If I were the devil (Paul Harvey, 1965)
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8514
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: If I were the devil (Paul Harvey, 1965)
Zašto Vuk (The Wolf of Wall Street) danas nužno proizvodi učinak suprotan od željenoga i zašto enormna količina perverzije i nasilja iz Igre prijestolja nailazi na plodno tlo? Odgovor je jednostavan i jasan: ZAPAD BRZINOM SVJETLOSTI JURI U BOLNU PROPAST!
Martina Scorsesea smatram ponajboljim američkim redateljem, a neke njegove filmove (poput Bandi New Yorka) smatram vrhuncem svjetske kinematografije. Njujorčanin sicilijanskog podrijetla već pola desetljeća štanca izvrsne filmove za koje se redovito lijepe nagrade; gotovo da ne postoji filmofil koji vam neće nabiti na nos De Nira u kultnom “Taksistu”, “Razjarenom biku” ili pak u “Dobrim momcima”.
U svim Scorseseovim filmovima karakteri glavnih protagonista izraženi su i izoštreni gotovo do krajnosti, kao u rijetko kojim drugih autora pa nije slučajno da su mnogi glumci ostvarili uloge života i pobrali nagrade upravo u njegovim djelima. Sklonost prema dokumentarnom, realističnom filmu pokazuje cijelog svog radnog vijeka, te je isto jako vidljivo i u njegovom zadnjem djelu,”Vuku s Wall Streeta” (The Wolf of Wall Street, 2013.).
Ta biografska drama svojevrsni je nastavak fenomenalnih “Bandi New Yorka”, samo što sada akteri više nisu primitivni mesari koji zgrću pare prijetnjama, ucjenama i sjekirama, nego fini uglađeni momci koji do ogromnog novca i moći dolaze varanjem i legaliziranom pljačkom. Iako su se dionicama kao oblikom globalne kapitalističke zavjere i psihopatama koji su svojim makinacijama doveli Zapad do bankrota bavili mnogi recentni filmovi (npr. Stoneov “Wall Street – Novac nikad ne spava” i Damonov dokumentarac “Inside Job”), “Vuk” je jedini koji je intimno prikazao sav jad i bijedu ljudske pohlepe kao uzrok ali i ishod gramzivog, suludog zgrtanja novca.
Scorsese ovim filmom još jednom progovara o temi koju očito jako voli – ljudima koji su obilježili i oblikovali Ameriku kakva je danas ili kakva će tek postati. Ovog puta u centru pozornosti je broker Jordan Belfort (kojeg utjelovljuje Scorseseov ljubimac Di Caprio), koji po danu obrće milijune zahvaljujući lakovjernim ljudima i rupama u zakonu, a noću se kurva, opija i drogira do besvijesti. Scenarij “Vuka s Wall Streeta” rađen je po istoimenim memoarima danas 42-godišnjeg Jordana Belforta, brokera koji je zbog prijevare kažnjen s tri godine zatvora. Scorsese je Belforta i njegov suludi svijet prikazao bez zadrške, upravo kakav i jest u stvarnosti – beskrupulozan, mahniti svijet drogiranih brokera koji konstantnim lažima i obmanama mlate milijune.
Biranjem telefonskih brojeva i vještim laganjem o stvarnoj vrijednosti dionica u samo par sati Belfort i pojedini suradnici zarađivali su na desetke milijuna dolara. U početku su to činili sasvim legalno, lagano pumpajući vrijednost dionica a potom se polakomili i krenuli na veće cifre, koje su zahvaljujući samoj prirodi kapitalizma gomilali gotovo bez ikakvog truda. Novac zarađen na taj način za njih postaje trivijalan, gotovo beznačajan. Beznačajan u smislu da ga na kraju imaju toliko i da im dolazi u tolikim količinama, bez da maknu malim prstom, da više ne znaju što bi s njim – ni sami sa sobom.
Iako je vidljivo da je Scorsese ovim filmom starački i gotovo voajerski uživao u prisjećanjima na mladost, lude zabave i lijepe djevojke (na što otpada 99% ovog filma), ono što je u suštini htio prikazati je apsurdna lakoća zgrtanja, gomilanja novca i sav apsurd njegovog razbacivanja. Kao i u povijesno vjerodostojnim “Bandama New Yorka”, Scorsese je i ovim filmom nepogrešivo secirao tkivo od kojeg je narasla današnja Amerika i navijestio kojim će smjerom ići. Amerika kakva je danas teško da je i mogla ispasti drugačija, s obzirom da je determinirana krvavim, svirepim ubojstvima i otimačinom, mafijom i beskrupuloznim kapitalističkim svinjama.
Nova svjetska paradigma: “Širenje vidika” i zaostale koze
Stoga nije ni čudo da su današnje generacije gledatelja oduševljene upravo “Vukom s Wall Streeta”. Ne zato što je “Vuk” nešto posebno, ili što je Leonardo dobar glumac, već zato jer je Scorsese otvoreno prikazao ono što njih najviše zanima – brzu zaradu i ludo lumpovanje, non-stop “partijanje” sa gomilom pića, droge i seksa.
Takve reakcije gledatelja malo su začudile autore filma, čak i zabrinule pa se i sam Belfort počeo u medijima ispričavati kako to nije film koji popularizira kriminal i raskalašenost, već upravo suprotno – kako pokazuje ljudima kakvi ne bi trebali biti. Uzalud se trude Belfort i Scorsese, koji dolaze iz čovječnijih vremena, današnjoj publici objasniti da se takav način života ne isplati i da vodi, osim u zatvor, u posvemašnje ludilo i ništavilo. Prosječni gledatelj ne samo da ne razumije poantu filma, nego ga ona uopće i ne zanima.
Čak štoviše, u svijetu raste popularnost upravo onih teza Scorseseovog filma koje govore kako je u kapitalizmu, ako ste dovoljno spretni manipulator i lažac, zapravo vrlo lako varati i lijepo zarađivati. Kako i priliči “naprednom” Zapadu, raste broj obožavatelja prevaranta Jordana Belforta i njegovog načina života. Prosječni mladi čovjek zapadne hemisfere danas sve što želi je samo laka lova, bez obzira na koji način došao do nje. Vrijednosti polako blijede, duhovnost i moral već su proglašeni relikvijom prošlosti, devijacijom, pojavom u rangu kuge ili ptičje gripe, a ljudi koji upozoravaju na posljedice nehumanog, životinjskog ponašanja i neminovan globalni slom, kako ekonomije tako i društva, etiketiraju se kao konzervativci, idioti, puritanci, lažni moralisti, čak i luđaci.
Na internetu ismijavanje ljudi i ljudskosti uzelo je toliko maha da se izražavanje i najmanje zabrinutosti dočekuje prijezirom, izrugivanjem, a neslaganje s dehumanizacijom i zatupljivanjem “nagrađuje” se otvorenim vrijeđanjem i prijetnjama.
Odjednom normalni ljudski osjećaji postadoše “lažna patetika” i “suvišno prenemaganje” – proporcionalno procvatu “umjetnika i umjetnica” poput Lady Gage, Beyonce, Rihanne i najnovijih pedofilskih ‘puppeta’, djevojčica poput Miley Cyrus koje širenjem nogu i simuliranjem felacija na pozornici zapravo “šire (naše) vidike”. Pa jest, definitivno su “prošireni vidici” današnjim maloljetnicama koje na svojim internet profilima lijepe fotke svojih intimnih dijelova tijela. Pogotovo su napredne jer one smatraju druge djevojčice, one koje ne žele slikati svoje obnažene stražnjice i vagine i objavljivati ih po bespućima interneta – “zaostalim kozama”.
Na mladima svijet ostaje – spreman za čipiranje
Rađa se nova kultura u kojoj je čovjek potpuno banaliziran i animaliziran, a djeca hiperseksualizirana. To je kultura budućnosti, poput većine video igara i modernih filmova: krcata vrhunskim specijalnim efektima ali iznutra hladna i bezdušna.
Naravno, ledene praznine valja ispuniti nečim vrućim, a majstori iluzije znaju što najbrže “pali” mlade: erotika, pornografija, nasilje; sve što je šokantno, bizarno, perverzno.
No, zanimljivo je da najnovija znanstvena istraživanja govore upravo suprotno: primjerice, ženski mozak reagira s gađenjem na eksplicitne scene ljudskog snošaja, iako osobe možda nisu ni svjesne da im se prizor gadi. Isto tako, već odavno je poznato da dječji mozak reagira burno na podražaje ove prirode; djeca upijaju i više nego pretpostavljamo te u sebi sve doživljavaju još puno dublje, intenzivnije.
Učestalo izlaganje nasilnim podražajima (seks, krvoproliće) nesumnjivo djeluje uznemirujuće i labilno dijete puni agresijom (koja se često brka s hiperaktivnošću) ili ga gura u depresiju i autizam, dok većina posljedica izbija na površinu tek kasnije u životu.
Pa ipak, u medijima kao da nema previše zabrinutosti za buduće društvo. Ono što je do pred koju godinu bilo nepojmljivo, čak i kažnjivo, recimo u komedijama za široke mase vidjeti goli penis u erekciji ili pak rašireni muški anus danas već postaje uobičajena pojava i to se na prekrasnom Zapadu više ne smatra čak ni vulgarnim, dapače, cijeni se kao dobar humor. Što je još gore, intenzitet toga ne jenjava pa postaje svakidašnje i u televizijskim serijama koje se reklamiraju kao proizvodi za mlade. Na prvu loptu djeluje kao da više nitko ne vodi računa što se i kome se prodaje, kao da je industriji iluzije bitna samo zarada. Zapravo, stvarnost je dijabolično suprotna. Na vrhu piramide već odavno se ono jedno svevideće oko ne vrti oko novca; oko novca se vrtimo jedino mi, jadne budale.
Oni – najveći holivudski moguli, velike korporacije, banke i svjetski moćnici već odavno posjeduju više nego što itko od nas može i pretpostaviti. Dobar dio njih pripada staroj aristokraciji, lozama degenerika koji vladaju svijetom već tisućama godina.
Što ih onda zapravo zanima, ako nije novac?
A nije ni moć, jer i nju već odavno imaju.
Odgovori se nameću sami. Pogotovo ako imate u vidu da su njima ratovi, incest, pedofilija i okultni rituali (kabala, egipatski rituali, sotonizam) već stoljećima obiteljska zabava. Kad smo već kod toga, nije slučajno da je danas puno mladih doslovno zaluđeno serijama poput “Game of Thrones” (Igre prijestolja, HBO) u kojima moralni okviri gotovo i ne postoje i sve se svodi na animalni seks, perverzije i masakr te se kod ljudi ističe ono najgore i prikazuje ih uglavnom kao bezosjećajna bića kojima je jedino stalo do vlastite animalne ugode, interesa ili osvete.
To je svijet kakvim ga vide psihopate, i kakav uporno žele kreirati (s obzirom da ne osjećaju milosrđe i ljubav). Dapače, producenti i autori serije (koje neću imenovati da me ne bi proglasili antisemitom) i ne kriju da im je duhovna komponenta sporedna, ako ne i suvišna; golotinju još i potenciraju pa pred kamere za scene seksa dovode i prave porno “glumice” a scene su pritom sve “slobodnije”.
Dakako, znaju što i zašto rade. Ako su dijalozi dosadni i ako je radnja šuplja, razvučena ili je većina gledatelja ne razumije, ubaci se koji pimpek ili sisa, otfikari se par udova i glava uz gomile iznutrica, krvi i jezivog krkljanja, kao začin doda se strastveni seks dvojice nagih mladića i -voila! nikad jednostavniji recept za uništiti milijune. Ako ne i milijarde ljudi. Koje čak i neće biti svjesni što im je učinjeno – dapače, s užitkom će davati svoj novac. I svoju dušu, usput. Čak i oni koji misle da je nemaju.
U današnjem bolesnom svijetu nije neobično da hrpa mladića i djevojaka vrišteći od smijeha “twerkaju” ili prave “selfie” s ljudima u pozadini koji skaču s mosta, kao što više nikog ne čudi ni kada “vesela” omladina za internetsku slavu piša po beskućnicima, ili pak po tijelima mrtvih ljudi – sve s debilnim osmijehom od uha do uha.
Uz navedene eksplicitne fotografije nagih djevojčica koje se same fotografiraju i necenzurirano objavljuju, svakodnevni internet vrvi takvim prizorima već godinama. Zato me malo čude sada odjednom iskrsle američke udruge zabrinutih roditelja i udruženja psihologa i pedagoga koje su konsternirane količinom bespotrebnog nasilja i seksa u toj takozvanoj fantasy seriji, omalovažavanju ljudskog dostojanstva i svođenjem žena na puke objekte, i što se sve to emitira u “prajmtajmu” na malim ekranima, kad su i djeca budna. Na internetu se čak pojavljuju i videoklipovi koji ismijavaju glupost i hipokriziju većine gledatelja takvih serija, ali i licemjerje onih koji dopuštaju HBO-u raditi što ih volja, uz ciničnu opasku: “It’s not porn… It’s HBO (to nije pornić, to je HBO)”.
Dakle, čak i u Americi (koju bije glas stupidne i amoralne države) postaje sve jasnije što se zbiva, no u Pametnoj našoj udruge i dječji pravobranitelji još uvijek mudro šute i osluškuju što će Veliki Brat reći pa ova skupa pornografska serija prepuna okrutnosti i perverzija ide najnormalnije u devet sati navečer na HRT 2, na sveopću radost infantilne nacije što im nacionalna televizija naše zemljice prikazuje nešto tako “svjetski moćno i popularno”.
Ne čude me naši priprosti roditelji i imbecilne organizacije, no ne znam što su američke udruge čekale sve ove godine i kako im nije jasno da su djeca već odavno do srži izbezumljena, izbombardirana i kontaminirana nasiljem i seksom sa malih ekrana.
Jest, nova sezona serije još je “bogatija” naturalističkim prizorima (a siromašnija pričom), ali ni prva sezona nije bila baš nevina po tom pitanju. Dapače, bilo je posve jasno kojim smjerom ide ovaj silno razvikani serijal i da autori neće stati tek na pokojem golom dupetu.
Kao što je nekadašnjim komunistima bilo u opisu posla ismijavati i potirati vjeru, tako je i današnjim takozvanim liberalnim kapitalistima u zadatku kvariti djetinjstvo i na koncu zatrti bilo kakav oblik ljudskosti.
Naravno, ne ide to preko noći. To ide u etapama: prvo se ismijavaju i anuliraju svi oblici vjere, osobito kršćanstvo (Isus ionako mnogima smeta), zatim se kreće sa “nevinom, umjetničkom” golotinjom, pa sa sve brutalnijim scenama seksa i nasilja, a završit će – kad, tad – eksplicitnom pornografijom, raznoraznim perverzijama i još krvavijim nasiljem. Naravno, sve je to umjetnost, objasnit će nam.”A djeca ionako sve to vide svaki dan, svugdje”. Pa što ne bi još malo…
Sve je dozvoljeno, ništa nije zabranjeno – to je mantra koja nam se neprestano prodaje kao nešto što će nas osloboditi “okova”. Svjetski prosvjetitelji – osloboditelji nas oslobađaju kao što su i Srbi oslobađali Hrvatsku: ubojstvima i razaranjem.
U ovom slučaju to je zahuktala legalizacija narkotika, raznoraznih GMO sranja i svih oblika seksualnih devijacija a pogotovo pedofilije. No, ma što nam palamudili takozvani progresivni liberali, bezdušna masonerija i psihopate koje kontroliraju ovaj jadni svijet, sve to vodi jedino u disharmoniju i kaos: degradaciju čovjeka kao svjesnog i savjesnog bića na razinu ispod majmunske. A stopa raznih oblika neurotičnih poremećaja i psihičkih oboljenja, ubojstava i samoubojstava samo će se povećavati, naročito kod sve mlađih generacija. Stres, anksioznost i kronična depresija već su broj jedan oboljenja u mnogim zapadnim državama. No, kao što pijanac želi još alkohola, tako i prazan, neurotičan, frustriran čovjek želi što više “zabave”. Više uopće nije bitno koje vrste. Samo nek’ je bizarno i žestoko, na eks. I po čemu se uopće ta mladež, koja sve to gleda ravnodušno ili piša od smijeha dok se ljudi pate ili umiru, razlikuje od zlih i poremećenih političara koje svi, kao, preziremo? U ničemu; dok u pozadini ljudi skaču s mostova, i jedni i drugi brinu se samo da im osmijesi i zubi na fotografijama ispadnu – savršeni.
Izvor: Danijel Vuinac/dnevno.hr
http://croative.net/index.php/vijesti/i ... a-propasti
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8514
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: If I were the devil (Paul Harvey, 1965)
Mladen Lojkić: Liberalizam – ideologija protiv Boga i čovjeka .
Petak, 25 Travanj 2014 12:18 .
U Hrvatskoj, kada se za nekog kaže da je liberalan onda je taj izričaj za bezbožničku vladajuću političku svitu kao i za režimske korporativne medije inačica kako je taj in, odnosno kako je napredan, demokratičan, ljevičar, sekularist, laički aktivist, kozmopolit, Europljanin, feminist, podupiratelj gay skupina, istospolnih brakova te potpune liberalizacije pobačaja i sl., borac za prava životinja, vode, zraka, leptira, komaraca…
Za one druge koji se bore za dostojanstvo svoje države i naroda, za nacionalno gospodarstvo, za jaku državu, jakog vođu, za očuvanje obiteljske tradicije, za kršćanski odgoj djece, za kulturu života zasnovanu na učiteljstvu Katoličke crkve, tima je prilijepljena etiketa rigidnog desničara, priprostog konzervativca, nazadnjaka, zatucanog ognjištara, ruralnog primitivca, pa čak i klerofašiste, ustaše itd. Ispada da je konzervativan svjetonazor gotovo nelegitiman u Hrvatskoj!
Upravo se stoga treba podsjetiti kako je nastao svjetonazor liberalizama i neoliberalizma koji je danas tako zdušno prigrlila kukurikova koalicija u Hrvatskoj, a koja je stvorila duhovno i materijalno opustjelu Hrvatsku s vojskom nezaposlenih od gotovo 400 000 tisuća. Liberalizam, kao svjetonazor koji je isključivo u službi krupnog kapitala, od Kristove globalizacije čovjeka stvorio je globalizaciju novca gdje čovjek postoji samo kao objekt zato da bi poslužio uvećanju profita. Umjesto jedino prihvatljivog hijerarhijskog poretka Bog – čovjek – svijet, gdje je ekonomija samo dio svijeta i to u službi čovjeka, stvoren je poredak s početkom u kapitalu, dok je Bog izbačen kao nepotreban. No, i ta Zvijer ima svoju vjeru, a to je novac. Ima svoj pandam u Crkvi i svećenstvu, a to su banke i bankari. Umjesto Vatikana i Pape postoje američke Federalne rezerve (FED) i njihov predsjednik kao vrhovni autoritet kapitalu cijeloga svijeta.
Crkva, od Milanskog edikta Konstantina I. Velikog 313. godine do kraja 19. i početka 20. stoljeća, kada je masonstvo i službeno najavilo pobjedu nad Bogom i smrt Isusu Kristu i Duhu Svetomu, nije doživjela tako veliko slabljenje moći i vjere. Masonski silnici, sklupčani u svojim elitnim klubovima, te podružnicama u raznoraznim društvenim, kulturnim i političkim udruženjima, zidajući imaginarni hram cijelog čovječanstva, gradeći novi Babilonski toranj pod novom maksimom Novog svjetskog poretka, ponudili su svijetu najrazorniju podvalu, surogatni svjetonazor, zvani liberalizam. Liberalizam, kao najveća opsjena čovječanstva ujedno je bio i prvi općesvjetski plan uništenja Crkve.
Liberalizam (lat. liberalis = slobodan, slobodoumlje) je svjetonazor koji zagovara smanjenje nadzora države nad individualnom slobodom pojedinca, politička doktrina koja zagovara demokratske oblike vlasti i političku toleranciju, ekonomija koja zastupa načelo slobodnog tržišta i tržišnih zakonitosti, politički pokret koji se zalaže za poštivanje ljudskih prava i liberalnih stečevina čovječanstva. Iz ovih milozvučnih floskula čovjek bi pomislio da je liberalizam krajnja stečevina čovječanstva, utopijski zemaljski raj pravednosti. No, ako samo promotrimo tko su bili prvi liberalni mislioci iz 17. 18. stoljeća i odakle su se crpile liberalne ideje cijeli pothvat opsjene čovječanstva postaje kristalno jasan.
Političku misao i praksu liberalizma razvili su fiziokrati i demonijaci prosvjetiteljstva, drzoviti i naduti enciklopedisti: Rousseau, Diderot, Montesquieu, Holbach, d'Alembert i njihov „vrhovni svećenik“ Voltaire. Prosvjetitelji (iluministi) davši si naziv po Luciferu, nositelju svjetla, narkotizirali su cijelu Francusku, Boga su pisali malim slovom, zakonitom kralju odrubili su glavu, kao i tisuće glava Blažene Djevice Marije čije su kipove dovozili na giljotinu i dekapitirali, a obnaženu prostitutku stavili na oltar crkve Notre Dame u Parizu. Čudovišni tvorci liberalizma sebe su smatrali intelektualnom elitom koja se bori protiv praznovjerja, iracionalnosti i kršćanske tiranije kroz stoljeća. Ortodoksija je za iluministe bila predmetom izrugivanja, dokaz kukavičluka zaostalih duhova prošlosti.
Liberalni iluministički mislioci korijenje liberalizma pronašli su u poganskoj antici, u Ateni koja je priznavala principe individualne slobode utemeljene i ograničene zakonima grada-države. To nam daje odgovor na stvarni svjetonazor liberalizma. Prvo: sva ta intelektualna svita bila je u članstvu masonskog bratstva, i već tada se ponašala kao budući vladajući stališ čovječanstva prema nešto kasnije razrađenoj shemi „o tri svjetska stališa“ britanskog sociologa Johna Ruskina sa sveučilišta u Oxfordu koji je osmislio kako će elitna rasa eugenika putem svojih podanika – srednjeg stališa vladati cijelim Planetom. Drugo: Atenski polis (grad-država), uzor teoretičarima liberalizma, kojeg i Platon smatra sretnom zajednicom, robove (današnji treći stališ – planetarni puk) uopće ne smatra ljudskom vrstom i na njih se liberalna sloboda nije odnosila.
Religija je za liberalizam nešto vezano samo uz intimu vlastite savjesti gdje Crkva mora biti strogo odvojena od države - „slobodna Crkva u slobodnoj državi“. To ujedno znači da liberalizam nije pravio nikakvu razliku između prave vjere kršćanstva i ostalih religija, gdje je Crkvu gurnuo na marginu društvenog života i podvrgnuo općim pravima kao bilo koju vjersku zajednicu. Liberalizam je ustvari favorizirao sekularizaciju društvenog života, vjerski naturalizam, te na kraju i ateizam i vjersku ravnodušnost, što ga je vrlo brzo dovelo u sukob s kršćanskom koncepcijom čovjeka i svijeta. Francuz August Comte osnivač filozofskog pravca „pozitivizma“ podrazumijevao je da nakon teološkog i filozofskog stadija kroz koje je čovječanstvo prošlo dolazi novo razdoblje povijesti u kojemu čovjek okrenut fenomenima ne postavlja više sterilno pitanje „zašto?“, već „kako?“. Logikom toga pozitivizam je vodio u scijentizam - u stvari u religiju bez imalo transcedencije koja je trebala zamijeniti kršćanstvo. ( Jose Orlandis: Povijest kršćanstva, Verbum, Split, 2004. str. 153., 154. i 156.).
Iluministički liberalizam, osim što je stvorio vojsku racionalista, anarhista, razvratnika i ateista, iza zastora stvarao je i čarobnjake i mage. Sotona s punim pravom počinje opravdavati svoj naziv, Knez ovoga svijeta, jer on je mesija tog dekadentnog svijeta, u kojemu se u skladnoj harmoniji isprepliće ogoljeli racionalistički materijalizam i demonski okultizam. Đavolji pentagram počinje i simbolički povezivati ta dva svijeta. Taj simbol đavla Bafometa, kasnije će, tijekom komunističkih revolucija, dobiti i prepoznatljivu jarko crvenu „đavolju“ boju.U toj sotonističkoj euforiji masonska i ostala ezoterijska društva sve više počinju pokazivati svoj iskonski demonski karakter. Oni doslovno žele uništiti Crkvu i restaurirati poganstvo. Već su srušili temporalnu vlast Svete Stolice i ostavili papinstvo bez ikakvog jamstva. Konačni im je cilj: dokinuti i duhovnu moć rimskog pontifikata, s potpunim rušenjem Papinstva. Diljem Zemlje počinju se osnivati društva tzv. nadmasonerije; Klubovi paklenog ognja, kabalistička, iluminatska, roznkrojcerska i sotonska društva, a gnostički patrijarh Valentin II. ustanovljuje 1888. godine gnostičku crkvu. Viša masonerija smješta svoje sjedište u Rim, nadomak Vatikana, a u palači Borghese smješta i Veliki Orijent, masonsku upravu i paladistički hram (Paladijum sačinjavaju „najzaslužniji masonski Meštri“ koji kontroliraju sva tajna okultna društva).
Njemački filozof Ludwig Andreas Feuerbach predlaže u Berlinu kršćanskoj Europi obožavanje jednog novog boga, „ljudsku vrstu“. Slične prijedloge ima Auguste Comte. On snoviđa kako će jednog dana kip Čovječanstva biti postavljen u pariškoj katedrali Notre-Dame, na podlozi oltara kršćanskog Boga. U svojoj bolesnoj filozofiji razrađuje cjeloviti proces kako će „službenici čovječanstva“ u potpunosti zamijeniti „Božje sluge“. Comte sastavlja novi katekizam, piše novo evanđelje, osniva „pozitivističko svećenstvo“ na čijem su hijerarhijskom vrhu znanstvenici i bankari, dok je sebi namijenio ulogu Velikog svećenika, pape. Izmišlja novih devet sakramenata za čovječanstvo „nove religije“. Ludilo demonije, „masonskog ekumenizma“ i totalnog sinkretizma hara Europom krajem 19. stoljeća.
