Hrvatski sindrom

[EdgarFranjul]

Revolucija (ni)je solucija


Utorak, 07 Siječanj 2014 14:02


Mi Hrvati znademo i to da u politici ne koriste ništa suze i molitve, nego da tu treba žive, organizirane snage, da tu treba stalne nepopustljive volje, mnogo iskustva i razboritosti, a do potrebe i čvrstih željeznih mišica. ( Stjepan Radić)

Stjepan Radić dokazao je svojom smrću da mirotvorstvo pod svaku cijenu, popuštanje i kulturno prosvjećivanje nisu dovoljno oružje da jedan narod postigne i ostvari potpunu i istinsku slobodu.

On je na kraju shvatio da je za to potrebna borba, da je potrebno ići putem revolucionarne borbe, ako su svi drugi putovi zakrčeni.

Tim putem krenuli su Hrvati i 90-tih godina prošlog stoljeća. Taj put koji su Hrvati tada izabrali zvao se rat, i to je bio rat, iako od službenih hrvatskih vlasti nikada nije bio proglašen ratom. Iako se u tom kontekstu o hrvatskoj borbi za slobodu nikada nije govorilo može se reći da je taj put koji smo tada izabrali bila i revolucija, jer revolucija po svojoj definiciji znači radikalnu i nasilnu promjenu postojećeg političkog režima, promjenu sustava vladanja društvom, a naš narod tada se gotovo jednoglasno i jasno izrazio i za demokratsko uređenje svoje države. Dakle rušenje dotadašnjeg komunističkog poretka. Ustanak devedesetih pokazao je da je narod dosegnuo stupanj zrelosti u kojem je odlučio zbaciti srpskog gospodara i njegove vazale i izgraditi vlastite demokratske zakone unutrašnjeg života. Narod je želio duboki prekid s prošlošću, prekid s postojećim stanjem, rušenje tog stanja i izgrađivanje nečeg novog. Htio je promjene, i one idejne naravi, kao i one pravno-ustavne naravi. Zbog toga je i krenuo u rat i opredijelio se za revolucionarnu borbu.

Hrvatski ustanak pokazao je i sve slabosti i nedostatke revolucije

Naime, dugačko razdoblje krvave borbe rezultiralo je dvadesetogodišnjim razdobljem nezakonitosti i nereda, odnosno sve do danas. Došlo je do uspostavljanja novih diktatura i netolerancije prema političkom pluralizmu. Nije ostvareno ono što je s naravlju državne svršenosti –nije na postojan način osigurano opće dobro i dobrobit ljudskog života u društvu. Nisu postignute promjene zbog kojih je borba i započela, a uspjeh borbe procjenjuje se upravo prema promjenama koje uspije nametnuti.

Borba Hrvata za slobodu devedesetih primjer je da revolucija u pravilu ne donosi uvijek uspjeh. Borba jest donijela državu, koju smo zahvaljujući upravo neuspjehu opet izgubili, no nije donijela ono što je bila težnja- promjena postojećeg političkog režima i promjenu sustava vladanja društvom, prekid s prošlošću, prekid s postojećim stanjem. Do pravog oslobođenja i slobode nije došlo. Borba je izgubila, jer je sustav u praksi ostao isti. Vlast je opet uzeta od istih uz male, formalne promjene u njoj. Nije došlo do potpunog prekida političko-pravnih ustanova (institucija) i izgradnja novog poretka. Ustanove iste prirode nastavile su raditi sa sličnim vodstvenim elementom sa istim nižim osobljem na isti ili vrlo sličan način kao i prije borbe za slobodu.

Borba je pokrenuta i protiv institucija, to jest, protiv ustanovljenog poretka i njegovih političkih oblika dok se dogodila tek formalno nepravilna “promjena“ nositelja vlasti. Drukčije rečeno oslobođena Hrvatska nije postala i slobodna Hrvatska. Srpsku diktaturu zamijenile su naše vlastite. I vladavina Ivice Račana bila je diktatura i vladavina Ive Sanadera, te Jadranke Kosor bila je vladavina diktata i čvrste ruke. Hrvatska je i danas pod vlašću Zorana Milanovića i Vesne Pusić u stanju diktature koja se boji i bori protiv promjena. Zoran Milanović danas predstavlja klasičan tip diktatora i političkog glupana, koji uspješno hrani revolucionarne porive.

Gledajući i kroz povijest revolucija uočljivo je da revolucije u pravilu ne donose i slobodu. Nije samo slučaj s Hrvatima da nakon pada jedne diktature dođe do druge. Tako je, nakon što je srušila carevu diktaturu, boljševička borba u Rusiji potpala pod diktaturu, prvo Lenjina, a potom Staljina. I sama današnja Rusija, nakon pada komunizma, nalazi se pod “mekom“ Putinovom diktaturom.

Poljska je nakon propasti Austro-Ugarske potpala pod diktaturu Pilsudskog. Mađarska je prošla krvave diktature Bele Kuna, a i danas oskudijeva u pravoj demokraciji. Francuska revolucija srušila je feudalnu diktaturu da bi Robespierr, te poslije Napoleon zaveli vlastite diktature. Tek je revolucija 1870 godine našla ljude koji ljube slobodu i koji se usuđuju biti slobodni.

Ukratko rečeno, iza pada jugoslavensko-komunističke diktature Hrvati sve do danas nisu dočekali promjene. Nitko im ih nije dao u onolikoj mjeri koliko se to očekivalo. Borba za slobodu donijela je mnoga razočaranja. Sile prošlih diktatura ostale su čvrsto na takozvanim nekompromitiranim položajima (ekonomskim), ali i političkim i kulturnim položajima. Borba za slobodu je izdana i svi koji su je izdali krivci su za prolivenu krv kao zločinci, jer je u borbi za slobodu zavedena nova diktatura i teror sve do danas. S tog stanovišta gledajući nova revolucija nije solucija. Nije solucija ako bi se radilo o formalnom preuzimanju vlasti uz istovremeno održavanje istog ili sličnog sustava, odnosno uz beznačajne promjene

Ako bi se rušilo bez vizije to nije rješenje za Hrvatsku, jer rušenje bez vizije budućnosti je nihilizam, a ne revolucionarnost i to je osuđeno na neuspjeh. Takav način rušenja je antiteza pravoj revolucionarnosti, jer zbog pomanjkanja pozitivnih ciljeva takva borba nikada ne može uspjeti

Kad je revolucija solucija

Revolucionarna djelatnost nije rušenje zbog rušenja, nego rušenje zbog izgrađivanja s vizijom i pozitivnim ciljevima. U tom slučaju ona je solucija i za današnju Hrvatsku.

Otpor ugnjetavaču je poželjan ali nipošto s ciljem ponovnog uspostavljanja i razvijanja novih zala.

U tom smislu i papa Pavao Vl govori da revolucionarna pobuna ( nihilizam) teško ugrožava osnovna prava osobe i u opasnoj mjeri škodi interesima zemlje, da se zna pretvoriti u izvor novih nepravdi, da zna dovesti do novih neravnoteža i izazvati nova razaranja. On je učio da se stvarno zlo ne može odstranjivati pod cijenu još veće nesreće, ali opravdava istinsku revolucionarnu pobunu u slučaju očite i trajne tiranije. On je za hrabro suočavanje sa bezizlaznom i teškom situacijom za suzbijanje nepravde koje ona sa sobom nosi i njeno nadvladavanje.

