako je Vukovar područje na kojem je oprošteno neoprostivo, zar se, dakle, s obzirom na sve te okolnosti nije moglo blaže postupiti prema Igoru Gilji. Koja i kakva to država pokazuje milost prema ubojicama i mučiteljima ranjenika, a nije u stanju pokazati malo tolerancije prema prijestupu mladog policajca? To je država koja ima lošu vlast.

Republika Hrvatska nije do sad naplatila niti jedne kune odštete od onih koji su razarali materijalna dobra, uništavali kulturno blago i ubijali ljude. Njihova imena i prezimena su poznata. Mnogi od njih su dostupni pravosuđu. Neki su dobili oprost od kaznenog progona, ali ne i od moguće tužbe za naknadu štete. Postoje dokazi, čak i video snimke kako pojedinci razaraju objekte koje je Republike Hrvatska njihovim vlasnicima obnavljala na teret državnog proračuna.

Moglo bi se reći da je u tom slučaju država pokazala svoje humano lice. Moglo bi se da nije slučaja s generalom Norcem. Kao što je poznato pod strašnim pritiskom međunarodne zajednice i tužiteljstva haškog suda u krajnje neregularnom procesu u kojem je sutkinja Ika Šarić selektivno prihvaćala izjave svjedoka, Mirko Norac je osuđen po zapovjednoj odgovornosti za zbivanja u Gospiću i Medačkom džepu. Žrtve ratnih zbivanja iz Medačkog džepa podnijele su tužbu protiv države zbog naknade štete jer su im stradali rođaci. I sud je presudio u njihovu korist.

Neću sad otvarati pitanje što bi bilo kad bi rodbina svih više od 15.000 žrtava Domovinskog rata podnijela iste takve tužbe. Mislim da ni proračun EU ne bi bio dovoljan za isplatu odštete. Baš zbog tog razloga je bolje o tome šutjeti. Očito se toga boje i predstavnici države pa su odlučili na vrijeme se zaštititi i regresnom tužbom žele od generala Norca uzeti novac koji je država platila rodbini ratnih žrtava. Kako se sad ne zapitati zašto se netko u Državnom odvjetništvu dosjetio da može regresno tužiti Norca i tako nadoknaditi štetu državi, a nije se dosjetio da svakog pripadnika agresorske i pobunjeničke vojske također može regresno tužiti za naknadu štete nastale razaranjem objekata i ubijanjem civila?! Kako se toga nisu sjetili?

Hrvatskom kolaju video kazete sa stotinama sati video materijala na kojima se vide ljudi koji imaju ime i prezime kako za okladu gađaju crkvene zvonike koje je kasnije država obnavljala, kako razaraju i pale kuće, kako ubijaju civile... i njima je oprošteno, ali hrvatskom heroju i generalu ništa ne može biti oprošteno. Vukovarskim krvnicima je oprošteno, ali mladom policajcu, sinu ubijenog branitelja kojem su presudili oni kojima je oprošteno, e za njega milosti nema. Za Šimunićev pozdrav nema tolerancije, ali za gaženje po otvorenim ranama Vukovara ne samo da postoji tolerancija, nego država to još financira iz proračuna.

Članak 14., stavak 2. Ustava Republike Hrvatske glasi: „Svi su pred zakonom jednaki.“

Jesmo li?

http://www.politikaplus.com/novost/9372 ... nili-nista

[EdgarFranjul]

Intervju prof. dr. sc Branka Smerdela za Večernji list

Objavljeno 23. 12. 2013. u kategoriji Aktualnosti, Iz medija, Referendum


Prvi saziv Hrvatskoga sabora 22. prosinca 1990. donio je Ustav Republike Hrvatske. S obzirom na to da je Ustav donesen svega nekoliko dana prije Božića, naziva se još i “Božićni Ustav”. Jedan od članova radne skupine za izradu Ustava bio je i stručnjak Ustavnog prava Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Branko Smerdel. Prenosimo dio intervjua koji je Smerdel dao Večernjem listu 21. prosinca i koji možete pročitati u nastavku.

Stanje ustavnosti u Hrvatskoj je zabrinjavajuće, rekli ste nakon usvajanja ustavnih promjena na sjednici saborskog Odbora za Ustav. Što vas je tako zabrinulo?


Stanje ustavnosti u Hrvatskoj dugo je vremena zabrinjavajuće, ali sada se događa neočekivana i nečuvena regresija od već postignutog stupnja usvajanja ideje ustavnosti. Dobar primjer je što javne rasprave o prijedlogu nacrta ustavnih promjena uopće nije bilo. Naravno, ona je prvo određena u roku od tjedan dana, dakle upola kraćem od onog koji hrvatsko zakonodavstvo propisuje za konzultiranje javnosti o zakonodavstvu. Prostodušno objašnjenje: “imamo takve probleme, uključujući i prikupljanje potpisa za novi referendum, da se ne možemo držati zakonskih rokova”, usporedio sam u vašem listu s obranom optuženog da mu je baš jako trebalo novca pa je zato obio bankomat. Sve što želi postići, vlast mora činiti u granicama Ustava i zakona.
Onda se opet dvojilo što s odlukom Ustavnog suda, pa je dodano još tjedan dana. Cijelo to vrijeme na internetskoj stranici Hrvatskog sabora i Odbora za Ustav stajao je samo Nacrt, odluka Odbora i formular. Javna rasprava bi zahtijevala da se javnosti stave na uvid prijedlozi koji iz javnosti dolaze. Danas bi tehnologija omogućila i interakciju na internetu. Građaninu koji je od Službe za informiranje Hrvatskog sabora, pozivajući se na Zakon o slobodi informiranja, zahtijevao da mu se dostave prispjele primjedbe, šefica službe odgovorila je da je njegov zahtjev upućen Odboru za Ustav “na nadležni postupak”. Dakle, osoba nije instruirana o tome što je Zakon o slobodi informiranja, a slabo barata i hrvatskim jezikom. Nakon pet dana, kad je taj postupak završen, građaninu se e-mailom javio službenik Odbora, koji ga je uputio da su tražene informacije sada na internetu, premda ih tamo nije bilo. Tamo se nalaze samo zapisnici koji su sadržajno skromniji od onih pisanih 1990. godine, kada se donosio Ustav. Premda bi mogli biti i fonogrami, a bogme i videofilmovi.