Po cijeloj Europi masonerija organizira sotonske procesije u kojima se slavi njihov bog Sotona. Jednu takvu procesiju je 1889. godine, prigodom stote obljetnice Francuske revolucije, u Rimu, gotovo pred očima pape Leona XIII., organizirao Ernesto Nathan, Židov i poznati mason, budući gradonačelnik Rima. Trijumfalna masonska procesija nosila je barjake na kojima je bio lik Sotone i natpisi: Živio Sotona, naš kralj. Osim toga, u procesiji je pjevana Himna Sotoni, pjesma talijanskog pisca i dobitnika Nobelove nagrade Giosuea Carduccija. U toj himni Carducci slavi poglavicu palih anđela, pjevajući o Sotoni koji je pobijedio Jehovu svećenika, o hrđi koja je nagrizla Mihaelov mač i vjerni anđeo pada u ponor, dok se grom sledio u ruci Jehove... ( Miro Glavurtić: Satana, Sion, Zagreb, 2002., str. 228. i 244.)
Liberalni kapitalizam uskoro je pokazao svoje pravo lice. Pod vodstvom masonskih darvinističkih eugenika politička ideologija liberalizma, kao i njegova ekonomska doktrina, u prvom redu se svela na nasilno rušenje kršćanskih dinastija u Europi gdje je novu vlast prigrabilo „građansko demokratsko društvo“. Osim toga, judeo-masonstvo vješto koristi liberalne jurišnike te potiče sukobe i ratove među državama u kojima financiraju sve strane u sukobima pošto je u njihovim rukama cjelokupni umreženi bankarski sustav. Nakon svih tih revolucija i ratova svi njeni sudionici su poraženi, osiromašeni, uništeni, a državne blagajne vape za pomoći. Tada kao mirotvorci uskaču masonske elite nudeći goleme lihvarske kredite državama i gospodarskim subjektima, koji tim činom upadaju u dužničko ropstvo s obično nametnutim gospodarskim, političkim, trgovinskim i svjetonazorskim rješenjima. Budući da novonastali liberalni kapitalizam nije nipošto pratio socijalne probleme, već napose, sveo se na iscrpljujući dugotrajan rad obespravljenog radnika, niske nadnice, zapošljavanje i iskorištavanje djece, neprimjerene uvjete rada i sl., prouzročio je pokretanje pokreta Mihaela Bakunjina, anarhizma, a potom i „znanstvenog socijalizma“, marksizma Karla Marxa.
Marksizam, radikalan protivnik svake religije, poglavito katoličanstva, odgajao je ateizam, bolje rečeno marksistički antiteizam, i ostavio neizbrisivi trag dekristijanizacije cjelokupnog društva širom svijeta. Taj borbeni laicizam i realizam 20. stoljeća kasnije se razvio u socrealizam, a nešto kasnije i u nacizam.
Marksizam je uz cionizam postao novi masonski demagoški koncept rušilačke ideologije 20. stoljeća, namijenjen sirotinjskom i radničkom sloju društva pomoću kojega se nastavilo sa svrgavanjem kršćanskih dinastija i iskorjenjivanja Boga iz ljudskih duša. Prvi pokusni poduhvat rušenja kršćanske dinastije prema konceptu „znanstvenog socijalizma“ Karla Marxa, ili općenitije borbenog laicizma i antiteizma izniklog iz liberalizma, dogodio se u Rusiji 1917. godine. Glavni epigon rastrojstva carske dinastije Romanovih bilo je elitno judejsko masonstvo B“nai B“rith.
Eugenika, kao znanost o „poboljšanju rase“, potpuno je zaokupila anglosaksonsku masonsku nadvrstu između dva svjetska rata. Versailleskim nepravednim sporazumom bilo je očito da je nastalo samo ratno primirje. Pobjednici rata (sile Antante su već tada bile pod apsolutnom kontrolom masonske super-vrste), prisilivši Njemačku da plati goleme ratne odštete, prouzročili su hiperinflaciju njemačke marke, uništenje njemačkog srednjeg sloja društva i dovođenje na vlast nekoga tko će okončati inflaciju, diktatora Adolfa Hitlera. Upravo u Hitleru judeo-anglosaksonsko masonstvo prepoznaje „svog čovjeka“, koji će odlijepiti Njemačku od komunističkog SSSR-a, svesrdno, kao odani član okultnog društva Thula, raditi na „poboljšanju rase“, a u konačnici izazvati novi svjetski rat, jer rat je za masonske oligarhe najprofitabilnije poduzeće. Ulaganje u „Projekt Hitler“ značilo je siguran rat, a samo totalnim ratom kapital se može najviše oploditi i dodatno ugrabiti apsolutnu moć. Masonski eugenici doslovno su žudili za novim ratom, u kojemu će ostvariti golemi profit, a poslije rata presložiti novu političku kartu Planeta. Stoga je klon anglosaksonskih masonskih eugenika, Adolf Hitler, u stvari bio samo umna i fizička tragična figura, marioneta s kojom su se oni poigravali.
Na taj način masonski projekt „liberalizam“, odigravši svoju povijesnu ulogu, ciljano je doživio potpuni krah i slom. Nakon inverzije individualizma različitim tipovima kolektivizma i totalitarizama (Listopadska revolucija u Rusiji 1917., marš na Rim 1922., osmišljena ekonomska kriza 1929.-1933., uspon nacionalsocijalizma 1933.-1945. itd.) političko-ekonomska filozofija liberalizma prestala je postojati.
Poslije Drugog svjetskog rata liberalizam uskrsava u svom naravnom biću, kada je dobio predmetak neo, kada je skinuo krinku „anđela slobode i napretka“, te se prometnuo u demona dužničkog ropstva i zatiranja nacionalnog i vjerskog identiteta. Neoliberalizam, kao moderna inkarnacija liberalizma, postao je blizak filozofskoj, političkoj i ekonomskoj teoriji poznatoj kao libertarianizam, u kojoj se odbacuje bilo kakva intervencija državnog protekcionizma u bilo kojem obliku proizvodno-ekonomskog procesa kao oblik prisile koji ograničuje apsolutnu ekonomsku slobodu vlasnika kapitala. Neoliberalizam je postao krajnji željeni povijesni sustav Ruskinove darvinističke nadrase u kojemu je stvorena potpuna deregulacija slobodnog nekontroliranog tržišta i privatnog vlasništva, krajnja suverenost najbogatijih pojedinaca i vladavina zakona isključivo u okvirima „minimalne države“ (laissez-faire). Stvoren je najrigidniji diskriminacijski sustav gdje potpuno druga pravila vrijede za masonske prosvijetljene oligarhe, u odnosu na „ljudski korov“- zombiziran robovski soj društva.
Osim deregulacije (smanjenje poslovnih propisa radi postizanja bolje „poduzetničke klime“), neoliberalnu ekonomsku politiku karakteriziraju još: liberalizacija (otvaranje granica i ukidanje carina), privatizacija (pretvorba državnog vlasništva u privatno po načelu da je država loš gospodar, a time je privatno vlasništvo uvijek uspješnije), smanjenje javne potrošnje i socijalne sigurnosti (smanjenje financiranja zdravstva, školstva i sl., te uvođenje određenih participacija) i veća „fleksibilnost“ tržišta radne snage (pravim imenom smanjenje radničkih prava, lakše otpuštanje radnika, povećanje rada na određeno vrijeme i dr.). Vidljivo je da neoliberalna doktrina ima jasan stav prema jednakosti čovjeka. Jedina jednakost koju priznaje je jednakost mogućnosti. Jednakost mogućnosti znači da ljudi „imaju jednake izglede da postanu nejednaki“, i stoga je nejednakost opravdana jer potiče ekonomski rast. ( Jozo Kapović: Neoliberalizam, ekonomska kriza i Hrvatska, Filozofski fakultet u Zagrebu, str. 2. i Davorka Vidović: Globalizam i neoliberalizam, Refleksija na hrvatsko društvo, CPi, Zagreb, 2006. str. 138.)
Čikaško sveučilište ( Chicago School of Economics ), zbog britanskog ograničenog ljudskog, ekonomskog i prostornog potencijala, preuzelo je primat od Oxforda u uzgoju srednjeg stališa (prividnih upravitelja država). Neoliberalnom doktrinom porobljavanja država, poglavito tzv. Trećeg svijeta, rukovodili su neokonzervativni ekonomisti, gurui neobuzdanog kapitalizma i hipermobilne neoliberalne ekonomije, dobitnici Nobelovih nagrada za ekonomiju; Friedrich von Hayek i Milton Friedman. Iz zemalja predviđenih za „šok terapiju“ na Čikaškom sveučilištu se su odgajali vrsni studenti, koji nakon završetka studija i „iniciranja“ u srednji stališ vraćaju se u svoje zemlje gdje šire sumanute ideje neoliberalne ekonomije. Kada doktrinom šoka neoliberalno bjesomučno tržište zahvati cijelu zemlju oni u pravilu kao za nagradu postaju državnici i politički dužnosnici u tim zemljama, ostavljajući iza sebe materijalnu jad, duhovnu pustoš i ropsku ovisnost malog čovjeka.
Hiperkapitalizam je u potpunosti promijenio snage na tržištu kapitala i degradirao poimanje demokracije. Nadmoć ljudi s onu stranu novca, ta nevidljiva sila, postala je impulzivna sila koja dominira stvarnošću, sila koja akulturira, totalitarizira, kanibalizira, rebarbazira, darvinizira, te sila koja ignorira i marginalizira, sankcionira i uništava sve što pruža otpor. Vidljiva središta moći (krovne financijske institucije svijeta) umrežile su sve vlade i financijske institucije dužničkih zemalja koje im poput vazala osiguravaju bezumno plođenje kapitala. Središta financijske moći su apsolutni gospodari u polju klasičnog tržišta na kojemu više ništa nema svoju stvarnu vrijednost. Sve što je imalo vrijedno na domaćem tržištu se obezvrjeđuje, tjera na vjetrometinu burze gdje se kupuje radi daljnje prodaje i radi još većeg profita. Tom metodom obezvrjeđivanja svega što se nađe na burzi, uspješna poduzeća preko noći se pretvaraju u anoreksična, a najveći gubitnici postaju njegovi zaposlenici, kao i mali dioničari koji nemaju nikakva saznanja o anonimnim snagama darvinističkog poduzetništva i anonimnog kapitala s kojime se dionice kupuju. Fenomen „što više-što brže“ zamagljuje i zbunjuje sve sudionike te kasinoekonomije, samo ne nevidljivu silu, kreatore takve ekonomije. ( Slavko Kulić: Globalizacija i neoliberalizam: Refleksije na hrvatsko društvo, CPi, Zagreb, 2006. str. 102. - 104. i 109.)
Što je čovječanstvu prouzročio liberalizam, odnosno neoliberalizam, kao utopija o sretnom kraju ljudske povijesti? Najrigidniji neoliberalni totalitarizam! Ironično zvuči liberalno, a totalitarno, baš poput „drvenog željeza“. Međutim neoliberalna ideologija je apsolutno totalitarna, a poglavito neoliberalna praksa koja je po svojoj isključivosti nadmašila despotske režime komunizma, fašizma i nacizma. Stvoren je sustav socijalnog darvinizma, socijalizam blagostanja za super moćne bogate eugenike i ropski kapitalizam za planetarno pučanstvo. Dok su komunizam i fašizam samo težili da budu svjetski poredci, Zmija je presvukla kožu, i neoliberalni totalitarizam to je i postao.
Korišteni dijelovi iz knjige Tko želi razoriti Crkvu
Mladen Lojkić
http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=348
Petak, 25 Travanj 2014 12:18 .
U Hrvatskoj, kada se za nekog kaže da je liberalan onda je taj izričaj za bezbožničku vladajuću političku svitu kao i za režimske korporativne medije inačica kako je taj in, odnosno kako je napredan, demokratičan, ljevičar, sekularist, laički aktivist, kozmopolit, Europljanin, feminist, podupiratelj gay skupina, istospolnih brakova te potpune liberalizacije pobačaja i sl., borac za prava životinja, vode, zraka, leptira, komaraca…
Za one druge koji se bore za dostojanstvo svoje države i naroda, za nacionalno gospodarstvo, za jaku državu, jakog vođu, za očuvanje obiteljske tradicije, za kršćanski odgoj djece, za kulturu života zasnovanu na učiteljstvu Katoličke crkve, tima je prilijepljena etiketa rigidnog desničara, priprostog konzervativca, nazadnjaka, zatucanog ognjištara, ruralnog primitivca, pa čak i klerofašiste, ustaše itd. Ispada da je konzervativan svjetonazor gotovo nelegitiman u Hrvatskoj!
Upravo se stoga treba podsjetiti kako je nastao svjetonazor liberalizama i neoliberalizma koji je danas tako zdušno prigrlila kukurikova koalicija u Hrvatskoj, a koja je stvorila duhovno i materijalno opustjelu Hrvatsku s vojskom nezaposlenih od gotovo 400 000 tisuća. Liberalizam, kao svjetonazor koji je isključivo u službi krupnog kapitala, od Kristove globalizacije čovjeka stvorio je globalizaciju novca gdje čovjek postoji samo kao objekt zato da bi poslužio uvećanju profita. Umjesto jedino prihvatljivog hijerarhijskog poretka Bog – čovjek – svijet, gdje je ekonomija samo dio svijeta i to u službi čovjeka, stvoren je poredak s početkom u kapitalu, dok je Bog izbačen kao nepotreban. No, i ta Zvijer ima svoju vjeru, a to je novac. Ima svoj pandam u Crkvi i svećenstvu, a to su banke i bankari. Umjesto Vatikana i Pape postoje američke Federalne rezerve (FED) i njihov predsjednik kao vrhovni autoritet kapitalu cijeloga svijeta.
Crkva, od Milanskog edikta Konstantina I. Velikog 313. godine do kraja 19. i početka 20. stoljeća, kada je masonstvo i službeno najavilo pobjedu nad Bogom i smrt Isusu Kristu i Duhu Svetomu, nije doživjela tako veliko slabljenje moći i vjere. Masonski silnici, sklupčani u svojim elitnim klubovima, te podružnicama u raznoraznim društvenim, kulturnim i političkim udruženjima, zidajući imaginarni hram cijelog čovječanstva, gradeći novi Babilonski toranj pod novom maksimom Novog svjetskog poretka, ponudili su svijetu najrazorniju podvalu, surogatni svjetonazor, zvani liberalizam. Liberalizam, kao najveća opsjena čovječanstva ujedno je bio i prvi općesvjetski plan uništenja Crkve.
Liberalizam (lat. liberalis = slobodan, slobodoumlje) je svjetonazor koji zagovara smanjenje nadzora države nad individualnom slobodom pojedinca, politička doktrina koja zagovara demokratske oblike vlasti i političku toleranciju, ekonomija koja zastupa načelo slobodnog tržišta i tržišnih zakonitosti, politički pokret koji se zalaže za poštivanje ljudskih prava i liberalnih stečevina čovječanstva. Iz ovih milozvučnih floskula čovjek bi pomislio da je liberalizam krajnja stečevina čovječanstva, utopijski zemaljski raj pravednosti. No, ako samo promotrimo tko su bili prvi liberalni mislioci iz 17. 18. stoljeća i odakle su se crpile liberalne ideje cijeli pothvat opsjene čovječanstva postaje kristalno jasan.
Političku misao i praksu liberalizma razvili su fiziokrati i demonijaci prosvjetiteljstva, drzoviti i naduti enciklopedisti: Rousseau, Diderot, Montesquieu, Holbach, d'Alembert i njihov „vrhovni svećenik“ Voltaire. Prosvjetitelji (iluministi) davši si naziv po Luciferu, nositelju svjetla, narkotizirali su cijelu Francusku, Boga su pisali malim slovom, zakonitom kralju odrubili su glavu, kao i tisuće glava Blažene Djevice Marije čije su kipove dovozili na giljotinu i dekapitirali, a obnaženu prostitutku stavili na oltar crkve Notre Dame u Parizu. Čudovišni tvorci liberalizma sebe su smatrali intelektualnom elitom koja se bori protiv praznovjerja, iracionalnosti i kršćanske tiranije kroz stoljeća. Ortodoksija je za iluministe bila predmetom izrugivanja, dokaz kukavičluka zaostalih duhova prošlosti.
Liberalni iluministički mislioci korijenje liberalizma pronašli su u poganskoj antici, u Ateni koja je priznavala principe individualne slobode utemeljene i ograničene zakonima grada-države. To nam daje odgovor na stvarni svjetonazor liberalizma. Prvo: sva ta intelektualna svita bila je u članstvu masonskog bratstva, i već tada se ponašala kao budući vladajući stališ čovječanstva prema nešto kasnije razrađenoj shemi „o tri svjetska stališa“ britanskog sociologa Johna Ruskina sa sveučilišta u Oxfordu koji je osmislio kako će elitna rasa eugenika putem svojih podanika – srednjeg stališa vladati cijelim Planetom. Drugo: Atenski polis (grad-država), uzor teoretičarima liberalizma, kojeg i Platon smatra sretnom zajednicom, robove (današnji treći stališ – planetarni puk) uopće ne smatra ljudskom vrstom i na njih se liberalna sloboda nije odnosila.
Religija je za liberalizam nešto vezano samo uz intimu vlastite savjesti gdje Crkva mora biti strogo odvojena od države - „slobodna Crkva u slobodnoj državi“. To ujedno znači da liberalizam nije pravio nikakvu razliku između prave vjere kršćanstva i ostalih religija, gdje je Crkvu gurnuo na marginu društvenog života i podvrgnuo općim pravima kao bilo koju vjersku zajednicu. Liberalizam je ustvari favorizirao sekularizaciju društvenog života, vjerski naturalizam, te na kraju i ateizam i vjersku ravnodušnost, što ga je vrlo brzo dovelo u sukob s kršćanskom koncepcijom čovjeka i svijeta. Francuz August Comte osnivač filozofskog pravca „pozitivizma“ podrazumijevao je da nakon teološkog i filozofskog stadija kroz koje je čovječanstvo prošlo dolazi novo razdoblje povijesti u kojemu čovjek okrenut fenomenima ne postavlja više sterilno pitanje „zašto?“, već „kako?“. Logikom toga pozitivizam je vodio u scijentizam - u stvari u religiju bez imalo transcedencije koja je trebala zamijeniti kršćanstvo. ( Jose Orlandis: Povijest kršćanstva, Verbum, Split, 2004. str. 153., 154. i 156.).
Iluministički liberalizam, osim što je stvorio vojsku racionalista, anarhista, razvratnika i ateista, iza zastora stvarao je i čarobnjake i mage. Sotona s punim pravom počinje opravdavati svoj naziv, Knez ovoga svijeta, jer on je mesija tog dekadentnog svijeta, u kojemu se u skladnoj harmoniji isprepliće ogoljeli racionalistički materijalizam i demonski okultizam. Đavolji pentagram počinje i simbolički povezivati ta dva svijeta. Taj simbol đavla Bafometa, kasnije će, tijekom komunističkih revolucija, dobiti i prepoznatljivu jarko crvenu „đavolju“ boju.U toj sotonističkoj euforiji masonska i ostala ezoterijska društva sve više počinju pokazivati svoj iskonski demonski karakter. Oni doslovno žele uništiti Crkvu i restaurirati poganstvo. Već su srušili temporalnu vlast Svete Stolice i ostavili papinstvo bez ikakvog jamstva. Konačni im je cilj: dokinuti i duhovnu moć rimskog pontifikata, s potpunim rušenjem Papinstva. Diljem Zemlje počinju se osnivati društva tzv. nadmasonerije; Klubovi paklenog ognja, kabalistička, iluminatska, roznkrojcerska i sotonska društva, a gnostički patrijarh Valentin II. ustanovljuje 1888. godine gnostičku crkvu. Viša masonerija smješta svoje sjedište u Rim, nadomak Vatikana, a u palači Borghese smješta i Veliki Orijent, masonsku upravu i paladistički hram (Paladijum sačinjavaju „najzaslužniji masonski Meštri“ koji kontroliraju sva tajna okultna društva).
Njemački filozof Ludwig Andreas Feuerbach predlaže u Berlinu kršćanskoj Europi obožavanje jednog novog boga, „ljudsku vrstu“. Slične prijedloge ima Auguste Comte. On snoviđa kako će jednog dana kip Čovječanstva biti postavljen u pariškoj katedrali Notre-Dame, na podlozi oltara kršćanskog Boga. U svojoj bolesnoj filozofiji razrađuje cjeloviti proces kako će „službenici čovječanstva“ u potpunosti zamijeniti „Božje sluge“. Comte sastavlja novi katekizam, piše novo evanđelje, osniva „pozitivističko svećenstvo“ na čijem su hijerarhijskom vrhu znanstvenici i bankari, dok je sebi namijenio ulogu Velikog svećenika, pape. Izmišlja novih devet sakramenata za čovječanstvo „nove religije“. Ludilo demonije, „masonskog ekumenizma“ i totalnog sinkretizma hara Europom krajem 19. stoljeća.
Po cijeloj Europi masonerija organizira sotonske procesije u kojima se slavi njihov bog Sotona. Jednu takvu procesiju je 1889. godine, prigodom stote obljetnice Francuske revolucije, u Rimu, gotovo pred očima pape Leona XIII., organizirao Ernesto Nathan, Židov i poznati mason, budući gradonačelnik Rima. Trijumfalna masonska procesija nosila je barjake na kojima je bio lik Sotone i natpisi: Živio Sotona, naš kralj. Osim toga, u procesiji je pjevana Himna Sotoni, pjesma talijanskog pisca i dobitnika Nobelove nagrade Giosuea Carduccija. U toj himni Carducci slavi poglavicu palih anđela, pjevajući o Sotoni koji je pobijedio Jehovu svećenika, o hrđi koja je nagrizla Mihaelov mač i vjerni anđeo pada u ponor, dok se grom sledio u ruci Jehove... ( Miro Glavurtić: Satana, Sion, Zagreb, 2002., str. 228. i 244.)
Liberalni kapitalizam uskoro je pokazao svoje pravo lice. Pod vodstvom masonskih darvinističkih eugenika politička ideologija liberalizma, kao i njegova ekonomska doktrina, u prvom redu se svela na nasilno rušenje kršćanskih dinastija u Europi gdje je novu vlast prigrabilo „građansko demokratsko društvo“. Osim toga, judeo-masonstvo vješto koristi liberalne jurišnike te potiče sukobe i ratove među državama u kojima financiraju sve strane u sukobima pošto je u njihovim rukama cjelokupni umreženi bankarski sustav. Nakon svih tih revolucija i ratova svi njeni sudionici su poraženi, osiromašeni, uništeni, a državne blagajne vape za pomoći. Tada kao mirotvorci uskaču masonske elite nudeći goleme lihvarske kredite državama i gospodarskim subjektima, koji tim činom upadaju u dužničko ropstvo s obično nametnutim gospodarskim, političkim, trgovinskim i svjetonazorskim rješenjima. Budući da novonastali liberalni kapitalizam nije nipošto pratio socijalne probleme, već napose, sveo se na iscrpljujući dugotrajan rad obespravljenog radnika, niske nadnice, zapošljavanje i iskorištavanje djece, neprimjerene uvjete rada i sl., prouzročio je pokretanje pokreta Mihaela Bakunjina, anarhizma, a potom i „znanstvenog socijalizma“, marksizma Karla Marxa.
Marksizam, radikalan protivnik svake religije, poglavito katoličanstva, odgajao je ateizam, bolje rečeno marksistički antiteizam, i ostavio neizbrisivi trag dekristijanizacije cjelokupnog društva širom svijeta. Taj borbeni laicizam i realizam 20. stoljeća kasnije se razvio u socrealizam, a nešto kasnije i u nacizam.
Marksizam je uz cionizam postao novi masonski demagoški koncept rušilačke ideologije 20. stoljeća, namijenjen sirotinjskom i radničkom sloju društva pomoću kojega se nastavilo sa svrgavanjem kršćanskih dinastija i iskorjenjivanja Boga iz ljudskih duša. Prvi pokusni poduhvat rušenja kršćanske dinastije prema konceptu „znanstvenog socijalizma“ Karla Marxa, ili općenitije borbenog laicizma i antiteizma izniklog iz liberalizma, dogodio se u Rusiji 1917. godine. Glavni epigon rastrojstva carske dinastije Romanovih bilo je elitno judejsko masonstvo B“nai B“rith.
Eugenika, kao znanost o „poboljšanju rase“, potpuno je zaokupila anglosaksonsku masonsku nadvrstu između dva svjetska rata. Versailleskim nepravednim sporazumom bilo je očito da je nastalo samo ratno primirje. Pobjednici rata (sile Antante su već tada bile pod apsolutnom kontrolom masonske super-vrste), prisilivši Njemačku da plati goleme ratne odštete, prouzročili su hiperinflaciju njemačke marke, uništenje njemačkog srednjeg sloja društva i dovođenje na vlast nekoga tko će okončati inflaciju, diktatora Adolfa Hitlera. Upravo u Hitleru judeo-anglosaksonsko masonstvo prepoznaje „svog čovjeka“, koji će odlijepiti Njemačku od komunističkog SSSR-a, svesrdno, kao odani član okultnog društva Thula, raditi na „poboljšanju rase“, a u konačnici izazvati novi svjetski rat, jer rat je za masonske oligarhe najprofitabilnije poduzeće. Ulaganje u „Projekt Hitler“ značilo je siguran rat, a samo totalnim ratom kapital se može najviše oploditi i dodatno ugrabiti apsolutnu moć. Masonski eugenici doslovno su žudili za novim ratom, u kojemu će ostvariti golemi profit, a poslije rata presložiti novu političku kartu Planeta. Stoga je klon anglosaksonskih masonskih eugenika, Adolf Hitler, u stvari bio samo umna i fizička tragična figura, marioneta s kojom su se oni poigravali.
Na taj način masonski projekt „liberalizam“, odigravši svoju povijesnu ulogu, ciljano je doživio potpuni krah i slom. Nakon inverzije individualizma različitim tipovima kolektivizma i totalitarizama (Listopadska revolucija u Rusiji 1917., marš na Rim 1922., osmišljena ekonomska kriza 1929.-1933., uspon nacionalsocijalizma 1933.-1945. itd.) političko-ekonomska filozofija liberalizma prestala je postojati.