U Hrvatskoj je stanje takvo da nepravda viče do neba. Velika većina lišena je najnužnijega, živi u takvom stanju ovisnosti da joj to onemogućuje bilo kakvu inicijativu i odgovornost kao i svaku mogućnost sudjelovanja u društvenom životu. Takvo stanje, gdje su svi putovi promjenama zakrčeni,velika je napast da se silom suzbiju nepravde nanesene ljudskom dostojanstvu. Opravdanje su revolucionarni porivi za revolucionarne promjene i rušenje onih koji su došli u sukob s idejom svojih građana. Opravdanje su porivi za rušenjem vlasti koja krši prava svojih građana i zamjena vlašću koja će djelovati u interesu svojih građana i političke zajednice. To je i temelj prirodnog prava građana.

Takvi porivi su opravdanje, jer svi putovi k mirnom ostvarenju promjena su zakrčeni. Ne prevladava razboritost mirnih graditelja koji teže za civiliziranim promjenama. Borba ostaje kao jedini način stvaranja uvjeta i ostvarenja društva humanosti, blagostanja i slobode, a kojeg ostvaruje istinski demokratski razvitak.

Demokratski razvitak, i razvitak općenito, zahtijeva u prvom redu ustavne promjene. No kako stvari danas stoje jedino je revolucionarnim prevratom moguće u cijelosti uvesti novi ustavni sustav, to jest novi sustav koji će održavati nove ciljeve, vrijednosti i vjerovanja. Sustav koji će jamčiti razvoj, trajni mir i sigurnost- vrijednosti koje i jesu smisao i zbog kojih je borba potrebna.

Zato se može reći kako je nama revolucija solucija, ali ako se odmah pristupi konsolidaciji i stabilizaciji ustavnog poretka. Rezultat ideje revolucije u prvom redu mora biti novi ustav. Hrvatska je u ropstvu, slaba i uništena, jer je u vlasti izdajnika koji su zamazali oči narodu pomoću lažnog ustava, dok je narod nosio druge ideje i vizije, a ne očevidno samo formalne i falsificirane. Komunisti u HDZ-u i SDP-u danas su očito pali u sociološku zabludu da su vječni i nepromjenjivi te prema tome ne računaju da bi mogli nestati pred revolucionarnim pritiskom mržnje na njihov dugotrajni teror i nasilje svake vrste.


Ideja, vizija i smisao

Ideje zbog kojih se podiže revolucija i promjene koje se postignu moraju se utvrditi i učiniti temeljem novog poretka u političkoj zajednici. Novim i pravim, zbiljskim ustavom mora se uspostaviti novi tip društvenog poretka, demokratsko državno ustrojstvo utemeljeno na shvaćanju o uzajamnim pravima i dužnostima nositelja vlasti i onih kojima se vlada.

Revolucija mora imati viziju oblika vladavine u kojoj će se osigurati način ograničenja i uravnoteženja vladajućih skupina njihove političke greške i arogancija. Konstitucionalizam se treba odrediti kao skup teorija kojima je zajednička ideja kako vlast u državi ima djelovati podvrgnuta ograničenjima i kočnicama utvrđenima ustavnim pravom i tako biti odgovorna pred svojim građanima.

Današnji dokument ne vodi računa o ograničenju vlasti i bez obzira što se naziva ustavom, u svojoj biti to nije, jer povjerava obnašanje vlasti pojedincu ili skupini ljudi bez praktički ikakvih ograničenja.

Smisao borbe je sloboda, nova diktatura i novi teror bila bi izdaja revolucije.

Revolucije imaju samo jedno opravdanje i potrebne su samo zbog jednog cilja- da dadu život zakonima slobode. Mimo toga one su zločini.

Razvijanje Hrvatske i njene slobode mora se gledati u revolucionarnim programima koji odgovaraju narodu na političkom, socijalno-ekonomskom, kulturnom i vjersko-moralnom području, nikako u obnavljanju i produživanju zala.

Smisao revolucije je isključivanje svakog sustava tiranije i nasilja- u našem slučaju i ovog postojećeg komunističko-neoliberalnog.

Jedino s takvim smislom, idejama i vizijama borba za promjene može biti opravdana i jedino tako treba započeti borbu i izgraditi našu zemlju.

Stvarati nešto opet isto ili slično, ono što bi bilo negacija slobode, je stvaranje onoga protiv čega se neprestano borimo.

Hrvatima i građanima Hrvatske je potrebno ostvariti onakvo prirodno stanje koje odgovara potrebama i zrelosti naroda, a to je sloboda bez bilo kakve diktature. Zadovoljavanje težnji naroda u prvom redu znači uništenje diktature.

Borba i uspostavljanje nove vlasti postala je nužnost, jer su više nego očite mnoge nepravde i kršenja sloboda i prava koje je počinio HDz-SDp režim.

Borba je postala nužnost, jer je naš narod danas zasužnjen narod koji bez borbe nikada neće moći ostvariti potpunu, istinsku i priželjkivanu slobodu.

Sloboda ne pada s neba. Bog jest da brine za zasužnjene ali On u prvom redu od svojih vjernika traži da sami “kidaju okove nepravedne“ ( Izaija 58,6).

I prema tome se čini kako je “pacifist“ Stjepan Radić bio u pravu.



Omrčen, Mirko

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=59

[EdgarFranjul]

Zbog Perkovića i Mustača 'okaljan' je obraz nacije i država bi trebala Hrvatima isplatiti odštetu za duševne boli


Hrvati bi trebali podignuti kolektivnu tužbu za duševne boli protiv države Hrvatske. Razlog jasan, okaljan obraz nacije. Što prosječni Hrvat ima sa pljačkom državne imovine, pa s tim u svezi se crveni po svijetu zbog toga?

Pravedno društvo je ono u kome svaki službenik, bankar, policajac, sudac rade zakonito svoj posao. Naše društvo je daleko od pravednosti, ono je zla krv naše države. Ekonomija sustavno propada, novih ideja i radnih mjesta nema, pa je sasvim normalna ogromna prenatrpanost u zatvorima, kao i cvjetanje kriminala. Jedan je nivo društva izazvan ljudskom pohlepom za cvjetanje kriminala, drugi je puno veći i izazvan je ljudskim opstankom. Kad je država ekonomski na dnu, narod traži sve načine preživljavanja, jer je shvatio bit porobljenog društva. Kod nas je to dug. Dug nametnuti od naših elita učinio je čovjeka ovisnog o bilo kakvom poslu, na kojem će provoditi sve neslobodarske interese poslodavca i politike, za samo njihovu dobit. Dugom prema kreditu ili nedovoljnim novcem za režije, čovjek postaje roba. Roba kojom se trguje. Ucjenjuje. I krađa počinje biti osnova komunikacije. Rat ili dug prema Adamu Smithu čini čovjeka robom. Prosudite sami koji je nivo zla zavladao Hrvatskom. Sve više, upravo zlo prevladava u sudstvu uz sve moguće kontrole i prijetnje otkazima sudaca. U najsumnjivijim stečajima su uvijek isti stečajni upravitelji i uvijek isti suci. Svakom normalnom istražitelju nije teško ustanoviti kriminal i njegov nivo...