Zabrinuli su vas i mediji?


Na moja upozorenja, mediji su ostali mrtvi hladni. To je ono što mene zabrinjava. Za hrvatsko novinarstvo ustav i ustavnjaštvo je egzotična struka kojom se bave ustavni suci, te još egzotičnija znanost kojom se bavi par profesora i par političara, svi jednako vrijedni “stručnjaci”. Naravno, takva je javnost nezaštićena od spina, laži, sofizama i smatra to prirodnim stanjem stvari. Ako javnosti nije stalo do Ustava, onda običan puk nema obrane od beskrupuloznih političara.


Prijedlozi predsjednika Josipovića nisu prihvaćeni, tvrdi se da je zakasnio. Kakva treba biti uloga predsjednika Republike u promjeni Ustava?

Objašnjenje da je “predsjednik Republike zakasnio na javnu raspravu”, pa se zato neće ni uzeti u razmatranje na Odboru, upravo je groteskno. Posao je Odbora da raspravlja. Objašnjenje da nije stavljeno na dnevni red, jer ionako ne bi bilo usvojeno, još je gore od toga. Znači, razmatramo samo ono što će biti usvojeno. Ne trebaju nam mišljenja ‘sa strane’. Ne radi se ovdje o profesoru Josipoviću, nego o teškom preziru prema institucijama kao takvim, pa i najvišim institucijama hrvatske države. Predsjednik Republike predstavlja državu, vodi brigu o redovnom funkcioniranju državnih institucija, ima pravo predlagati ustavne promjene, može zakonodavstvo poslati Ustavnom sudu, pri čemu je, istina, neopravdano jako ograničen.

(…)

Kako komentirate potez HDSSB-a koji je povukao svoje glasove i od izglasavanja promjene Ustava zasad neće biti ništa?

Na sjednici Odbora za Ustav pozvao sam sve da još jednom razmisle i ne lome ustavna pitanja preko koljena. Neke bitne stvari nisu regulirane. Neke su očito namjerno propuštene. Lesar veli dogovorili smo ulogu Ustavnog suda, ali nismo napisali. Pa zašto niste? Rekao sam na TV-u da sam odglumio glas vapijućeg u pustinji. Nitko nije reagirao. Ljudi koji bi trebali znati bolje jednoglasno su glasovali po direktivi. Dakle, odluku HDSSB-a mogu samo pozdraviti. Uostalom, to je bit demokratske ustavne teorije čiji razvoj pratim i koju predajem već četiri desetljeća.

Mudrost demokracije je što je ona kao život, nesavršena, puna nesigurnosti, pa zbog toga dopušta odgodu, promišljanje, preispitivanje. U ovom slučaju, nužno i zakonom propisano nastojanje da se unaprijed procijeni učinak propisa. Suvremenim jezikom kazano, razborito odlučivanje zahtijeva cost-benefit analizu, procjenu učinaka i troškova prije poduzimanja zakonskih mjera, posebno onih prisilnih.

Nisu angažirani ni stručnjaci.

I da, demokratsko odlučivanje zahtijeva i konzultaciju sa stručnjacima. To je jako dobro razumio predsjednik Tuđman, koji je angažirao sve stručne kadrove, od vojničkih do pravničkih. Predsjednik Mesić je izradu nacrta ustavnih promjena 2000. godine s punim povjerenjem prepustio struci, znajući da će pravi stručnjaci nastojati pomiriti narodna zahtijevanja sa zbiljskim mogućnostima. Sve je to strano sadašnjoj vlasti koja odluke donosi intuitivno, ne uči ni od svježih, a kamoli od starijih iskustava. Svaku kritiku smatra neprijateljskom. I hvali se time što, u svojoj mudrosti, ne treba savjetnike.

Kako komentirate rat između Vlade i udruga zbog referenduma o braku?

Inicijalna greška je spomenuta premijerova izjava: “Mi to nećemo dopustiti”, kojoj je slijedila stručna elaboracija SDP-ova “povjerenika za ustavnjaštvo”, sada već široko popularnog predsjednika Odbora za Ustav, u stilu, ako i dopustimo, nećemo priznati rezultate. Mi sami biramo koju ćemo ustavnu odredbu primijeniti. Nitko mene ne može natjerati da glasam protiv svoje savjesti. Ja imam neobvezujući mandat. Ne može Ustavni sud biti iznad Sabora pa ga nećemo pitati, a nakon što ga nismo pitali, zašto nije sam rekao i tako dalje.

Pitanje koje latentno ili manifestno izazivaju teške tenzije što ih u svakom društvu donosi vrijeme ubrzanih promjena, pretvoreno je u tešku ideološku konfrontaciju. Umjesto da bude iskorišteno za početak jednog ozbiljnog i dugotrajnog dijaloga o načinu života u tim novim uvjetima. Takve nam konfrontacije ne trebaju jer u prvi plan dovode ekstremiste. Uostalom, zamagljena je činjenica da nikada do sada nije bilo takvog sveopćeg suglasja o tome da seksualnim manjinama treba priznati jednaka prava.

Umjesto toga, na ljevici je zavladala panika od referenduma.

Niz učenih i dobro obaviještenih ljudi sudjelovalo je u izmišljanju svakojakih strahota koje prijete ako referendum uspije, premda je bilo jasno da nema mogućnosti da ne uspije. Padale su čak i izjave u stilu: “demokracija nije odlučivanje većine”, nakon kojih bi se očekivalo da se vladajući odmah pokupe i prepuste izvršnu vlast manjini. To naravno nisu učinili.

