IN MEMORIAM: Marko Babić i drugi

[EdgarFranjul]

Na današnji dan umro je Marko Babić, zaboravljeni junak Domovinskoga rata!


Sjećate li se hrvatskog branitelja Marka Babića? Kad bi ovo pitanje postavili na tv kvizu malo bi ljudi točno odgovorilo tko je istinski junak s vukovarske Trpinjske ceste, koji je u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata uništio najmanje 14 tenkova zločinačke JNA.


Autor: Mladen Pavković Photo: forum.net.hr Petak, 05 Srpanj 2013 17:26


Sjećate li se hrvatskog branitelja Marka Babića? Kad bi ovo pitanje postavili na tv kvizu malo bi ljudi točno odgovorilo tko je istinski junak s vukovarske Trpinjske ceste, koji je u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata uništio najmanje 14 tenkova zločinačke JNA. Umro je od posljedica moždanog udara, na današnji dan, 5. srpnja 2007. I to u 42. godini života. Sahranjen je pokraj posljednjeg počivališta generala Blage Zadre (kojem je bio ratni zamjenik) i njegova sina na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.
Djeca u školi ne uče o njemu, baš kao i o mnogobrojnim drugim juncima, kao ni o danima stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. U čast i slavu ovom junaku priređuje se – nogometni turnir! Gdje je ulica ili trg s njegovim imenom, gdje se po njemu zove koja škola, dječji vrtić, kulturna i ina ustanova? UBIUDR Podravka, na moju inicijativu, dodijelila mu je posthumno priznanje – Junak hrvatskog Domovinskoga rata.
Ministar branitelja, koji je tada (prije dvije godine) i sam bio nazočan ovom događaju u Vukovaru, čuo je od članova njegove obitelji da im je to najdraže i jedino priznanje koje su dobili za svoga Marka, Marka koji je svojim junaštvom zadužio Hrvatsku. No, nije samo ovaj junak umro od teške bolesti.
Umrli su i na tisuće drugih branitelja nakon rata, a sve od užasnih posljedica koje je na njih ostavila borba za hrvatsku državu. Žalosno je što se tek njegovi suborci danas sjećaju ovog velikana. Zašto ga nitko, poput Predraga Matića, nije predložio za čin generala? Hoće li biti ispravljena ta nepravda? No, kako bilo da bilo Marko Babić bit će i ostaje junak nad junacima!

[EdgarFranjul]

Majka Hrabrost - Kata Šoljić, majka četiri poginula branitelja nas je napustila prije pet godina

„Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara. Imam 79 godine, rodila sam i odgojila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje Domovine Hrvatske od srpskog agresora u ovom Domovinskom ratu 1991. godine. Od istih neprijatelja stradala su mi četiri nedužna brata u Drugom svjetskom ratu, a suprug mi je čudom ostao živ. Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije nikada mazio. I stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj.“

Autor: Mladen Pavković Photo: Pixsell Ponedjeljak, 08 Srpanj 2013 19:43


„Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara. Imam 79 godine, rodila sam i odgojila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje Domovine Hrvatske od srpskog agresora u ovom Domovinskom ratu 1991. godine. Od istih neprijatelja stradala su mi četiri nedužna brata u Drugom svjetskom ratu, a suprug mi je čudom ostao živ. Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije nikada mazio. I stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj.“ rekla je jednom Majka Hrabrost.

Na današnji dan, prije pet godina, (8. srpnja 2008.) umrla je najponosnija majka u Hrvata – Kata Šoljić. Sahranjena je na vukovarskom groblju zajedno sa svoja četiri sina: Nikom, Ivom, Mijom i Matom, koji su, kao hrvatski branitelji, ubijeni tijekom hrvatskog Domovinskoga rata. Rođena je u Donjem Vukšiću, kod Brčkog, 1922. godine u siromašnoj obitelji. Ima i dvije kćeri Maru i Anu, koje su također sudionice Domovinskog rata. Ona je bila simbol majki čija su djeca stradala u srpskoj agresiji. Njena kalvarija počela je još u II. svjetskom ratu kada su joj streljani brat i tri polubrata. Udruga branitelja Domovinskog rata Podravke (UBIUDR) svojedobno ju je proglasila Junakinjom hrvatskog Domovinskoga rata.
Međutim, kako godine idu i ona je zaboravljena, a ostala je i ostat će u srcima onih koji su poznavali njezin izniman angažman oko traženja istine u Domovinskome ratu.
Stoga, koprivnička Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) u suradnji s drugim Udrugama proizašlim iz Domovinskoga rata, traži od Ministarstva branitelja, ali i Vlade da podignu spomenik Kati Šoljić. Barem to je zaslužila. Inače, sramotno je i jadno što se po ovoj majci još ne zove ni jedna ulica ili kulturna ustanova, čak ni u Zagrebu gdje je provela zadnjih petnaestak godina svoga života.