Poslije Drugog svjetskog rata liberalizam uskrsava u svom naravnom biću, kada je dobio predmetak neo, kada je skinuo krinku „anđela slobode i napretka“, te se prometnuo u demona dužničkog ropstva i zatiranja nacionalnog i vjerskog identiteta. Neoliberalizam, kao moderna inkarnacija liberalizma, postao je blizak filozofskoj, političkoj i ekonomskoj teoriji poznatoj kao libertarianizam, u kojoj se odbacuje bilo kakva intervencija državnog protekcionizma u bilo kojem obliku proizvodno-ekonomskog procesa kao oblik prisile koji ograničuje apsolutnu ekonomsku slobodu vlasnika kapitala. Neoliberalizam je postao krajnji željeni povijesni sustav Ruskinove darvinističke nadrase u kojemu je stvorena potpuna deregulacija slobodnog nekontroliranog tržišta i privatnog vlasništva, krajnja suverenost najbogatijih pojedinaca i vladavina zakona isključivo u okvirima „minimalne države“ (laissez-faire). Stvoren je najrigidniji diskriminacijski sustav gdje potpuno druga pravila vrijede za masonske prosvijetljene oligarhe, u odnosu na „ljudski korov“- zombiziran robovski soj društva.
Osim deregulacije (smanjenje poslovnih propisa radi postizanja bolje „poduzetničke klime“), neoliberalnu ekonomsku politiku karakteriziraju još: liberalizacija (otvaranje granica i ukidanje carina), privatizacija (pretvorba državnog vlasništva u privatno po načelu da je država loš gospodar, a time je privatno vlasništvo uvijek uspješnije), smanjenje javne potrošnje i socijalne sigurnosti (smanjenje financiranja zdravstva, školstva i sl., te uvođenje određenih participacija) i veća „fleksibilnost“ tržišta radne snage (pravim imenom smanjenje radničkih prava, lakše otpuštanje radnika, povećanje rada na određeno vrijeme i dr.). Vidljivo je da neoliberalna doktrina ima jasan stav prema jednakosti čovjeka. Jedina jednakost koju priznaje je jednakost mogućnosti. Jednakost mogućnosti znači da ljudi „imaju jednake izglede da postanu nejednaki“, i stoga je nejednakost opravdana jer potiče ekonomski rast. ( Jozo Kapović: Neoliberalizam, ekonomska kriza i Hrvatska, Filozofski fakultet u Zagrebu, str. 2. i Davorka Vidović: Globalizam i neoliberalizam, Refleksija na hrvatsko društvo, CPi, Zagreb, 2006. str. 138.)
Čikaško sveučilište ( Chicago School of Economics ), zbog britanskog ograničenog ljudskog, ekonomskog i prostornog potencijala, preuzelo je primat od Oxforda u uzgoju srednjeg stališa (prividnih upravitelja država). Neoliberalnom doktrinom porobljavanja država, poglavito tzv. Trećeg svijeta, rukovodili su neokonzervativni ekonomisti, gurui neobuzdanog kapitalizma i hipermobilne neoliberalne ekonomije, dobitnici Nobelovih nagrada za ekonomiju; Friedrich von Hayek i Milton Friedman. Iz zemalja predviđenih za „šok terapiju“ na Čikaškom sveučilištu se su odgajali vrsni studenti, koji nakon završetka studija i „iniciranja“ u srednji stališ vraćaju se u svoje zemlje gdje šire sumanute ideje neoliberalne ekonomije. Kada doktrinom šoka neoliberalno bjesomučno tržište zahvati cijelu zemlju oni u pravilu kao za nagradu postaju državnici i politički dužnosnici u tim zemljama, ostavljajući iza sebe materijalnu jad, duhovnu pustoš i ropsku ovisnost malog čovjeka.
Hiperkapitalizam je u potpunosti promijenio snage na tržištu kapitala i degradirao poimanje demokracije. Nadmoć ljudi s onu stranu novca, ta nevidljiva sila, postala je impulzivna sila koja dominira stvarnošću, sila koja akulturira, totalitarizira, kanibalizira, rebarbazira, darvinizira, te sila koja ignorira i marginalizira, sankcionira i uništava sve što pruža otpor. Vidljiva središta moći (krovne financijske institucije svijeta) umrežile su sve vlade i financijske institucije dužničkih zemalja koje im poput vazala osiguravaju bezumno plođenje kapitala. Središta financijske moći su apsolutni gospodari u polju klasičnog tržišta na kojemu više ništa nema svoju stvarnu vrijednost. Sve što je imalo vrijedno na domaćem tržištu se obezvrjeđuje, tjera na vjetrometinu burze gdje se kupuje radi daljnje prodaje i radi još većeg profita. Tom metodom obezvrjeđivanja svega što se nađe na burzi, uspješna poduzeća preko noći se pretvaraju u anoreksična, a najveći gubitnici postaju njegovi zaposlenici, kao i mali dioničari koji nemaju nikakva saznanja o anonimnim snagama darvinističkog poduzetništva i anonimnog kapitala s kojime se dionice kupuju. Fenomen „što više-što brže“ zamagljuje i zbunjuje sve sudionike te kasinoekonomije, samo ne nevidljivu silu, kreatore takve ekonomije. ( Slavko Kulić: Globalizacija i neoliberalizam: Refleksije na hrvatsko društvo, CPi, Zagreb, 2006. str. 102. - 104. i 109.)
Što je čovječanstvu prouzročio liberalizam, odnosno neoliberalizam, kao utopija o sretnom kraju ljudske povijesti? Najrigidniji neoliberalni totalitarizam! Ironično zvuči liberalno, a totalitarno, baš poput „drvenog željeza“. Međutim neoliberalna ideologija je apsolutno totalitarna, a poglavito neoliberalna praksa koja je po svojoj isključivosti nadmašila despotske režime komunizma, fašizma i nacizma. Stvoren je sustav socijalnog darvinizma, socijalizam blagostanja za super moćne bogate eugenike i ropski kapitalizam za planetarno pučanstvo. Dok su komunizam i fašizam samo težili da budu svjetski poredci, Zmija je presvukla kožu, i neoliberalni totalitarizam to je i postao.
Korišteni dijelovi iz knjige Tko želi razoriti Crkvu
Mladen Lojkić
http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=348
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8514
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: If I were the devil (Paul Harvey, 1965)
ŠOKANTNO: Ako ste neposlušni onda ste mentalno bolesni! Nova stavka psihijatrijskog priručnika vodi k totalitarizmu!
Autor: Z. Kasapić
Datum: subota, 03. svibnja 2014. u 11:23
Svi oni koji se ne slažu s onime što im netko nadređeni u sustavu piramide objašnjava kako je normalno, automatski mogu biti proglašeni ludima.
Moderna psihijatrija postala je leglo korupcije, posebice zato jer danas možete demonizirati i proglasiti mentalno bolesnim i ludim svakoga tko na bilo koji način odskače iz opće prihvaćenih normi. To se jasno daje do znanja u najnovim izdanju Priručnika mentalnih poremećaja, odnosno Dijagnostičko-statističkom priručniku mentalnih poremećaja i klasifikaciji Američkog psihijatrijskog udruženja ili kraće DSM, a koji se kao psihijatrijska norma koristi u cijelome svijetu.
Taj priručnik se i prošle godine našao u srcu skandala kada je tobože slučajno pedofiliju okarakterizirao poremećajem govoreći kako ona ne mora biti nužno bolest koja se mora liječiti. Kada su pustili "probni balon", vjerojatno da vide kako će ljudi reagirati, tu su izjavu povukli iz priručnika opravdavajući se time da se provukla pogriješka.
Sada je ovaj priručnik opet provukao jednu zanimljivu stavku, a to je neposluh. Naime, neposluh je po ovom priručniku psihijatrijska bolest koju treba liječiti. Svi oni koji se ne slažu s onime što im netko nadređeni u sustavu piramide objašnjava kako je normalno, automatski mogu biti proglašeni ludima. To se odnosi na djecu u školama koja mogu iskazati nepovjerenje prema onome što učitelj govori. Npr. učitelj govori kako je znanstveno dokazano da su ljudi nastali od majmuna. Dijete koje ne prihvaća ovu znanstvenu pretpostavku, odmah može biti proglašeno mentalno bolesnim i podvrgnuto liječenju.
Isto tako, sustav, Vlade, država u cijelosti i ministarstva, također se postavljaju nadređeni čovjeku, pa se neposluh i u tom smislu, prema ovoj stavci iz priručnika može protumačiti kao mentalna bolest, a čini se kako je upravo iz tog razloga i unesena stavka neposluha.
Nova DSM klasifikacija mentalnih bolesti kaže da je mentalna bolest "trajni neposluh, neprijateljsko i prkosno ponašanje". Strpana je u isti koš s bolesti ADHD za koju je njezin tvorac dr. Leon Eisenberg, na samrti prizano kako ju je izmislio u dogovoru s farmacetskim divovima.
Neposluh i prkos su najnormalnija pojava kod male djece od postanka svijeta. Sada su neposlušna djeca proglašena bolesnim. Neposluh je najnormalniji osjećaj svakog čovjeka pogotovo ako u dubini sebe shvaća da nešto nije kako bi trebalo biti. Neposluh je uređeni osjećaj svakog ljudskog bića, a koji je dokaz individualnosti i različitosti. Svaki čovjek je u potpunosti jedinstveno biće koje nikada neće u potpunosti moći biti ograničeno nekim opće prihvaćenim normama.
Ova klasifikacija mentalnih bolesti, naprosto je zastrašujuća jer će prema tome svi oni koji imaju malo drugačije od onog kako netko (sustav) želi da promatramo, poglede na svijet i na stvarnost, u istom trenu moći biti klasificirani kao bolesni. Ta stavka najviše će koristiti političarima u progonu onih koji nameću svoje drugačije ideje. Problem se pojavljuje i u subjektivnom dijagnosticiranju, a najbolji primjer ove klasifikacije imali smo nedavno u slučaju Marka Franciškovića koji je proglašen ludim zbog "drugačijeg poimanja" stvarnosti, a sve to na temelju mišljenja jedne liječnice.
Isto tako klasifikacija "neposluh" u psihijatrijkom priručniku odličan je zamaskirani temelj koji vodi do diktature i totalitarizma te sustava robova u kojemu su svi isti i u kojemu nije dozvoljeno ni propitkivati, misliti a kamoli razmišljati drugačije od većine.
Iako tek sada zakonski uokvireno, ova praksa žigosanja ljudi koji su drugačiji i koji ne odgovaraju trenutnom sustavnom poretku odvija se već duže vrijeme. Prisjetite se samo kampanje "U ime obitelji" i kako su bili žigosani baš svi koji su bili "neposlušni" prema mainstream medijima, vladi političarima i i nekom "opće prihvaćenom" liberalnom pogledu na svijet. Svi drugi bili su ludi, zaostali i zadrti.
Ovom klasifikacijom problem će se riješavati puno brže, već u vrtićkoj dobi i kroz sustav vršit će se pritisak jednoumlja i diktiranih normi, a svi oni koji će prema tome ukazati neposluh prema svemu sudeći biti će liječeni od mentalne bolesti "neposluha" i "prkosa". Zanimljivo je da se unatoč razvikanoj demokraciji po svemu sudeći vraća staljinističko vrijeme u kojemu će u borbi protiv različitosti nanovo psihijatrija odigrati najveću ulogu. Ili još bolje, čini se, kako to zastrašujuće vrijeme terora i psihuške svih vrsta nije nikad niti prestalo nego se opet pod velom tajne i malim sitnim koracima dolazi do ostvarenja cilja onih elitističkih umova na vrhu piramide, željnih pokoravanja i porobljavanja čovjeka, vrlo osebujnog bića.
http://www.dnevno.hr/vijesti/svijet/121 ... rizmu.html
Autor: Z. Kasapić
Datum: subota, 03. svibnja 2014. u 11:23
Svi oni koji se ne slažu s onime što im netko nadređeni u sustavu piramide objašnjava kako je normalno, automatski mogu biti proglašeni ludima.
Moderna psihijatrija postala je leglo korupcije, posebice zato jer danas možete demonizirati i proglasiti mentalno bolesnim i ludim svakoga tko na bilo koji način odskače iz opće prihvaćenih normi. To se jasno daje do znanja u najnovim izdanju Priručnika mentalnih poremećaja, odnosno Dijagnostičko-statističkom priručniku mentalnih poremećaja i klasifikaciji Američkog psihijatrijskog udruženja ili kraće DSM, a koji se kao psihijatrijska norma koristi u cijelome svijetu.
Taj priručnik se i prošle godine našao u srcu skandala kada je tobože slučajno pedofiliju okarakterizirao poremećajem govoreći kako ona ne mora biti nužno bolest koja se mora liječiti. Kada su pustili "probni balon", vjerojatno da vide kako će ljudi reagirati, tu su izjavu povukli iz priručnika opravdavajući se time da se provukla pogriješka.
Sada je ovaj priručnik opet provukao jednu zanimljivu stavku, a to je neposluh. Naime, neposluh je po ovom priručniku psihijatrijska bolest koju treba liječiti. Svi oni koji se ne slažu s onime što im netko nadređeni u sustavu piramide objašnjava kako je normalno, automatski mogu biti proglašeni ludima. To se odnosi na djecu u školama koja mogu iskazati nepovjerenje prema onome što učitelj govori. Npr. učitelj govori kako je znanstveno dokazano da su ljudi nastali od majmuna. Dijete koje ne prihvaća ovu znanstvenu pretpostavku, odmah može biti proglašeno mentalno bolesnim i podvrgnuto liječenju.
Isto tako, sustav, Vlade, država u cijelosti i ministarstva, također se postavljaju nadređeni čovjeku, pa se neposluh i u tom smislu, prema ovoj stavci iz priručnika može protumačiti kao mentalna bolest, a čini se kako je upravo iz tog razloga i unesena stavka neposluha.
Nova DSM klasifikacija mentalnih bolesti kaže da je mentalna bolest "trajni neposluh, neprijateljsko i prkosno ponašanje". Strpana je u isti koš s bolesti ADHD za koju je njezin tvorac dr. Leon Eisenberg, na samrti prizano kako ju je izmislio u dogovoru s farmacetskim divovima.
Neposluh i prkos su najnormalnija pojava kod male djece od postanka svijeta. Sada su neposlušna djeca proglašena bolesnim. Neposluh je najnormalniji osjećaj svakog čovjeka pogotovo ako u dubini sebe shvaća da nešto nije kako bi trebalo biti. Neposluh je uređeni osjećaj svakog ljudskog bića, a koji je dokaz individualnosti i različitosti. Svaki čovjek je u potpunosti jedinstveno biće koje nikada neće u potpunosti moći biti ograničeno nekim opće prihvaćenim normama.
Ova klasifikacija mentalnih bolesti, naprosto je zastrašujuća jer će prema tome svi oni koji imaju malo drugačije od onog kako netko (sustav) želi da promatramo, poglede na svijet i na stvarnost, u istom trenu moći biti klasificirani kao bolesni. Ta stavka najviše će koristiti političarima u progonu onih koji nameću svoje drugačije ideje. Problem se pojavljuje i u subjektivnom dijagnosticiranju, a najbolji primjer ove klasifikacije imali smo nedavno u slučaju Marka Franciškovića koji je proglašen ludim zbog "drugačijeg poimanja" stvarnosti, a sve to na temelju mišljenja jedne liječnice.
Isto tako klasifikacija "neposluh" u psihijatrijkom priručniku odličan je zamaskirani temelj koji vodi do diktature i totalitarizma te sustava robova u kojemu su svi isti i u kojemu nije dozvoljeno ni propitkivati, misliti a kamoli razmišljati drugačije od većine.
Iako tek sada zakonski uokvireno, ova praksa žigosanja ljudi koji su drugačiji i koji ne odgovaraju trenutnom sustavnom poretku odvija se već duže vrijeme. Prisjetite se samo kampanje "U ime obitelji" i kako su bili žigosani baš svi koji su bili "neposlušni" prema mainstream medijima, vladi političarima i i nekom "opće prihvaćenom" liberalnom pogledu na svijet. Svi drugi bili su ludi, zaostali i zadrti.
Ovom klasifikacijom problem će se riješavati puno brže, već u vrtićkoj dobi i kroz sustav vršit će se pritisak jednoumlja i diktiranih normi, a svi oni koji će prema tome ukazati neposluh prema svemu sudeći biti će liječeni od mentalne bolesti "neposluha" i "prkosa". Zanimljivo je da se unatoč razvikanoj demokraciji po svemu sudeći vraća staljinističko vrijeme u kojemu će u borbi protiv različitosti nanovo psihijatrija odigrati najveću ulogu. Ili još bolje, čini se, kako to zastrašujuće vrijeme terora i psihuške svih vrsta nije nikad niti prestalo nego se opet pod velom tajne i malim sitnim koracima dolazi do ostvarenja cilja onih elitističkih umova na vrhu piramide, željnih pokoravanja i porobljavanja čovjeka, vrlo osebujnog bića.
http://www.dnevno.hr/vijesti/svijet/121 ... rizmu.html
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8514
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: If I were the devil (Paul Harvey, 1965)
Dostojevski i sotona: Kako su se junaci ruskog pisca borili s đavlom
Autor Marcel
Srijeda, 07 Svibnja 2014 10:39
PROBLEM ZLA I ZLOGA - Veliki ruski pisac bio je opsjednut problemom zla u svijetu, ali i ulogom Zloga u životu čovjeka i čovječanstva, piše hrvatski dominikanac, esejist i pjesnik Rajmund Kupareo (1914.-1996.) u ovom prekrasnom tekstu.
Mnogo puta smo čitali i slušali da je F. M. Dostojevskoga strahovito mučio problem zla u svijetu. To je točno. Ali njega je također mučio problem i uloga Zloga (vraga) u životu pojedinog čovjeka i cijelog društva. Nije naša nakana raspravljati u ovom članku o postojanju i naravi vraga. Neka o tome raspravljaju teolozi! Uostalom, za katolike je u tom pogledu važna nauka Crkve, izložena na koncilima, napose na Lateranskom (DS 800) i Tridentinskom (DS 1694, 1611), a da ne spominjemo izjave papa, kao Lava Velikog (DS 291), Inocenta XI. (DS 2241), itd. Sadašnji Sveti Otac već je pet puta govorio o sotoni i njegovu utjecaju u svijetu i Crkvi (osobito u nagovoru od 29. VI. 1972.).
Crkva spominje vraga, kao osobu i u svojoj liturgijskoj praksi, napose u obredu krštenja:»Odričete li se sotone i svih njegovih djela… Odričete li se sotone, začetnika i vođe grijeha?«
Nema »starog«, klasičnog teologa koji nije smatrao vraga, otpalog anđela, osobom. Dosta je prolistati Index Thomisticus po kojemu se termin »diabolus« (usp. nr. 24671) nalazi 1281 puta u djelima Tome Akvinskoga. Celestin Tomić napisao je u Bogoslovskoj smotri (1976., br. 3) članak »Zlo, demoni, sotona« i naveo najvažniju suvremenu literaturu. Poznata francuska revija Lumiere et vie posvetila je čitav broj 78. (1966.) problemu pod naslovom »Satan«. Tu su ukratko izneseni svi oblici demonološke problematike: filozofsko-teološki, biblijski, umjetnički (vrag u literaturi, filmu, glazbi), povijesni itd. Kao kuriozitet naveo bih esej književnika Danijela Dragojevića »Druga strana svjetlosti«, koji također govori o ulozi vraga u ljudskom životu.
Da zlodusi postoje kao zasebna individualna bića, za kršćane je objavljena istina, koja se prihvaća ili ne prihvaća. U ovom članku nastojat ćemo iznijeti mnijenje genijalnog ruskog pisca o tom problemu. On doduše nije napisao nikakvu raspravu o demonologiji, ali osobe njegovih romana izražavaju, bez sumnje, njegovu misao.
Govoreći o palom anđelu, najradije se služimo izrazom »vrag«, iako u hrvatskom jeziku imamo sinonime »đavao«, »demon« i »sotona«.
Riječ »vrag«, po etimologijskom rječniku Petra Skoka, dolazi od »baltoslav., sveslav. i praslav. 'vorgr', danas 'diabolus'. Prvobitno je značenje u staroslav. = neprijatelj koji ubija«.
A to odgovara Kristovim riječima kad kaže za palog anđela da »on bijaše ubojica ljudi od početka« (Iv 8, 44).
Termin »sotona« ili »satana« hebrejskog je podrijetla (haschatan), a znači protivnik, dok je »demon« grčkog izvora ehthros (έχϑρός).
Demon je u najstarijim vjerovanjima svako nadljudsko biće koje se pojavljuje nenadano čovjeku, u snu ili u pustom predjelu, i straši ga. On je fantastična predodžba iracionalnoga, tjeskobnoga, nepredvidljivoga. Kod starih Grka on označuje genij (duh), dobar ili zao. Razlika između dobrih i zlih demona napuštena je u kršćanskih pisaca prvih vjekova i termin diabolos (διάβολος) ulazi umjesto termina daimonion (δαιμόνιον).
Đavao nije više dvoznačan pojam; on je isključivo neprijatelj Božji ili biće koje želi zlo i smrt, to jest uništenje svega što postoji (»duh samouništenja i nepostojanja«, nazvao ga je Dostojevski u Velikom inkvizitoru). Demon ili đavao ima u biblijskoj predaji svoje mjesto u ljestvici bića i povijesti stvaranja, a nije samo neka sila, zla kob, usud, bijes (furor) koji ovlada čovjekom, kao što je to bilo u grčkoj predaji.
U Grčko-hrvatskom rječniku Stjepana Senca za glagol diaballo (διαβάλλω) nalazimo sljedeća značenja: potvarati, tužiti, mraziti, razdvajati, varati.
Vrag je opisan u Bibliji i kao napasnik, napose u Kristovoj kušnji u pustinji (Lk 4, 1 – 12). Ukratko: vrag ili đavao je onaj koji ubija, razdvaja, napastuje, izvanjski obuzima nekoga, ali ne može ući u skrovište ljudske duše.
Toma Akvinski odlučno brani čovjekovu slobodu: »Vrag ne može nikako (nullo modo) navesti čovjeka da nužno griješi.« »Vrag nije uzrok grijeha na izravan i dovoljan način, nego samo ukoliko nagovara i predlaže nešto poželjno.«»Cijelo unutrašnje djelovanje vraga izgleda da se svodi na fantaziju i osjetni nagon.« Moramo dopustiti vragu bar ono što dopuštamo čovjeku: da nagovara, predlaže, vara; da tjelesno i psihički nekoga svlada i muči; da utječe na mišljenje, volju i čuvstva; da napastuje. Doduše, vrag to čini na podmukliji i savršeniji način nego čovjek. Pogledi Dostojevskoga na djelovanje vraga u ljudskom životu imaju mnogo dodirnih točaka s demonološkom mišlju Tome Akvinskoga, kako ćemo vidjeti u ovom članku.
U ovom ćemo se prilogu osvrnuti na tri, po općem mnijenju, najuspjelija romana F. M. Dostojevskoga: Zločin i kazna, Bjesovi i Braća Karamazovi. No to ne znači da i u njegovim drugim romanima i pripovijetkama nema aluzija na djelovanje Zloga, kao što je očigledno npr. u djelima: Zapisi iz mrtvog doma, Poniženi i uvrijeđeni, a napose u pripovijetki Gazdarica. Za našu svrhu, koja se sastoji u tome da pokažemo prisutnost kršćanskog poimanja vraga u spisima F. M. Dostojevskoga, najbolje odgovaraju tri spomenuta romana.
Toma Akvinski kaže: »Vlastita zadaća vraga jest da napastuje.« Njegova je taktika, kao, uostalom, i kod ljudi, da iznese »uvjerljivije« motive, dokaze da bi se počinio neki grešni čin. Ti motivi »ne mogu nužno prisiliti volju na pristanak, ali je mogu prikloniti«.Potrebno je, dakle, usuditi se, odvažiti, pokušati!
- Dokučio sam onda, Sonja – nastavi Raskoljnikov zanosno – da vlast zadobiva samo onaj koji se usudi da se sagne i da je uzme. Radi se samo o jednom: treba se samo usuditi! U meni se onda pojavila jedna misao, prvi put u životu, a tu misao nije nitko nikad zamislio prije mene! Nitko! Sinulo mi je odjedanput, jasno kao sunce, kako se još nitko nije dosad usudio i ne usuđuje se da prolazeći kraj sve te besmislice, zgrabi naprosto sve za rep i strese do đavola! Ja… ja sam jedino želio da se odvažim (podcrtano u prijevodu!) i ubio sam… ja sam jedino želio da se odvažim. Sonja, to je razlog svemu!
- Oh, šutite, šutite! – cikne Sonja i pljesne rukama. – Vi ste otpali od Boga i Bog vas je pokarao, predao vas đavlu!
- Zbilja, Sonja, kad sam ležao u mraku i kad mi se pričinjalo, onda me je đavao smućivao. A?
- Šutite, ne podrugivajte se, bogohulniče, ništa vi ne razumijete, ništa!
- Šuti, Sonja, ja se i ne podrugujem, ta i ja sam znam da je đavao mene vukao. Šuti, Sonja, šuti! – ponovi on mračno i odlučno… Drugo mi je bilo potrebno da doznam, drugo me je guralo naprijed; morao sam da doznam tada, i to što brže da doznam, jesam li ja uš, kao svi, ili čovjek? Hoću li biti sposoban da počinim zločin ili neću? Hoću li se odvažiti da se sagnem i uzmem ili neću? Jesam li stvor koji strepi ili imam pravo…
- Da ubijate? Imate li pravo da ubijate? – pljesnu Sonja rukama.
- E-eh, Sonja! – klikne on razdražen i htjede joj nešto odvratiti, ali prezirno zašuti. – Ne prekidaj me, Sonja! Htio sam da ti kažem samo jedno: da je mene đavo navukao, a tek nakon toga mi je objasnio da nisam imao pravo odlaziti onamo, jer sam i ja baš onakva uš kao i svi ostali. Narugao se meni, pa sam, eto, i došao tebi sada! Primi gosta! Da nisam uš, zar bih i došao tebi? Slušaj: kad sam ono išao babi, samo sam dolazio da pokušam (podcrtano u prijevodu!). Znaj, dakle!