Kriminal ide toliko daleko da su odluke suda čista glupost, samo iz razloga zataškavanja istine. Slučaj Perković i Mustač najviše govore koliko je država postala bitna zbog sebe same, na štetu pojedinca. Nemoguće je u pravednoj državi da dva suda o istoj odluci sude različito. U bolesnoj i lažljivoj državi to je moguće. Narod na taj način gubi kredibilitet izvan granica takve nakaradne države. I to zbog ubojica i planera ubojstava. Čitam nedavno sramotan komentar Davora Butkovića kako je smiješno se pozivati na Udbu u Hrvatskoj. Što onda Hrvatska ne izruči tu dvojicu udbaša Njemačkoj, kao što je izručila generale u Haag? Tko su oni, da se obraz svakog pojedinca u ovoj državi blati zbog njih?!
Hrvati bi trebali podignuti kolektivnu tužbu za duševne boli protiv države Hrvatske. Razlog jasan, okaljan obraz nacije. Što prosječni Hrvat ima s pljačkom državne imovine, pa s tim u svezi se crveni po svijetu zbog toga? Nekakvi vojni kamioni, vojna oprema, mutne igre oko toga, upletenost tadašnjeg predsjednika Mesića šteti ugledu nacije. Makinacije Sanadera i vlade štete ugledu nacije, zaštita udbaša od strane Milanovića, također šteti ugledu nacije. Zapravo, sva materijalna porobljavanja štete naciji, kao i ova moralna blasfemija. Narod takvu mrežu lopova i izdajica ne može savladati uz korupciju u državnim institucijama.


"Država je ugovor s vragom". Vrag se pobjeđuje istinom. Jedini način dolaska istine je kompletna smjena administracije. Nesposobna i kvarljiva, izbacila je politički ološ na površinu. Odgovorna je kao i političari. Uništila je privredu. Na kraju će uništiti sebe. Tu počinje kraj naše države, koja je bila neželjena u svijetu. Princip je sličan kao u obitelji, neželjeni zet ili snaha znaju biti osnova lošeg braka. Tako funkcionira i država, prepuštena lopovima i izdajicama. Hrvati pate od kolektivnog PTSP-a, zahvaljujući pljački političara, službenika i bankara. Nestanak sredstava stvorio je osnovu za glad, beznađe i iseljavanje. Država za takvo stanje mora platiti narodu. Moralno i materijalno.



Autor: Igor Drenjančević

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/ ... -boli.html

[EdgarFranjul]

SVAKOGA DANA UMRE ŠEST BRANITELJA: Većina preminulih momci su s prve crte bojišta


Sramotno je da kad branitelj oboli od raka prepušten je sam sebi, a studija je dokazala da je za to kriv ratni stres. Što branitelji rade, dižu kredite, zadužuju se i utapaju se još više u probleme. Zašto se ništa nije poduzelo? Moje mišljenje je da Vladi RH ne odgovara priznanje da je rat kriv za povećanu smrtnost branitelja, jer bi onda sve udovice tražile svoja prava kazao je Tomislav Čolak, predsjednik šibensko-kninske podružnice Udruge Prvi hrvatski redarstvenik

Prijevremena smrt, smanjenje mirovina, loš Zakon o pravima hrvatskih branitelja, stambeno zbrinjavanje, samo su neki od problema koje muče braniteljsku populaciju. Zbog svega toga, branitelji će sami sebe etiketirati ‘zaboravljenom’ populacijom. Posebno alarmantnim smatraju podatke studije ‘Praćenja smrtnosti i pobola hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata’ koji govore da je prošle godine svakih dan umiralo čak šest branitelja.

RATNI STRES

- Sramotno je da je kad branitelj oboli od raka prepušten sam sebi, a studija je dokazala da je za takve dijagnoze kriv ratni stres. Branitelji u takvim situacijama dižu kredite, zadužuju se, i utapaju se još veće u probleme. Zašto se ništa nije poduzelo? Moje mišljenje je da Vladi RH ne odgovara javno priznanje da je rat kriv za povećanu smrtnost branitelja, jer bi onda sve udovice koje su zbog teških dijagnoza sahranile svoje supruge zahtijevale ispunjenje svojih prava – kazao je Tomislav Čolak, predsjednik šibensko-kninske podružnice Udruge Prvi hrvatski redarstvenik. Prema objavljenim rezultatima studije, u razdoblju od 1998. do 2010. godine umrlo je 24 tisuće hrvatskih branitelja. Prema službenim podacima iz 2011. godine, umrlo je 2.354 branitelja, dok je u 2012. godini preminulo 2.265 osoba, 416 ratnih vojnih invalida i 1.896 hrvatskih branitelja. Sve ukupno oko 30.000 branitelja. Uzroci smrti najčešće su tumori, samoubojstva, bolesti srca i cirkulacijskog sustava, posljedice ozljeda i trovanja, te bolesti probavnog sustava.

- Ako biste išli provjeravati tko su ti ljudi koji su preminuli, vidjet će te da su u 95 posto slučajeva to bili momci s prve linije fronte… Žalosno je da nitko ne vodi brigu o osobama koje su izvojevale pobjedu u Domovinskom ratu. Pitam ja vas zašto se krije broj suicida među braniteljima – kaže Branko Smrček, čelnik županijske Udruge hrvatskih branitelja oboljelih od PTSP-a. Političarima poručuje neka se sjete da su branitelji ti koji su im omogućili dobre ‘fotelje’ i moli ih da napokon počnu rješavati braniteljske probleme, a ne da se, kao i obično, sjete braniteljske populacije za vrijeme lokalnih ili parlamentarnih izbora. I Čolaka i Smrčeka smeta činjenica što nije riješen problem registra branitelja, a čitav taj slučaj ‘Registar’ nazivaju predizbornom obmanom.

RADNA MJESTA

- Ponovno rezanje braniteljskih mirovina strašan je ‘poduhvat’. Centar moći jednostavno nas ne uvažava, a svojevremeno su branitelje prisilno slali u mirovinu. Mišljenja sam da bi mnogi danas radili da su to mogli izabrati. Svi mi znamo da su se stvorili viškovi radne snage i u HV-u i u policiji i da je tada braniteljima bilo dano ili da idu u mirovinu ili na ulicu. Danas političari kažu da su ima mnogo branitelja u mirovini. No, to je samo dokaz da su oni nesposobni jer im nisu stvorili radna mjesta – zaključuje Čolak.

Što je s veteranskim bolnicama?

S obzirom da je studija ‘Praćenja smrtnosti i pobola hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata’ pokazala da je samo u razdoblju od 15-ak godina umrlo oko 30 tisuća hrvatskih branitelja i invalida, te da su bili prosječno stari oko 51 godinu, Tomislav Čolak, predsjednik šibensko-kninske podružnice Udruge Prvi hrvatski redarstvenik, smatra da bi netko trebao educirati braniteljsku populaciju o tome što, kada i kako trebaju poduzeti da bi na vrijeme dijagnosticirale bolesti.

- Trebali bi imati javnu kampanju, edukativne radionice, pozivati i upozoravati braniteljsku populaciju na povećane rizike kojima su izloženi zbog ratovanja, posebice za one koji su bili na prvoj liniji. Netko bi to trebao pokrenuti – predlaže Čolak. Tvrdi da oni već deset godina pričaju o otvaranju veteranskih bolnica ili stacionara po uzoru na SAD-u ali se još niti jedna nije otvorila.

Slobodna Dalmacija


http://www.croatorum.hr/2014/01/21/svak ... e-bojista/

[EdgarFranjul]

Tiskano izdanje Glasa Koncila
Glas Koncila 4 (2066) | 26.1.2014.
Komentar

--------------------------------------------------------------------------------
Ivan Miklenić


Što se događa s opozicijskim političarima?