Stoga se gospodo i drugovi, koji ste trenutačno na vlasti, s pravom pitamo, i nikako nam nije jasno, koliko je sinova i članova svoje obitelji (a izgubila ih je desetak) trebala na Oltar Domovine još dati obitelj Šolji, da i vama bude jasno kako se i na koji način stvarala hrvatska država? Činjenica je i neoprostivo da se iz godine u godinu tek samo tako prelaziti preko smrti jedne Kate Šoljić, a to nije ništa drugo nego kao da ste "pljunuli" na sve ono što su dali ljudi koji su poput njezina četiri sina bili – prvi kad je trebalo! A pitanje Glavnom državnom odvjetniku i svima drugih kojih se to tiče: gdje su ubojice sinova Kate Šoljić?

[EdgarFranjul]

Otišla je Slavica Hruškar, tko je slijedeći na redu?


Autor Mladen Pavković
Četvrtak, 09 Siječanj 2014 07:07


Još nismo čuli da se ijedan partizan-antifašista ubio od početka devedesetih. A jedan dio njih imao je i dobar razlog, jer dobili smo državu, a oni su od straha izašli iz podruma tek 1993., 1994., pa nadalje. Danas bez problema provociraju hrvatske branitelje, nose četničke šubare, krvave jugoslavenske zastave i zvijezde petokrake, okruženi su raznim mesićima i fumićima koji primaju odličja za stvaranje države.(sic!)

Koprivnička Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) ne može vjerovati da je i jedna žena-hrvatski branitelj učinila suicid. To sigurno nije napravila što joj je bilo lijepo u državi za koju se borila. Naime, u zadnje vrijeme hrvatski branitelji ponovno su se počeli ubijati.

Ubila se Slavica Hruškar, predsjednica Nezavisnih dragovoljaca Hrvatske, udruge koja okuplja oko tri tisuće članova. I to na najstrašniji način- skokom s nebodera! Nakon toga čitamo da su na karlovačkom mostu pronašli još jednog branitelja koji je izvršio suicid. Objesio se!

Za medije (poglavito HTV) to su tek obične, marginalne vijesti. Ministarstvo branitelja dalo je naputak televiziji, novinama i drugima da o tome ne pišu i da o toj temi ne daj Bože organiziraju "okrugle stolove". Dosad je suicid izvršilo oko tri tisuće hrvatskih branitelja, pa što, ovi koji su se ubili tijekom proteklih godina pretvoreni su u brojke. Kao da je riječ o krumpirima, a ne ljudima. Nitko ozbiljno ne istražuje motive takvih strašnih, očajnih činova ljudi koji su bili prvi kad je trebalo. Na sahranu im obično, uz rodbinu i prijatelje, dođe četiri-pet hrvatska vojnika i u trenutku kad ih sahranjuju opale tri metka u zrak i to je – to. Slava im! (Mesić je svojedobno predlagao da bi oni u cilju štednje trebali i sami platiti te metke!)

Ministarstvo branitelja i ministar (ministri) šute. Valjda će uputiti (ili su uputili) onu standardnu rečenicu "žao nam je". Da, njima je žao, a što su poduzeli da se ne ubijaju ljudi koji su stvarali hrvatsku državu? Većinu stvari koje je u vezi hrvatskih branitelja učinila ova, ali i prošla vlast išlo je na štetu ljudi koji su već jednom umrli-kad su otišli u rat. Ministru branitelja, Predragu Matiću, kako vam je sada, kako se osjećate kad ste čuli da je i jedna žena koja je branila puškom svoj dom skočila s nebodera? Nije važno je li ostavila oproštajno pismo, više ništa nije važno, važno je da je bila na čelu jedne udruge branitelja i da je sama sebi presudila. Gdje su bolnice i domovi za hrvatske branitelje koji su ostali bez ičega? Drogeraši imaju svoje "komune", država i to ne samo naša vodi skrb o tim ljudi od kojih je većina duboko "zagrezla" i u kriminal. A tko na sličan način skrbi o ljudima koji su bili prvi kad je trebalo? Sjećate li se da se jedan predsjednik Udruge hrvatskih branitelja iz Zadra objesio o hrvatsku zastavu?

Mnogi, na žalost, kako ova Vlada vodi politiku prema braniteljima Vukovara, Škabrnja i drugih mjesta, a kako vodi politiku prema bivšim Udbašima i bivšim partizanima od kojih većina još uvijek ne može oprati krv sa svojih ruku, također vide izlaz, na žalost, u suicidu. Misle, ako to učine (nemojte, molimo vas!) da će na taj način biti lakše njima i njihovim obiteljima. Više ne će morati sakupljati i prodavati prazne plastične boce i kopati po kontejneru što nisu činili ni u vrijeme rata kad je deset puta bilo teže nego danas (g. Linić se toga na žalost ne sjeća). Stoga, preko suicida gospođe Hruškar ne smijemo prijeći kao spužvom preko ploče, kao što smo prešli na sličan način i preko suicida ostalih 2.999 hrvatskih branitelja koji su digli ruku na sebe. Do sada, činjenica je, nikakvi apeli da se hrvatski branitelji ne ubijaju nisu pomogli. Ali, bez obzira što im se dogodilo ili što im se događa ne smiju i ne bi smjeli ni pomišljati na suicid, jer osim "žao nam je" od Ministarstva branitelja ili neke druge državne institucije njihove obitelji ne će dobiti – ništa, a oni će preko noći, kao primjerice Zvonko Bušić, biti zaboravljeni, kao da ih nikada i nije bilo.