- A kako sam ubio? Zar se tako ubija? Zar tako idu da ubijaju kako sam krenuo ja? Pripovjedit ću ti jednom kako sam pošao! Zar sam ja ubio babu? Sebe sam ubio, a nisam babu! Odmah sam tu i sebe umlatio na sve vijeke! A tu je babu ubio đavao, nisam ja… Mani se mene, Sonja, mani se! Okani me se! – zaviče on naglo u grčevitom jadu. – Okani me se!
- Ljute li muke! – otrgne se Sonji bolan vapaj.
- Pa što sada da radim, govori! – zapita Raskoljnikov, naglo digne glavu i zagleda se u Sonju, dok mu je lice bilo grdno iznakaženo u očajanju.
- Otiđi odmah, ovog časa, stani na raskršću, pokloni se, poljubi najprije zemlju, koju si oskvrnuo, a onda se pokloni cijelom svijetu, na sve četiri strane, i reci svima naglas: »Ja sam ubio!« Onda će ti Bog opet dati život. Hoćeš li otići? Hoćeš li otići? – zapitkivala ga je, sva dršćući, stisnula i zagledala se žarkim pogledom u njega.
- Zar da se prijavim? – zapita on mrko.
- Da primiš patnju na sebe i da se njom iskupiš, eto, to treba.
Čitatelji zacijelo znaju rasplet ovog potresnog prizora i utjecaj Sonje Semjonovne na odluku jadnog Raskoljnikova. Ona je preuzela na sebe dio njegove patnje i pošla za njim u Sibir da dijeli njegovu sudbinu i da ga, pročišćenog patnjom, dovede do pravog kršćanskog smisla života.
Dostojevski prikazuje vraga kao dobrog poznavaoca ljudske duše: »Đavao me je navukao, a tek nakon toga mi je objasnio da nisam imao pravo odlaziti onamo… Narugao se on meni…« Krist kaže za vraga:»Kad god govori laž, govori svoje vlastito, jer je lažac i otac laži” (Iv 8, 44). Zanimljivo je upozoriti da baš u ovom romanu nalazimo novi »cogito«, temeljen na laži: »Laganje je jedina čovječja povlastica koju nemaju drugi organizmi. Slaži, pa ćeš doprijeti do istine! Zato i jesam čovjek jer lažem.« Jedino Sonja, siromašna djevojka s ulice, ima snage da reče istinu, jer ona istinski ljubi, mada ta istina razdire dušu i prouzrokuje bol.
Dostojevski ni u kojem svojem djelu ne upotrebljava toliko uzvika: »Do đavola!; đavao vas sve odnio!; đavao ga znao!; vrag ga odnio! – i slično, kao u ovom romanu. Kao da je čitava atmosfera zasićena prisutnošću zloduha!
Dostojevski nije bez razloga stavio kao »moto« na početku romana Bjesovi citat iz Evanđelja po Luki (Lk 8, 32-37), koji se odnosi na zgodu kad je »Isus dopustio ‘bjesovima’ (‘zlim duhovima’, prevodi naša Biblija od 1968.) da uđu u svinje i sruče se niz ostrmak u jezero i utope se. A čovjek, iz kog Isus bijaše istjerao bjesove, sjedaše do Isusovih nogu zdrave pameti. Oni koji bijahu sve vidjeli, ispripovjediše žiteljima kako ozdravi bjesomučni.«
To znači da Bog može dopustiti vragu da »napastuje ljude duševno i da ih zlostavlja tjelesno«.A zašto mu ne bi dopustio ono što dopušta čovjeku?
Pa ipak u ovom složenom i misaonom djelu čitatelj ne vidi da su »bjesovi« izišli iz čovjeka i da se on smirio. Naprotiv, »bjesovi« proždiru svoje žrtve psihički, a ponekad i fizički.
U ovom romanu Dostojevski nije opisao samo političko-društvene, vjerske i ideološke probleme svoga doba, nego je proročanski predvidio i teoretsku i praktičnu dramu naših vremena, jer »bjesovi«, nažalost, nisu nestali s naše planete. Većina »aktera« ovoga romana opsjednuta je fiksnim idejama. Na prvi pogled čini se da ih progoni misao o društvenoj preobrazbi svijeta, ali to je tek pokretni zaslon, iza kojeg se krije vlastiti »bijes« ili zloduh. Dobro kaže isti pisac na drugom mjestu: »Tajna čovječjeg života nije u tome da samo živi (pa ni u najpravednijem društvu), već u tome zašto živi.«
U galeriji bjesomučnih, koje je Dostojevski iznio u ovom romanu, zaustavit ćemo se – zbog ograničenosti prostora – samo na Kirilovu, jer nam se čini da on najbolje oličava »bijes« suvremenog čovjeka koji svojim pogrešno shvaćenim humanizmom želi nadomjestiti metafizički apsolut, bez kojeg život nema smisla. U Kirilovu se odvija filogeneza ljudske težnje da se izjednači s Bogom. »Onog dana kad budete jeli sa stabla što je nasred vrta, otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo« (Post 3, 5).
To su riječi vraga.
Kirilova upravo progoni ista misao: kako postati Bog? On to želi postići samouništenjem. Kirilov je idejni preteča J. P. Sartrea, koji u knjizi L’Existencialisme est un Humanisme (Pariz, 1946.) želi dokazati da je postojanje Boga nespojivo s ljudskom slobodom. Samo što Sartre nije dosljedan svojoj misli, jer, ako je »besmisao što smo se rodili, što živimo i što ćemo umrijeti«, onda je samoubojstvo logičan zaključak takvog shvaćanja života. Kirilov počinja samoubojstvo. Stisnuo ga je u škripac Vrhovenski, vidljiv izvršitelj nauma zloduha. Vrhovenski nestaje nekažnjen s pozornice događaja, kao što se to po nekom zagonetnom pravilu događa u povijesti čovječanstva. Kirilov uviđa da smisao života nije ni u blagostanju, ni u novcu, ni u nasladama, ni u ljubavi. Čovjeku se ovdje spontano nameće usporedba s Tominom raspravom o zadnjem cilju ljudskog života (I – II, q.2). Ali Kirilov nije uvidio u čemu je taj cilj.
- Ja samo tražim uzroke – kaže Kirilov svome posjetiocu – zbog kojih se ljudi ne usuđuju ubiti same sebe; to je sve.
- Vrlo malo.
- Mislite li zaista tako?.. . Zbog čega se, po vašem mišljenju, ljudi sustežu izvršiti samoubojstvo?
- Dvije predrasude ih sprečavaju, okolnosti dvije; svega dvije; jedna je vrlo malena, druga vrlo velika. Ali i malena je vrlo velika.
- A koja je malena?
- Bol.
- A koji je onaj drugi, veliki razlog?
- Onaj svijet.
- Mislite time kaznu?
- Svejedno. Onaj svijet; naprosto onaj svijet.
- A zar nema i takvih ateista koji uopće ne vjeruju u onaj svijet? Kirilov je šutio.
- Možda vi sudite po samome sebi?
- Svatko može suditi po sebi jedino – izreče on i pocrvenje. – Sloboda će potpuna nastupiti kad bude svejedno da li živiš ili ne živiš. Eto, to je jedini cilj.
- Cilj? Pa onda možda i nitko ne bi htio više živjeti?
- Ne bi, nitko! Čovjek se boji smrti zato što voli život, i takav je zakon prirode. To je podlo, i cijela obmana je baš u tome!. .. Danas čovjek još nije pravi čovjek. A bit će jednom neki novi čovjek, sretan i ponosan. Onaj, kome bude svejedno da li će živjeti ili neće; on će postati novi čovjek. Tko nadvlada bol i strah, taj će postati Bogom. A ovoga Boga više neće biti.
- On ne postoji,on jest. Svaki onaj koji želi potpunu slobodu mora imati snage da sam sebe ubije. Tko se usudi sam sebe ubiti, taj je Bog. Sad svatko može učiniti da Boga ne bude i ničega da ne bude. Ali nitko to još nije učinio.
- Pa već je bilo samoubojica na milijune.
- Ali su se ubili zbog nečeg drugog. Da bi strah ubili, zato se nisu ubili. Tko se ubije jedino zbog toga da bi ubio strah, taj će odmah postati Bogom.«
Sartre kaže: »Moja je sloboda jedini temelj vrednota i ništa me, apsolutno ništa, ne opravdava da odaberem ovu ili onu ljestvicu vrednota.« Nadalje:»Treba, dakle, priznati da je uništavanje bitno ljudska činjenica.« Kirilov je to još jasnije izložio:
- Ako Bog jest, sva je volja njegova, i ja ne mogu ništa mimo volje njegove. Ako ga nema, sva je volja moja, i ja svoju volju moram objaviti… Moram se ustrijeliti zato što je najpotpuniji oblik volje – samoubojstvo.
- Pa vi niste jedini koji se ubijate; ima mnogo samoubojica.
- Ali svi imaju neki razlog, ali bez ikakvih razloga, radi svoje volje – samo sam ja… Ne shvaćam kako je do sada ateist znao da nema Boga, a ipak se nije odmah ubio… Obilježje moga božanstva je moja volja! To je sve čime mogu u potpunosti pokazati svoju neovisnost i groznu slobodu svoju novu. Jer ona jest grozna. Ubit ću se da bih dokazao neovisnost i novu svoju groznu slobodu.
Čini se kao da čitamo Caligulu A. Camusa, kad govori o »užasnoj slobodi« (liberte epouvantable). Ali sve to nije ništa novo. »Nakana je vraga da odvrati razumnog stvora od Boga. A to odvraćanje od Boga prikazuje se pod vidom određene svrhe ukoliko se ta traži kao oblik slobode«, rekao je već davno Toma Akvinski.
To je »bijes« Kirilova. Za ostale sudionike ove tragedije mogli bismo primijeniti ono što autor kaže za Liputina: »Bijes je prekipio u njemu, osjećao se kao da ga je netko zgrabio i sad ga nekamo odnosi.«Radi li se ovdje o nekom opsjednuću o kojem govori Evanđelje, a koje autor navodi na početku knjige? Mislim da je odgovor dao otac Tihon u razgovoru s glavnim nosiocem »bjesova«, Stavroginom. On priča ocu Tihonu kako ga, »osobito noću, opsjedaju nekakva priviđenja, kako ponekad vidi ili osjeća pokraj sebe neko opako biće, podrugljivo i ‘razborito’, različitih običaja i likova, ali uvijek jedno te isto«. Kad mu otac Tihon u vezi s tim postavlja radoznala pitanja, Stavrogin odgovara:
- Nije moguće da vi nikako ne možete zamisliti da bi to zaista mogao biti pravi bijes!
- To je najvjerojatnije bolest (odgovara otac Tihon), iako…
- Iako, što?
- Bjesovi zacijelo postoje, ali ih se može različito tumačiti.
To »različito tumačenje« odnosi se osobito na posljednji roman F. M. Dostojevskoga Braća Karamazovi, u kojem idejni krivac ubojstva starog Fjodora Karamazova, njegov sin Ivan, »vidi« vraga gdje sjedi njemu nasuprot, na divanu, u obliku nekakva ruskog džentlmena. Ivan »razgovara« s vragom, iako i sam »zna« da to nije stvarnost:
- Ti si moja halucinacija. Ti si utjelovljenje mene samoga, ali, uostalom, tek jedne moje strane… mojih misli i osjećaja, ali samo najgadnijih i najglupljih. .. Ti si – ja, ja sam, tek drukčije njuške. Ti govoriš baš ono što ja mislim. . . i ne možeš mi kazati ništa novo.
Halucinacije ne proizlaze iz stvarnog zamjećivanja, nego su unutrašnje tvorevine ukorijenjene u dubinama pamćenja i mašte. Ti maštoviti događaji ili zamjedbe uvijek su u vezi s nekim duševnim potresom, »šokom«. Nas, u ovom prikazu, ne zanima pitanje da li su to halucinacije ili nisu, nego nas zanimaju misaoni ili doktrinarni sadržaji Ivanovih izjava. Kad on kaže za vraga da je »utjelovljenje njega samoga«, onda time kaže zapravo isto što i poznati demonolog iz srednjeg vijeka: »Sva utjelovljenja vraga nisu istinska, nego prividna«, a »to se događa pod utjecajem na maštu čovjeka tako da nešto izgleda drukčije nego što stvarno jest.«[26] Džentlmen s kime »razgovara« Ivan opisuje sama sebe ovako: »Obično se drži u društvu kao aksiom da sam pali anđeo… Bogami, ne mogu sebi predočiti, kako sam nekada mogao biti anđeo… Moj je najmiliji san da se utjelovim, ali jednom zauvijek i nepovratno.«[27]Razumije se, međutim, da se to ne događa, jer: »Vrag spada među anđele, a anđeo je po naravi neki um, odnosno duh.«[28]
Ivan je posjetio slugu Smerdjakova, u koga nitko nije sumnjao da je ubojica, ali se Ivan poslije dugog ispitivanja i razgovora s njime uvjerio da je baš on ubio starog Fjodora Karamazova. Smerdjakov za sve okrivljuje Ivana, jer je govorio »da je sve dopušteno. Tako ste me zaista učili i onda mi štošta slično govorili: jer ako nema Boga, onda nema ni vrlina, onda ih uopće i ne treba.«[29]Ali Ivan nije znao da se Smerdjakov objesio, njegovom je smrću uništen jedini dokaz za nedužnost Mitje. Ivan je daleko od Smerdjakova stana; ništa ne zna o njegovoj smrti. Ali kad ga je posjetio najmlađi brat, Aljoša, on mu priča svoju borbu s vragom i nadodaje:
- A ja sam znao da se on objesio.
- Od koga? – pita Aljoša.
- Ne znam od koga. . . jest, on mi je rekao. Malo prije mi je rekao.
- Tko je to on? (podcrtano u prijevodu!)
- Strugnuo je. .. Tebe se prepao, tebe, dragoga… To nije bio san. On je bio ovdje, sjedio je ondje, na onom divanu. On je glup, Aljoša, strašno glup.
- Tko je glup?
- Đavao.
- I ti si čvrsto uvjeren da je netko ovdje sjedio? – zapita Aljoša.
- Eno, ondje na divanu, u kutu… Znaš, Aljoša, neobično bih želio da je on zbilja on, a ne ja.
- On te je izmučio.
- Dražio me je. I, znaš, vješto:»Savjest! Što je savjest? Ja sam stvaram savjest. Zašto se mučim? Iz navike. Iz općečovječanske navike koja je stara tisuću godina. Dakle, odviknimo se, i bit ćemo bogovi.« To je on rekao.
- Brate, kako ti je on mogao govoriti o Smerdjakovoj smrti kad još nitko nije znao za nju, a nije bilo ni vremena da tko za nju sazna?
- On mi je govorio — reče Ivan.
Telepatija? Biološka radio-veza? Možda, ali Aljoša više nije pitao, jer je bio uvjeren u istinitost Ivanova iskaza. Zašto ne bismo i mi? Ivan će spomenuti »repatoga« i na sudu da dokaže nedužnost svoga brata Mitje, iako zna da »to neće biti po propisu. Diable n’ existe point!«
Zanimljivo je usporediti utjecaj vraga na čovjeka u djelima F. M. Dostojevskoga i G. Bernanosa. Bernanos (1888-1948.), francuski romanopisac, rodio se sedam godina poslije smrti Dostojevskoga (1821-1881.). I njega je zaokupljala tajna Zloga u životu pojedinca i društva, i to gotovo u svim djelima, napose u romanu Sons le soleil de Satan (1926.). Čini nam se ipak da je lik vraga u Dostojevskoga više biblijskog i patrističkog karaktera, dok je onaj u Bernanosa psihoanalitički obilježen. Vrag je, po Ivanovu iskazu, nešto izvan njega, dok je u iskazu siromašnog kapelana Donissana vrag njegov »dvojnik«:»Kapelan vidje nenadano pred sobom dvojnika, sličnost tako savršenu, tako fino iz- djelanu, da bi se to moglo usporediti manje sa slikom odraženom u ogledalu nego sa osebujnom, s jedinom i dubokom mišlju što je svatko gaji u samome sebi… Vidio je svojim tjelesnim očima što ostaje sakriveno najpronicavijem čovjeku: čovječju savjest. Svatko mora sići u sama sebe, i što dalje silazi, to se više tmine zgušnjuju sve do naslaga mračnog nepropusnog kamena, u dubokom ‘ja’, gdje se vrzaju sjene predaka, gdje muče nagon, kao voda pod zemljom.«Bernanos je pisac dvadesetog stoljeća: odražava naše brige i napetosti, kao što je Dostojevski to činio za ljude svoga doba, ali jedan i drugi iznose izvoran kršćanski pogled na djelovanje vraga.
Dostojevski vjeruje ne samo u postojanje vraga nego i u postojanje anđela čuvara. Ne budimo naivni demitologizatori, već pokušajmo ozbiljno shvatiti glas velikog pisca! Nesretni Mitja uvjerava suce da on nije ubio svoga oca, a kao dokaz navodi: »Po mom mišljenju, gospodo, po mome, eto kako je bilo: ili su bile nečije suze, ili je moja pokojna mati molila Boga, ili me je svijetli duh poljubio u tom trenutku – ne znam, ali davao bi pobijeđen. Ne samo da sam htio (ubiti oca), nego sam ga i mogao ubiti… Ali ga nisam ubio; mene je spasio moj anđeo čuvar — a to vi niste uzeli u obzir. « Da bismo ovo donekle shvatili, možda bi bilo uputno da razmislimo i o ovoj jednostavnoj tvrdnji Tome Akvinskoga:
»Kao što se ljudima koji hodaju po nesigurnom putu daju čuvari, tako je svakome čovjeku dodijeljen anđeo čuvar dok je putnik na zemlji.«
Dostojevski se i o paklu izražava kršćanski:
- Što je pakao? – Patnja što čovjek ne može više voljeti… Govore da postoji stvarni pakleni plamen: neću da istražujem tu tajnu i bojim se toga, ali, mislim, kad bi postojao stvarni plamen, da bismo mu se zaista obradovali, jer bi u stvarnoj muci, makar za trenutak, zaboravili najstrašniju duševnu muku. Pa i nemoguće Je osloboditi se te duševne muke, jer to nije patnja izvanjska, već unutrašnja.
Nije ovdje mjesto da raspravljamo o razlici takozvane »kazne osude« (poena damni) ili »odijeljenosti od Boga« i »sjetilne kazne« (poena sensus), ali Dostojevski je to na svoj način točno opisao.
Pitanje: postoji li Bog? – često susrećemo u djelima F. M. Dostojevskoga, ali i pitanje: postoji li vrag? U tom je pogledu zanimljiv razgovor između starog Fjodora Karamazova i njegovih sinova Ivana i Aljoše. Pošto je Ivan zanijekao Boga i besmrtnost, a Aljoša ih potvrdio (»u Bogu i jest besmrtnost«), stari Fjodor opet pita Ivana:
- Ivane, pitam te posljednji put i odlučno: postoji li Bog ili ne postoji? Posljednji put pitam.
- I po posljednji put, ne postoji.
- Tko se ruga ljudima, Ivane?
- Sigurno đavao — osmjehnu se Ivan Fjodorovič.
- Ne, ni đavao ne postoji.
- Šteta. Đavo neka zna što bih ja poslije svega ovog uradio s onim koji je prvi izmislio Boga. Objesio bih ga o gorku jasiku.
Ivan, u jednom kasnijem razgovoru s Aljošom, nastavlja istu temu:
- Ja mislim – kaže Ivan – ako đavo ne postoji, i ako ga je dakle čovjek stvorio, onda ga je stvorio na svoju sliku i priliku.
- Dakle, isto kao i Boga – kaže Aljoša.
- Začudo, kako ti umiješ da izvrćeš riječi, kako veli Polonije u Hamletu – nasmija se Ivan. – Uhvatio si me u riječi; pa neka, milo mi je. Lijep li je tvoj Bog, ako ga je stvorio čovjek na svoju sliku i priliku.
Možda najstariji brat, nesretni Mitja, najbolje izražava tu duševnu borbu, dok u tamnici govori Aljoši:»Brat Ivan je sfinga… A mene muči misao o Bogu. Samo me to i muči. A što onda ako Bog ne postoji? Što onda… ako je to umjetna ideja čovječanstva? Ako on ne postoji, onda je čovjek vladar zemlje, svemira. Veličanstveno! Ali kako će postojati vrline bez Boga? Jedno pitanje! Ja neprestano o tome mislim. Jer koga će onda voljeti čovjek? Kome će biti zahvalan, kome himnu pjevati Rakitin kaže da se čovječanstvo može voljeti i bez Boga. Ali takvo što može tvrditi samo slinavi balonja… Ivan nema Boga. On ima ideju.
I da pocmetnja bude još veća, sam džentlmen (vrag) ruga se bolesnom Ivanu: »Napokon, ako je dokazano da postoji đavo, ali još se ne zna da postoji Bog.« Toliko nereda, bijede, nepravde ima na svijetu da je lakše vjerovati da postoji vrag negoli Bog.
Naposljetku, mi kršćani moramo se iskreno zamisliti nad riječima bolesnog oca Zosime: »Od grijeha i od đavola nećeš se, ne samo u svijetu nego ni u crkvi obraniti, pa ne treba, dakle, grijehu gledati kroz prste. «
Ima, doduše, još mnogo stranica u djelima Dostojevskoga, napose u poglavlju o Velikom Inkvizitoru, gdje se govori o djelovanju vraga u svijetu, ali smatramo da je dovoljno i ovo što smo iznijeli u članku da se uvidi aktualna i potresna misao ruskog pisca.
Zaključimo ovom zagonetnom zgodom:
1945. g. Bernanos je zapitao Malrauxa koji je glavni događaj naših vremena. Malraux je odgovorio: »Povratak vraga.« Iste godine Bernanos je ustvrdio da »biti kršćanin ne znači samo vjerovati u Boga, što je lako, nego vjerovati i u vraga, što je teže«. Današnji korizmeni propovjednik u Notre-Dame u Parizu, Bernard Bro, dominikanac, koji iznosi ovu zgodu, dodaje da danas »poslije trideset godina to nije manje istinito.«[42]
Rajmund Kupareo
http://croative.net/index.php/kultura-i ... C4%91avlom
Autor Marcel
Srijeda, 07 Svibnja 2014 10:39
PROBLEM ZLA I ZLOGA - Veliki ruski pisac bio je opsjednut problemom zla u svijetu, ali i ulogom Zloga u životu čovjeka i čovječanstva, piše hrvatski dominikanac, esejist i pjesnik Rajmund Kupareo (1914.-1996.) u ovom prekrasnom tekstu.
Mnogo puta smo čitali i slušali da je F. M. Dostojevskoga strahovito mučio problem zla u svijetu. To je točno. Ali njega je također mučio problem i uloga Zloga (vraga) u životu pojedinog čovjeka i cijelog društva. Nije naša nakana raspravljati u ovom članku o postojanju i naravi vraga. Neka o tome raspravljaju teolozi! Uostalom, za katolike je u tom pogledu važna nauka Crkve, izložena na koncilima, napose na Lateranskom (DS 800) i Tridentinskom (DS 1694, 1611), a da ne spominjemo izjave papa, kao Lava Velikog (DS 291), Inocenta XI. (DS 2241), itd. Sadašnji Sveti Otac već je pet puta govorio o sotoni i njegovu utjecaju u svijetu i Crkvi (osobito u nagovoru od 29. VI. 1972.).
Crkva spominje vraga, kao osobu i u svojoj liturgijskoj praksi, napose u obredu krštenja:»Odričete li se sotone i svih njegovih djela… Odričete li se sotone, začetnika i vođe grijeha?«
Nema »starog«, klasičnog teologa koji nije smatrao vraga, otpalog anđela, osobom. Dosta je prolistati Index Thomisticus po kojemu se termin »diabolus« (usp. nr. 24671) nalazi 1281 puta u djelima Tome Akvinskoga. Celestin Tomić napisao je u Bogoslovskoj smotri (1976., br. 3) članak »Zlo, demoni, sotona« i naveo najvažniju suvremenu literaturu. Poznata francuska revija Lumiere et vie posvetila je čitav broj 78. (1966.) problemu pod naslovom »Satan«. Tu su ukratko izneseni svi oblici demonološke problematike: filozofsko-teološki, biblijski, umjetnički (vrag u literaturi, filmu, glazbi), povijesni itd. Kao kuriozitet naveo bih esej književnika Danijela Dragojevića »Druga strana svjetlosti«, koji također govori o ulozi vraga u ljudskom životu.
Da zlodusi postoje kao zasebna individualna bića, za kršćane je objavljena istina, koja se prihvaća ili ne prihvaća. U ovom članku nastojat ćemo iznijeti mnijenje genijalnog ruskog pisca o tom problemu. On doduše nije napisao nikakvu raspravu o demonologiji, ali osobe njegovih romana izražavaju, bez sumnje, njegovu misao.
Govoreći o palom anđelu, najradije se služimo izrazom »vrag«, iako u hrvatskom jeziku imamo sinonime »đavao«, »demon« i »sotona«.
Riječ »vrag«, po etimologijskom rječniku Petra Skoka, dolazi od »baltoslav., sveslav. i praslav. 'vorgr', danas 'diabolus'. Prvobitno je značenje u staroslav. = neprijatelj koji ubija«.
A to odgovara Kristovim riječima kad kaže za palog anđela da »on bijaše ubojica ljudi od početka« (Iv 8, 44).
Termin »sotona« ili »satana« hebrejskog je podrijetla (haschatan), a znači protivnik, dok je »demon« grčkog izvora ehthros (έχϑρός).
Demon je u najstarijim vjerovanjima svako nadljudsko biće koje se pojavljuje nenadano čovjeku, u snu ili u pustom predjelu, i straši ga. On je fantastična predodžba iracionalnoga, tjeskobnoga, nepredvidljivoga. Kod starih Grka on označuje genij (duh), dobar ili zao. Razlika između dobrih i zlih demona napuštena je u kršćanskih pisaca prvih vjekova i termin diabolos (διάβολος) ulazi umjesto termina daimonion (δαιμόνιον).