Niz učenih i dobro obaviještenih ljudi postao je žrtvom propagande da se radi o nekoj vrsti Armagedona, sukoba dobra i zla, srednjeg vijeka i progresa, gdje nema nijansi u opredjeljivanju, nego “tko nije s nama, taj je neprijatelj”. Neki se i danas “srame što su građani Hrvatske”. Umjesto da razmisle i posrame se što su tako manipulirani od ratoborne vlasti. Nitko nije SDP-u i koaliciji dao mandat da vode ideološke ratove, nego se očekivalo da izvuku zemlju iz gospodarske krize. Da su u svoj Plan 21 napisali “preodgoj zaostalog naroda”, kao što je nakon referenduma drsko izjavilo više bahatih ministara i dužnosnika, nikada ne bi dobili izbore. Ovako imamo ‘socijaldemokrate’ koji tvrde da je odzvonilo radničkim pravima, da nije vrijeme za socijaldemokraciju, da je tržište vrhovni sudac, a istovremeno mobiliziraju snage da bi obnavljali bitke iz prošlog stoljeća. Podsjećam: mobilizacija dolazi u obzir jedino u slučaju napada na zemlju. Zato treba čuvati Ustav.

(…)

Izvor: Večernji list – “Mogu li se Milanovićeve riječi ‘Dok sam ja premijer’ tumačiti kao prijetnja ostavkom?”

http://uimeobitelji.net/2013/12/23/inte ... #more-4397

[EdgarFranjul]

Pročitajte žalbu Marka Franciškovića i shvatit ćete: Vlasti koriste staljinističke metode za ušutkavanje protivnika


Dakle da budemo na čisto, okupacija RH od strane EU počinjena je protiv volje naroda, a ne protiv volje vlasti kako to piše ovaj lakrdijaški sud. Vlast, tj. režim, je taj koji je protivno volji hrvatskog naroda sve ovo izveo da bi se poništila hrvatska državna suverenost i nezavisnost integriranjem s EU, a to je izvedeno kroz prijevaru na referendumu čija je startna pozicija takva da ima ni manje ni više nego 917.000 viška upisanih birača. I ja sam sad tu lud zato što ne pristajem na tu igru nego upozoravam i ističem na neodrživost tog nelegalnog i nelegitimnog procesa izvedenog od strane jednako tako nelegalne i nelegitimne vlasti.

Marko Francišković, veliki borac za Hrvatsku i svakog pojedinog hrvatskog čovjeka zatočen je već četiri mjeseca na prisilnom liječenju u zatvorskoj bolnici a sve zbog toga što je javnost upozoravao na nelogičnosti rada sustava, okupaciju Hrvatske, i mnoge druge neprijateljske zamke koje vrebaju iza Novog svjetskog poretka. On je prvi politički zatvorenik nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, pa mu je tako gotovo kao po dikatatu prepisana diktatorska dijagnoza 'paranoidne shizofrenije' iako je ovaj čovjek posve zdrav, a njegove misli posve složene i staložene. To dokazuje i njegova rukom pisana, vrlo argumentirana žalba napisana u tmini zatvorske bolnice. Pročitajte Kako je Marko Francišković razbio njihovu laž te dokazao da u njegovom slučaju vlasti koriste ni manje ni više nego metodu staljinističke psihuške za ušutkavanje političkih protivnika:

Dana 25. studenog 2013. godine dostavljena mi je pisana presuda suca Benčića s Općinskog kaznenog suda u Zagrebu. Sudac Benčić je sastavio, izrekao i obrazložio tu svoju presudu te se, nakon što sam istu pročitao i analizirao, žalim na tu i takvu presudu s pripadnim obrazloženjem.

U svojoj žalbi obrazložit ću zašto smatram da ova presuda nije valjana te zašto se ne može prihvatiti obrazloženje suca Benčića prema kojemu sam ja duševni bolesnik koji boluje od paranoidne shizofrenije, koji je opasan po okolinu te me stoga treba prisilno liječiti.

Za početak moram naglasiti da sudac Benčić nije sposoban istinito sročiti niti one najosnovnije činjenice kojima se ustvrđuje moj identitet, a ta šlampavost i nemarnost prema činjenicama karakteristična je kako za ovu pisanu presudu, tako i za cijelo suđenje.

Naime, na prvoj stranici presude u drugom pasosu u sedmom retku sudac Benčić piše da sam ja „vojsku služio u JNA 1989./1990.g. u Bilićima i Šibeniku." To jednostavno nije točno jer u nikakvim imaginarnim Bilićima ja nisam služio vojni rok u tadašnjoj SFRJ, nego sam bio u Bileći, a tako sam to jasno i glasno rekao na početku suđenja prilikom uvodnog ispitivanja. Sudac Benčić koji cijelo vrijeme suđenja iskazuje izrazitu nezainteresiranost da sluša i čuje ono što ja imam za reći u svoju obranu i ovdje je to što sam rekao slušao s pola ili manje pažnje pa je onda razumljivo da na kraju piše ovakve netočnosti, a te netočnosti se cijelo vrijeme ponavljaju i simptomatične su za cijelu presudu sa pripadnim obrazloženjem.

Tako su, po navedenom obrascu, u obrazloženju presude izostavljene neke izuzetno bitne stvari koje sam izrekao u svoju obranu, a koje su neosporne činjenice te ih ni sam sud nije osporio, ali ih zato uporno ignorira jer drugačije nije u stanju obrazložiti svoju presudu po kojoj sam ja psihički bolesnik opasan po okolinu kojeg se mora prisilno liječiti, što god to značilo u ovom slučaju, jer liječiti zdravog čovjeka je besmislica sama po sebi.

Sudac Benčić na 2. stranici u 5. pasosu navodi moju izjavu da se ne može kao zakonit i ustavan prihvatiti tzv. ulazak RH u EU jer je na referendumu bilo 917.000 viška upisanih birača, i to prema službenoj objavi Državnog izbornog povjerenstva, ali on prikladno izostavlja iznimno bitan dio gdje sam rekao kako se to jednako odnosi i na izbor za Sabor pa prema tome ova vladajuća garnitura nema ni legalitet, ni legitimitet, nego su to najobičniji uzurpatori prema kojima se treba tako i postaviti.