Svi mi koji se na bilo koji način borimo za hrvatske branitelje uglavnom imamo samo nevolje i Udbaška podmetanja, ali moramo dalje, prije svega zbog onih koji su ostavili svoje živote i svoju krv u devedesetim i inim godinama, kad su ginuli za bolju Hrvatsku. Činjenica je da se vodi skrb o većini stradalnika Domovinskoga rata, ali što je s ostalima? Što je s onima koji su bili ozlijeđeni, ranjeni pa nisu stekli status ratnog invalida? Što je s onima koji su prošli sva bojišta, a da ih ni metak nije okrznuo? Što su ti dobili? Dobili su "najljepši Božićni poklon" – Registar hrvatskih branitelja, i to prije godinu dana, koji je također jednim dijelom kriv za možebitne neke suicide hrvatskih branitelja.

Još nismo čuli da se ijedan partizan-antifašista ubio od početka devedesetih. A jedan dio njih imao je i dobar razlog, jer dobili smo državu, a oni su od straha izašli iz podruma tek 1993., 1994., pa nadalje. Danas bez problema provociraju hrvatske branitelje, nose četničke šubare, krvave jugoslavenske zastave i zvijezde petokrake, okruženi su raznim mesićima i fumićima koji primaju odličja za stvaranje države.(sic!) Sad nam je još došao i slučaj okorjelih Udbaša perkovića i mustača, a takvih tipova ima na stotine u svom gradu. Ostali su kao korov. Sve to iritira, a poglavito specijalni rat protiv vukovarskih i inih branitelja, pa nije ni čudno da ljudi koji su obranili i stvorili državu odlaze jedan po jedan.

Ako se tako nastavi uskoro će ostati samo mesić, nobilo, boljkovac, mustač, manolić i slična kompanija. Branitelji su na žalost – prošlost. Okrenimo se budućnosti. Poručio je jedan general. A za mnoge koji su branili i generale u Haagu budućnost je: Zavod za zapošljavanje, pronalaženje svojih najmilijih, kako nabaviti novce za platiti struju, plin i vodu, kako osigurati sve što je potrebno djetetu za školu, kako ga zaposliti, kako potisnuti sjećanja na zvjerstva srpskih zlotvora u Domovinskome ratu te kako ujutro biti najbrži i pronaći koju plastičnu bocu u nekom kontejneru – da se preživi!



A to što je Slavica Hruškar učinila (bez obzira na motive) sramota je za cijelu Hrvatsku. Hrvatske zastave trebale bi biti spuštene na pola koplja. Nama ne preostaje ništa drugo nego da se zapitamo: tko je slijedeći na redu? U inozemstvu ima slučajeva da se i političari ubijaju. Kod nas srećom toga nema, bez obzira na golemu štetu koju su pojedinci napravili tijekom zadnjih 20 godina.

Matiću, eto ti opet nekoliko branitelja manje u Registru. Opet si nešto "ušparao" u ovoj teškoj gospodarskoj krizi.

A što je s hrvatskim tajkunima, izdajicama, dezerterima i doušnicima? Oni su i dalje na "platnom popisu".

Gdje je Registar tih ljudi?

Mladen Pavković,

predsjednik hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)


http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=11

[scout]

Damir Tomljanović (Krivi Put, Senj, 18. travnja 1968. - Tulove grede, 17. veljače 1994.), hrvatski redarstvenik, hrvatski branitelj tijekom Domovinskog rata i zapovjednik 1. Sektora IZM Zadar ZP Split 1. gardijske brigade Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Bio je zapovjednik postrojbe Tigrova za vrijeme Domovinskog rata. Dragovoljno je u kolovozu 1990. pristupio postrojbi specijalne policije za posebne namjene MUP-a RH u bazi Rakitje pored Zagreba. Ratovao je na svim ratištima Domovinskog rata, bio je prekaljeni ratnik i zapovjednik. Sa suborcima je mjesecima dijelio dobro i zlo na vrlo zahtjevnoj bojišnici na Velebitu u odbijanju neprijateljskih napada, često u nemogućim vremenskim uvjetima. Prilikom nadzora svojih položaja Damir Tomljanović - Gavran poginuo je 17. veljače 1994. na obroncima Velebita, od neprijateljskog snajpera i zadobivene rane u glavu.

Nositelj je brojnih odlikovanja: Spomenica domovinske zahvalnosti, Red hrvatskog trolista, Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, Red kneza Domagoja, spomenicom Prvi hrvatski redarstvenik.Dana 26. srpnja 1994. u Šepurinama kod Zadra osnovano je Obučno središte gardijskog desantnog pješaštva Pukovnik Damir Tomljanović Gavran.
Damir je pokopan na groblju u Krivom Putu pokraj Senja.

[EdgarFranjul]

U svećeničkom domu u Zagrebu jutros je u 78. godini života i 50. godini svećeništva umro svećenik i prebendar Zagrebačke nadbiskupije Adalbert Rebić. Profesor biblijskih znanosti, semitskih jezika i arheologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu rođen je u Klenovcu Humskom.



Srednju klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu a studij teologije i biblijskih znanosti na Papinskom sveučilištu Gregoriana i pripadnom Biblijskom institutu u Rimu, gdje je i doktorirao. Sve do svog umirovljenja 2005. godine radio je kao profesor biblijskih znanosti i orijentalnih jezika (hebrejski, aramejski, sirijski i arapski) na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.