Nositelji vlasti u Hrvatskoj prošlog su tjedna učinili dva značajna poteza, jedan pozitivan i jedan negativan: podnijeli su 17. siječnja protiv MOL-a arbitražnu tužbu Komisiji UN-a za međunarodno trgovačko pravo u Ženevi, a samo dva dana ranije »zaboravili« su da je toga dana bila 22. obljetnica međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske kao neovisne i samostalne države. Kao da je očito da je nositeljima vlasti preteško ili prezahtjevno da bi bili stalno konstruktivni pa moraju barem u nečemu zakazivati. Takvo ponašanje nositelja vlasti otvara golemi prostor za djelovanje političke opozicije, a budući da takvoga djelovanja također nema, nameće se pitanje: Ima li Hrvatska uopće političke snage koje bi osim borbe za položaje bile sposobne ili primjereno upravljati zemljom i njezinim bogatim resursima ili biti stvarna, djelotvorna i efikasna opozicija?


Je li moguće da je opozicijskim političarima gotovo jedino važno osvajanje makar kakvog kolačića vlasti, a da istodobno ne vide da svojim konstruktivnim i demokratskim djelovanjem baš iz opozicije mogu bitno utjecati na rješavanje svih ključnih problema hrvatskoga društva?

Arbitražna tužba protiv MOL-a, kako javljaju mediji, podnesena je gotovo u posljednji čas jer se 30. siječnja navršava punih 5 godina kako je tadašnji predsjednik vlade potpisao ugovor o predaji upravljačkih prava MOL-u nad INA-om, premda ta tvrtka nema pedeset posto plus jednu dionicu INA-e i 30. siječnja 2014. nastupila bi zastara. Podizanje arbitražne tužbe u posljednji čas znači da je mađarska tvrtka punih pet godina mirno, bez stvarnoga osporavanja, upravljala jednom od najvećih i najvažnijih hrvatskih tvrtka, a to će se i nastaviti sve do eventualnog pozitivnog rješenja arbitražne tužbe. Što je MOL uživao mir dok je na vlasti bio potpisnik takvoga ugovora, posve je razumljivo, ali nije razumljivo kako su se s tim mogle miriti, ako im je imalo stalo do općega dobra Hrvatske, prijašnja vlada koju je vodila predsjednica, a i sadašnja pune dvije godine. Također nipošto nije razumljivo i nema nikakvoga opravdanja što su takvo upravljanje INA-om nijemo promatrale i tolerirale gotovo sve političke stranke i strančice: Zar je i njima nevažno hrvatsko legalno i legitimno opće dobro?

Naime, slučaj prodanih upravljačkih prava (koji je uostalom i predmet sudovanja), slobodno se može reći, tek je vršak goleme sante leda koja pluta pod vodom te nije vidljiva prostom oku pa je baš zbog toga potrebno preispitati ulogu opozicije u Hrvatskoj. Najveća je glupost, koja se ipak više puta pojavljivala u javnosti, da bi Katolička Crkva u Hrvatskoj preuzela ili kanila preuzeti ulogu opozicije, no neprijeporno je da je Crkva dužna, želi li stvarno služiti narodu u koji je utjelovljena, buditi i poticati na dobro, na služenje, i one na vlasti i one u opoziciji. Istina je da sadašnje vlasti nemaju puno sluha za konstruktivne i dobrohotne prijedloge i poticaje iz Katoličke Crkve, a veliko je pitanje jesu li otvoreniji političari i stranke u opoziciji.

Kakav god zauzimali odnos prema poticajima iz Katoličke Crkve, očito je da opozicijski političari strahovito zakazuju i ne daju svoj primjereni doprinos općemu dobru hrvatskoga društva. Mnogi od njih ostavljaju dojam da su posve ili pretežno neupućeni, neinformirani, a za to nema ama baš nikakvoga opravdanja niti ga može biti jer više od 95% relevantnih informacija dostupno je svima koji ih žele upoznati. No, nitko ne može biti upućen i informiran ako za to ne ulaže svjesno i sustavno mnogo neprestanog napora, rada i proučavanja. Posebno je važno da opozicijski političari raspolažu s istinitim podacima i činjenicama usprkos smišljenom i sustavnom stvaranju informacijskog kaosa i usprkos nerijetkim obmanama i poluinformacijama vladajućih. Zvanje svakoga političara, koji imalo želi služiti općemu dobru, zahtijeva višestruke kompetencije, a one se stječu isključivo ozbiljnim studijem i napornim i ustrajnim radom i praćenjem zbivanja, najava i promjena.

Informirani i kompetentni opozicijski političari imaju – i u konkretnim hrvatskim prilikama i usprkos čestim medijskim blokadama – na raspolaganju mnogo legalnih i legitimnih demokratskih sredstava, ali oni od toga arsenala ne koriste gotovo ništa. Tko bi npr. spriječio, kad bi bilo stvarno političke volje i prave svijesti o služenju općemu dobru, da je na pitanju oštećivanja INA-e, kao jedne od najvažnijih hrvatskih tvrtki, već nakon potpisivanja štetnog ugovora 2009. oblikovana građanska ili višestranačka koalicijska inicijativa za zaštitu općega dobra u INA-i? Tko bi mogao pet godina ignorirati djelovanje takve inicijative? Tko bi mogao spriječiti da takva inicijativa preraste i u organizirane demokratske, nenasilne oblike pritiska na vladajuće? Takvo demokratsko poduzimanje inicijativa moguće je i poželjno za rješavanje i sprečavanje gotovo svih hrvatskih promašaja vladajućih političara. Budući da takvih inicijativa ipak nema, nameću se pitanja: Jesu li opozicijski političari tek skriveni suradnici vladajućih ili su pak potpuno nekompetentni ljudi kojima nije mjesto u politici?

Dok su se vladajući političari za svoje prešućivanje 22. obljetnice međunarodnoga priznanja Hrvatske neuvjerljivo opravdavali razlikovanjem »okruglih« od običnih obljetnica (premda se tako ne odnose npr. ni prema Danu ustanka u Srbu ni prema proslavi obljetnice u šumi Brezovica kod Siska ni prema obljetnici ZAVNOH-a...), opozicijski političari su se naprosto izgubili. Zašto barem opozicijski političari nisu organizirali tiskovne konferencije i progovorili o međunarodnom položaju Hrvatske, zašto nisu priredili okrugle stolove, akademije, kulturne i sportske priredbe...? Zašto, kad su znali da vladajući ništa ne pripremaju za obljetnicu priznanja, nisu okupili u prigodne inicijative što više opozicijskih stranka i političara? Je li moguće da je opozicijskim političarima gotovo jedino važno osvajanje makar kakvog kolačića vlasti, a da istodobno ne vide da svojim konstruktivnim i demokratskim djelovanjem baš iz opozicije mogu bitno utjecati na rješavanje svih ključnih problema hrvatskoga društva?

http://www.glas-koncila.hr/index.php?op ... s_ID=23904

[EdgarFranjul]

SFRJ - SSSR: Dino Rađa u Beogradu pljunuo na Knin i Franju Tuđmana

Autor Miroslav S.
Nedjelja, 02 Veljače 2014 18:14



Ono što se sinoć dogodilo u Beogradu bio je sumrak hrvatske košarke, za državu koja ne postoji, za državu čija je vojska izvršila fašističku agresiju na Republiku Hrvatsku, u prijateljskoj utakmici, zaigrali su i hrvatski košarkaši, kako smo već pisali posebno nadahnut bio je Dino Rađa, koji je predvodio zločinačku, propalu, nepostojeću tvorevinu do pobjede protiv SSSR-a i bio nabolji igrač u dvorani Pionir pred 2000 gledatelja, očito ni srpsku publiku ovaj groteskni dernek nije zanimao.

Govorimo Jugoslaviji i 'utakmici' te nepostojeće tvorevine protiv također nepostojećeg SSSR-a. Nedostajali su samo Tito i Staljin.