Dakle, nije tu u pitanju samo nelegitimno i nelegalno pridruživanje RH s EU, nego se tu radi o nelegitimnosti i nelegalnosti kompletne vladajuće garniture jer se ista brojka od 917.000 viška upisanih birača pojavljuje i u izborima za Sabor RH. Sudac Benčić taj bitan dio prikladno izostavlja.

To su sve neosporne i neupitne činjenice i na osnovu tih činjenica dalje proizlazi sve što navodim i obrazlažem kako je ovaj vladajući režim uzurpatorski uz to što je i izdajnički i kriminalni budući je izveo proces tzv. integracije RH s EU na prije opisani način.

U tom kontekstu dolazi moja tvrdnja da u RH vlada potpuno bezakonje te da se provodi politička samovolja režimskih struktura. Shodno tome, ja ne vidim obavezno držati se zakona po istom principu kako i ovaj režim selektivno poštuje zakone i ustav RH. Ako mogu oni, mogu i ja. Po čemu bi oni bili bolji od mene? Ili, po čemu sam ja lošiji ili manje vrijedan pa da za mene zakoni trebaju vrijediti, a za ovaj režim ne trebaju? Ili su zakoni za sve isti ili nema obveze za ikoga da poštuje zakone koji se selektivno i proizvoljno primjenjuju.

U ovom slučaju ne radi se o bilo čemu nego o izuzetno važnim pitanjima kao što su određivanje obnašatelja vlasti u RH kao i o pitanju očuvanja ili poništenja hrvatske državnosti i pripadnog suvereniteta te prenošenja tog istog suvereniteta na jedno strano tijelo poput EU. Shodno tome, tu se radi ne samo o bezakonju, nego je na djelu čin veleizdaje i pripadne okupacije RH od jedne strane sile potpomognute domaćim izdajnicima, tj. aktualnim režimskim strukturama.

To su činjenice, to je istina koja je neuništiva te će neupitno prije ili kasnije izbiti svima na vidjelo iz tame u koju je trenutno skrivena.

Sukladno navedenom činjeničnom stanju jedino pravo pitanje koje se može postaviti je kome sam ja bio obavezan predati oružje koje mi je ostalo iz Domovinskog rata? Zar sam trebao dati oružje uzurpatorima bez legitimiteta i legaliteta? Zašto bih ja to trebao uraditi? Po kojoj to osnovi ja kao dobrovoljac iz travnja 1991. godine sad trebam sebe razoružati i dati oružje izdajnicima i kriminalcima? Zar činjenica o 917.000 viška upisanih birača nije dovoljna da se obrazloži nelegalnost i nelegitimnost sadašnjeg režima? Što više od toga treba u ovom poretku gdje se demokracija i demokratski proces naglašava kao neupitni politički autoritet?
U ovoj presudi i u ovom obrazloženju ta činjenica interpretira se tako da se mene koji ukazujem na tu činjenicu kvalificira kao paranoidnog shizofrenika, a sama činjenica se bez obrazloženja u potpunosti ignorira.

Sve skupa ovo podsjeća na dječju pripovijetku "Carevo novo ruho", samo u ovoj sudskoj priči koju piše sudac Benčić se dječaka koji ukazuje na činjenicu da je car gol, od strane suda proglašava duševnim bolesnikom opasnim po okolinu, a sudac Benčić i svi ostali se dive tom carevom novom ruhu, ignorirajući stvarnost careve golotinje.

Također je vrlo indikativno to kako je iz dostavljene presude u dijelu gdje se navodi što sam rekao u potpunosti izostavljeno sve ono što sam govorio o genezi ovog procesa protiv mene, a vezano uz činjenicu da aktualni ministar MUP-a Ranko Ostojić u biti je kriminalac i britanski agent kojeg bi trebalo i prikladno procesuirati. Tu činjenicu o Ranku Ostojiću sam izrijekom upravo tako navodio te potkrijepio svoje tvrdnje pozivanjem na bivšeg potpredsjednika Vlade RH Dražena Budišu koji o tome javno govori, ali ukazao sam i na pisani dokument od 7.veljače 2003. godine, oznake "vrlo tajno". Radi se o službenoj bilješki MUP-a o sastanku između Ivice Račana (predsjednika Vlade RH), Šime Lučina(ministar MUP-a) i Ranka Ostojića (pomoćnik ministra – ravnatelj policije) s britanskim veleposlanikom i britanskim obavještajcima.

Uglavnom, taj dokument samo dodatno potvrđuje izjave Dražena Budiše o tome da je Ranko Ostojić prekoračio svoje ovlasti, prekršio i zakone i ustav RH, te je svojim djelovanjem narušio hrvatski državni suverenitet, a koji je po obnašajućoj funkciji upravo on trebao štititi i braniti. Sve to što sam vezano za kriminalnu aktivnost Ranka Ostojića izrekao u ovoj presudi u obrazloženju je izostavljeno. Smatram da to predstavlja bitnu povredu Zakona o kaznenom postupku.

Dalje se u presudi navodi da "i sama obrana okrivljenog posredno u sebi sadrži veliki broj činjenica koje potvrđuju nalaze i mišljenje kako psihijatrijske tako i psihologijske vještakinje"(stranica 4, 2. pasos, 5. redak), a bez ikakvog navođenja makar jednog primjera, makar jedne te činjenice kojih, navodno, ima velik broj. Ako ih ima velik broj, tih činjenica, zašto je bio problem makar jednu navesti kao primjer? Ako se pak radi o dalje u pasosu navedenom nabrajanju mojih "krimena", a govori se o tome da ja navodim da se cijela vlast ponaša protuzakonito i protuustavno – to sam objasnio i potkrijepio činjenično na početku ove žalbe navodeći činjenicu koju sudac Benčić ignorira o 917.000 upisanih birača viška te po tome posljedičnom nelegitimnom i nelegalnom statusu ove uzurpatorske i kriminalne vlasti.