Objavio je iz svoje struke 28 djela te oko 400 članaka u raznim domaćim i inozemnim časopisima.



U vrijeme agresije na Hrvatsku Rebić je obnašao dužnost predstojnika Vladina ureda za prognanike i izbjeglice. Bit će pokopan na zagrebačkom Mirogoju, vrijeme će se objaviti naknadno.

[EdgarFranjul]

Sjećate li se Kate Šoljić?

katasoljic.jpg (25.1 KiB) Viewed 6885 times

Autor Mladen Pavković
Nedjelja, 23 Veljača 2014 11:57


Na današnji dan, 23. veljače 1923. rodila se jedna od najponosnijih majki u Hrvata – Kata Šoljić. Mnogi su na žalost već zaboravili ovu iznimnu ženu, kojoj su u hrvatskom Domovinskome ratu poginula čak četiri sina: Niko (r.1942.), Mijo (r.1945.), Mato, (r. 1952.) i Ivo (r. 1948.).

Svi su ubijeni od ruke srpskog agresora, a dosad nitko nije odgovarao za njihovu smrt. Da nesreća i tuga ove ponosne majke bude još i veća, valja istaknuti da je u vrijeme II. svjetskog rata izgubila još četiri brata, te da nikada nije saznala za njihovo posljednje počivalište. Samo u Domovinskome ratu od obitelji Šoljić sudjelovalo je oko dvadesetak njenih najbližih. Iza nje ostale su i dvije kćeri, od kojih je jedna bila i aktivna sudionica Domovinskog rata, a prošla je i srpske logore. Drugoj je ubijen suprug u srpskoj agresiji, i još danas ne zna gdje mu je grob.

Djeca njezinih kćeri također su bili na prvim crtama obrane.

Sjećam se, kad smo u Zagrebu predstavljali jednu moju knjigu u kojoj sam objavio oko osam tisuća imena poginulih u vrijeme Domovinskog rata, i kada je ministrica branitelja bila gđa. Jadranka Kosor, gotovo nam nisu dali ni jednu dvoranu u Zagrebu da je promoviramo! Ipak, dozvolili su nam da to uradimo tek u prostorijama zagrebačke HVIDR-e.

Na promociju je došla i gospođa Šoljić (ali ne i mediji!) i tada ledenim glasom upitala nazočne: "Tko to ima protiv da se jedna ovakva knjiga "ne smije" promovirati u Zagrebu?" Nastala je, naravno, šutnja. A onda je Kata rekla i ovo: "Do 1990. nisam smjela govoriti da sam izgubila četiri brata, pa zar sada ne smijem reći ni da sam ostala bez četiri svoja zlata, četiri svoja sina?"

Kata Šoljić, kad sam je upoznao, živjela je u zagrebačkoj Dubravi, u jednom stančiću od nekih 15 četvornih metara, koji nije imao ni prozore, već samo vrata za balkon. Pokrenuo sam (2004.) akciju da joj Udruge proizašle iz Domovinskog rata dodjele priznanje-Junakinja hrvatskog Domovinskog rata!

Odaziv je bio izvanredan. Sve do te svečanosti uručenja ovog priznanja dva puta tjedno odlazila je na dijalizu, a ovo joj je priznanje toliko pogodilo u srce da je poslije morala ići čak – tri puta tjedno. Obećavali su joj med i mlijeko, za nju i njezinu obitelj. Na kraju je okončala u jednom privatnom umirovljeničkom domu, gdje su je posjećivali članovi obitelji i štovatelji.

O Kati Šoljić objavio sam knjigu i snimio nekoliko dokumentarnih filmova. Na žalost, nisu naišli na neki osobiti odaziv, prije bi se reklo da su prešućeni. Milan Bandić, koji je bio nazočan jednoj od promocija knjige o gospođi Šoljić javno je obećao da će, kao gradonačelnik, odmah kupiti najmanje tisuću primjeraka, da svaka škola dobije barem jednu, kako bi znali tko je Kata Šoljić, odnosno tko su majke čiji je doprinos u Domovinskom ratu iznimno veliki. (Prihod bi išao u korist stradalih branitelja).

Znate koliko je knjiga kupio Bandić-ni jednu!

Obitelj Šoljić prošla je i pakao u vrijeme komunizma.

Brozovi Udbaši (gdje ste sada perkovići?) neprestano su im zagorčavali život, a posebno su mučili njezina supruga koji danas s njom počiva na vukovarskom groblju. Kata Šoljić nema svoju ulicu, ni trg, po njezinom imenu se ne zove ni jedna kulturna ustanova, iako je zaslužila i spomenik. A cijeli se život, unatoč bolesti, borila za hrvatske branitelje, nije dozvolila da se zaborave oni koji su poput njezinih sinova dali život za slobodu. Poglavito je bila ponosna na Hrvatsko žrtvoslovno društvo, koje vodi dr. Zvonimir Šeparović, čija je bila počasna predsjednica, kao i na svoju Bosnu i Hercegovinu, gdje je rođena.