Đavao nije više dvoznačan pojam; on je isključivo neprijatelj Božji ili biće koje želi zlo i smrt, to jest uništenje svega što postoji (»duh samouništenja i nepostojanja«, nazvao ga je Dostojevski u Velikom inkvizitoru). Demon ili đavao ima u biblijskoj predaji svoje mjesto u ljestvici bića i povijesti stvaranja, a nije samo neka sila, zla kob, usud, bijes (furor) koji ovlada čovjekom, kao što je to bilo u grčkoj predaji.
U Grčko-hrvatskom rječniku Stjepana Senca za glagol diaballo (διαβάλλω) nalazimo sljedeća značenja: potvarati, tužiti, mraziti, razdvajati, varati.
Vrag je opisan u Bibliji i kao napasnik, napose u Kristovoj kušnji u pustinji (Lk 4, 1 – 12). Ukratko: vrag ili đavao je onaj koji ubija, razdvaja, napastuje, izvanjski obuzima nekoga, ali ne može ući u skrovište ljudske duše.
Toma Akvinski odlučno brani čovjekovu slobodu: »Vrag ne može nikako (nullo modo) navesti čovjeka da nužno griješi.« »Vrag nije uzrok grijeha na izravan i dovoljan način, nego samo ukoliko nagovara i predlaže nešto poželjno.«»Cijelo unutrašnje djelovanje vraga izgleda da se svodi na fantaziju i osjetni nagon.« Moramo dopustiti vragu bar ono što dopuštamo čovjeku: da nagovara, predlaže, vara; da tjelesno i psihički nekoga svlada i muči; da utječe na mišljenje, volju i čuvstva; da napastuje. Doduše, vrag to čini na podmukliji i savršeniji način nego čovjek. Pogledi Dostojevskoga na djelovanje vraga u ljudskom životu imaju mnogo dodirnih točaka s demonološkom mišlju Tome Akvinskoga, kako ćemo vidjeti u ovom članku.
U ovom ćemo se prilogu osvrnuti na tri, po općem mnijenju, najuspjelija romana F. M. Dostojevskoga: Zločin i kazna, Bjesovi i Braća Karamazovi. No to ne znači da i u njegovim drugim romanima i pripovijetkama nema aluzija na djelovanje Zloga, kao što je očigledno npr. u djelima: Zapisi iz mrtvog doma, Poniženi i uvrijeđeni, a napose u pripovijetki Gazdarica. Za našu svrhu, koja se sastoji u tome da pokažemo prisutnost kršćanskog poimanja vraga u spisima F. M. Dostojevskoga, najbolje odgovaraju tri spomenuta romana.
Toma Akvinski kaže: »Vlastita zadaća vraga jest da napastuje.« Njegova je taktika, kao, uostalom, i kod ljudi, da iznese »uvjerljivije« motive, dokaze da bi se počinio neki grešni čin. Ti motivi »ne mogu nužno prisiliti volju na pristanak, ali je mogu prikloniti«.Potrebno je, dakle, usuditi se, odvažiti, pokušati!
- Dokučio sam onda, Sonja – nastavi Raskoljnikov zanosno – da vlast zadobiva samo onaj koji se usudi da se sagne i da je uzme. Radi se samo o jednom: treba se samo usuditi! U meni se onda pojavila jedna misao, prvi put u životu, a tu misao nije nitko nikad zamislio prije mene! Nitko! Sinulo mi je odjedanput, jasno kao sunce, kako se još nitko nije dosad usudio i ne usuđuje se da prolazeći kraj sve te besmislice, zgrabi naprosto sve za rep i strese do đavola! Ja… ja sam jedino želio da se odvažim (podcrtano u prijevodu!) i ubio sam… ja sam jedino želio da se odvažim. Sonja, to je razlog svemu!
- Oh, šutite, šutite! – cikne Sonja i pljesne rukama. – Vi ste otpali od Boga i Bog vas je pokarao, predao vas đavlu!
- Zbilja, Sonja, kad sam ležao u mraku i kad mi se pričinjalo, onda me je đavao smućivao. A?
- Šutite, ne podrugivajte se, bogohulniče, ništa vi ne razumijete, ništa!
- Šuti, Sonja, ja se i ne podrugujem, ta i ja sam znam da je đavao mene vukao. Šuti, Sonja, šuti! – ponovi on mračno i odlučno… Drugo mi je bilo potrebno da doznam, drugo me je guralo naprijed; morao sam da doznam tada, i to što brže da doznam, jesam li ja uš, kao svi, ili čovjek? Hoću li biti sposoban da počinim zločin ili neću? Hoću li se odvažiti da se sagnem i uzmem ili neću? Jesam li stvor koji strepi ili imam pravo…
- Da ubijate? Imate li pravo da ubijate? – pljesnu Sonja rukama.
- E-eh, Sonja! – klikne on razdražen i htjede joj nešto odvratiti, ali prezirno zašuti. – Ne prekidaj me, Sonja! Htio sam da ti kažem samo jedno: da je mene đavo navukao, a tek nakon toga mi je objasnio da nisam imao pravo odlaziti onamo, jer sam i ja baš onakva uš kao i svi ostali. Narugao se meni, pa sam, eto, i došao tebi sada! Primi gosta! Da nisam uš, zar bih i došao tebi? Slušaj: kad sam ono išao babi, samo sam dolazio da pokušam (podcrtano u prijevodu!). Znaj, dakle!
- A kako sam ubio? Zar se tako ubija? Zar tako idu da ubijaju kako sam krenuo ja? Pripovjedit ću ti jednom kako sam pošao! Zar sam ja ubio babu? Sebe sam ubio, a nisam babu! Odmah sam tu i sebe umlatio na sve vijeke! A tu je babu ubio đavao, nisam ja… Mani se mene, Sonja, mani se! Okani me se! – zaviče on naglo u grčevitom jadu. – Okani me se!
- Ljute li muke! – otrgne se Sonji bolan vapaj.
- Pa što sada da radim, govori! – zapita Raskoljnikov, naglo digne glavu i zagleda se u Sonju, dok mu je lice bilo grdno iznakaženo u očajanju.
- Otiđi odmah, ovog časa, stani na raskršću, pokloni se, poljubi najprije zemlju, koju si oskvrnuo, a onda se pokloni cijelom svijetu, na sve četiri strane, i reci svima naglas: »Ja sam ubio!« Onda će ti Bog opet dati život. Hoćeš li otići? Hoćeš li otići? – zapitkivala ga je, sva dršćući, stisnula i zagledala se žarkim pogledom u njega.
- Zar da se prijavim? – zapita on mrko.
- Da primiš patnju na sebe i da se njom iskupiš, eto, to treba.
Čitatelji zacijelo znaju rasplet ovog potresnog prizora i utjecaj Sonje Semjonovne na odluku jadnog Raskoljnikova. Ona je preuzela na sebe dio njegove patnje i pošla za njim u Sibir da dijeli njegovu sudbinu i da ga, pročišćenog patnjom, dovede do pravog kršćanskog smisla života.
Dostojevski prikazuje vraga kao dobrog poznavaoca ljudske duše: »Đavao me je navukao, a tek nakon toga mi je objasnio da nisam imao pravo odlaziti onamo… Narugao se on meni…« Krist kaže za vraga:»Kad god govori laž, govori svoje vlastito, jer je lažac i otac laži” (Iv 8, 44). Zanimljivo je upozoriti da baš u ovom romanu nalazimo novi »cogito«, temeljen na laži: »Laganje je jedina čovječja povlastica koju nemaju drugi organizmi. Slaži, pa ćeš doprijeti do istine! Zato i jesam čovjek jer lažem.« Jedino Sonja, siromašna djevojka s ulice, ima snage da reče istinu, jer ona istinski ljubi, mada ta istina razdire dušu i prouzrokuje bol.
Dostojevski ni u kojem svojem djelu ne upotrebljava toliko uzvika: »Do đavola!; đavao vas sve odnio!; đavao ga znao!; vrag ga odnio! – i slično, kao u ovom romanu. Kao da je čitava atmosfera zasićena prisutnošću zloduha!
Dostojevski nije bez razloga stavio kao »moto« na početku romana Bjesovi citat iz Evanđelja po Luki (Lk 8, 32-37), koji se odnosi na zgodu kad je »Isus dopustio ‘bjesovima’ (‘zlim duhovima’, prevodi naša Biblija od 1968.) da uđu u svinje i sruče se niz ostrmak u jezero i utope se. A čovjek, iz kog Isus bijaše istjerao bjesove, sjedaše do Isusovih nogu zdrave pameti. Oni koji bijahu sve vidjeli, ispripovjediše žiteljima kako ozdravi bjesomučni.«
To znači da Bog može dopustiti vragu da »napastuje ljude duševno i da ih zlostavlja tjelesno«.A zašto mu ne bi dopustio ono što dopušta čovjeku?
Pa ipak u ovom složenom i misaonom djelu čitatelj ne vidi da su »bjesovi« izišli iz čovjeka i da se on smirio. Naprotiv, »bjesovi« proždiru svoje žrtve psihički, a ponekad i fizički.
U ovom romanu Dostojevski nije opisao samo političko-društvene, vjerske i ideološke probleme svoga doba, nego je proročanski predvidio i teoretsku i praktičnu dramu naših vremena, jer »bjesovi«, nažalost, nisu nestali s naše planete. Većina »aktera« ovoga romana opsjednuta je fiksnim idejama. Na prvi pogled čini se da ih progoni misao o društvenoj preobrazbi svijeta, ali to je tek pokretni zaslon, iza kojeg se krije vlastiti »bijes« ili zloduh. Dobro kaže isti pisac na drugom mjestu: »Tajna čovječjeg života nije u tome da samo živi (pa ni u najpravednijem društvu), već u tome zašto živi.«
U galeriji bjesomučnih, koje je Dostojevski iznio u ovom romanu, zaustavit ćemo se – zbog ograničenosti prostora – samo na Kirilovu, jer nam se čini da on najbolje oličava »bijes« suvremenog čovjeka koji svojim pogrešno shvaćenim humanizmom želi nadomjestiti metafizički apsolut, bez kojeg život nema smisla. U Kirilovu se odvija filogeneza ljudske težnje da se izjednači s Bogom. »Onog dana kad budete jeli sa stabla što je nasred vrta, otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo« (Post 3, 5).
To su riječi vraga.
Kirilova upravo progoni ista misao: kako postati Bog? On to želi postići samouništenjem. Kirilov je idejni preteča J. P. Sartrea, koji u knjizi L’Existencialisme est un Humanisme (Pariz, 1946.) želi dokazati da je postojanje Boga nespojivo s ljudskom slobodom. Samo što Sartre nije dosljedan svojoj misli, jer, ako je »besmisao što smo se rodili, što živimo i što ćemo umrijeti«, onda je samoubojstvo logičan zaključak takvog shvaćanja života. Kirilov počinja samoubojstvo. Stisnuo ga je u škripac Vrhovenski, vidljiv izvršitelj nauma zloduha. Vrhovenski nestaje nekažnjen s pozornice događaja, kao što se to po nekom zagonetnom pravilu događa u povijesti čovječanstva. Kirilov uviđa da smisao života nije ni u blagostanju, ni u novcu, ni u nasladama, ni u ljubavi. Čovjeku se ovdje spontano nameće usporedba s Tominom raspravom o zadnjem cilju ljudskog života (I – II, q.2). Ali Kirilov nije uvidio u čemu je taj cilj.
- Ja samo tražim uzroke – kaže Kirilov svome posjetiocu – zbog kojih se ljudi ne usuđuju ubiti same sebe; to je sve.
- Vrlo malo.
- Mislite li zaista tako?.. . Zbog čega se, po vašem mišljenju, ljudi sustežu izvršiti samoubojstvo?
- Dvije predrasude ih sprečavaju, okolnosti dvije; svega dvije; jedna je vrlo malena, druga vrlo velika. Ali i malena je vrlo velika.
- A koja je malena?
- Bol.
- A koji je onaj drugi, veliki razlog?
- Onaj svijet.
- Mislite time kaznu?
- Svejedno. Onaj svijet; naprosto onaj svijet.
- A zar nema i takvih ateista koji uopće ne vjeruju u onaj svijet? Kirilov je šutio.
- Možda vi sudite po samome sebi?
- Svatko može suditi po sebi jedino – izreče on i pocrvenje. – Sloboda će potpuna nastupiti kad bude svejedno da li živiš ili ne živiš. Eto, to je jedini cilj.
- Cilj? Pa onda možda i nitko ne bi htio više živjeti?
- Ne bi, nitko! Čovjek se boji smrti zato što voli život, i takav je zakon prirode. To je podlo, i cijela obmana je baš u tome!. .. Danas čovjek još nije pravi čovjek. A bit će jednom neki novi čovjek, sretan i ponosan. Onaj, kome bude svejedno da li će živjeti ili neće; on će postati novi čovjek. Tko nadvlada bol i strah, taj će postati Bogom. A ovoga Boga više neće biti.
- On ne postoji,on jest. Svaki onaj koji želi potpunu slobodu mora imati snage da sam sebe ubije. Tko se usudi sam sebe ubiti, taj je Bog. Sad svatko može učiniti da Boga ne bude i ničega da ne bude. Ali nitko to još nije učinio.
- Pa već je bilo samoubojica na milijune.
- Ali su se ubili zbog nečeg drugog. Da bi strah ubili, zato se nisu ubili. Tko se ubije jedino zbog toga da bi ubio strah, taj će odmah postati Bogom.«
Sartre kaže: »Moja je sloboda jedini temelj vrednota i ništa me, apsolutno ništa, ne opravdava da odaberem ovu ili onu ljestvicu vrednota.« Nadalje:»Treba, dakle, priznati da je uništavanje bitno ljudska činjenica.« Kirilov je to još jasnije izložio:
- Ako Bog jest, sva je volja njegova, i ja ne mogu ništa mimo volje njegove. Ako ga nema, sva je volja moja, i ja svoju volju moram objaviti… Moram se ustrijeliti zato što je najpotpuniji oblik volje – samoubojstvo.
- Pa vi niste jedini koji se ubijate; ima mnogo samoubojica.
- Ali svi imaju neki razlog, ali bez ikakvih razloga, radi svoje volje – samo sam ja… Ne shvaćam kako je do sada ateist znao da nema Boga, a ipak se nije odmah ubio… Obilježje moga božanstva je moja volja! To je sve čime mogu u potpunosti pokazati svoju neovisnost i groznu slobodu svoju novu. Jer ona jest grozna. Ubit ću se da bih dokazao neovisnost i novu svoju groznu slobodu.
Čini se kao da čitamo Caligulu A. Camusa, kad govori o »užasnoj slobodi« (liberte epouvantable). Ali sve to nije ništa novo. »Nakana je vraga da odvrati razumnog stvora od Boga. A to odvraćanje od Boga prikazuje se pod vidom određene svrhe ukoliko se ta traži kao oblik slobode«, rekao je već davno Toma Akvinski.
To je »bijes« Kirilova. Za ostale sudionike ove tragedije mogli bismo primijeniti ono što autor kaže za Liputina: »Bijes je prekipio u njemu, osjećao se kao da ga je netko zgrabio i sad ga nekamo odnosi.«Radi li se ovdje o nekom opsjednuću o kojem govori Evanđelje, a koje autor navodi na početku knjige? Mislim da je odgovor dao otac Tihon u razgovoru s glavnim nosiocem »bjesova«, Stavroginom. On priča ocu Tihonu kako ga, »osobito noću, opsjedaju nekakva priviđenja, kako ponekad vidi ili osjeća pokraj sebe neko opako biće, podrugljivo i ‘razborito’, različitih običaja i likova, ali uvijek jedno te isto«. Kad mu otac Tihon u vezi s tim postavlja radoznala pitanja, Stavrogin odgovara:
- Nije moguće da vi nikako ne možete zamisliti da bi to zaista mogao biti pravi bijes!
- To je najvjerojatnije bolest (odgovara otac Tihon), iako…
- Iako, što?
- Bjesovi zacijelo postoje, ali ih se može različito tumačiti.
To »različito tumačenje« odnosi se osobito na posljednji roman F. M. Dostojevskoga Braća Karamazovi, u kojem idejni krivac ubojstva starog Fjodora Karamazova, njegov sin Ivan, »vidi« vraga gdje sjedi njemu nasuprot, na divanu, u obliku nekakva ruskog džentlmena. Ivan »razgovara« s vragom, iako i sam »zna« da to nije stvarnost:
- Ti si moja halucinacija. Ti si utjelovljenje mene samoga, ali, uostalom, tek jedne moje strane… mojih misli i osjećaja, ali samo najgadnijih i najglupljih. .. Ti si – ja, ja sam, tek drukčije njuške. Ti govoriš baš ono što ja mislim. . . i ne možeš mi kazati ništa novo.
Halucinacije ne proizlaze iz stvarnog zamjećivanja, nego su unutrašnje tvorevine ukorijenjene u dubinama pamćenja i mašte. Ti maštoviti događaji ili zamjedbe uvijek su u vezi s nekim duševnim potresom, »šokom«. Nas, u ovom prikazu, ne zanima pitanje da li su to halucinacije ili nisu, nego nas zanimaju misaoni ili doktrinarni sadržaji Ivanovih izjava. Kad on kaže za vraga da je »utjelovljenje njega samoga«, onda time kaže zapravo isto što i poznati demonolog iz srednjeg vijeka: »Sva utjelovljenja vraga nisu istinska, nego prividna«, a »to se događa pod utjecajem na maštu čovjeka tako da nešto izgleda drukčije nego što stvarno jest.«[26] Džentlmen s kime »razgovara« Ivan opisuje sama sebe ovako: »Obično se drži u društvu kao aksiom da sam pali anđeo… Bogami, ne mogu sebi predočiti, kako sam nekada mogao biti anđeo… Moj je najmiliji san da se utjelovim, ali jednom zauvijek i nepovratno.«[27]Razumije se, međutim, da se to ne događa, jer: »Vrag spada među anđele, a anđeo je po naravi neki um, odnosno duh.«[28]
Ivan je posjetio slugu Smerdjakova, u koga nitko nije sumnjao da je ubojica, ali se Ivan poslije dugog ispitivanja i razgovora s njime uvjerio da je baš on ubio starog Fjodora Karamazova. Smerdjakov za sve okrivljuje Ivana, jer je govorio »da je sve dopušteno. Tako ste me zaista učili i onda mi štošta slično govorili: jer ako nema Boga, onda nema ni vrlina, onda ih uopće i ne treba.«[29]Ali Ivan nije znao da se Smerdjakov objesio, njegovom je smrću uništen jedini dokaz za nedužnost Mitje. Ivan je daleko od Smerdjakova stana; ništa ne zna o njegovoj smrti. Ali kad ga je posjetio najmlađi brat, Aljoša, on mu priča svoju borbu s vragom i nadodaje:
- A ja sam znao da se on objesio.
- Od koga? – pita Aljoša.
- Ne znam od koga. . . jest, on mi je rekao. Malo prije mi je rekao.
- Tko je to on? (podcrtano u prijevodu!)
- Strugnuo je. .. Tebe se prepao, tebe, dragoga… To nije bio san. On je bio ovdje, sjedio je ondje, na onom divanu. On je glup, Aljoša, strašno glup.
- Tko je glup?
- Đavao.
- I ti si čvrsto uvjeren da je netko ovdje sjedio? – zapita Aljoša.
- Eno, ondje na divanu, u kutu… Znaš, Aljoša, neobično bih želio da je on zbilja on, a ne ja.
- On te je izmučio.
- Dražio me je. I, znaš, vješto:»Savjest! Što je savjest? Ja sam stvaram savjest. Zašto se mučim? Iz navike. Iz općečovječanske navike koja je stara tisuću godina. Dakle, odviknimo se, i bit ćemo bogovi.« To je on rekao.
- Brate, kako ti je on mogao govoriti o Smerdjakovoj smrti kad još nitko nije znao za nju, a nije bilo ni vremena da tko za nju sazna?
- On mi je govorio — reče Ivan.
Telepatija? Biološka radio-veza? Možda, ali Aljoša više nije pitao, jer je bio uvjeren u istinitost Ivanova iskaza. Zašto ne bismo i mi? Ivan će spomenuti »repatoga« i na sudu da dokaže nedužnost svoga brata Mitje, iako zna da »to neće biti po propisu. Diable n’ existe point!«
Zanimljivo je usporediti utjecaj vraga na čovjeka u djelima F. M. Dostojevskoga i G. Bernanosa. Bernanos (1888-1948.), francuski romanopisac, rodio se sedam godina poslije smrti Dostojevskoga (1821-1881.). I njega je zaokupljala tajna Zloga u životu pojedinca i društva, i to gotovo u svim djelima, napose u romanu Sons le soleil de Satan (1926.). Čini nam se ipak da je lik vraga u Dostojevskoga više biblijskog i patrističkog karaktera, dok je onaj u Bernanosa psihoanalitički obilježen. Vrag je, po Ivanovu iskazu, nešto izvan njega, dok je u iskazu siromašnog kapelana Donissana vrag njegov »dvojnik«:»Kapelan vidje nenadano pred sobom dvojnika, sličnost tako savršenu, tako fino iz- djelanu, da bi se to moglo usporediti manje sa slikom odraženom u ogledalu nego sa osebujnom, s jedinom i dubokom mišlju što je svatko gaji u samome sebi… Vidio je svojim tjelesnim očima što ostaje sakriveno najpronicavijem čovjeku: čovječju savjest. Svatko mora sići u sama sebe, i što dalje silazi, to se više tmine zgušnjuju sve do naslaga mračnog nepropusnog kamena, u dubokom ‘ja’, gdje se vrzaju sjene predaka, gdje muče nagon, kao voda pod zemljom.«Bernanos je pisac dvadesetog stoljeća: odražava naše brige i napetosti, kao što je Dostojevski to činio za ljude svoga doba, ali jedan i drugi iznose izvoran kršćanski pogled na djelovanje vraga.
Dostojevski vjeruje ne samo u postojanje vraga nego i u postojanje anđela čuvara. Ne budimo naivni demitologizatori, već pokušajmo ozbiljno shvatiti glas velikog pisca! Nesretni Mitja uvjerava suce da on nije ubio svoga oca, a kao dokaz navodi: »Po mom mišljenju, gospodo, po mome, eto kako je bilo: ili su bile nečije suze, ili je moja pokojna mati molila Boga, ili me je svijetli duh poljubio u tom trenutku – ne znam, ali davao bi pobijeđen. Ne samo da sam htio (ubiti oca), nego sam ga i mogao ubiti… Ali ga nisam ubio; mene je spasio moj anđeo čuvar — a to vi niste uzeli u obzir. « Da bismo ovo donekle shvatili, možda bi bilo uputno da razmislimo i o ovoj jednostavnoj tvrdnji Tome Akvinskoga:
»Kao što se ljudima koji hodaju po nesigurnom putu daju čuvari, tako je svakome čovjeku dodijeljen anđeo čuvar dok je putnik na zemlji.«
Dostojevski se i o paklu izražava kršćanski:
- Što je pakao? – Patnja što čovjek ne može više voljeti… Govore da postoji stvarni pakleni plamen: neću da istražujem tu tajnu i bojim se toga, ali, mislim, kad bi postojao stvarni plamen, da bismo mu se zaista obradovali, jer bi u stvarnoj muci, makar za trenutak, zaboravili najstrašniju duševnu muku. Pa i nemoguće Je osloboditi se te duševne muke, jer to nije patnja izvanjska, već unutrašnja.
Nije ovdje mjesto da raspravljamo o razlici takozvane »kazne osude« (poena damni) ili »odijeljenosti od Boga« i »sjetilne kazne« (poena sensus), ali Dostojevski je to na svoj način točno opisao.
Pitanje: postoji li Bog? – često susrećemo u djelima F. M. Dostojevskoga, ali i pitanje: postoji li vrag? U tom je pogledu zanimljiv razgovor između starog Fjodora Karamazova i njegovih sinova Ivana i Aljoše. Pošto je Ivan zanijekao Boga i besmrtnost, a Aljoša ih potvrdio (»u Bogu i jest besmrtnost«), stari Fjodor opet pita Ivana:
- Ivane, pitam te posljednji put i odlučno: postoji li Bog ili ne postoji? Posljednji put pitam.
- I po posljednji put, ne postoji.
- Tko se ruga ljudima, Ivane?
- Sigurno đavao — osmjehnu se Ivan Fjodorovič.
- Ne, ni đavao ne postoji.
- Šteta. Đavo neka zna što bih ja poslije svega ovog uradio s onim koji je prvi izmislio Boga. Objesio bih ga o gorku jasiku.
Ivan, u jednom kasnijem razgovoru s Aljošom, nastavlja istu temu:
- Ja mislim – kaže Ivan – ako đavo ne postoji, i ako ga je dakle čovjek stvorio, onda ga je stvorio na svoju sliku i priliku.
- Dakle, isto kao i Boga – kaže Aljoša.
- Začudo, kako ti umiješ da izvrćeš riječi, kako veli Polonije u Hamletu – nasmija se Ivan. – Uhvatio si me u riječi; pa neka, milo mi je. Lijep li je tvoj Bog, ako ga je stvorio čovjek na svoju sliku i priliku.
Možda najstariji brat, nesretni Mitja, najbolje izražava tu duševnu borbu, dok u tamnici govori Aljoši:»Brat Ivan je sfinga… A mene muči misao o Bogu. Samo me to i muči. A što onda ako Bog ne postoji? Što onda… ako je to umjetna ideja čovječanstva? Ako on ne postoji, onda je čovjek vladar zemlje, svemira. Veličanstveno! Ali kako će postojati vrline bez Boga? Jedno pitanje! Ja neprestano o tome mislim. Jer koga će onda voljeti čovjek? Kome će biti zahvalan, kome himnu pjevati Rakitin kaže da se čovječanstvo može voljeti i bez Boga. Ali takvo što može tvrditi samo slinavi balonja… Ivan nema Boga. On ima ideju.
I da pocmetnja bude još veća, sam džentlmen (vrag) ruga se bolesnom Ivanu: »Napokon, ako je dokazano da postoji đavo, ali još se ne zna da postoji Bog.« Toliko nereda, bijede, nepravde ima na svijetu da je lakše vjerovati da postoji vrag negoli Bog.