Isto tako sudac Benčić navodi "da je činjenica ulaska RH u EU čin okupacije, počinjen protiv volje vlasti" (stranica 4, 2. pasos, 14.redak) te time samo dodatno potvrđuje svu sumanutost i nebuloznost kako presude, tako i cijelog procesa. Naime, opet to ponavljam, ta tzv. "činjenica ulaska RH u EU" ne može biti nikakva činjenica jer tu navodnu činjenicu koja postoji samo u bujnoj mašti ovoga suda poništava stvarnu činjenicu o 917.000 viška upisanih birača pa onda cijela ta farsa od procedure ulaska RH u EU pada u vodu. Slijedom toga činjenica je upravo ta da se tu radi o okupaciji RH od strane EU, a izveden uz pomoć izdajnika hrvatske države i hrvatskog naroda u cijelosti.

Također se u navedenom citatu navodi da sam ja rekao da je taj izdajnički čin okupacije RH "počinjen protiv volje vlasti". Takvu nebulozu ja nikada nisam rekao, niti bi pri zdravoj pameti mogao ikada izreći, ali sudac Benčić je to očigledno u stanju kao što je u stanju na istoj razini nebuloznosti voditi cijeli proces te na kraju izreći nebuloznu presudu.

Naime, ono što ja višekratno tvrdim i dokazujem je upravo suprotno jer ja govorim kako je ovaj čin veleizdaje (veleizdaja je izdaja koju počine visoki državni dužnosnici) te pripadne okupacije RH od strane EU počinjen upravo sukladno volji ove uzurpatorske, izdajniče i kriminalne vlasti. Odnosno, da budem još precizniji, ovog režima, jer to je retorika kojom se ja služim, a nikad ne bih rekao ovakvu glupost kakvu navodi sud u svojoj presudi. Sva sreća pa je sve snimljeno i zabilježeno kamerom pa se vrlo jednostavno može provjeriti tko ovdje govori istinu, a tko krivotvori i laže.


Dakle da budemo na čisto, okupacija RH od strane EU počinjena je protiv volje naroda, a ne protiv volje vlasti kako to piše ovaj lakrdijaški sud.

Vlast, tj. režim, je taj koji je protivno volji hrvatskog naroda sve ovo izveo da bi se poništila hrvatska državna suverenost i nezavisnost integriranjem s EU, a to je izvedeno kroz prijevaru na referendumu čija je startna pozicija takva da ima ni manje ni više nego 917.000 viška upisanih birača. I ja sam sad tu lud zato što ne pristajem na tu igru nego upozoravam i ističem na neodrživost tog nelegalnog i nelegitimnog procesa izvedenog od strane jednako tako nelegalne i nelegitimne vlasti. Ja sada imam neke paranoje i shizofrenije zato što ukazujem na neupitne činjenice i ne pristajem na ulogu pokornog Dudeka kojem svaki pokvarenjak može podvaliti i najgluplju podvalu. Pogotovo ne pristajem u slučaju hrvatske državne nezavisnosti te na način kako se tu teškom mukom i krvavo stečenu nezavisnost želi jednom farsom od referenduma poništiti. Jednako tako ne pristajem priznati legalnost i legitimitet ove vlasti, tj. ovog režima, jer je isti instaliran u jednako farsičnim demokratskim izborima sa jednako tako prisutnih 917.000 upisanih birača viška.

Iz ovog primjera gdje se u presudi navodi da ja govorim takve nebuloze da je čin okupacije RH od strane EU počinjena protiv volje vlasti razvidno je koliko je ova presuda besmislena te koliko je izgrađena na konstrukcijama i lažima. Ponavljam, ja sam na suđenju ne jednom rekao da je EU okupacija protivna volji hrvatskog naroda, a sukladna izdajničkoj volji ove vlasti, tj. ovog režima u cijelosti. To što se sad u ovoj presudi ono što smatram toliko bitnim izokreće pokazatelj je stanja svijesti suca Benčića koji je i donio presudu sukladnu toj izokrenutoj i izopačenoj svijesti u kojoj se nalazi.

Jednako tako je laž i krivotvorina da sam ja rekao da ću ja "odlučivati o kažnjavanju o tome tko će biti veleizdajnici" (stranica 4, 2. pasos, 15. redak). Nemam ja tu o čemu odlučivati jer zna se dobro tko su veleizdajnici – to su visoki državni dužnosnici koji su počinili čin izdaje. Sukladno tome, onima kojima će se suditi za veleizdaju su definirani i nema se tu što proizvoljno niti oduzimati, niti dodavati. Očigledno je da sudac Benčić ne barata spoznajom o tome tko su to veleizdajnici i što uopće taj pojam znači. Naprotiv, sudac Benčić na mene projicira svoju proizvoljnost i intelektualnu limitiranost pa misli da bi se ja po pitanju suđenja za veleizdaju ponašao jednako nedosljedno i samovoljno kako se ponaša ovaj sud prema meni u ovom slučaju koji se protiv mene vodi.

Na kraju, a moglo bi se reći kao šećer na kraju, tog cijelog niza navoda laži, krivotvorina i besmislica, sudac Benčić navodi: "a posebno tu treba istaći okrivljenikov navod da je on ideolog koji se trudi kroz demokratske procese da građani prihvate njegovu viziju". Po običaju, sudac Benčić ovdje samo djelomično ispravno navodi moje riječi te ih proizvoljno i na svoj način reinterpretira.