Umrla je 8. srpnja 2008. Koliko još vode treba proći, pa da se netko sjeti i majki, poput Kate Šoljić, ili Eve Šegarić iz Škabrnja, čija su tri sina poginula u vrijeme srpske agresije, dok je još najmanje desetak članova njezine obitelji položilo život za Domovinu?

Predlažemo da se na razini Republike, pokrene akcija oko izgradnje spomenika hrvatskim majkama u Zagrebu i Vukovaru. Hoće li netko ćuti ovaj apel?



Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=10

[EdgarFranjul]

Godišnjica smrti Janka Bobetka: 'Ideali ljudi koji su pali za Domovinu moraju se sačuvati'

Autor: I.Galešić
Datum: utorak, 29. travnja 2014. u 09:07

JankoBobetko.jpg (18.8 KiB) Viewed 6722 times

Na današnji dan umro je general HV-a i borac za samostalnost Lijepe naše, Janko bobetko. Janko Bobetko ostat će zauvijek upisan u hrvatsku povijest kao jedna od ključnih osoba u borbi za hrvatsku samostalnost.

Janko Bobetko umro je 29. travnja 2003. godine u svojoj kući u Zagrebu zbog zastajenja cirkulacijskog i respiratornog sustava, u 84. godini života.

U samostalnoj Hrvatskoj Bobetko se priključio pokojnom predsjedniku Republike Franji Tuđmanu koji mu 10. travnja 1992. dodjelio čin generala zbora HV-a i imenovao ga zapovjednikom Južnog bojišta. Zapovijedao je snagama koje su izvodile vojne operacije u području Dubrovnika, Ploča i u dolini Neretve te oslobodile Dubrovnik i njegovo zaleđe. Krajem iste godine, 20. studenoga, imenovan je načelnikom stožera HV-a, zamijenivši na toj dužnosti generala Antuna Tusa. Na toj je dužnosti ostao do umirovljenja 15. srpnja 1995. Od te godine pa do kraja 1999. bio je zastupnik HDZ-a u Saboru.

Umirovljeni general Bobetko objavio je 1996. knjigu "Sve moje bitke" u kojoj je opisao događaje iz nedavne hrvatske povijesti. U njoj je predočio dokumente i vojne zemljovide o vojno-policijskim akcijama "Čagalj" u bosanskohercegovačkom zaleđu južne Hrvatske, "Tigar" (oslobađanje Dubrovnika), "Maslenica", "Medački džep", "Bljesak" i "Oluja". "Imam čist obraz koji mi dopušta da iza sebe ostavim pisani trag u svemu što sam radio i dovršio kroza svoj više od pet desetljeća dug vojni i politički život", napisao je u toj knjizi. Haški sud optužio ga je u rujnu 2002. godine po zapovjednoj i individualnoj odgovornosti za ratni zločin počinjen 1993. u akciji "Medački džep". General Bobetko tada je izjavio da u Haag živ neće otići i odbio primiti optužnicu


http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... uvati.html

[EdgarFranjul]

HEROJ VUKOVARA

19:13, 05.07.2014.


In memoriam Marko Babić: Heroji se nikad ne zaboravljaju


Danas, na sedmu godišnjicu smrti Marka Babića, legendarnog heroja Domovinskog rata, negovi prijatelji i suborci objavili su video In memoriam, uz pjesmu Marka Perkovića Thompsona: Heroji se nikad ne zaboravljaju.

Marko Babić heroj je Domovinskog rata. Bio je zamjenik zapovjednika 3. bojne 204. vukovarske brigade i jedan od najbližih suboraca i zamjenik legendarnog zapovjednika, general-bojnika Blage Zadre.

Marko Babić je nekoliko godina proveo na privremenom radu u Švicarskoj. Uoči Agresije na Hrvatsku u travnju 1991. godine vraća se u Vukovar. Priključuje se hrvatskim braniteljima na Trpinjskoj cesti.

Kako je za narod.hr rekao Dominik Galić producent i scenarist upravo je zahvaljujući Marku Babiću snimljen i neprocjenjiv dokumentarni serijal “Heroji Vukovara”:

“On je ostavio neizbrisiv trag u mom životu. Prvenstveno je ostavio trag u hrvatskoj povijesti, a onda i u mom životu. Marko je neponovljiva ličnost i nema sad riječi kojima bih vam mogao to opisati. Bio je neponovljiv i nezaboravan.”



Izvor: Narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/video-na-godis ... -memoriam/

[EdgarFranjul]

OBILJEŽENA TREĆA GODIŠNJICA SMRTI GENERALA I ŽUPANA ĐURE BRODARCA

brodarac6.jpg (16.07 KiB) Viewed 6531 times

Autor Dražen Prša
Srijeda, 16 Srpanj 2014 17:08


Govor književnika Hrvoja Hitreca kojeg je izgovorio na trećoj obljetnici smrti generala i župana Đure Brodarca

Smrt Đure Brodarca bila je ordinarno političko umorstvo i ostat će kao trajna i mučna mrlja u hrvatskoj povjesnici, mrlja koja nikada ne će biti isprana. Vrijeme u kojemu se to dogodilo bilo je vrhunac i ujedno zenit progona istaknutih vođa otpora protiv srpske agresije na najugroženijim područjima u ratu.