Dino Rađa igrajući za 'svoju zemlju' u Beogradu bio je posebno nadahnut, dok se od hrvatskog dresa, polakomljen novcima koje je zarađivao u inozemstvu dok su branitelji ginuli diljem Hrvatske, dok je JNA rušila kuću po kuću u Vukovaru, oprostio gotovo u tinejdžerskim godina, za razliku od jednog Kukoča koji je posljednji puta nacionalni dres obukao prije skoro 14 godina. Radi se o Rađi, radi se o košarkašku, koji je zajedno s ostalim reprezentativcima Hrvatske napustio postolje za dodjele medalja 1995. godine na Europskom prvenstvu. Hrvatska je tada bila treća dok je Jugoslavija osvojila zlato, svirala se himna koja se i sinoć mogla čuti u Beogradu - 'Hej Slaveni'.

Ne, ovdje se ne radi o jugonostalgiji, ovdje se radi o puzajućoj izdaji, ovdje se radi o debilizmu kojeg nije spriječio ni Hrvatski košarkaški savez, u debilzmu je sudjelovao i Jovanovićev čovjek od povjerenja, Petar Skansi, ali i Mirko Novosel, koji se pod stare dane vratio kući, u svoju Jugoslaviju - neka mu je sa srećom, no, u svom glavnom gradu ova sramota od sportskog djelatnika nije ostala. Bio je tu i Aramis Naglić, nekadašnji igrač splitskog košarkaškog klub 'Jugoplastika, Split, POP 84', kako god nazvali klub koji je pod Rađinim vodstvom propao, iako je Rađa bio vrhunski košarkaš koji je u Split donosio i europska zlata.

Dernek u Beogradu srušio je pozlatu s Dine Rađe, koja se ionako istopila posljednjih godina u Splitu, kada Split pao najniže grane u svojoj povijesti. Dino Rađa prije 19 godina bio je u Kninu, nakon Oluje, na poziv predsjednika Tuđmana, gdje je stigao kako bi popio kavu povodom oslobođenja Knina, ovim činom, ovim dernekom u Beogradu, nekoć veliki košarkaš, no ne zato nužno i veliki čovjek, pljuno je na Knin, na Kninsku tvrđavu i na prvog hrvatskog predsjednika čiji je devedesetih godina bio veliki poklonik. Uostalom, Dino Rađa je tijekom Račanovog režima bio jedan od mnogih hrvatskih sportaša koji su potpisali peticiju za hrvatske generala s kojima se brutalno obračunao bivši ustašoid, Stjepan Mesić, koji je prema svjedočenjima nevjerodostojnog ratnog zločinca, Veljka Kadijevića, predlagao takozvanoj JNA da uhiti Franju Tuđmana kako bi se on, dakle, Mesić, dočepao vlasti.

Treba li reći da su režimski mediji, mediji koji su toliko puta osakatili hrvatske građane borbom za vlastite interese koji nisu uvijek bili i interesi građana, blagoslovili beogradski groteskni cirkus?

Što očekivati od čovjeka koji je prije dva dana za srbijanske medije rekao da bi učinio isto ono što i Vlade Divac 1990. godine (dakle, zgazio srpsku zastavu?) Dakako, i opet je riječ o Dinu Rađi.

http://croative.net/index.php/sport/ite ... %C4%91mana

[EdgarFranjul]

Portal Croatorum

Tko ima pravo dirati heroje Domovinskog, obrambenog rata?

Filip Kuštro21/01/2014

Rat je bio davno, rat je prošlost, zaboravimo sve, okrenimo se budućnosti… Svakodnevno čujemo te gromke glasove koji prekrivaju glasove onih koji misle drugačije. Slažem se da se treba okrenuti budućnosti. Zar bi bez želje za boljom i slobodnom budućnosti borba za Hrvatsku imala smisla? Ali, niti je agresorski rat na Hrvatsku bio davno, niti ga treba zaboraviti niti je prošlost koju treba izbrisati. A izbrisali bi, ako ne sve, a onda mnogo toga iz čega se stvarala slobodna i neovisna Hrvatska. Izbrisali bi činjenicu da smo braneći se pobijedili agresora, da smo časno ostvarili veličanstvenu pobjedu. Zatrli bi sva sjećanja i naposljetku naše heroje Domovinskog i obrambenog rata.

Perfidno ali i glasno čine to ljudi kojima hrvatska Domovina ne znači ništa, koje zamaraju činjenice o stvaranju Hrvatske i kojima su na prvome mjestu, uvijek i samo vlastiti probitak, materijalna dobra i ozračje u kojemu svijest o slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj treba polako iščeznuti. Sve to znamo, ali moramo ponavljati jer zaborav je upravo ono na što se računa.


Tisuće nas neće se umoriti ponavljajući upravo to i stotine tisuća Hrvata, u Domovini i dijaspori ustrajno će to ponavljati, jer samo tako prizvati ćemo promjene i samo zajedništvom ih možemo ostvariti , a da se ne crvenimo i ne saginjemo glavu pred onima koji su nas, nazivajući se Hrvatima beskrupulozno pljačkali i sramotili.

Moja generacija se u njihovo ime ne želi crvenjeti. Za sve što je pod suncem postoji vrijeme, vrijeme za rušenje i vrijeme za građenje.

Je li sada vrijeme za građenje? Jeste! Ali ponešto moramo i srušiti.

Ponajprije, moramo srušiti sve predrasude i strah, i slobodno reći da, u ime hrvatske budućnosti ne želimo one koji će i dalje razvijati svoja lupeška krila, koji bi i zadnji grumen zemlje Hrvatske prodali za šaku srebrnjaka i koji jesu i bi izdali sve one koji su u krvi stvarali Hrvatsku. Sjetimo se što je, ne tako davno rekao i napisao Bruno Bušić: ,,Nema države bez krvavih gaća. Pobit ćemo se za slobodu sa Srbima, a možda i Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako. Kada se oslobodimo ropstva i stvorimo državu, vidjet ćemo kako naši kradu.“

I bio je u pravu.

Oni sjenom svojih lopovskih krila zakriljuju istinu dok naši istinski heroji Domovinskog rata pate iza zidina kazamata. Nisu li blaženog Alojzija Stepinca komunisti zatvorili računajući da će njegov glas zauvijek utihnuti? Nisu li upriličili montirani proces jer nije se smjelo dozvoliti da se čuje glas jednog katoličkog nadbiskupa, moralne vertikale kojemu je ljubav prema čovjeku i za čovjeka bila iznad svega?

Ne čine li danas isto? Nismo li svjedoci montiranih procesa protiv naših heroja i jesmo li svjesni da se čini sve da njihov glas utihne među zidovima kazamata?

Otvoreno recimo kome ćemo dopustiti da brani hrvatske nacionalne interese i gradi hrvatsku budućnost.

Ljudima koji nisu stasali na licemjerju i koristoljublju, koji cijene svoju prošlost i znanjem, radom, altruizmom i poštenjem grade hrvatsku budućnost. Svi mi koji svoje volimo i tuđe poštujemo, koji nećemo pokorno saginjati glavu pred tuđim, a još manje pred svojim razbojnicima. Oni ljudi koji će slaviti svoje heroje i hrvatski, obrambeni i Domovinski rat.




Autor : Filip Kuštro

http://www.croatorum.hr/2014/01/21/tko- ... enog-rata/

[EdgarFranjul]

Piskač: Zaobilaženje bipolarne mišolovke i uloga Željke Markić
Objavljeno Utorak, 04 veljače 2014 18:00



Savez za Hrvatsku – prvi korak u razbijanju bipolarnog monolita

Ako je vjerovati dnevnome tisku na političkoj sceni imamo jednu nepoznanicu manje. Hrast je odlučio neokrnjeni politički kapital uložiti u Savez za Hrvatsku u kojemu su još HSP, HDSSB, Hrvatska zora, AHSS...