Naposljetku, mi kršćani moramo se iskreno zamisliti nad riječima bolesnog oca Zosime: »Od grijeha i od đavola nećeš se, ne samo u svijetu nego ni u crkvi obraniti, pa ne treba, dakle, grijehu gledati kroz prste. «
Ima, doduše, još mnogo stranica u djelima Dostojevskoga, napose u poglavlju o Velikom Inkvizitoru, gdje se govori o djelovanju vraga u svijetu, ali smatramo da je dovoljno i ovo što smo iznijeli u članku da se uvidi aktualna i potresna misao ruskog pisca.
Zaključimo ovom zagonetnom zgodom:
1945. g. Bernanos je zapitao Malrauxa koji je glavni događaj naših vremena. Malraux je odgovorio: »Povratak vraga.« Iste godine Bernanos je ustvrdio da »biti kršćanin ne znači samo vjerovati u Boga, što je lako, nego vjerovati i u vraga, što je teže«. Današnji korizmeni propovjednik u Notre-Dame u Parizu, Bernard Bro, dominikanac, koji iznosi ovu zgodu, dodaje da danas »poslije trideset godina to nije manje istinito.«[42]
Rajmund Kupareo
http://croative.net/index.php/kultura-i ... C4%91avlom
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8514
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: If I were the devil (Paul Harvey, 1965)
HRAM SOTONE: Na prestižnom Sveučilištu Harvard održat će se crna misa!
Autor: Zrinka K.
Datum: subota, 10. svibnja 2014. u 14:33
Ako je došlo do toga da se crne mise održavaju potpuno javno u institucijama poput Sveučilišta, stanje je izuzetno alarmantno jer je postalo jasno da se sotona javno obznanjuje svijetu.
Sveučilište Harvard u Bostonu ovih dana je javno pozvalo na sotonsku misu! Organizatori napominju kako žele da dođe što više ljudi kako bi upoznali Sotonu pa je stoga ulaz na Hardvard u ponedjeljak, 12 svibnja slobodan, piše WND.
Bostonska nadbiskupija revoltirana je ovim događajem, slavljenja "crne mise" na Sveučilištu te jasno napominje kako se u potpunosti ograđuju od ovog nečuvenog događaja u znaku Sotone.
"Katolička zajednica unutar nadbiskupije u Bostonu izjavljuje svoju veliku tugu zbog održavanja "crne mise" te napominjemo kako smo apsolutno protiv ovakvog okupljanja na Sveučilištu Harvard u Camebridgeu". Nadbiskupija je poslala priopćenje u kojemu jasno upozorava vjenike na opsanost obožavanja Sotone. "Ova aktivnost (crne mise) odvojena je od ljudi, Boga i ljudske zajednice što je u suprotnosti s ljubavi i dobrotom, a što će sudionike ovog događaja dovesti direktno do izvora zla i destrukcije" stoji u priopćenju, a prenosi Boston Herald.
Nedavno je papa Franjo upozorio vjenike diljem svijeta na opasnost da se naivno podcjenjuje moć Sotone. Nadbiskupija je pozvala sve vjernike da se u vrijeme održavanja "crne mise" pridruže molitvi za sve nesretne i ponajviše mlade ljude koji će biti uključeni u ovaj sotnoski događaj nadodajući kako mnogi neće niti biti svjesni koje posljedice će nositi ovaj događaj.
Crnu misu odžat će članovi nanovo obnovljene sekte poznate po imenu Hram Sotone a ugostiti će ih Odsjek za kulturu na Sveučilištu Harvard. Ovaj sotonski klub na svojim je Internet stranicama rekao kako nemaju namjeru blatiti druge vjere, ali kako će se koristiti kruh kao simbol tijela Kristova. No, neće koristiti posvećene hostije.
Ova sekta trenutno vodi bitku s vlastima u Oklahomi zbog toga što im je namjera ispred Parlamenta u Oklahomi, na mjestu gdje sada stoji 10 Božjih zapovijedi, postaviti kip Sotone veličine dva metra. Najavili su kako će to učiniti i ako ne budu imali dozvolu vlasti. Poručili su kako je bitno da što više ljudi upozna Sotonu te je kip izgrađen na način da mu djeca sjede u krilu. Oko Sotone su također postavljeni likovi djece. "Svi koje žele moraju upoznati Sotonu i mora im biti omogućeno da mu sjede u krilu", govorili su članovi ovog Hrama Sotone.
Akcije Hrama Sotone postale su sve češće a služenje sotonske mise na sveučilištu upozorenje koje nitko ne bi smio ignorirati. Ako je došlo do toga da se crne mise održavaju javno, u institucijama poput sveučilišta, stanje je izuzetno alarmantno jer je postalo jasno da se Sotona javno obznanjuje svijetu. Upravo taj trenutak prorokovan je u Biblijskoj knjizi Otkrivenja kao i kip Sotone a koji je najavljen u Oklahomi.
http://www.wnd.com/2014/05/harvard-host ... lack-mass/
http://www.dnevno.hr/vijesti/svijet/122 ... -misa.html
- 1_255168.jpg (38.44 KiB) Viewed 6659 times
Datum: subota, 10. svibnja 2014. u 14:33
Ako je došlo do toga da se crne mise održavaju potpuno javno u institucijama poput Sveučilišta, stanje je izuzetno alarmantno jer je postalo jasno da se sotona javno obznanjuje svijetu.
Sveučilište Harvard u Bostonu ovih dana je javno pozvalo na sotonsku misu! Organizatori napominju kako žele da dođe što više ljudi kako bi upoznali Sotonu pa je stoga ulaz na Hardvard u ponedjeljak, 12 svibnja slobodan, piše WND.
Bostonska nadbiskupija revoltirana je ovim događajem, slavljenja "crne mise" na Sveučilištu te jasno napominje kako se u potpunosti ograđuju od ovog nečuvenog događaja u znaku Sotone.
"Katolička zajednica unutar nadbiskupije u Bostonu izjavljuje svoju veliku tugu zbog održavanja "crne mise" te napominjemo kako smo apsolutno protiv ovakvog okupljanja na Sveučilištu Harvard u Camebridgeu". Nadbiskupija je poslala priopćenje u kojemu jasno upozorava vjenike na opsanost obožavanja Sotone. "Ova aktivnost (crne mise) odvojena je od ljudi, Boga i ljudske zajednice što je u suprotnosti s ljubavi i dobrotom, a što će sudionike ovog događaja dovesti direktno do izvora zla i destrukcije" stoji u priopćenju, a prenosi Boston Herald.
Nedavno je papa Franjo upozorio vjenike diljem svijeta na opasnost da se naivno podcjenjuje moć Sotone. Nadbiskupija je pozvala sve vjernike da se u vrijeme održavanja "crne mise" pridruže molitvi za sve nesretne i ponajviše mlade ljude koji će biti uključeni u ovaj sotnoski događaj nadodajući kako mnogi neće niti biti svjesni koje posljedice će nositi ovaj događaj.
Crnu misu odžat će članovi nanovo obnovljene sekte poznate po imenu Hram Sotone a ugostiti će ih Odsjek za kulturu na Sveučilištu Harvard. Ovaj sotonski klub na svojim je Internet stranicama rekao kako nemaju namjeru blatiti druge vjere, ali kako će se koristiti kruh kao simbol tijela Kristova. No, neće koristiti posvećene hostije.
Ova sekta trenutno vodi bitku s vlastima u Oklahomi zbog toga što im je namjera ispred Parlamenta u Oklahomi, na mjestu gdje sada stoji 10 Božjih zapovijedi, postaviti kip Sotone veličine dva metra. Najavili su kako će to učiniti i ako ne budu imali dozvolu vlasti. Poručili su kako je bitno da što više ljudi upozna Sotonu te je kip izgrađen na način da mu djeca sjede u krilu. Oko Sotone su također postavljeni likovi djece. "Svi koje žele moraju upoznati Sotonu i mora im biti omogućeno da mu sjede u krilu", govorili su članovi ovog Hrama Sotone.
Akcije Hrama Sotone postale su sve češće a služenje sotonske mise na sveučilištu upozorenje koje nitko ne bi smio ignorirati. Ako je došlo do toga da se crne mise održavaju javno, u institucijama poput sveučilišta, stanje je izuzetno alarmantno jer je postalo jasno da se Sotona javno obznanjuje svijetu. Upravo taj trenutak prorokovan je u Biblijskoj knjizi Otkrivenja kao i kip Sotone a koji je najavljen u Oklahomi.
http://www.wnd.com/2014/05/harvard-host ... lack-mass/
http://www.dnevno.hr/vijesti/svijet/122 ... -misa.html
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8514
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: If I were the devil (Paul Harvey, 1965)
http://croative.net/index.php/magazin/i ... e-peticiju
Zaustavite sotonsku misu na Harvardu - potpišite peticiju
Autor Marcel
Nedjelja, 11 Svibnja 2014 20:13
Zaustavite sotonsku misu na Harvardu - potpišite peticiju
Trebamo Vašu pomoć. Ostalo je manje od 24 sati da se ovo promijeni. Možete potpisati peticiju - zahtjev da se na Sveučilištu Harvard - otkaže služenje sotonske mise koja je bila predviđena, odrzati se u kampusu u ponedjeljak navečer.
Potpisivanjem peticije ovdje, zahtjevamo - zaustavite sotonske crnu misu!
Kao što možda znate, Sotonistički hram u partnerstvu s Klubom kulturalnih studija na Harvardu, Cambridge, SAD, će održati sotonističku crnu misu, obožavajući đavla. Ovaj ritual je trebao bi se održati u ponedjeljak, 12. svibnja u 20:30 sati, u Queen's Head Pub-u.
Iako škola priznaje da bi se događaj mogao protumačiti spornim, ipak "daje potporu studentima u njihovom nastojanju da istraže druge kulture".
Što ima "kulturnog" u štovanju đavla!?
Zaustavite sotonske mise - Potpišite ovdje!
http://www.citizengo.org/en/6940-harvar ... itual-mass
Zaustavite sotonsku misu na Harvardu - potpišite peticiju
Autor Marcel
Nedjelja, 11 Svibnja 2014 20:13
Zaustavite sotonsku misu na Harvardu - potpišite peticiju
Trebamo Vašu pomoć. Ostalo je manje od 24 sati da se ovo promijeni. Možete potpisati peticiju - zahtjev da se na Sveučilištu Harvard - otkaže služenje sotonske mise koja je bila predviđena, odrzati se u kampusu u ponedjeljak navečer.
Potpisivanjem peticije ovdje, zahtjevamo - zaustavite sotonske crnu misu!
Kao što možda znate, Sotonistički hram u partnerstvu s Klubom kulturalnih studija na Harvardu, Cambridge, SAD, će održati sotonističku crnu misu, obožavajući đavla. Ovaj ritual je trebao bi se održati u ponedjeljak, 12. svibnja u 20:30 sati, u Queen's Head Pub-u.
Iako škola priznaje da bi se događaj mogao protumačiti spornim, ipak "daje potporu studentima u njihovom nastojanju da istraže druge kulture".
Što ima "kulturnog" u štovanju đavla!?
Zaustavite sotonske mise - Potpišite ovdje!
http://www.citizengo.org/en/6940-harvar ... itual-mass
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8514
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: If I were the devil (Paul Harvey, 1965)
http://croative.net/index.php/vijesti/i ... u-otkazana
SOTONISTIČKA MISA NA HARVARDU OTKAZANA!
Autor IZVOR: bitno.net/ Utorak, 13 Svibnja 2014 22:07
Sotonistički obred ‘crne mise’ na Harvardu otkazan, pobijedila molitva bostonskih vjernika. Studenti s Harvarda odlučili su uvažiti brojne prosvjede i otkazali su organizaciju sotonističkog obreda
Skandalozna sotonistička ‘crna misa’ koja je trebala biti održana u kampusu sveučilišta Harvard ipak je otkazana, izvijestili su danas američki internetski portali. Istodobno, katoličke pobožnosti klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom i procesije, zamišljene kao molitvena naknada za sotonistički obred sinoć su održane u nekoliko svetišta u Bostonu.
Kako su prenijeli mediji, crna misa koju je organizirala studentska skupina za kulturalne studije na Harvard Extension School ipak je otkazana nakon čitavog niza prosvjeda zbog nje. Lucien Greaves, glasnogovornik sotonističkog hrama koji je zajedno s harvardskim studentima organizirao bogohulni obred žalio se sinoć novinama Boston Globe kako njegovi sotonisti nisu mogli održati obred jer su se studenti “uplašili”. Graves je medijima tvrdio kako je ‘crna misa’ ipak održana u jednom bostonskom pubu, ali novinari su provjerili njegovu priču i otkrili da se ekipa iz hrama okupila u jednom objektu, ali da nisu provodili nikakve obrede.
Istodobno, Bostonska nadbiskupija objavila je na svojoj Facebook stranici fotografije sa sinoćnjih pobožnosti koje su održane u Cambridegu. Na klanjanju u župi Sv. Pavla i procesiji koja je tome prethodila okupilo se više od 2000 ljudi, među njima i puno studenata s Harvarda.
Istodobno, otvorena i internetska peticija koja je samo u 24 sata ostvarila preko 40 tisuća potpisa.
SOTONISTIČKA MISA NA HARVARDU OTKAZANA!
Autor IZVOR: bitno.net/ Utorak, 13 Svibnja 2014 22:07
Sotonistički obred ‘crne mise’ na Harvardu otkazan, pobijedila molitva bostonskih vjernika. Studenti s Harvarda odlučili su uvažiti brojne prosvjede i otkazali su organizaciju sotonističkog obreda
Skandalozna sotonistička ‘crna misa’ koja je trebala biti održana u kampusu sveučilišta Harvard ipak je otkazana, izvijestili su danas američki internetski portali. Istodobno, katoličke pobožnosti klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom i procesije, zamišljene kao molitvena naknada za sotonistički obred sinoć su održane u nekoliko svetišta u Bostonu.
Kako su prenijeli mediji, crna misa koju je organizirala studentska skupina za kulturalne studije na Harvard Extension School ipak je otkazana nakon čitavog niza prosvjeda zbog nje. Lucien Greaves, glasnogovornik sotonističkog hrama koji je zajedno s harvardskim studentima organizirao bogohulni obred žalio se sinoć novinama Boston Globe kako njegovi sotonisti nisu mogli održati obred jer su se studenti “uplašili”. Graves je medijima tvrdio kako je ‘crna misa’ ipak održana u jednom bostonskom pubu, ali novinari su provjerili njegovu priču i otkrili da se ekipa iz hrama okupila u jednom objektu, ali da nisu provodili nikakve obrede.
Istodobno, Bostonska nadbiskupija objavila je na svojoj Facebook stranici fotografije sa sinoćnjih pobožnosti koje su održane u Cambridegu. Na klanjanju u župi Sv. Pavla i procesiji koja je tome prethodila okupilo se više od 2000 ljudi, među njima i puno studenata s Harvarda.
Istodobno, otvorena i internetska peticija koja je samo u 24 sata ostvarila preko 40 tisuća potpisa.
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8514
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: If I were the devil (Paul Harvey, 1965)
HOLLYWOOD – tvornica okultnog programiranja uma
ČETVRTAK, 12 LIPANJ 2014 19:06
Austrijski redatelj i scenarist Fritz Lang, legenda njemačkog ekspresionizma, uložio je golemi trud u produkciju kultnog filma Metropolis. Film je produciran u Njemačkoj u doba Weimarske republike i s prikazivanjem je započeo 1927. godine. Scenarij za film Fritz je napisao zajedno sa suprugom, a bio je izuzetno kompleksan pošto radnja filma govori o budućnosti nakon sto godina – u 2026. godini. Fritzov nijemi klasik ne samo da se smatra jednim od prvih filmova znanstvene fantastike već se s razlogom smatra i jednim od najboljih filmova svih vremena. Radnja filma odvija se u futurističkom gradu Metropolisu u kojemu je društvo podijeljeno na dva stališa: na onaj koji radi cijeli dan i onaj koji vlada i „razmišlja“ te se cijeli dan zabavlja. Industrijski kompleks u kojemu pod apsolutnom kontrolom živi i radi porobljeni stališ u jednoj sceni se uspoređuje s krvožednim semitskim bogom Molohom kojemu su se žrtvovala djeca.
Na čelu povlaštenog stališa nalazi se industrijalac Joh Fredersen koji je okultno povezan s gnostičkim bogom Demijurgom. No njegov sin Freder zaljubio se u časnu djevojku Mariju iz porobljenog staleža (ime Marija kao ni njezina svetost nije slučajna). Kako bi spriječio tu ljubav Fredersenov „ludi“ znanstvenik Rotwang izmišlja robota kojeg maskira u Mariju kako bi izazvao sukobe i konfuzije kod porobljenog stališa. Lažna Marija (mehanički robot) postala je razuzdana plesačica u noćnom klubu (podsjeća na bludnicu iz Otkrivenja), dok je prava Marija uhićena i zatvorena. Ova priča završava ipak „sretno“ jer se na kraju Federsen i radnički stališ odluče na dijalog…
U ovom izvrsnom filmu kojemu je distributer, uz njemački Universum Film A. G., nezaobilazno bio i holivudski Paramount Pictures ne fasciniraju samo specijalni efekti s obzirom na tehnologiju u vremenu snimanja, vizualni stil, epski dizajn grada već „zahtjevna i ambiciozna simbolična priča“. Radnja filma je „proročka“, ona je vjerni prikaz današnjeg posthumanog doba, transhumanizma, hedonizma i kontrole uma u Novom svjetskom poretku. Ona je na vjernom tragu nauka eugeničkog društva koje je osnovala Rockefeller Fondation (Zaklada Rockefeller). John David Rockefeller Jr., Andrew Carnegie i još neki super-rasni eugenici prihvaćajući ideju maltuzijanstva u obliku „društvenog darvinizma“ opravdavali su svoje nagomilano bogatstvo. Tvrdili su kako je to božanski dokaz da oni kao izdanci superiorne vrste posjeduju sposobnost preživljavanja za razliku od „manje sretnih smrtnika“.
Upravo u vrijeme snimanja filma Metropolis Zaklada Rockefeller imala je presudnu ulogu u poticanju i financiranju njemačke eugenike preko svog ureda u Parizu, počevši od 1922. godine pa sve do Drugog svjetskog rata. Ne samo da je donirala 410 000 dolara njemačkim znanstvenicima s područja eugenike već je 1926. godine i uložila impresivnu svotu novca u poznati berlinski Institut za psihijatriju Kaiser Wilhelm. U „sretnom završetku“ ovog filma jasno se može dokučiti poruka. Nakon što se nad radničkim stališem, tim „ljudskim korovom“, dajući mu „životne mrvice“, izvrši disocijacija svijesti i kontrola uma on će dragovoljno prihvaćati svoj ropski status u društvu.
Film Metropolis inspirirao je mnoge kasnije ZF filmove (Istrebljivač, Ratovi zvijezda itd.) koji imaju istu poruku: prikazati običnu ljudsku vrstu ništavnom, slabom, intelektualno zaostalom tako da i nije neka velika šteta ako mora biti istrijebljena, i super nadmoćno besmrtno biće „vanzemaljaca“ kao spoj eugenike, kibernetike i biotehnologije.
Filmove znanstvene fantastike, koji mahom nastaju u holivudskoj distribuciji i produkciji, možemo podijeliti u nekoliko grupa. Izdvojimo bar neke grupe. Jedna grupa je o već spomenutim „vanzemaljcima“, u kojima se nerijetko miješa ljudski DNK s tuđim entitetom kako bi se dobilo biće nadnaravnih sposobnosti. Duga grupa su magijski filmovi (Harry Potter) kojima obično sposobnost čarobnjaštva ovisi o krvnoj liniji i genetici (eugenici). Treća vrsta filmova će nas podsjetiti na „nepravedno“ palog anđela svijetla Lucifera koji radi dobra djela i spašava čovječanstvo (Batman, Supermen, Spidermen). Sustavom neurozne i subliminalne kontrole uma ova vrsta filma nerijetko proizvodi niz „patoloških luđaka“ koji se poistovjećuju sa glavnim junacima ili njihovim protivnicima
Četvrta grupa će nas odvesti u svijet vampira, vilenjaka, hobita, orkova, patuljaka i drugih čudnih stvorenja iz još čudnovatijih magijskih zemalja gdje će gledatelj nesvjesno odlutati u demonski svijet onostranosti. Svi oni imaju istu zadaću: demonskom inspiracijom stvoriti okultnu projekciju unutar ljudskih umova kako bi čovjek odbacio Boga kao jedinog stvoritelja svijeta i dragovoljno svoju dušu prepustio „Velikom oku“. Upravo iz tog razloga ne prolazi niti jedan veliki katolički blagdan, poglavito Božić, Uskrs i Svi Sveti, da sve TV-kuće, bilo nacionalne ili komercijalne, ne „bombardiraju“ filmovima „o onome svijetu“ prostodušni katolički puk. A taj puk halapljivo „guta“ te filmove i prepušta đavlu svoj um.
Kao što je „dobar dečko“ Harry Potter kod mlađih uzrasta prouzročio golemi interes za vještičarenje, čarobnjaštvo i magiju, tako su primjerice TV serije The Medium (Medij) i Ghost Whisperer (Šaptačica duhovima) izazvale nezapamćeno zanimanje za spiritizam. Vrhunac đavolje opsjene u kinematografiji dogodio se s filmom The Twilight Saga (Sumrak saga) koji je 2008. godine lansirala na tržište Litle, Brown and Company. Film prikazuje veliku ljubavnu „srcedrapajuću“ priču između zgodnog vampira Edwarda Cullena i sedamnaestogodišnje djevojke Belli Swan. Edward je poseban vampir, iako kao i svaki vampir ima okultne moći, čita misli i levitira, on je „vegetarijanac“ jer ne pije ljudsku krv, nego samo životinjsku. On je junak koji spašava djevojku od drugih vampira koji žude za njenom krvlju. Film Sumrak saga je po cijelom svijetu izazvao grozničavo oduševljenja među milijunima lakovjernih obožavatelja. Da taj film nipošto nije bezopasna razbibriga vidljivo je što je prouzročio eksplozivno zanimanje tinejdžera za pravi vampirizam. Cilj „crnih vračeva“ je postignut, okultni vampirizam iskočio je iz kovčega. Posebice su članovi američke vampirske supkulture došli na svoje!
Najbezdušnije holivudsko „zavođenje“ je program kontrole uma na ciljanu dječju populaciju. J. Edgar Hoover je poglavito preko Walt Disney Co., danas drugog medijskog diva u SAD-u, preoblikovao dječji mozak znajući da su djeca svojom nevinošću i zainteresiranošću podložna svim vidovima sugestija i zavođenja. Nakon prvog dugometražnog Disneyeva filma Snjeguljica (1937.), o kojemu bi se također moglo puno prozboriti glede programiranja dječjeg uma, zasigurno film Čarobnjak iz Oza (1939.) možemo smatrati „oglednim primjerkom“ za svu kasniju manipulaciju nad djecom. Čarobnjak iz Oza je napravljen pod utjecajem teozofije, vrlo bitne grane ezoterijske pseudoznanosti uz istaknut okultizam. To i nije slučajno ako znamo da je pisac knjige Frank Baun (1856.-1919.) bio aktivni član Teozofskog društva okultistice Helene P. Blavatsky. Danas filmovi preoblikovanja dječjeg uma ispadaju kao na traci, a djeca više niti ne znaju „što bi sa sobom“ bez tih filmova.
Još je nešto zajedničko svim ZF filmovima koji izlaze iz „holivudske kuhinje“ pored toga što poluče uspjeh tipičnog blockbustera. Svijet od istrebljenja vanzemaljaca spašavaju isključivo Amerikanci. Jedan od tipičnih propagandnih filmova je Indepedence day (Dan nezavisnosti). Kao baš slučajno, odlučni boj Amerikanaca protiv vanzemaljaca događa se 4. srpnja na Dan nezavisnosti. Četvrti srpnja tako postaje Dan nezavisnosti cijeloga svijeta. Gledatelji su ushićeni, oni vjeruju kako jedino SAD mogu spasiti svijet, kako trebaju biti ponosni na svoju „slobodu“, svoju državu , svoje vođe… Nije stvar u tome što je prosječni Amerikanac već duboko uronio u stanje „potpune programacije svijesti“, što ne može više niti shvatiti da živi u despotsko-magijskoj državi „perača mozgova“, odnosno da je postao beznačajan kontrolirani broj, već što je holivudska zaraza amerikanizma zahvatila cijeli svijet.
Datum 4. srpnja, koji se učestalo plasira u Hollywoodu kao dan kada se spašava svijet, usko je povezan s okultizmom i magijom drevnog Egipata. Sam datum 4. srpnja, dan SAD-a znan kao Dan nezavisnosti, govori o SAD-u kao produktu magijske škole oslonjene na zvijezdu Sirijus, jer to je dan u kalendaru kad je Sunce u konjunkciji sa Sirijusom. U loži Benjamina Franklina u Philadelphiji mogu se na stropu posebne egipatske sobe unutar lože vidjeti slike pentagrama iza kojih je plamen što simbolizira upravo konjunkciju Sunca i Sirijusa. Tako je na dan Sirijusa, 4. srpnja, položen i označen kamen temeljac za Toranj jednog svijeta, ali je i svečano otvorena kruna na Kipu Slobode, koji u biti predstavlja božicu Izidu, a koja je samo još jedna reprezentacija zvijezde Sirijus, da bi na dan masonskih loža 24. lipnja u denverskoj zračnoj luci bio otkriven lik Anubisa, egipatskog boga mrtvih, istog onog kojeg mladima promovira i u umove usađuje Lady Ga-Ga kao i RTL-ov program za „djecu“ Kockica. ( Marko Francišković: Predgovor knjige Masoni i okultisti M. Lojkića, Zagreb., 2011., str. 8.)