Haaškom tužiteljstvu pridružila se nova hrvatska državna i pravosudna represija poticana izvana i iznutra , a podlogu su joj davali što srpski proizvođači laži poput Veritasa, što plaćeni ubojice u protuhrvatskim medijima u samoj Hrvatskoj, što razne izdajničke documente ali i službena hrvatska politika koja je glave svojih junaka prinosila na oltar nebulozne ravnoteže krivnje dodvoravajući se londonskim nalogodavcima i jugoslavenskim nacionalistima kojima je samostalna hrvatska država bila i ostala trn u oku. Narod je shvatio da je i Đuro Brodarac žrtvovan svim tim silama zla i zato se - nakon vijesti o njegovoj smrti u neljudskim uvjetima osječkoga zatvora - u narodu osjetila potmula srdžba i negodovanje. Nije to bilo vidljivo samo na sprovodu u Sisku gdje se osobni bijes sviju nas pretvorio u mukli kolektivni čemer koji nas je obuzeo u vrućem ljetnom danu, čemer na rubu pobune, nego i svugdje gdje sam tih dana zalazio jer je Đuro Brodarac bio jedan od simbola hrvatske obrane. Oni koji su znali, a iz našega su naraštaju svi znali, što je Banovina i sam grad Sisak predstavljala u olovno doba i kako je baš tu nasilje nad hrvatstvom bilo u sve vrijeme jugoslavenske vladavine možda i najveće, oni koji su znali što se sve na Banovini događalo devedesete i devedeset prve i koliko je hrabrosti i pameti trebalo da se u tim ali i idućim godinama sačuva barem dio teritorija Banovine i grad Sisak, oni koji su znali koliko je dugo i strašno Sisak patio pod granatama i kako je na kraju dobivena bitka za Sisak i za Hrvatsku – znali su i visoko cijenili ulogu Đure Brodarca i otud tolika prepast, tolik bijes, jer Đuru nisu ubili srpski agresori u ratu nego mazohizam i bijedni oportunizam hrvatske politike koja je sjedila u foteljama države, cinično ignorirajući činjenicu da ne bi ondje bila niti bi države bilo da nisu postojali ljudi kao što je Brodarac.


U svakom vremenu hrvatske povijesti u najvećim su se nevoljama uspravljali ljudi koji i nisu slutili da će baš oni biti pozvani odigrati ključne uloge u presudnim događajima. Bez njih bi se hrvatski narod odavno izgubio u povijesti, bez njihove sposobnosti da u kobnom trenutku narodnoga očaja postanu stožerne točke oko kojih se okupljaju ljudi koji vape za vođom , za čovjekom kojemu vjeruju i koji će njihovu želju da se brane od neprijatelja pretvoriti u organizirano djelo, improvizaciju pretvoriti u uspješan sustav obrane. Đuro Brodarac, rođen u Hrvatskom selu kod Topuskog na prvi dan pretposljednje godine Drugoga svjetskog rata, bio je jedan od onih mladih ljudi koji i nisu znali ni za što drugo osim za stvarnost u kojoj su odrastali te se on, poučen opreznim iskustvom starijih prilagodio vremenu u kojemu je živio i može se reći da je ta njegova prilagodba bila uspješna - a što je osjećao u duši, izbilo je poput vatrometa tek na početku devedesetih. Osjećao je u olovnim vremenima da kao Hrvat treba vještinu u preživljavanju , da su Hrvati građani drugoga reda u vlastitoj domovini, pričao mi je prije nego li je isto ponovio u jednom televizijskim intervjuu kakva je bila situacija u Sisku, u Željezari, gdje od 22 direktora ni jedan nije bio Hrvat, ali i o situacijama u kojima je trebao puno samosvladavanja da ne otkrije što misli i da ne plane, da ne izgori prije vremena. A vrijeme je nastupilo devedesete kada Đuro kao čovjek iz naroda i poznavatelj prilika polazi za Franjom Tuđmanom i Hrvatskom demokratskom zajednicom jer osjeća da se radi o opstanku Hrvata ali istodobno i o povijesnoj šansi stvaranja samostalne hrvatske države. I on pokušava urazumiti Srbe na Banovini, i on u samome početku možda vjeruje da bi, štono riječ, razum mogao prevladati, ali nikakva razboritost nije postojala nego samo velikosrpski plan koji je trebalo ostvaririti nasiljem, ubijanjem i protjerivanjem Hrvata iz mnogih područja a posebno s Banovine gdje je u mnogim mjestima masakrirano hrvatsko pučanstvo, a da ni dan-danas zločinci nisu izvedeni pred sud . No nisu svi sisački Srbi , kao ni u drugim napadnutim dijelovima zemlje, napustili gradove i otišli u neprijateljske redove. Ako zanemarimo dio koji je naoko ili iskreno ostao lojalan ili se štoviše u manjem broju pridružio obrani, u gradovima su se zadržali i oni koji su u svakom vremenu i svakom ratu nazivani petom kolonom, a njihov je posao smrtonosan . S njima se, uz brigu oko obrane, morao dohvatiti Đuro Brodarac koji je postao ratni zapovjednik sisačke policije, a poznavatelji stvari znaju koliko je premrežena, koliko je zlokobna bila ta peta kolona, i prikrivena i drsko osorna jer je bila uvjerena da će pad Siska i pad Hrvatske uslijediti za nekoliko tjedana i mjeseci. A kada se to nije dogodilo, kada je Hrvatska napokon u Oluji - predvođena generalima poput Markača i Gotovine -najvećim dijelom oslobođena pa i Banovina prodisala slobodnim plućima, već u drugoj polovici devedesetih rečena je peta kolona , nalazeći se u Srbiji ili ostajući u Hrvatskoj, smišljala osvetu za izgubljeni rat i plela mreže oko istaknutih zapovjednika Hrvatske vojske i policije. U slučaju Đure Brodarca trebalo joj je podosta godina . Dvadeset godina nakon početka punoga rata, junak obrane Siska i Banovine, dvanaest godina župan sisačko-moslavački, pretežit dio vremena u samom vrhu Hrvatske demokratske zajednice, general Hrvatske vojske, odveden je osječki zatvor i ondje de facto umoren u pregrijanoj, zagušljivoj ćeliji, takozvanom pritvoru koji je prije nalikovao plinskoj komori. Tako se hrvatska vlast odužila čovjeku koji je i u okolnostima u koje ga je dovela , trebao biti tretiran na način dostojan i pristojan, civiliziran. Oni koji su sudjelovali u tom uhićenju i pritvaranju trebali su znati Đurino zdravstveno stanje, a prije svega trebali su znati da se prema njemu ne može i ne smije odnositi kao prema razbojniku nego uvažavati ugled i status tada već bivšega sisačko-moslavačkog župana i branitelja Siska kojemu u povjesnici treba dati mjesto uz Tomu Bakača i hrvatske branitelje koji su svršetkom 16. stoljeća obranili grad i zauvijek zauzdali turske amibicije. Tako treba pisati o Brodarcu koji je s hrabrim ljudima zaustavio srpski prodor i, nadam se zauvijek, skršio srpske i srbijanske planove širenja na zapad.