Veliko vijeće Hrasta imalo je poput većine hrvatskoga biračkoga tijela, pred sobom samo jedan čvor kojega je trebalo razriješiti. Treba li, naime, ući u predizbornu koaliciju s HDZ-om, ili pak otvoriti mogućnost novoj predizbornoj opciji. Odmah treba reći kako Hrasta ne bi bilo da je većina domoljubno-kršćanskoga biračkoga tijela zadovoljna politikom HDZ-a.

Posljednja nada da će se HDZ vratiti na put demokršćanske vjerodostojnosti umrla je izigravanjem vlastita obećanja aktualnoga vodstva stranke o tome da će dopustiti unutarstranačke izbore po sustavu jedan član – jedan glas, čime bi se stranka pročistila odozdo prema gore i eventualno vratila na one pozicije s kojih se strmoglavila poslije Tuđmanova odlaska.

Karamarko zna da nema potporu baze, ali ima potporu „delegata" unutarstranačkoga „demokratskog centralizma" u kojemu su se ugnijezdili brojni klijentelisti zaslužni za dramatičan pad vjerodostojnosti stranke i za teške političke promašaje tijekom Sanader-Kosorove vladavine.

S druge strane bipolarna monolita predizborna koalicija sa SDP-om nije dolazila u obzir. I to je logično s obzirom na pogubnu odnarođenu politiku kulturalne revolucije koju provodi SDP-ova kukuriku koalicija sada gotovo svakodnevno opterećena skandalima (V. Ostojić, Sabo, Šegon, Merzel...), zbog kakvih su drugi pol iste priče godinama nazivali „zločinačkom organizacijom". Dodamo li tome grčevitu zaštitu udbaša, naginjanje Beogradu, zaoštravanje odnosa s EU i nikakve pozitivne rezultate rada ove vlade, onda je sasvim jasno da s tim društvom nitko čestit ne želi imati posla.

Traženje treće opcije

Ako, dakle, ne ide s ove dvije opcije, koje su dosad progutale ili uništile sve manje političke stranke koje su s njima tikve sadile (HSLS, HSS...), osim SDSS-a, zdrava logika, pa i politička pragmatika nalažu traženje treće opcije. Pogotovo kad se zna da su na državnoj razini birači već najmanje četrnaest godina suočeni s izborom „manjega zla", što je rezultiralo sve manjim postotkom izlaska na izbore i sveopćom depresijom.

Iako je aktualna bipolarna mišolovka imala dvije izvrsne prigode za zaokret, ona ih nije iskoristila. Neiskorištenom je ostala pozitivna energija pravomoćne oslobađajuće presude iz Haaga (studeni 2012.) i pozitivan rezultat referenduma o ustavnoj definiciji braka (prosinac 2013.). Tome treba dodati i u krivo iskorišten vjetar u leđa dobiven ulaskom Hrvatske u punopravno članstvo EU.

Bilo bi naivno i dalje čekati da HDZ i SDP redefiniraju svoje politike koliko god da je loše stanje države i nacije. Nikad nije bilo lošije u razdoblju od 30. svibnja 1990. do danas. Ni u najtežim danima velikosrpske okupacije Hrvati nisu kopali po kontejnerima. Danas postoje već redovi pred kontejnerom!

Zanimljivo je primijetiti da se odmah po pristupu Hrasta Savezu za Hrvatsku počelo pisati o podjeli stranaka na desnici. Tipično bipolaristički! Ne radi se uopće o tome, jer je ta navodna desnica i dosad bila razmrvljena. Nikad ujedinjena. Radi se o tome da je Hrast Savezu za Hrvatsku dodao onaj začin koji mu je nedostajao, a s kojim može ravnopravno i s optimizmom izići na buduće izbore. Da je Hrast zagrizao sir mišolovke i zaigrao s HDZ-om, ocjene bi bile pozitivne. Takvo što se, naime, u bipolarističkim glavama očekivalo! Otud strah zagovaratelja bipolarnog ćorsokaka i zbog toga se krenulo u medijsko mućenje vode.

Pucanje bipolarnog monolita


Naravno da iritira imbecilno medijsko povezivanje Građanske inicijative U ime obitelji i njezine čelnice dr. Željke Markić s odlukom političke stranke Hrast. Hrast je jedna od dvadesetak političkih stranaka koje su poduprle inicijativu U ime obitelji. Željka Markić nije Veliko vijeće Hrasta! GI U ime obitelji i Željka Markić, sve i da hoće, ne mogu razjediniti do atoma razjedinjenu tzv. „desnicu". Može se u ovom trenutku reći samo to da se Savez za Hrvatsku pojačao pristupanjem Hrasta i da će na budućim izborima imati relevantnu ulogu.

Odluka Hrasta da zaigra u dresu Saveza za Hrvatsku njegovo je izbjegavanje sira u mišolovki i prvi korak prema pucanju bipolarnoga monolita. Odluka Hrasta utemeljena je na čitanju znakova i duha vremena. Alternativa je, naime, utopiti se u duh vremena i uzeti ono što po klijentelističkom ključu pripada budućim izbornim pobjednicima, a potom slijedi udarac opruge mišolovke. Sa stajališta općega dobra – takva alternativa, uopće nije alternativa.

Hoće li u Savezu za Hrvatsku prevladati logika rogova u vreći ili duh zajedništva za opće dobro, tek ćemo vidjeti.

Nenad Piskač

http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/n ... lovke.html

[EdgarFranjul]

Geopolitičko neznanje je put u hrvatsku propast, inače nas ne bi vodili ljudi poput Mesića

Autor: Zoran MeterDatum: četvrtak, 13. veljače 2014. u 09:39


Ljudi moraju postati svjesni kako su geopolitičke silnice itekako inkorporirane u političku zbilju ne samo Hrvatske. Na upit prate li međunarodnu (vanjsku) politiku, izuzmemo li iz toga onu regionalnu, velika većina hrvatskih građana odgovara negativno, dok će samo poneki reći kako to čine povremeno i selektivno, uglavnom kada se pojave neke velike krize poput, sada aktualnih, sirijske i ukrajinske. Takvi odgovori predstavljaju tragičnu i poražavajuću zbilju jer izravno ukazuju na političku nepismenost i nezrelost nacije, koja se posljedično odražava i na hrvatsku unutarnjopolitičku scenu, odnosno na njen politički i društveni realitet.

Poznavanje temeljnih postavki i principa geopolitike kao nukleusa međunarodnih odnosa te političkih zbivanja i previranja u svijetu, nužno je iz razloga što se oni proiciraju na sve važnije točke Zemlje, pa tako i na Europu, uključno, naravno, i samu Hrvatsku. Dubinsko poznavanje geopolitike i geostrategije i dalje će biti rezervirano za analitičare i profesionalce koji se njima primarno i bave, ali minimum znanja o tim fenomenima društvene zbilje, koji datiraju još od pradavnih vremena i ranih civilizacija, moralo bi biti implementirano i u hrvatsko društvo, ponajprije kroz njegov obrazovni sustav i utjecajnije medije.