Hollywoodska industrija u propagandi okultnog došla je do krajnjeg ponora puta bez povratka. Teško bi bilo i nabrojati filmove u kojima slavi „kult đavla“, u kojima projicira svu moć najcrnje strane onostranosti. Dio tih filmova namjerno ostavlja dojam humoreske kako bi na taj način privukao publiku koja im još nije prepustila svoju dušu. Jedan od najvećih magova demonskih filmova s jezovitim scenama je sin francuskog Židova i ruske katolkinje Roman Polanski, pravim imenom Rajmund Roman Liebling. Polanski je još u mladosti odbacio svaku tradicionalnu vjeru te se poput svoje supruge Sharon Tate deklarirao kao agnostik. Međutim, Polanski je vrlo rano iz agnosticizma duboko uronio u „umjetne privide“, demonski svijet opsjena, magije i okultizma (tako je utjecao i na svoju suprugu Sharon), što je svojim javno predstavljenim nastranim sklonostima, perverzijom i promiskuitetnim ponašanjem uporno i dokazivao.
U godini „klanjanja đavlu“,1968., Polanski je snimio svoj prvi holivudski film Rosemaryna beba. Film je snimljen prema istoimenom romanu spisatelja Ire Levina u kojemu mlada žena iz Omahe u Nebrasci postaje magijskim čarolijama „zaručnica“ sotoni te zatrudni s incubom. Njen narcisoidni muž, u zamjenu za svoju karijeru i slavu, sudjeluje u tom paklenom planu i maternicu svoje žene poklanja vješticama i čarobnjacima. Polanski je za savjetnika prigodom snimanja tog filma uzeo osnivača Sotonske crkve Antona Szandora LaVeya, dok je glavna glumica (žrtva đavolje urote) Mia Farrow neodoljivo podsjećala na njegovu suprugu Sharon Tate. Filmska priča dolaska Antikrista možda je pomalo „romaneskna“, ali ona je sablasna. Mnogi demonolozi su tvrdili kako je Polanski načinio ugovor s đavlom, kojim će žrtvovati svoje najmilije za uspjeh filma (članovi sotonističke grupe Manson Family su 1968. godine izvršili obredno klanje nazočnih u Polanskovoj luksuznoj vili u Hollywoodu koji su te večeri utonuli posredstvom teških droga u magiju i seksualne orgije, među kojima je bila i Sharon Tate u osmom mjesecu trudnoće). Poanta filma Rosemaryna beba je stravična i zastrašujuća. Film završava tako da nevina žena, žrtva đavoljih podvala, s izrazitom ljubavlju i nježnošću na svome licu uzima u naručje svoje voljeno dijete, Antikrista.
Programiranje čovječanstva od strane Hollywooda činilo bi se iluzijom kad ne bi znali da Hollywoodom upravlja američki Pentagon preko FBI-a (Federal Bureau of Investigation). Dugogodišnji direktor FBI-a, John Edgar Hoover (1935.-1972.), neženja i po svim sumnjama homoseksualac, koji je svoju direktorsku funkciju obnašao punih 48 godina, najzaslužniji je što je kontrolu uma usadio u Hollywood. Njegova manipulacija ljudskim umom nije se odnosila samo na odrasle uzraste već je ciljano preko filmske grupacije Disneya, kako „zavodljivim“ uradcima tako i sa sublimanima, preodgajao djecu već od druge godine života. Stoga nije začudno da hollywoodski studiji svoje scenarije prvo šalju na „blagoslov“ u Pentagon, koji opet za uslugu filmskim studijima osiguravaju nosače zrakoplova i moćne mlažnjake za snimanje filmskih spektakala. Rezultat te suradnje je zastrašujući. Zadnjih pola stoljeća Hollywood je svojim filmovima i TV serijama promijenio svjetonazor prosječnog gledatelja diljem svijeta. S predumišljajem mu je oprao mozak nametnuvši mu kulturološki i politički „američki način života“. Svoj posao je odradio besprijekorno. Planetarni puk svijeta postao je „zaglupljen“ baš kao i Amerikanac!
Usavršavanje sustavnog ispiranja mozga preko hollywoodskih produkcija pratio je vojni razvoj američkog raketnog sustava HAARP (High Frequency Active Auroral Research Program – Program aktivnog auroralnog istraživanja visoke frekvencije). Prvi model „crne pištalice“ HAARP-a lansiran je 1962. godine. HAARP je deklariran kao znanstveni projekt i kao sredstvo za komunikacije dalekog dosega kojeg od samog početka nadzire Pentagon. Pokazalo se da elektromagnetski valovi kakve često generira HAARP na Aljasci stvara psihološke poremećaje i iskrivljavanje emocija kod ciljanog pučanstva. ELF valovi koji se vraćaju iz ionosfere, nakon što ih se pobudi zračenjem viših frekvencija iz antena HAARP-a, imaju frekvenciju točno iz raspona frekvencija moždanih valova. Moduliranjem i usmjerenjem tih valova koji interferiraju rezonanciju s moždanim valovima u mozgovima ljudi iz ciljane populacije (preko neograničeno velikih geografskih područja) izaziva se kontrola uma nad tom populacijom. Zanimljivo je da je sustav HAARP-a 25 godina prije njegove realizacije predvidio jedan od najvećih američkih magičara, okultista i druida s akademskom titulom sveučilišta u Berkeleyu, Isaac Bonewits.
Isto tako nužno je znati da je Pentagon „đavolje gnijezdo“ misticizma, magije i okultizma umotanog u znanost i najmoderniju tehnologiju. Da okultizam i moderna tehnologija povezuju Pentagon i Hollywood, te da kod subliminala neosporno postoji demonsko nadahnuće u ostvarenju idealiziranog svijeta kakvog priželjkuju masonski eugenici, zorno nam razotkrivaju mnogi moćnici Pentagona. Da bi dokučili tu svezu podsjetimo se na neke od njih. Jedan od pionira tog „đavoljeg valcera“ bio je američki raketni stručnjak koji je zaslužan za razvijanje raketnih motora kojima se kasnije stiglo i do Mjeseca, John Whiteside Parsons (1914.-1952.). Parsons je ujedno bio i učenik „crnog pape“ Aleistera Crowleya i član O.T.O. magijskog reda. Osim što je prakticirao sotonizam kroz razne okultne rituale koji su uključivali homoseksualno općenje i krvne žrtve, paralelno s razvijanjem svemirskog programa Parsons je izvodio i okultni ritual stvaranja mjesečevog djeteta.
Danas je jedan od predvodnika sotonističke grupacije u Pentagonu general NSA, tajne službe američke vlade, Michael Aquino. Aquino je kao pukovnik američke vojske još 1975. godine osnovao Setov hram kao otvoreno sotonističku religiju koja je čak i puno rigidnija od Sotonističke crkve Anthonyja La Veya čiji je prethodno bio član. Aquino u današnjem posthumanom vremenu potiče razvoj psihotroničkih i mikrovalnih oružja te razrađuje studije o umnom ratu ili ratu za umove koja u sebi sadrži spoj najsofisticiranije tehnologije i okultizma.
Zastrašujući spoj magije i znanosti te Hollywooda i Pentagona zorno se uočava kod prikazivanja mnogih filmova. Dok Holliywood „luta“ začaranim šumama druidske magije ili u svjetovima drugih planeta, tehnološke naprave iz NASA arsenala emitiraju ciljano signale točno određenih frekvencija prema Velikom Medvjedu, Alfa Centauri i ostalim lokacijama u svemiru. Tim javnim ritualima, na koje pasivno gledaju korporativni mediji i time postaju sudionici rituala, želi se nametnuti čovječanstvu da „otvori svoje umove“ te da kroz svoje DNK receptore prihvati useljavanje navodnih vanzemaljaca i drugih magijskih likova. Oni će im dati sve što im treba, a kao vrhunac „fontanu mladosti“ i prelazak u višu razinu bitka. Pored toga ovim ritualima se želi zadobiti čovjekova slobodna volja tako da čovječanstvo masovno pristane na ideju da ljudi ovakvi kakvi jesu, nepopravljivi, moraju izumrijeti, dok samo unaprijeđen i usavršen čovjek zaslužuje daljnju egzistenciju. ( Marko Francišković: Predgovor knjige Masoni i okultisti M. Lojkića, Zagreb., 2011., str. 6. i 7.).
Još je nešto važno znati! Danas je sedam vodećih američkih filmskih kompanija: Disney, Waren Bross, Paramount (Viacom), Universal (NBC Universal), 20th Century Fox (News Corp.), Dreamworks i Columbia (Sony) u vlasništvu najvećih pouzdanika „Velikog oka“ – židovskih „mudraca“ koji raspolažu s oko 90 % ukupne svjetske filmske produkcije. Zanimljivo je da je podrijetlo Walta Disneya (tvrdi se da nije bio Židov), visokorangiranog masona i osnivača najveće svjetske produkcijske kuće zabavnog programa The Walt Disney Company 1923. godine, do danas ostalo nepoznato i nikada nije dekodirano. No nakon njegove smrti kompaniju je preuzeo Židov Michael Eisner (od 2005. kontrolu nad tvrtkom preuzeo je njegov pomoćnik Židov Robert Iger) tako da je i „posljednja granica“ potpunoj židovskoj dominaciji Hollywoodom nestala.
Dokaz da je golema većina čovječanstva već danas u hipnotičkom snu, stanju opčinjenosti dok se poput zombija kreću od uvjetovane misli do uvjetovanog odgovora, taj je što Hollywood sve otvorenije prikazuje filmove o manipulaciji nad masama, kontroli uma, ispiranju mozgova, hipnozi i Pavlovljevom refleksu. Što to znači? Da svoju nakanu programiranja ljudskog uma više ne moraju skrivati. Sve to ima cilj testa. Kako će gledatelji na te filmove reagirati, kako će ih prihvatiti, kako shvatiti: vide li u njima samo znanstvenu fantastiku ili realnu budućnost čovječanstva?
Scenarij filma The Matrix iz 1999. godine napisali su Andy i Larry Washowski. Priča filma govori kako u stvarnom vremenu (krajem 22. stoljeća) svijetom upravljaju kompjutori čija je umjetna inteligencija stvorila sliku svijeta u 20. stoljeću, tzv. Matricu, s namjerom da drže ljude u stanju sna iz kojega se oni ne mogu probuditi. Praktički se ljudi rađaju u državi robova u kojoj je ono što oni misle da je stvarnost zapravo moćan računalno generirani program virtualne stvarnosti. Ljudi žive u stalnoj i dubokoj deluziji, ne shvaćajući da su svedeni na najniži oblik služenja. Iz njih se isisava životna energija koja je potrebita nezasitnim njihovim vladarima.
Fabula filma je zanimljiva. Thomas Anderson je kompjutorski hacker koji živi običnim životom i misli, kao i svi robovi, da se nalazi u 1999. godini. Jednom ga kontaktira enigmatični Morpheus i odvede u stvarno vrijeme 200 godina kasnije. Morpheus je vođa preostale šačice pobunjenika koji zna istinu o Matrici i bori se da čovječanstvo oslobodi od zarobljivača. Podučavajući Andersona (Morpheus ga je nazvao Neo) što je Matrica, Morpheus mu je rekao kako je ona svugdje, u sobi, kad se pogleda kroz prozor, kad se upali televizor, kad se ide na posao, kad se ide u crkvu itd. To je svijet koji je navučen preko očiju da se sakrije istina! Morpheus tada Neou ponudi dvije mogućnosti pružajući mu modru i crvenu tabletu. Ako Neo prihvati modru tabletu priča je završena: probudit će se u svojoj sobi te će i dalje živjeti svoj ustaljeni život, vjerovat će u ono što želi vjerovati i zaboravit će na Matricu. Ako se odluči za crvenu tabletu ostati će u „Zemlji čudesa“, saznati će što je istina i Morpheus će mu pokazati „koliko je duboka zečja rupa“. Neo se odlučio za crvenu tabletu. (David Kupelian: Marketing zla, Harfa, Split, 2010., str. 177. i 178.)
Nije li „matrično programiranje“ današnja realnost? Zar tu nije očita poveznica kompjutora sa holivudskim „biološkim kibernetičarima“, odnosno sa super rasom umreženom oko „Velikog oka“ koja se zanosi snoviđenjima kako će sama u završnoj fazi magijske tehnosfere odrediti tijek svoje evolucije, te da će razvojem znanosti u eri Vodenjaka postati „obogotvoreni“ stalež besmrtnika gdje će njihovo tijelo doseći besmrtnost duše?
No, važnije je jedno pitanje. Koliko je još ostalo ljudi planetarnog čovječanstva kojima nije „ispran mozak“, koji još mogu svjesno odlučivati o vrsti „tablete“? No, odlučuju li se i ti „svjesni“ za crvenu tabletu ili su se uljuškali u konformizmu?
Dijelovi iz knjige Magija umjetnosti (2013)
Mladen Lojkić
http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=348
ČETVRTAK, 12 LIPANJ 2014 19:06
Austrijski redatelj i scenarist Fritz Lang, legenda njemačkog ekspresionizma, uložio je golemi trud u produkciju kultnog filma Metropolis. Film je produciran u Njemačkoj u doba Weimarske republike i s prikazivanjem je započeo 1927. godine. Scenarij za film Fritz je napisao zajedno sa suprugom, a bio je izuzetno kompleksan pošto radnja filma govori o budućnosti nakon sto godina – u 2026. godini. Fritzov nijemi klasik ne samo da se smatra jednim od prvih filmova znanstvene fantastike već se s razlogom smatra i jednim od najboljih filmova svih vremena. Radnja filma odvija se u futurističkom gradu Metropolisu u kojemu je društvo podijeljeno na dva stališa: na onaj koji radi cijeli dan i onaj koji vlada i „razmišlja“ te se cijeli dan zabavlja. Industrijski kompleks u kojemu pod apsolutnom kontrolom živi i radi porobljeni stališ u jednoj sceni se uspoređuje s krvožednim semitskim bogom Molohom kojemu su se žrtvovala djeca.
Na čelu povlaštenog stališa nalazi se industrijalac Joh Fredersen koji je okultno povezan s gnostičkim bogom Demijurgom. No njegov sin Freder zaljubio se u časnu djevojku Mariju iz porobljenog staleža (ime Marija kao ni njezina svetost nije slučajna). Kako bi spriječio tu ljubav Fredersenov „ludi“ znanstvenik Rotwang izmišlja robota kojeg maskira u Mariju kako bi izazvao sukobe i konfuzije kod porobljenog stališa. Lažna Marija (mehanički robot) postala je razuzdana plesačica u noćnom klubu (podsjeća na bludnicu iz Otkrivenja), dok je prava Marija uhićena i zatvorena. Ova priča završava ipak „sretno“ jer se na kraju Federsen i radnički stališ odluče na dijalog…
U ovom izvrsnom filmu kojemu je distributer, uz njemački Universum Film A. G., nezaobilazno bio i holivudski Paramount Pictures ne fasciniraju samo specijalni efekti s obzirom na tehnologiju u vremenu snimanja, vizualni stil, epski dizajn grada već „zahtjevna i ambiciozna simbolična priča“. Radnja filma je „proročka“, ona je vjerni prikaz današnjeg posthumanog doba, transhumanizma, hedonizma i kontrole uma u Novom svjetskom poretku. Ona je na vjernom tragu nauka eugeničkog društva koje je osnovala Rockefeller Fondation (Zaklada Rockefeller). John David Rockefeller Jr., Andrew Carnegie i još neki super-rasni eugenici prihvaćajući ideju maltuzijanstva u obliku „društvenog darvinizma“ opravdavali su svoje nagomilano bogatstvo. Tvrdili su kako je to božanski dokaz da oni kao izdanci superiorne vrste posjeduju sposobnost preživljavanja za razliku od „manje sretnih smrtnika“.
Upravo u vrijeme snimanja filma Metropolis Zaklada Rockefeller imala je presudnu ulogu u poticanju i financiranju njemačke eugenike preko svog ureda u Parizu, počevši od 1922. godine pa sve do Drugog svjetskog rata. Ne samo da je donirala 410 000 dolara njemačkim znanstvenicima s područja eugenike već je 1926. godine i uložila impresivnu svotu novca u poznati berlinski Institut za psihijatriju Kaiser Wilhelm. U „sretnom završetku“ ovog filma jasno se može dokučiti poruka. Nakon što se nad radničkim stališem, tim „ljudskim korovom“, dajući mu „životne mrvice“, izvrši disocijacija svijesti i kontrola uma on će dragovoljno prihvaćati svoj ropski status u društvu.
Film Metropolis inspirirao je mnoge kasnije ZF filmove (Istrebljivač, Ratovi zvijezda itd.) koji imaju istu poruku: prikazati običnu ljudsku vrstu ništavnom, slabom, intelektualno zaostalom tako da i nije neka velika šteta ako mora biti istrijebljena, i super nadmoćno besmrtno biće „vanzemaljaca“ kao spoj eugenike, kibernetike i biotehnologije.
Filmove znanstvene fantastike, koji mahom nastaju u holivudskoj distribuciji i produkciji, možemo podijeliti u nekoliko grupa. Izdvojimo bar neke grupe. Jedna grupa je o već spomenutim „vanzemaljcima“, u kojima se nerijetko miješa ljudski DNK s tuđim entitetom kako bi se dobilo biće nadnaravnih sposobnosti. Duga grupa su magijski filmovi (Harry Potter) kojima obično sposobnost čarobnjaštva ovisi o krvnoj liniji i genetici (eugenici). Treća vrsta filmova će nas podsjetiti na „nepravedno“ palog anđela svijetla Lucifera koji radi dobra djela i spašava čovječanstvo (Batman, Supermen, Spidermen). Sustavom neurozne i subliminalne kontrole uma ova vrsta filma nerijetko proizvodi niz „patoloških luđaka“ koji se poistovjećuju sa glavnim junacima ili njihovim protivnicima
Četvrta grupa će nas odvesti u svijet vampira, vilenjaka, hobita, orkova, patuljaka i drugih čudnih stvorenja iz još čudnovatijih magijskih zemalja gdje će gledatelj nesvjesno odlutati u demonski svijet onostranosti. Svi oni imaju istu zadaću: demonskom inspiracijom stvoriti okultnu projekciju unutar ljudskih umova kako bi čovjek odbacio Boga kao jedinog stvoritelja svijeta i dragovoljno svoju dušu prepustio „Velikom oku“. Upravo iz tog razloga ne prolazi niti jedan veliki katolički blagdan, poglavito Božić, Uskrs i Svi Sveti, da sve TV-kuće, bilo nacionalne ili komercijalne, ne „bombardiraju“ filmovima „o onome svijetu“ prostodušni katolički puk. A taj puk halapljivo „guta“ te filmove i prepušta đavlu svoj um.
Kao što je „dobar dečko“ Harry Potter kod mlađih uzrasta prouzročio golemi interes za vještičarenje, čarobnjaštvo i magiju, tako su primjerice TV serije The Medium (Medij) i Ghost Whisperer (Šaptačica duhovima) izazvale nezapamćeno zanimanje za spiritizam. Vrhunac đavolje opsjene u kinematografiji dogodio se s filmom The Twilight Saga (Sumrak saga) koji je 2008. godine lansirala na tržište Litle, Brown and Company. Film prikazuje veliku ljubavnu „srcedrapajuću“ priču između zgodnog vampira Edwarda Cullena i sedamnaestogodišnje djevojke Belli Swan. Edward je poseban vampir, iako kao i svaki vampir ima okultne moći, čita misli i levitira, on je „vegetarijanac“ jer ne pije ljudsku krv, nego samo životinjsku. On je junak koji spašava djevojku od drugih vampira koji žude za njenom krvlju. Film Sumrak saga je po cijelom svijetu izazvao grozničavo oduševljenja među milijunima lakovjernih obožavatelja. Da taj film nipošto nije bezopasna razbibriga vidljivo je što je prouzročio eksplozivno zanimanje tinejdžera za pravi vampirizam. Cilj „crnih vračeva“ je postignut, okultni vampirizam iskočio je iz kovčega. Posebice su članovi američke vampirske supkulture došli na svoje!
Najbezdušnije holivudsko „zavođenje“ je program kontrole uma na ciljanu dječju populaciju. J. Edgar Hoover je poglavito preko Walt Disney Co., danas drugog medijskog diva u SAD-u, preoblikovao dječji mozak znajući da su djeca svojom nevinošću i zainteresiranošću podložna svim vidovima sugestija i zavođenja. Nakon prvog dugometražnog Disneyeva filma Snjeguljica (1937.), o kojemu bi se također moglo puno prozboriti glede programiranja dječjeg uma, zasigurno film Čarobnjak iz Oza (1939.) možemo smatrati „oglednim primjerkom“ za svu kasniju manipulaciju nad djecom. Čarobnjak iz Oza je napravljen pod utjecajem teozofije, vrlo bitne grane ezoterijske pseudoznanosti uz istaknut okultizam. To i nije slučajno ako znamo da je pisac knjige Frank Baun (1856.-1919.) bio aktivni član Teozofskog društva okultistice Helene P. Blavatsky. Danas filmovi preoblikovanja dječjeg uma ispadaju kao na traci, a djeca više niti ne znaju „što bi sa sobom“ bez tih filmova.
Još je nešto zajedničko svim ZF filmovima koji izlaze iz „holivudske kuhinje“ pored toga što poluče uspjeh tipičnog blockbustera. Svijet od istrebljenja vanzemaljaca spašavaju isključivo Amerikanci. Jedan od tipičnih propagandnih filmova je Indepedence day (Dan nezavisnosti). Kao baš slučajno, odlučni boj Amerikanaca protiv vanzemaljaca događa se 4. srpnja na Dan nezavisnosti. Četvrti srpnja tako postaje Dan nezavisnosti cijeloga svijeta. Gledatelji su ushićeni, oni vjeruju kako jedino SAD mogu spasiti svijet, kako trebaju biti ponosni na svoju „slobodu“, svoju državu , svoje vođe… Nije stvar u tome što je prosječni Amerikanac već duboko uronio u stanje „potpune programacije svijesti“, što ne može više niti shvatiti da živi u despotsko-magijskoj državi „perača mozgova“, odnosno da je postao beznačajan kontrolirani broj, već što je holivudska zaraza amerikanizma zahvatila cijeli svijet.
Datum 4. srpnja, koji se učestalo plasira u Hollywoodu kao dan kada se spašava svijet, usko je povezan s okultizmom i magijom drevnog Egipata. Sam datum 4. srpnja, dan SAD-a znan kao Dan nezavisnosti, govori o SAD-u kao produktu magijske škole oslonjene na zvijezdu Sirijus, jer to je dan u kalendaru kad je Sunce u konjunkciji sa Sirijusom. U loži Benjamina Franklina u Philadelphiji mogu se na stropu posebne egipatske sobe unutar lože vidjeti slike pentagrama iza kojih je plamen što simbolizira upravo konjunkciju Sunca i Sirijusa. Tako je na dan Sirijusa, 4. srpnja, položen i označen kamen temeljac za Toranj jednog svijeta, ali je i svečano otvorena kruna na Kipu Slobode, koji u biti predstavlja božicu Izidu, a koja je samo još jedna reprezentacija zvijezde Sirijus, da bi na dan masonskih loža 24. lipnja u denverskoj zračnoj luci bio otkriven lik Anubisa, egipatskog boga mrtvih, istog onog kojeg mladima promovira i u umove usađuje Lady Ga-Ga kao i RTL-ov program za „djecu“ Kockica. ( Marko Francišković: Predgovor knjige Masoni i okultisti M. Lojkića, Zagreb., 2011., str. 8.)
Hollywoodska industrija u propagandi okultnog došla je do krajnjeg ponora puta bez povratka. Teško bi bilo i nabrojati filmove u kojima slavi „kult đavla“, u kojima projicira svu moć najcrnje strane onostranosti. Dio tih filmova namjerno ostavlja dojam humoreske kako bi na taj način privukao publiku koja im još nije prepustila svoju dušu. Jedan od najvećih magova demonskih filmova s jezovitim scenama je sin francuskog Židova i ruske katolkinje Roman Polanski, pravim imenom Rajmund Roman Liebling. Polanski je još u mladosti odbacio svaku tradicionalnu vjeru te se poput svoje supruge Sharon Tate deklarirao kao agnostik. Međutim, Polanski je vrlo rano iz agnosticizma duboko uronio u „umjetne privide“, demonski svijet opsjena, magije i okultizma (tako je utjecao i na svoju suprugu Sharon), što je svojim javno predstavljenim nastranim sklonostima, perverzijom i promiskuitetnim ponašanjem uporno i dokazivao.
U godini „klanjanja đavlu“,1968., Polanski je snimio svoj prvi holivudski film Rosemaryna beba. Film je snimljen prema istoimenom romanu spisatelja Ire Levina u kojemu mlada žena iz Omahe u Nebrasci postaje magijskim čarolijama „zaručnica“ sotoni te zatrudni s incubom. Njen narcisoidni muž, u zamjenu za svoju karijeru i slavu, sudjeluje u tom paklenom planu i maternicu svoje žene poklanja vješticama i čarobnjacima. Polanski je za savjetnika prigodom snimanja tog filma uzeo osnivača Sotonske crkve Antona Szandora LaVeya, dok je glavna glumica (žrtva đavolje urote) Mia Farrow neodoljivo podsjećala na njegovu suprugu Sharon Tate. Filmska priča dolaska Antikrista možda je pomalo „romaneskna“, ali ona je sablasna. Mnogi demonolozi su tvrdili kako je Polanski načinio ugovor s đavlom, kojim će žrtvovati svoje najmilije za uspjeh filma (članovi sotonističke grupe Manson Family su 1968. godine izvršili obredno klanje nazočnih u Polanskovoj luksuznoj vili u Hollywoodu koji su te večeri utonuli posredstvom teških droga u magiju i seksualne orgije, među kojima je bila i Sharon Tate u osmom mjesecu trudnoće). Poanta filma Rosemaryna beba je stravična i zastrašujuća. Film završava tako da nevina žena, žrtva đavoljih podvala, s izrazitom ljubavlju i nježnošću na svome licu uzima u naručje svoje voljeno dijete, Antikrista.