A kakav je i sada odnos prema Đuri Brodarcu, neka posluži ova ilustracija: jučer sam otvorio stranicu Wikipedije na kojoj se predstavlja grad Sisak. Ondje se spominju i znameniti ljudi, Siščani i oni čiji je životopis dijelom povezan uz Sisak, pa se navode biskup Kvirin, naravno, Toma Bakač, a iz novijeg vremena braća Radić, zatim i Broz, Špiljak i Davorko Vidović, pa i nogometaš Ivica Horvat, samo nema Đure Brodarca koji je u Domovinskom ratu najzaslužniji za spas ovoga starog hrvatskog grada i prijestolnice hrvatske panonske kneževine.


Naslov ovoga mojeg teksta u spomen na Brodarca jest "Ratnik i političar", no nisam pozvan da govorim o Đuri kao ratniku jer ne znam detalje niti je on o tome previše pričao dok smo se družili, baš kao ni general Markač s kojim sam sjedio u saborskim klupama – obojica su se radije zadržavali na anegdotama, a velike svoje poteze nisu spominjali u razgovorima – ljudi bez taštine, bez potrebe da ističu svoje zasluge , ionako dobro poznate. Đuru dakle nisam upoznao kao ratnika , ali jesam kao političara i čovjeka. Malo je reći da mi je bio simpatičan. Volio sam njegov stil, njegovo racionalno ponašanje u teškim, pa i prijelomnim političkim situacijama , njegovo lakonsko, brzo reagiranje, ali iznad svega potpunu odsutnost one političke i ljudske artificijelnosti kakva je žalibože često viđana i u našim redovima. Imao je neglumljenu prirodnost, imao je snagu, vedrinu i onu vrst šarma koju danas politolozi nazivaju komunikacijskom sposobnošću i pokušavaju u toj vještini osposobiti ukočene likove, ali im ne uspijeva. S tim se čovjek rodi, a Đuro je baš primjer čovjeka koji je znao s ljudima u miru i u ratu. Veliki čovjek koji je, kako je to često bivalo u hrvatskoj povijesti, postao žrtvom malih nitkova i sitnih spletkara, domaćih i stranih.


Oni koji ne podnose hrvatsku državu ne mogu smisliti ni njezine istaknute zatočnike, pa i dan-danas na sve načine kriminaliziraju i njih i Domovinski rat, navlače bolesnog Merčepa po sudnicama ili obnavljaju proces za Loru u koju je dovođena peta kolona na tom dalmatinskom području. Poruka je to sitnih spletkara da se Hrvati nisu trebali braniti, a ako su se već branili, onda su valjda trebali ratovati u rukavicama i svakako stajati na mjestu jer se bilo koja njihova akcija istoga časa proglašavala kriminalnom, uvijek se našao neki Carl Bildt koji je odmah vrištao o hrvatskim zločinima -a eto, danas je taj svat u Dubrovniku gdje se zalaže za zapadni Balkan i njegovu voljenu Srbiju u Europskoj uniji, čemu bi Hrvatska trebala dati i daje – preko aktualne vlasti – punu potporu i na račun hrvatskih interesa.