Točno je da sam ja ideolog, a ideolog sam zato jer sam uobličio i u javnost kroz formu pisane riječi iznio svoju ideju državotvornog političkog programa za Hrvatsku kao državu i Hrvate kao narod i to kako u domovini tako i u dijaspori. Dakle, na osnovu toga imam puno pravo smatrati se ideologom i ne znam što tu može biti sporno osim da je tu riječ o tome da se sucu Benčiću ta moja ideologija nikako ne dopada, no to je već njegov problem i to mu ne daje nikakvu osnovu da se sad tu nešto čudom čudi što se ja predstavljam kao ideolog. Za razliku od režimskih slugana, kriminalaca i izdajnika, ja imam konkretnu i operativnu političku viziju za Hrvatsku i Hrvate te sam tu svoju viziju i iznio te javnosti prezentirao kroz svoju knjigu "Hrvatska knjiga opstanka / Studium rei civilis – Studija o državništvu", a ta knjiga ujedno predstavlja i moj politički program. Očigledno je da se sucu Benčiću taj moj politički program nikako ne dopada, no to mu ne daje za pravo da me zato potpuno neutemeljeno i neargumentirano proglašava psihičkim bolesnikom opasnim po okolinu i kojega sad treba prisilno liječiti. Sudac Benčić upravo to radi i moj legitimni politički stav, moj politički svjetonazor, proglašava nekakvim samo njemu jasnim dokazom moje navodne bolesti.

Ako je to što zastupam i borim se za ideju slobode i suverene države Hrvatske moja bolest, onda sam ja stvarno bolestan. I to neizlječivo bolestan, a niti ne želim biti izliječen od te bolesti. I ne samo to, želim i radim na tome da se ova moja bolest ljubavi prema istini i slobodi, ljubavi prema hrvatskoj domovini i hrvatskom narodu, da se što više proširi ta bolest, da što više ljudi bude tom bolešću zahvaćeno. Meni je stvarno žao što sudac Benčić to sve što ja smatram dobrim i zdravim doživljava kao bolest, ali to govori o njemu i po kojoj osnovi on sad ovdje meni kao ideologu slobodne i suverene Hrvatske presuđuje. To sve skupa jasno govori i potvrđuje da se nad menom vrši politički progon, svojom presudom i pripadnim obrazloženjem sudac Benčić to jasno pokazuje.

Dakle, sudac Benčić posebno ističe moj navod da sam ja ideolog. Njemu je to posebno zgodno u dokazivanju njegovih nebuloznih konstrukcija o mojoj psihičkoj bolesti, a meni je to posebno zgodno da ukažem upravo na sav besmisao i neodrživost ove presude i cijelog pripadnog obrazloženja iste. Ono što je sudac Benčić već po navadiiskrivio i krivotvorio moje riječi odnosi se na daljnji dio gdje se kaže da se ja "trudim kroz demokratske procese". Tu nedostaje jedno bitno "i" te bi ispravno bilo da se ja "trudim i kroz demokratske procese", ali ne nužno i isključivo samo kroz demokratske procese. To sam ne jednom naglasio napomenuvši da bih volio kad bi sve prošlo lijepo i mirnim putem kroz te demokratske procese, to bi bilo idealno, ali ako su ti demokratski procesi uzurpirani i blokirani, ostaje i pridržavam si puno pravo i na ostale, nedemokratske procese. Na to imam ne samo pravo, nego i dužnost te se u političkoj borbi za preuzimanje vlasti i implementaciju ideologije ne ograničavam unaprijed na jedan model preuzimanja vlasti nego sve ostavljam otvorenima, sve ovisno o situaciji i pripadnim okolnostima. Trenutno je demokratski proces jedna farsa, jedna loše izvedena predstava, te mene, kao i svakoga drugoga, ništa ne obvezuje da pristanem biti dijelom te farse i loše predstave.

Također, sudac Benčić dalje navodi da sam ja izjavio da želim "da građani prihvate njegovu (tj. moju) viziju". To je opet jedna diletantska reinterpretacija mojih riječi i mojih stavova. Točnije, mojeg političkog svjetonazora i moje ideologije. Radi se o tome da nikad i nigdje ja u ovom kontekstu nisam mogao izreći tu riječ "građani", pa tako pogotovo u sudnici za vrijeme suđenja. Ja tu riječ "građani" koristim jedino ako govorim o građanima npr. grada Karlovca, ili građanima grada Zadra, ali na državničkoj razini moja retorika je samo i isključivo "državljani" te to smatram bitnim i određujućim u političkom i svjetonazornom smislu. Prema tome, ja nikako nisam mogao navesti to što sudac Benčić navodi da sam naveo. Odnosno, ispravno bi bilo: "...posebno tu treba istači okrivljenikov navod da je on ideolog koji se trudi i kroz demokratske procese da državljani prihvate njegovu viziju". Površnim i plitkim ljudima to jedno izostavljeno "i", te "državljani" umjesto "građani"može izgledati nebitno, ali meni kao ideologu to je upravo ono što je, uz naravno i mnoge druge stvari, određujuće i po čemu se moja ideologija i moj politički svjetonazor razlikuje od ove trenutne izdajničke i sluganske ideologije koja je zasjela na grbaču hrvatskog naroda u vidu vladajuće režimske kaste. I ne samo to, nego se moja ideologija bitno i suštinski razlikuje od nemušte, nekonkretne, nedorečene i bezidejne opozicije ovome režimu, opozicije koja misli da po pravilima kriminalnog režima može taj režim promijeniti.

Upravo u tome kontekstu meni je savršeno jasno da se ovaj režim najviše od svega boji političke ideje koja odbija plesati po režimskim pravilima nego suvereno misli svojom glavom i koristi razum koji nam je Bog dao, nekome više,nekome manje, ali jasno je upozoreno da se od onoga kome je više dano, više i traži natrag.

Zaključiti ću ovaj dio konstatirajući da sudac Benčić nije naveo niti jedan konkretan primjer gdje se to i kako manifestira moja navodna paranoidna shizofrenija. Odnosno, sudac Benčić ne konkretizira zašto on posebno ističe moj navod da sam ja ideolog. Napisao sam knjigu od više od 900 stranica pa bi bio red da se navede neki primjer, da me se citira gdje ja to iskazujem paranoidnu shizofreniju, gdje je tu prisutno zavaravanje o vlastitim motivima kad posve otvoreno i bez uvijanja ističem nužnost preuzimanja vlasti da se provede političko-državotvorni program koji sam uobličio, gdje ja to i kako nerealistično naglašavam svoje vrline ili se naivno samopoiman? Na više od 900 stranica sitno pisanog teksta ne bi trebalo biti problem pronaći potvrdu tim tvrdnjama ako su one istinite. Problem je upravo u tome što je to sve jedna gomila laži i negativnih konstrukcija proizvoljno nabacanih bez ikakvih argumenata i dokaza. U ovom kafkijansko-orvelijanskom procesu dokazi nisu bili potrebni nego se proizvoljno smišljalo i izmišljalo u stilu "što je babi milo, to joj se i snilo".