Kada je o medijima riječ tu se ne misli samo na puko i suhoparno prenošenje agencijskih vjesti o nekom događaju već prije svega o njenom kvalitetnom i analitičkom pojašnjenju koje otvara prostor i znanju i zainteresiranosti primatelja informacije, ali i razvija njegov kritički stav. Ljudi moraju postati svjesni kako su geopolitičke silnice itekako inkorporirane u političku zbilju ne samo Hrvatske. Moraju ih znati prepoznavati te uočavati koje su to osobe i institucije iz javnog i političkog djelovanja u Hrvatskoj nositelji pojedinih i kojih to stranih interesa i ideja, utoliko više ukoliko su oni suprotni hrvatskim nacionalnim interesima. Takve se onda u političkom smislu treba ignorirati, odnosno izolirati tj. spriječiti ih da ne nanose štetu društvu kao što je to do sada bio slučaj.


Geopolitička pismenost-privilegija elita

U Hrvatskoj, na žalost, ekskluzivitet poznavanja osnova geopolitike prisvojila je samo uska politička i gospodarska elita koja se, sukladno njenim silnicama uspjela njima i prilagoditi te tako ostvarivati vlastite interese. Ona te interese i stečenu moć nastoji zaštititi, a to najlakše čini držeći svoj narod u neznanju, bacajući mu povremeno nekakve ideološke kosti s kojima se on ili zabavlja ili, što je češći slučaj, zbog kojih se unutar sebe glođe. Za isto im kao oruđe služe režimski mediji koji svjesno ruše sve zakonitosti i etička načela istinitog novinarstva i prava građana na objektivno i pravodobno informiranje.

Takvo ponašanje odnarođenih političko-gospodarsko-financijskih elita nije stečeno. Ono je rezultat političkoga nasljeđa propale jugo-tvorevine gdje je hrvatski narod kroz obrazovni sustav bio prečesto izlagan različitim eksperimentima (primjerice, ukidanje gimnazija), a što se znalo odražavati pravom intelektualnom pustoši pojedinih njegovih generacija, dok je pri tom, u toj istoj državi, Srbija imala kvalitetan i postojan obrazovni sustav temeljen većim djelom upravo na gimnazijskom programu. Istodobno su političke elite svoju djecu školovale po prestižnim školama, a upravo je to onaj sloj ljudi koji danas tako razorno vlada Hrvatskom. Naravno, po istom i uhodanom obrascu zaglupljivanja naroda.

Što gluplji narod-to bolje


Politička nezrelost odnosno nepismenost hrvatske nacije glede poznavanja osnova međunarodnih odnosa, kao i inertnost iste da se u tom smislu nešto promjeni, za direktnu posljedicu ima ovakvo društveno, gospodarsko, socijalno i moralno stanje hrvatskoga društva kakvo je ono permanentno u proteklih 15-ak godina. Narod je to u kojem se mnoštvo različitih anonimnih pojedinaca bez ustručavanja blatom nabacuje i naziva pogrdnim imenima i onako rijetke i kvalitetne geopolitičke analitičare poput admirala Domazeta-Loše, pa ukoliko se (jer se od njega možda smatraju školovanijim i mjerodavnijim po istoj problematici raspravljati) i ne slažu s njegovim analizama, osobna kultura bi im ipak trebala nalagati da poštivaju barem ime i djelo pobjedničkog hrvatskog admirala u Domovinskome ratu.


Da je hrvatska nacija politički zrela nikada se ne bi dogodilo da nam državu vode takvi pojedinci poput Stjepana Mesića (dva puta za redom), Ive Sanadera (1,5 puta, do njegova uhićenja), Zorana Milanovića (nadamo se samo jednom) i, kao šećera na kraju, Ive Josipovića koji je i otvoreno u više navrata izjavio kako on u Hrvatskoj i "regiji" provodi britanske geopolitičke interese. Takve su izjave nezabilježene u političkoj praksi bilo koje zemlje svijeta. Štoviše, da je hrvatska pravno uređena zemlja (a što predmnijeva postojanje politički zrelog naroda) podlijegale bi i kazneno-pravnoj odgovornosti jer direktno narušavaju ustavni poredak zemlje.


Dakle, da je naš narod politički zreo tj. da poznaje geopolitičke odnose, nikada ne bi za svoje čelnike izabrao navedeni kvartet. Tu svakako ubrajam i Tomislava Karamarka, čelnika navodne demokršćanske stranke, koji će sutra šutke ostaviti nasilno uveden ideologizirani zdravstveni odgoj u školama i u njega implementiranu rodnu ideologiju (izvana nametnutu, da ne bi bilo zabune), koji će se šutke zauzimati i za pravo na neograničeni abortus unutar zemalja EU (što je sve naravno njegovo pravo, ali se onda ne smije pozivati na kršćanske vrednote odnosno voditi političku stranku koja se na njih oslanja, ili se njima samo kiti). Ali koliko je hrvatski narod ove anomalije, odnarođenost i kvazielitizam svojih političara uopće sposoban uočiti?

Što nam je činiti?

Htio to netko prihvatiti ili ne, političku pismenost i zrelost u hrvatskom nacionalnom korpusu pokazuju jedino Hrvati u Hercegovini, Dalmaciji i dijaspori (bez uvrede svim ostalim domoljubnim Hrvatima diljem Domovine). Upravo se njih medijski sustavno prozivalo, i još uvijek se to povremeno čini, pogrdnim imenima poput dinarida, kamenjara, mafijaša, primitivaca, blitvara i kako sve ne, upravo isključivo iz razloga što su oni ta zdrava jezgra hrvatskoga naroda koja prepoznaje političku bit, a što je sigurno posljedica njihove mukotrpne povjesti i borbe protiv zatiranja svega nacionalnog, hrvatskog. Ta prljava medijska (čitaj inozemna) propaganda polučila je svoj uspjeh te se upravo ti naši ljudi prečesto vrijeđaju od onih neukih pojedinaca i različitih kvazi-kozmopolita koji se nisu makli dalje od svoga dvorišta ali su zato spremni pljuvati po svemu i svakome, na taj način nadoknađujući vlastitu intelektualnu i spoznajnu nemoć.

Ono što nam je svima činiti, a prije svih nositeljima hrvatskog obrazovnog sustava (isključujući pogubnog ministra Željka Jovanovića i od njega instalirani podobni kadar) te medijima, jest svojim kvalitetnim radom otvarati oči hrvatskim građanima učeći ih kako mi nismo središte svijeta i da o našoj sudbini, na žalost, prečesto odlučuje netko izvana. Trebamo im sustavno ukazivati tko je taj netko i s kakvim ciljevima on djeluje i kakve implikacije ti ciljevi mogu po nas imati. Moramo razvijati zdravu kritičku svijest i analitički pristup informacijama kod ljudi koji će nakon toga moći kreirati vlastitu sudbinu u puno većoj mjeri nego što to mogu sada.

Narod koji nema znanja sklon je zaboravu. Narod koji zaboravlja riskira da mu se povijest ponovi. A narod kojemu se povjest ponavlja nema ni budućnosti.


Autor: Zoran Meter

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... esica.html

[EdgarFranjul]

Premijera predstave Aleksandra Zec u Rijeci !!


Autor Popaj
Utorak, 15 Travanj 2014 23:57


Danima najavljivana kazališna predstava Olivera Frljića „Aleksandra Zec“ , doživjela je svoju premijernu izvedbu danas u 19,30 sati u prostoru HKD Teatra u Rijeci. Iako najave te predstave prate kontraverze a zapravo je nastavak instrumentalizacije imena nesretno poginule Aleksandre Zec u zločinu iz koristoljublja , nitko od brojnih političkih stranaka desne orjentacije kojima je barem na papiru na srcu hrvatska država i njeni interesi sve dane prije premijere nije našao za potrebno reagirati na to novo blaćenje i kriminalizaciju Domovinskog rata , vrijeđanje i banaliziranje hrvatskih žrtava i pokušaj opravdavanja srpskih zločina.