I pri kraju ovoga sjećanja na Đuru Brodarca, ne mogu danas kada se igra finale Svjetskog prvenstva u nogometu, ne sjetiti se – štono riječ – športske dimenzije toga svestranog čovjeka i činjenice da je burne 1995. bio predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza te nakon ratnoga vihora i u okolnostima još neoslobođenog hrvatskog Podunavlja postavio temelje nogometne organizacije u mirnodopskom vremenu, a iz te je organiziranosti tri godine poslije hrvatska reprezentacija mogla zapanjiti svijet sjajnim pobjedama na svjetskom prvenstvu. Đuro je u ovo vrijeme trebao navršiti sedamdeset godina, pa ako i ne bi bio u Brazilu, pratio bi utakmice iz svoga doma, a za nj se borio, za dom i domovinu.

Kada uskoro učinimo što se mora i otjeramo s vlasti aktualne štetočinje, tada će i Hrvatska demokratska zajednica koja se vraća svojim izvorima, biti pozvana da oda dostojnu počast Đuri Brodarcu spomenikom u središtu Siska, ali ne samo stranka nego i država.. Nadam se da će tako biti. Možda istodobno kada u Zagrebu napokon bude podignut spomenik predsjedniku Tuđmanu. Hvala.



Hrvoje Hitrec

(Opaska : govor je održan 13. srpnja 2014. na okruglom stolu u Sisku.)



Priredio: Dražen Prša

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=10

[EdgarFranjul]

ZAŠTO NAM SKRIVAJU HEROJE? Čađo se opasao eksplozivom, bacio na oklopno vozilo i spasio civile!

index.jpg (10.22 KiB) Viewed 6495 times

Autor: Snježana Vučković
Datum: petak, 25. srpnja 2014. u 10:00

Čađo se opasao eksplozivom i ručnim bombama, pa sačekao iza potpornog zida da prođu civili. A onda se bacio na oklopnjak i aktivirao eksploziv. Izginula je i cijela posada koja se nalazila na oklopnom vozilu. Šest srpskih vojnika na mjestu je poginulo, a 14 ih je ranjeno. Civili koji su bili postavljeni kao živi štit, preživjeli su...

Hrvatska ima heroje. Jedan od njih svojim se činom uzdigao iznad svih, a to je shvatio i ministar branitelja Predrag Fred Matić koji je ovih dana po preporuci branitelja s Banovine dao prijedlog o posebnom odlikovanju. Heroj koji je učinio ono što je mnogima nezamislivo zvao se Mile Blažević – Čađo.

- Ovaj veliki čovjek bio je hrvatski policajac i dolazio je iz Struge Banske. U posljednjim trenucima neprijateljske akcije "Žaoka", četnici su oklopnim vozilom punim teškog naoružanja i vojnika čistili sve pred sobom. Iz Dvora su krenuli prema Zamlači, gdje su, upavši u selo, od civila koji se nisu uspjeli skriti stvorili živi štit i tjerali ga ispred sebe prema Strugi Banskoj. Oko podneva su ušli u selo. Hrvatski branitelji nisu pucali strepeći za živote civila koji su korišteni kao živi štit, a pobunjenici su se skrivali iza oklopnjaka kojega su obložili čeličnim pločama i na kojeg su postavili minobacač od 120 milimetara i protuzrakoplovni top. Dakle, prema Čađinom selu kretali su se sa živim štitom naprijed i srpskom vojskom iza – pokušao nam je dočarati junački čin Ivica Pandža Orkan, umirovljeni pukovnik s Banovine.

Ono što smo doznali u nastavku, potpuno nas je zašokiralo, tim više što o ovakvom činu hrvatski narod nema pojma. Čađo je vidio da vozilo napreduje prema njegovom mjestu i da se nalazi svega 50-tak metara od kuće u kojoj su bili njegova žena i djeca. Razmislio je na brzinu, kako spriječiti naoružano vozilo puno neprijatelja sa živim štitom nevinih ljudi ispred sebe koje želi uništiti njegovo mjesto i njegov dom? Shvatio je da postoji samo jedan način. Čađo se opasao eksplozivom i ručnim bombama, pa sačekao iza potpornog zida da prođu civili. A onda se bacio na oklopnjak i aktivirao eksploziv...

- Tim svojim djelom Čađo je spriječio daljnje napredovanje četnika, jer ostavši bez oklopnjaka povukli su se prema Dvoru. Time je zadobiveno dragocjeno vrijeme da se izvuče civilno stanovništvo, iako se pad Pounja više nije mogao izbjeći - svojevremeno je za medije izjavio mještanin Milan Begić.

Osim velikana Mile Blaževića – Čađe, izginula je i cijela posada koja se nalazila na oklopnom vozilu. Šest srpskih vojnika na mjestu je poginulo, a 14 ih je ranjeno. Civili koji su bili postavljeni kao živi štit, preživjeli su...

O Čađi s neskrivenim poštovanjem priča i ministar Matić:

- Zamislite, bacio se u smrt da spasi svoj dom, ženu i djecu. Čađo je jedinstven primjer herojstva u Hrvatskoj i jedva čekam da ga se i službeno proglasi junakom. Ja ću osobno odnijeti prijedlog predsjedniku i čim ga odobri isto tako ga osobno želim uručiti Čađinoj supruzi i djeci. To što je učinio, veliko je i neopisivo...

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... ivile.html