Toliko o sucu Benčiću i njegovom obrazloženju presude. Moglo bi se još puno pisati jer dao je pregršt materijala, ali je ovo posve dovoljno za one koje zanima istina i koji teže pravičnosti, no prikladno spomenuvši babu na kraju, sad ću se ukratko osvrnuti na sudsku vještakinju, psihijatricu dr. Biško i njezinu ulogu u ovoj sudskoj farsi.

U svojem svjedočenju dr. Biško je izmišljala sve i svašta da bi probala opravdati svoj nalaz o mojoj navodnoj paranoidnoj shizofreniji. Tako je ona u svojoj nemuštosti i prikladnoj zapletenosti u lažima na suđenju prilikom svjedočenja izrekla i slijedeće: "Okrivljenik je napisao svoj politički program u knjizi Hrvatska knjiga opstanka. Ta knjiga podijeljena je u dva dijela. Prvi dio nazvan "Misao" gdje iznosi svoja filozofsko-teološka uvjerenja, te drugi dio nazvan "Organizacija" gdje je po državni ministarstvima iznio svoje viđenje kako bi država trebala biti uređena i vođena. To što je pisao o svim ministarstvima pokazuje njegovu bolest paranoidne shizofrenije zato jer jedan čovjek ne može sve to znati. To je previše za jednoga da o svemu tome zna, da se time bavi."

Dr. Biško kaže da je to previše za jednog čovjeka da o tome promišlja, ona smatra nemogućim i to je njoj dokaz za postavljanje dijagnoze. Eto, kako bi se to reklo u američkim filmovima: "I rest my case!".

Dr. Biško provali, i ostane živa, kako je dokaz moje navodne bolesti to što sam knjigu napisao tako kako sam je napisao, te što sam iznio svoju viziju na jedan sveobuhvatan konkretan i operativan način tako da kad danas-sutra eventualno preuzmem vlast, da odmah znam točno što i kako treba raditi, na koji način treba državu posložiti (navedena ministarstva)i kako državu treba voditi, sa zadanim ciljevima i zadacima.

Dr. Biško bez imalo srama konstatira da, eto, jedan čovjek ne može sve to znati što sam ja u mojoj knjizi napisao i sastavio i to je njoj dokaz moje bolesti, moje poremećene psihe, te izmišljene paranoidne shizofrenije koja mi se pripisuje.

Za dr. Biško nije uopće potrebno ulaziti u sadržaj napisanog pa da barem nečime potkrijepi tu svoju veleumnu tvrdnju. Ne, nego ona mirno provali da je to previše jednomu čovjeku za znati, to je njoj nemoguće pa prema tome sam ja duševni bolesnik zato jer sam to ipak napisao. Tragično je da sud sve to još mirnije prihvaća kao relevantno te me na osnovu tog i takvog "dokaza" osudi kao psihičkog bolesnika na prisilno liječenje jer sam opasan po okolinu. Štoviše, sudac Benčić izrijekom navodi da je vještačenje "provedeno u skladu sa načelima znanstvene struke, iskustveno i istinito, već dapače niti jednom iznesenom činjenicom vještakinje nisu dovele u sumnju istinitost i utemeljenost svojih nalaza i mišljenja." (strana 4, 2.pasos, 2. redak).

Nema što, stvarno je to krajnje znanstveno, stručno, iskustveno i istinito ovako ovlaš iz rukava reći da jedan čovjek ne može znati ono što je napisao i čime se praktički cijeli svoj život bavi još od ranog djetinjstva. Sva sreća da dr. Biško nije djelovala u, recimo, vrijeme Mozarta jer bi se po njezinoj logici, kad bi joj mali 8 godišnji Mozart pristupio sa svojom prvom napisanom simfonijom, ona bi bez da uopće provjeri da li je taj napisani materijal koji joj mali Mozart donosi stvarno vrijedi nazvati se simfonijom ili nije, nego bi dr. Biško odmah na prvu, samo vidjevši da joj mali Mozart pruža napisanu simfoniju, njega proglasila duševnim bolesnikom koji nesumnjivo boluje od paranoidne shizofrenije mudro ustvrdivši da jedno dijete nije u stanju komponirati simfoniju.

To je logika dr. Biško, ali to je također i logika suca Benčića te se to od njega naziva znanstvenošću, stručnošću, iskustvenošću i istinitošću, a radi se upravo o suprotnosti navedenim pridjevima.

Jedan Mozart je izbjegao stručnost dr. Biško, no ja nisam te sreće pa sam postao žrtvom njezine intelektualne ograničenosti, ali i njezine egocentričnosti gdje se cijeli svijet i cijeli ljudski rod promatra iz svoje uske i žablje perspektive pa se svakoga onoga tko iskače iz tih egocentrično postavljenih normi proglašava duševnim bolesnikom, čak i opasnim po okolinu pa ga onda treba natrag svesti u okvire koje prema sebi samovoljno određuje dr. Biško kao da je nekakvo ovozemaljsko božanstvo po kojem se svi ostali moraju ravnati i podrediti.