Tek nakon telefonskih upita dan prije premijere došlo je do kakve –takve reakcije predsjednika riječke Udruge dragovoljaca domovinskog rata koji je sazvao konferenciju za tisak u kojoj je osudio izvođenje predstave i tražio njenu zabranu navodeći kako je ista uvreda za hrvatski narod.

Od stranaka ni slova jedino je HČSP prihvatio inicijativu i uspio organizirati nekoliko svojih članova da dođu na mirni prosvjed pred zgradu HKD Teatra u vrijeme početka predstave. Oni su se pridružili nekolicini hrvatskih branitelja koji su više-manje samoinicijativno došli na mjesto događaja. Ostatak stranaka kao i brojnih braniteljskih udruga očito predstavu smatraju kulturnim događajem koji treba podupirati na svoju i našu sramotu ili su jednostavno prezauzeti važnijim stvarima kao što su izbori za EU parlament , gdje će se gorljivo boriti za hrvatske interese i hrpicu eura naravno ili kupuju šunkice i janjetinu za nadolazeći Uskrs.

Ne mogu se ne zapitati čemu služe sve te silne stranke i udruge jer hrvatskim interesima koji su popljuvani večeras u Rijeci zasigurno ne.

Na sam prosvjed došlo je petnaestak branitelja , među njima petorica iz HČSPa i ja im ovim putem svima iskreno zahvaljujem jer ma koliko otužno u mojim očima to izgledalo ipak je cilj prosvjeda ispunjen. Taj moram ga nazvati antihrvatski dernek zamaskiran u kazališnu predstavu ipak nije prošao bez glasa protiv, glasa koji je ukazao na pravu prirodu te predstave a ona je sve a ne kultura. Sudionici prosvjeda su isprintali imena i slike poginule hrvatske djece i poruke zašto hrvatske žrtve nemaju kazališnu predstavu „ , „ 402 hrvatske djece ubijeno od četničke ruke“ , „ zašto hrvatske žrtve vrijede manje „ te ih držali u rukama ispred ulaza u kazalište dok je pored njih prolazila promenada SDPovih političara , Stazić , Komadina i Obersnel koji na upit kad će grad Rijeka koja je pored Republike Hrvatske i Srpskog narodnog vijeća financijer predstave, izdvojiti neku kunu i za hrvatske žrtve nije odgovorio baš ništa što se od njega i očekivalo. Osim njih došao je i nezaobilazni srbin po zanimanju , Milorad Pupovac , te najpoznatiji glumački dezerter Rade Šerbedžija.

Premijera je kao i sutrašnja predstava , rasprodana tako da ne mogu izvijestiti io sadržaju predstave. Sam Frljić je izjavio kako je tobože predstava posvećena svoj djeci žrtvama rata ali nekako mu ipak nisam sklon vjerovati , tim više što je ovaj relativno nepoznati režiser ovih dana predložen za intendanta HNK u Rijeci. Bit će da mu je ova predstava bila diplomski rad „ za koji će biti nagrađen mjestom intendanta riječkog kazališta pa će dobiti puno reprezentativniji prostor za izvođenje svoje antihrvatske kulture. Ma koliko me Frljić i njemu slični uvjeravali da je govno čokolada nisam mu sklon vjerovati kao nažalost velika većina hrvatske javnosti.

Novinari su poslikali prosvjednike i transparente i sutra će u Novom listu zasigurno osvanuti neki „afirmativni“ tekst na tu temu ali od hrvatskih novina danas i ne možemo očekivati ništa drugo osim tekstova naručenih i odobrenih od Komiteta.

Nažalost potvrdilo se kako je vrlo malo ljudi zainteresirano za sudbinu hrvatske države a još manje spremno na bilo kakvu reakciju no kad malo bolje promislim ni 91 nije bila velika gužva . Laku noć Hrvatska a vi veliki i mali Hrvati uživajte u Uskrsu jer nikad se ne zna možda i njega zabrane ali ne sumnjam da ćete se prilagoditi i sa zadovoljstvom ponovo nositi štafetu.

Popaj

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=11

[EdgarFranjul]

Jedan komentar iz Novog lista:

Objavljeno: 16. travnja 2014. u 8:17

Pocetkom 80-ih godina proslog stoljeca Lordan Zafranovic snimio je film " Okupacija Dubrovnika u 26 slika ".
Dobro se sjecam tog vremana i strasne politicke propagande toga filma. Cestiti dubrovacki svijet koji je znao pravu istinu o dogadjanjima u Dubrovniku bojkotirao je taj film. U tom politicki propagandnom filmu Zafranovic je na film stavio ono sto se u stvarnost nije dogodilo u Dubrovniku. U stvari Zafranovic je samo promijenio uloge krvnika i zrtava.On nam je po nekom poznatom komunisticko- jugoslavenskom i jasno anti- hrvatskom scenariju ponudio sliku ubijanja pocinjenu navodno od ustasa. Jasno, stvarna istina je bila nesto drugacija. Ziteljima Dubrovnika i sire dubrovacke okolice a kasnije i javnosti je dobro poznato da je 1945 na otocicu Daksi pokraj Dubrovnika na mucki nacin ubijen veliki broj neduznih Dubrovcana,uglavnom vidjenih i poznatih gradjana Dubrovnika,velikom vecinom intelektualaca hrvatske nacionalnosti. O tome partizani,komunisti,Jugoslaveni nisu nikada govorili. O tom dogadjaju pocelo se javno govoriti tek koncem 80-ih godina. I da bi na neki nacin prikrili svoje zlocine nasli su " umjetnika " Lordana Zafranovica koji je u svojem filmu iskrivio stvarne cinjenice i ponudio uzasni propagandni film na kojemu bi mu i Goebbels pozavidio.
Gotovo 30 godina nakon Zafranovicevog jadnog i mizernog pokusaja optuzivanja ustasa za nesto sto su napravili jugo-komunisti , svjedoci smo ponavljanja istog pokusaja.
Gradjani Hrvatske davno su osudili tragicno ubojstvo obitelji Zec i njihove malodobne kceri. Iako je potpuno jasno da se radi o jednom izoliranom slucaju jos uvijek nedovoljno jasnih motiva.Uz duznu sucut zbog tregaicne smrti obitelji Zec ne mogu se oteti dojmu da Oliver Frljic kao i njegov prethodnik Lordan Zafranovic igra ruznu
politicku igru .Zalosno je i tragicno da neki nazovi umjetnici pokusavaju graditi svoju umjetnicku karijeru na jednom izoliranom tragicnom dogadjaju a zatvaraju oci na tragicnoj stvarnosti stotina stradale neduzne djece u Hrvatskoj u razdoblju 1990-1995 godine. Zar je nacionalnost jednog djeteta vrijednija od nacionalnosti stotina
ako ne i tisuca druge djece stradale na prostoru bivse Jugoslavije ?
Lordan Zafranovic nije dobio niti Oscara niti Zlatnu Arenu za film " Okupacija Dubrovnika u 26 slika " No par godina nakon toga nagradjen je Zlatnom Arenom za jos jedan politicki intoniran film pod nazivom " Pad Italije " Radilo se jasno o umjetnicki i filmiski mizernom filmu. Ali politicki to je bio jos jedan dobar film za ondasnji rezim.
I Zafranavocu nije mogla izmaci Zlatna Arena.
Da bi dostigao Lordana Zafranovica, Oliver Frljic mora se jos malo pomuciti na istu tematiku.