Također, dr. Biško je i na sudu kao i u pismenom radu navela da se kod mene manifestira tangencijalno mišljenje te je rekla da sam isto iskazao u razgovoru s njom. Zanimljivo kako je to iskazano samo u tom razgovoru s njom, a kako to da nije uspjela, da se nije potrudila naći primjere tog mog tangencijalnog mišljenja bilo u mojoj knjizi, bilo u mojim kolumnama ili drugim pisanim radovima koji su lako dostupni putem interneta. Tog tangencijalnog mišljenja nema nigdje za naći ni u više stotina zabilježenih i snimljenih mojih govora u javnosti, analitičkih osvrta, intervjua, razgovora, telefonskih debata i sučeljavanja kao i svih ostalih video i audio materijala isto tako lako dostupnih putem interneta. Nigdje to tangencijalno mišljenje dr. Biško ne može naći i predočiti, ali zato treba uzeti za relevantno samo to kako ona interpretira i doživljava naš razgovor prilikom vještačenja na koje sam pristao sudjelovati. Treba sad bez ikakve sumnje vjerovati dr. Biško na riječ da sam ja u tim razgovorima ispoljio nešto što nigdje prije nisam ispoljio. Pošten i objektivan promatrač sa strane zapitao bi se nije li ovdje možda problem u dr. Biško i u njezinoj intelektualnoj nesposobnosti da prati kompleksniji tijek misli bez da se izgubi pa onda ona vlastitu hendikepiranost preobličuje u moju duševnu bolest navodno ispoljenu tangencijalnim mišljenjem. Sudac Benčić se ovdje to nije zapitao, a to me ne čudi jer se pokazalo da sud nije ni pošten ni objektivan prema svemu kako se do sada pokazao pa je dosljedan samo u toj nedosljednosti. Pošteno i objektivno bilo bi provesti još jedno psihijatrijsko vještačenje pa da se nalazi dr. Biško ili potvrde ili ospore, no sud to nikako nije htio dozvoliti što, opet, puno govori tome i takvome sudu.

Više neću trošiti riječi na dr. Biško jer ovo što sam do sada naveo i više je nego dovoljno da se shvati o čemu se ovdje radi. Njezin "Psihijatrijski nalaz i mišljenje o stanju duševnog zdravlja Marka Franciškovića" napisan je na 22 stranice i tu ima materijala za komentirati i odgovoriti na 222 stranice, a čak i više. Naime, tolika je tu koncentracija gluposti, neistina, konstrukcija, selektivnosti te cijelog niza ostalih stvari koje su tu posložene na hrpu, a da bi se pokušalo opravdati ono što se opravdati ne može – da ja bolujem od paranoidne shizofrenije, da sam neubrojiv, nekritičan, i kao kruna svega, da sam opasan po okolinu te me stoga treba prisilno liječiti.

Na kraju svega ovoga skupa, na kraju ove moje žalbe, naglašavam da sam je pisao pri punoj svijesti i pri zdravoj pameti usprkos toga što sam podvrgnut prisilnom tretmanu uzimanja teških lijekova koji nemaju nikakvog smisla da ih uzimam, tj. da mi se daju, osim u sadističkom iživljavanju nada mnom kao ljudskim bićem jer ne može se drugačije protumačiti ovakvo postupanje i sustavno trovanje mojeg tijela s ciljem izlječenja od nepostojeće bolesti.

Ispričavam se ako je ova rukom pisana žalba eventualno teže čitljiva. U okolnostima u kojima boravim, a to je polumračna soba koja je pretrpana ostalim zatvorenicima, potrudio sam se što sam bolje mogao da rukopis i cijela žalba budu što pregledniji i čitljivi. Za razliku od suda ja nemam na raspolaganju kompjuter ili asistente i tajnice da mi pomažu u radu te sve moram raditi sam i bez informatičkih pomagala. Ta neravnopravnost isto tako puno govori sama za sebe o ovom procesu i u kakvoj sam ja tu poziciji u odnosu na drugu stranu.

Isto tako, moram naglasiti da ovu žalbu u prvom redu pišem kao dokument vremena ostavljen neumitnom sudu povijesti da na koncu o svemu presudi, ali ovu žalbu pišem i kao moje obraćanje hrvatskoj javnosti tako da ima bolji uvid u cijeli ovaj slučaj. Tek sekundarno je ovdje moje obraćanje Županijskom sudu u Zagrebu kao sudu drugog stupnja jer od strane režimskih institucija ne očekujem ništa dobroga i da se tu nešto previše nadam da ću u ovom mojem slučaju doživjeti htijenje za istinom i pravičnošću. Bilo bi mi izuzetno drago da se pokaže da sam bio u zabludi po tom pitanju.

Općenito uzevši, u ljude se previše ne uzdajem nego svu svoju nadu i vjeru u pobjedu istine i pravde polažem u Boga, Oca na nebesima, Stvoritelja neba i zemlje, te se s tom vjerom i pouzdanjem prepuštam providnosti da me vodi onako kako je to volja Očeva, a ne volja moja ma koliko to bilo teško i zahtjevno. Ja sam u svojim ljudskim sposobnostima uradio najbolje što sam mogao, a dalje sve prepuštam u ruke Božje. Podsjećam da je pisano da treba paziti kako sudimo, jer kako mi sudimo drugima i nama će biti suđeno pa bi svima za njihovo vlastito dobro bilo poželjno da Županijski sud u ovom slučaju tako i djeluje, svjestan navedenog, s pažnjom i obzirom prema istini i pravdi, a da li će tako i biti vrlo brzo će se pokazati.

Kao navodni dokaz moje bolesti psihijatrijska vještakinja navela je da znam često citirati Sveto Pismo, pa ću završiti upravo tako, citirajući Bibliju, jer to što ona smatra pokazateljem moje navodne bolesti, meni je pokazatelj moje utemeljenosti mene kao grešnog i nesavršenog čovjeka na izvoru svakog dobra, sve mudrosti i sveukupne ljubavi i ljepote na ovome svijetu:

"Nek' huči more i punina njegova,

svijet i koji na njemu stanuju.

Neka rijeke plješću rukama,

gore nek zajedno kliču pred Gospodom

- jer on dolazi suditi zemlji.

Suditi će svijetu po pravednosti

i pucima po pravici."

(Psalam 98, Pjesma Sucu i Spasitelju, 7-9)

Padaj silo i nepravdo, ustaj slobodna i neovisna Hrvatska!'

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... vnika.html