Programiranje čovječanstva od strane Hollywooda činilo bi se iluzijom kad ne bi znali da Hollywoodom upravlja američki Pentagon preko FBI-a (Federal Bureau of Investigation). Dugogodišnji direktor FBI-a, John Edgar Hoover (1935.-1972.), neženja i po svim sumnjama homoseksualac, koji je svoju direktorsku funkciju obnašao punih 48 godina, najzaslužniji je što je kontrolu uma usadio u Hollywood. Njegova manipulacija ljudskim umom nije se odnosila samo na odrasle uzraste već je ciljano preko filmske grupacije Disneya, kako „zavodljivim“ uradcima tako i sa sublimanima, preodgajao djecu već od druge godine života. Stoga nije začudno da hollywoodski studiji svoje scenarije prvo šalju na „blagoslov“ u Pentagon, koji opet za uslugu filmskim studijima osiguravaju nosače zrakoplova i moćne mlažnjake za snimanje filmskih spektakala. Rezultat te suradnje je zastrašujući. Zadnjih pola stoljeća Hollywood je svojim filmovima i TV serijama promijenio svjetonazor prosječnog gledatelja diljem svijeta. S predumišljajem mu je oprao mozak nametnuvši mu kulturološki i politički „američki način života“. Svoj posao je odradio besprijekorno. Planetarni puk svijeta postao je „zaglupljen“ baš kao i Amerikanac!
Usavršavanje sustavnog ispiranja mozga preko hollywoodskih produkcija pratio je vojni razvoj američkog raketnog sustava HAARP (High Frequency Active Auroral Research Program – Program aktivnog auroralnog istraživanja visoke frekvencije). Prvi model „crne pištalice“ HAARP-a lansiran je 1962. godine. HAARP je deklariran kao znanstveni projekt i kao sredstvo za komunikacije dalekog dosega kojeg od samog početka nadzire Pentagon. Pokazalo se da elektromagnetski valovi kakve često generira HAARP na Aljasci stvara psihološke poremećaje i iskrivljavanje emocija kod ciljanog pučanstva. ELF valovi koji se vraćaju iz ionosfere, nakon što ih se pobudi zračenjem viših frekvencija iz antena HAARP-a, imaju frekvenciju točno iz raspona frekvencija moždanih valova. Moduliranjem i usmjerenjem tih valova koji interferiraju rezonanciju s moždanim valovima u mozgovima ljudi iz ciljane populacije (preko neograničeno velikih geografskih područja) izaziva se kontrola uma nad tom populacijom. Zanimljivo je da je sustav HAARP-a 25 godina prije njegove realizacije predvidio jedan od najvećih američkih magičara, okultista i druida s akademskom titulom sveučilišta u Berkeleyu, Isaac Bonewits.
Isto tako nužno je znati da je Pentagon „đavolje gnijezdo“ misticizma, magije i okultizma umotanog u znanost i najmoderniju tehnologiju. Da okultizam i moderna tehnologija povezuju Pentagon i Hollywood, te da kod subliminala neosporno postoji demonsko nadahnuće u ostvarenju idealiziranog svijeta kakvog priželjkuju masonski eugenici, zorno nam razotkrivaju mnogi moćnici Pentagona. Da bi dokučili tu svezu podsjetimo se na neke od njih. Jedan od pionira tog „đavoljeg valcera“ bio je američki raketni stručnjak koji je zaslužan za razvijanje raketnih motora kojima se kasnije stiglo i do Mjeseca, John Whiteside Parsons (1914.-1952.). Parsons je ujedno bio i učenik „crnog pape“ Aleistera Crowleya i član O.T.O. magijskog reda. Osim što je prakticirao sotonizam kroz razne okultne rituale koji su uključivali homoseksualno općenje i krvne žrtve, paralelno s razvijanjem svemirskog programa Parsons je izvodio i okultni ritual stvaranja mjesečevog djeteta.
Danas je jedan od predvodnika sotonističke grupacije u Pentagonu general NSA, tajne službe američke vlade, Michael Aquino. Aquino je kao pukovnik američke vojske još 1975. godine osnovao Setov hram kao otvoreno sotonističku religiju koja je čak i puno rigidnija od Sotonističke crkve Anthonyja La Veya čiji je prethodno bio član. Aquino u današnjem posthumanom vremenu potiče razvoj psihotroničkih i mikrovalnih oružja te razrađuje studije o umnom ratu ili ratu za umove koja u sebi sadrži spoj najsofisticiranije tehnologije i okultizma.
Zastrašujući spoj magije i znanosti te Hollywooda i Pentagona zorno se uočava kod prikazivanja mnogih filmova. Dok Holliywood „luta“ začaranim šumama druidske magije ili u svjetovima drugih planeta, tehnološke naprave iz NASA arsenala emitiraju ciljano signale točno određenih frekvencija prema Velikom Medvjedu, Alfa Centauri i ostalim lokacijama u svemiru. Tim javnim ritualima, na koje pasivno gledaju korporativni mediji i time postaju sudionici rituala, želi se nametnuti čovječanstvu da „otvori svoje umove“ te da kroz svoje DNK receptore prihvati useljavanje navodnih vanzemaljaca i drugih magijskih likova. Oni će im dati sve što im treba, a kao vrhunac „fontanu mladosti“ i prelazak u višu razinu bitka. Pored toga ovim ritualima se želi zadobiti čovjekova slobodna volja tako da čovječanstvo masovno pristane na ideju da ljudi ovakvi kakvi jesu, nepopravljivi, moraju izumrijeti, dok samo unaprijeđen i usavršen čovjek zaslužuje daljnju egzistenciju. ( Marko Francišković: Predgovor knjige Masoni i okultisti M. Lojkića, Zagreb., 2011., str. 6. i 7.).
Još je nešto važno znati! Danas je sedam vodećih američkih filmskih kompanija: Disney, Waren Bross, Paramount (Viacom), Universal (NBC Universal), 20th Century Fox (News Corp.), Dreamworks i Columbia (Sony) u vlasništvu najvećih pouzdanika „Velikog oka“ – židovskih „mudraca“ koji raspolažu s oko 90 % ukupne svjetske filmske produkcije. Zanimljivo je da je podrijetlo Walta Disneya (tvrdi se da nije bio Židov), visokorangiranog masona i osnivača najveće svjetske produkcijske kuće zabavnog programa The Walt Disney Company 1923. godine, do danas ostalo nepoznato i nikada nije dekodirano. No nakon njegove smrti kompaniju je preuzeo Židov Michael Eisner (od 2005. kontrolu nad tvrtkom preuzeo je njegov pomoćnik Židov Robert Iger) tako da je i „posljednja granica“ potpunoj židovskoj dominaciji Hollywoodom nestala.
Dokaz da je golema većina čovječanstva već danas u hipnotičkom snu, stanju opčinjenosti dok se poput zombija kreću od uvjetovane misli do uvjetovanog odgovora, taj je što Hollywood sve otvorenije prikazuje filmove o manipulaciji nad masama, kontroli uma, ispiranju mozgova, hipnozi i Pavlovljevom refleksu. Što to znači? Da svoju nakanu programiranja ljudskog uma više ne moraju skrivati. Sve to ima cilj testa. Kako će gledatelji na te filmove reagirati, kako će ih prihvatiti, kako shvatiti: vide li u njima samo znanstvenu fantastiku ili realnu budućnost čovječanstva?
Scenarij filma The Matrix iz 1999. godine napisali su Andy i Larry Washowski. Priča filma govori kako u stvarnom vremenu (krajem 22. stoljeća) svijetom upravljaju kompjutori čija je umjetna inteligencija stvorila sliku svijeta u 20. stoljeću, tzv. Matricu, s namjerom da drže ljude u stanju sna iz kojega se oni ne mogu probuditi. Praktički se ljudi rađaju u državi robova u kojoj je ono što oni misle da je stvarnost zapravo moćan računalno generirani program virtualne stvarnosti. Ljudi žive u stalnoj i dubokoj deluziji, ne shvaćajući da su svedeni na najniži oblik služenja. Iz njih se isisava životna energija koja je potrebita nezasitnim njihovim vladarima.
Fabula filma je zanimljiva. Thomas Anderson je kompjutorski hacker koji živi običnim životom i misli, kao i svi robovi, da se nalazi u 1999. godini. Jednom ga kontaktira enigmatični Morpheus i odvede u stvarno vrijeme 200 godina kasnije. Morpheus je vođa preostale šačice pobunjenika koji zna istinu o Matrici i bori se da čovječanstvo oslobodi od zarobljivača. Podučavajući Andersona (Morpheus ga je nazvao Neo) što je Matrica, Morpheus mu je rekao kako je ona svugdje, u sobi, kad se pogleda kroz prozor, kad se upali televizor, kad se ide na posao, kad se ide u crkvu itd. To je svijet koji je navučen preko očiju da se sakrije istina! Morpheus tada Neou ponudi dvije mogućnosti pružajući mu modru i crvenu tabletu. Ako Neo prihvati modru tabletu priča je završena: probudit će se u svojoj sobi te će i dalje živjeti svoj ustaljeni život, vjerovat će u ono što želi vjerovati i zaboravit će na Matricu. Ako se odluči za crvenu tabletu ostati će u „Zemlji čudesa“, saznati će što je istina i Morpheus će mu pokazati „koliko je duboka zečja rupa“. Neo se odlučio za crvenu tabletu. (David Kupelian: Marketing zla, Harfa, Split, 2010., str. 177. i 178.)
Nije li „matrično programiranje“ današnja realnost? Zar tu nije očita poveznica kompjutora sa holivudskim „biološkim kibernetičarima“, odnosno sa super rasom umreženom oko „Velikog oka“ koja se zanosi snoviđenjima kako će sama u završnoj fazi magijske tehnosfere odrediti tijek svoje evolucije, te da će razvojem znanosti u eri Vodenjaka postati „obogotvoreni“ stalež besmrtnika gdje će njihovo tijelo doseći besmrtnost duše?
No, važnije je jedno pitanje. Koliko je još ostalo ljudi planetarnog čovječanstva kojima nije „ispran mozak“, koji još mogu svjesno odlučivati o vrsti „tablete“? No, odlučuju li se i ti „svjesni“ za crvenu tabletu ili su se uljuškali u konformizmu?
Dijelovi iz knjige Magija umjetnosti (2013)
Mladen Lojkić
http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=348
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8514
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: If I were the devil (Paul Harvey, 1965)
Petokraka
15 Prosinac 2013
Tekst: Elvis Duspara
Radi se o pravoj epidemiji. Neki će reći kako ih nije briga. Dobro. Njihovo pravo. No, postavlja se pitanje kako oni kojima bi to isto trebalo biti važno ne pokazuju makar onoliko osjećaja za to kao oni koji to rade?
Da vas ne držim u neizvjesnosti... radi se o petokrakoj zvijezdi ili pentagramu.
Odeš kupiti gaćice. Kočoperi se petokraka. Odeš kupiti žvakaće, opet petokraka. S djetetom želiš pogledati crtić, mora biti negdje petokraka. Da ne nabrajam više, ali skoro nema proizvoda koji nema na sebi petokraku?! Tu petokraku zvijezdu lijepe na sve živo. Vjerojatno se pitate zašto je to meni važno? Pa, ako ste kršćanin onda bi i vama to trebalo biti itekako važno.
Naime, petokraka je okultni magijski znak. Ako je vršak okrenut prema gore onda označava majku zemlju, prirodu... znate ono, new age... Duh Asiza. Ako je okrenut vršak prema dolje onda otvoreno označava sotonu.
Što je to u ljudima da mirno prihvaćaju očiti sotonin znak? Da im netko želi uvaliti kukasti križ onda bi vjerojatno reagirali.
No, petokraka je postala nekakav univerzalni znak koji su pozemljari čija imena nisu upisana u Knjigu Života odlučili slijediti.
Ajd’ što su sotonisti uvalili na skoro svaki proizvod tu petokraku, ali ove godine me izbezumila činjenica da se petokraka uvukla i među katolike.
Tako je glavni hit bio “božićna zvijezda”. Pretpostavljate da je ta “božićna zvijezda” u obliku pentagrama. S jedne strane su ljudi slavili Božić, a s druge strane slavili sotonu time što su se kitili njegovim znakom. Hošea kaže: “Moj narod gine jer nema znanja!”
Ne znam za druge, ali ja svoju djecu suprotno pozemljarima učim da je zvijezda s pet krakova u bilo kojoj boji i bilo kojem obliku ružni znak. Svako malo nešto izbacim iz kuće što ima na sebi potpis sotone, tj. petokraku.
Ima jedna zanimljiva stvar. Pročitao sam da Gospa u jednom ukazanju kaže da će antikrist imati na svome čelu vidljivi sotonin znak. Kada sam to pročitao, ako je to istina, nisam mogao vjerovati. Pa kako će imati vidljivi sotonin znak a da ga ljudi neće prokužiti? Onda mi je došla tako jaka misao koju bi volio podijeliti s vama. Pa, antikrist bi mogao imati zvijezdu petokraku na čelu i da svi bleje kako je on dobar čovjek.
Jel’ vam nije neobično da sve zemlje svijeta koje su duhovno posrnule i za čije politike se ne može reći da slijede dobro na svojoj zastavi imaju petokraku. Nema veze koje je boje. Pod petokrakom je učinjeno najviše zločina u cijeloj povijesti čovječanstva.
Ja je ne mogu očima vidjeti. I baš zato je primjećujem gdje bi možda bilo zgodno i ne primjetiti je.
Tako sam na Božić dok se narod skupljao za svetu Misu vidio na okićenome boru jednu veliku crvenu petokraku. Onako plastična, “božićna”. Sav sam se smrznuo kada sam je vidio. Mislio sam se što sada raditi. Ako reagiram, nije dobro, mislit će ljudi što to ovaj radi. Ako ne reagiram, valja stati jednom pred Gospodina, a on će me pitati zašto nisam reagirao. Kako se ne usudim igrati mačke i miša sa svojim Stvoriteljem, prešao sam od vrata do bora i skinuo tu ružnu stvar s bora i bacio je na pod. Taman kada sam se vratio i stao gdje sam bio, vidim još jednu. Auuu... pa nisam ja došao šetati se nego sam došao na svetu Misu. Mislim se, ako sam skinuo jednu, e, skinut ću i ovu. Neće ona biti na svetoj Misi kao znak sotonin. Tako sam i napravio. Jedna pobožna žena, koja je sjedila u prvom redu i nije razumila što radim mi je rekla onako zabrinuto: “Elvise, što to radiš? Ne smiješ to skidati.”. Ja sam joj odgovorio: “Nije mjesto sotoni u crkvi!”. Ma, da... čudak. Skida petokraku zvijezdu. Svašta.
Sljedeći tjedan na svetoj Misi, dok su išle obavijesti, opet petokraka?! Ovaj puta zlatna u nekom buketu cvijeća. Čekao sam blagoslov i opet po starom. Ne mogu oni postaviti toliko svojih sotonskih znakova koliko ih ja mogu poskidati. Ovaj put sam skinuo tri zlatne petokrake. Kako nisam htio da netko kaže da sam se htio okoristiti tim zlim znakom otišao sam u sakristiju i tamo ih bacio u koš za smeće.
Obratite pozornost kako se razmnožava taj sotonin znak. Kao kada pas vidi drvo i onda digne nogu da bi označio svoj teren tako i sotonisti označavaju svoj. Na nama je hoćemo li im dozvoliti da nam prljaju naše svetinje svojim znakovima. Kako ja ne slijedim Duh Asiza nego Isusa Krista ja pentagram skinem pa nek pjevaju koliko ih volja.
http://www.nacija.hr/index.php/vjera/89-petokraka
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
-
EdgarFranjul
- Sheriff
- Posts: 8514
- Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
- Location: Pula
- Contact:
Re: If I were the devil (Paul Harvey, 1965)
OSVANUO JE USTAV NOVOG SVJETSKOG PORETKA: Zvijer se priprema za prijestolje, antikristov poredak, natjerat će nas da vapimo za Bogom!
Autor: Zrinka K.
Datum: subota, 21. lipnja 2014. u 17:28
"Svjetovno, pažnju treba obratiti na sve što se događa oko nas, ne smije se biti ''fah idiotom''. To je stoga jer smo izloženi tzv ''dominaciji punog spektra'', što zapravo znači da smo smišljeno i sustavno napadani sa svih strana i na sve moguće načine s ciljem podčinjavanja naše volje, volji sila koje stoje iza ideje novog svjetskog poretka".
Naš je sugovornik jedan je od natprosječno inteligentnih osoba, a sustav ga je "psihuškom" tretirao kao osobu s psihičkim problemima, što je osporeno. Riječ je o Marku Franciškoviću, diplomiranom ekonomistu, aktivistu te piscu i publicistu koji svoja pisana djela temelji na višegodišnjem proučavanju globalne politike, ekonomije, globalnog poretka i smisla, tj. besmisla, osvrnuo se na Ustav novog svjetskog poretka, a koji je dospio u ruke portala nezavisni.hr. Sama činjenica da taj Ustav zaista postoji dokaz je da se nalazimo u stanju pripravnosti; pripravnosti pred kaos. Objavljeni Ustav utemeljen na ideji slobodnog, cvjetićima urešenog svijeta, a zapravo je riječ o lošoj kopiji raja, čovjeku obećanog od Boga i za vječnost. Novi svijet, novi svjetski poredak, i novi, na sve načine, programirani čovjek u službi jednog vladara. Vladara slobode, slobode od Boga i smisla te tvorca patnje i bezgraničnog kaosa u kojemu se nalazi čovjek, odvojen od Boga i Njegove riječi.
Ova iluzija, ovaj privid savršenog poretka, u kojemu je samo programu dopušteno govoriti, a čovjeku je zabranjeno čak i blejati, biti će uništen ubrzo nakon što se uspostavi, no zbog savršeno lažiranog dizajna ideje, u propast će biti povučene mnoge nevine duše. Krajnji cilj ovog poretka koji se uzdiže, kako bi Conchita Wurst rekla, kao iz pepela, je krađa ljudskih duša iz mržnje prema čovjeku i Bogu" kaže Marko.
Marko Francišković zbog svojih je stavova i istine o kojoj godinama glasno progovara, a ponajviše o planovima novog svjetskog poretka, zatvoren i devet mjeseci prislino liječen teškim lijekovima protiv bolesti koja ne postoji da bi na kraju, uslijed medijskog pritiska, Francišković bio stručno proučavan, a službeni nalaz jasan je, nema bolesti u njegovoj glavi, samo istina koja dalje hrabro iz njega izvire. Činjenica da je taj čovjek "psihuškom" tretiran zbog istine o novom svjetskom poretku govori nam samo koliko je jako, strašno ograničen naš narod koji većinom ne vidi ni ono što mu je pred nosom, a kamoli one druge dimenzije našeg postojanja.
Marko, u kojoj je fazi novi svjetski poredak, kao da ubrzano oživljava, što nam slijedi?
Nema sumnje da ubrzano zaživljava na svim područjima, a eskalacija ratnih sukoba u cijelom svijetu, kao i neminovni globalni financijski krah, samo će to sve dodatno ubrzati i dovesti do željenog stanja potpunog kaosa i doslovce očaja među ljudima širom svijeta i tako će ljudi biti modulirani na uvođenje reda u taj kaos, a taj red bit će novi svjetski poredak. U tom smislu čovječanstvu tek predstoji vrijeme patnje i velikih tegoba, gladi, bolesti, ratova, siromaštva, sve generirano od strane zakulisnih moćnika upravo s navedenim ciljem nametanja rješenja u vidu svjetske vlade.
Iz Ustava Novog svjetskog poretka, a koji je objavio portal nezavisni.hr, čini se kako je Novi svjetski poredak, poredak blagostanja jer oni se zalažu za demokraciju, ljudska prava, slobodu mišljenja, ljubav, ravnopravnost itd. Što se zapravo krije iza te ideje?
Iza tog objavljenog ustava novog svjetskog poretka krije se laž i prevara, naravno, nikakva dobronamjernost, nikakva dobrota, nema toga osim u prijetvornosti i demagogiji koju serviraju, a, sad, tko je naivan i neupućen, taj će nasjesti na tu obmanu i prihvatiti vlastitu propast kao nešto dobro, a kad uvidi da je bio prevaren biti će prekasno. Nažalost, velik je broj takvih koji su podložni ovim lažima i manipulacijama. Zato bi se svatko imalo svjestan o čemu se tu radi i koliko je to pogubno za budućnost čovječanstva trebao potruditi da što više ljudi, što više svojih bližnjih, osvijesti i iz puta laži i smrti usmjeri na put istine i života.
Najzanimljivije je to što se planovi Novog svjetskog poretka djeluju kroz niz mreža, organizacija, što tajnih, što javnih, oni su provučeni kroz sve društvene sfere pa je teško prepoznavati dobro i zlo i selektirati dobro i loše. Napadnuti smo informacijama. Što misliš na koje je segmente života i stvarnosti potrebno obratiti pažnju kada je u pitanju NSP. Koji su njihovi strateški ciljevi?
Da, napadnuti smo informacijama, tj. dezinformacijama i zato je za kvalitetno lučenje između dobra i zla, između laži i istine, neophodno biti što bolje duhovno utemeljen, oslonjen na stijenu, ne stajati na pijesku. Odnosno, treba biti što bliži Bogu, Stvoritelju, Njegovoj riječi, nema druge recepture osim te.
Svjetovno, pažnju treba obratiti na sve što se događa oko nas, ne smije se biti ''fah idiotom''. To je stoga što smo izloženi tzv. ''dominaciji punog spektra'', što zapravo znači da smo smišljeno i sustavno napadani sa svih strana i na sve moguće načine s ciljem podčinjavanja naše volje volji sila koje stoje iza ideje novog svjetskog poretka.
Krajnji, ultimativni strateški cilj novoga svjetskoga poretka je zadobivanje ljudskih duša, sve ovo ostalo, sve ovo materijalno i prolazno samo je u službi tog konačnog cilja koji je motiviran beskrajnom mržnjom prema čovjeku i Bogu.
I za kraj, kako se ne pokloniti zvijeri?
Treba čovjek sačuvati dušu, ne pokloniti se zvijeri, antikristu, a to je moguće samo ako smo uz Boga, ako smo Božji, nikako drugačije. Ako smo sami za sebe, ako smo samodovoljni, ako smo se odmaknuli od Stvoritelja, sigurno gubimo. A da bi ostali uspravni, da se ne bi poklonili zvijeri, treba imati vjeru. Dovoljna je i mala vjera, kao zrnce pijeska, kao goruščino zrno, ali je treba biti, bez vjere ništa. Odnosno, moglo bi se i reći - tko se klanja Gospodinu, ostat će uspravan pred zvijeri.
http://www.dnevno.hr/vijesti/svijet/125 ... bogom.html
Autor: Zrinka K.
Datum: subota, 21. lipnja 2014. u 17:28
"Svjetovno, pažnju treba obratiti na sve što se događa oko nas, ne smije se biti ''fah idiotom''. To je stoga jer smo izloženi tzv ''dominaciji punog spektra'', što zapravo znači da smo smišljeno i sustavno napadani sa svih strana i na sve moguće načine s ciljem podčinjavanja naše volje, volji sila koje stoje iza ideje novog svjetskog poretka".
Naš je sugovornik jedan je od natprosječno inteligentnih osoba, a sustav ga je "psihuškom" tretirao kao osobu s psihičkim problemima, što je osporeno. Riječ je o Marku Franciškoviću, diplomiranom ekonomistu, aktivistu te piscu i publicistu koji svoja pisana djela temelji na višegodišnjem proučavanju globalne politike, ekonomije, globalnog poretka i smisla, tj. besmisla, osvrnuo se na Ustav novog svjetskog poretka, a koji je dospio u ruke portala nezavisni.hr. Sama činjenica da taj Ustav zaista postoji dokaz je da se nalazimo u stanju pripravnosti; pripravnosti pred kaos. Objavljeni Ustav utemeljen na ideji slobodnog, cvjetićima urešenog svijeta, a zapravo je riječ o lošoj kopiji raja, čovjeku obećanog od Boga i za vječnost. Novi svijet, novi svjetski poredak, i novi, na sve načine, programirani čovjek u službi jednog vladara. Vladara slobode, slobode od Boga i smisla te tvorca patnje i bezgraničnog kaosa u kojemu se nalazi čovjek, odvojen od Boga i Njegove riječi.
Ova iluzija, ovaj privid savršenog poretka, u kojemu je samo programu dopušteno govoriti, a čovjeku je zabranjeno čak i blejati, biti će uništen ubrzo nakon što se uspostavi, no zbog savršeno lažiranog dizajna ideje, u propast će biti povučene mnoge nevine duše. Krajnji cilj ovog poretka koji se uzdiže, kako bi Conchita Wurst rekla, kao iz pepela, je krađa ljudskih duša iz mržnje prema čovjeku i Bogu" kaže Marko.
Marko Francišković zbog svojih je stavova i istine o kojoj godinama glasno progovara, a ponajviše o planovima novog svjetskog poretka, zatvoren i devet mjeseci prislino liječen teškim lijekovima protiv bolesti koja ne postoji da bi na kraju, uslijed medijskog pritiska, Francišković bio stručno proučavan, a službeni nalaz jasan je, nema bolesti u njegovoj glavi, samo istina koja dalje hrabro iz njega izvire. Činjenica da je taj čovjek "psihuškom" tretiran zbog istine o novom svjetskom poretku govori nam samo koliko je jako, strašno ograničen naš narod koji većinom ne vidi ni ono što mu je pred nosom, a kamoli one druge dimenzije našeg postojanja.
Marko, u kojoj je fazi novi svjetski poredak, kao da ubrzano oživljava, što nam slijedi?
Nema sumnje da ubrzano zaživljava na svim područjima, a eskalacija ratnih sukoba u cijelom svijetu, kao i neminovni globalni financijski krah, samo će to sve dodatno ubrzati i dovesti do željenog stanja potpunog kaosa i doslovce očaja među ljudima širom svijeta i tako će ljudi biti modulirani na uvođenje reda u taj kaos, a taj red bit će novi svjetski poredak. U tom smislu čovječanstvu tek predstoji vrijeme patnje i velikih tegoba, gladi, bolesti, ratova, siromaštva, sve generirano od strane zakulisnih moćnika upravo s navedenim ciljem nametanja rješenja u vidu svjetske vlade.
Iz Ustava Novog svjetskog poretka, a koji je objavio portal nezavisni.hr, čini se kako je Novi svjetski poredak, poredak blagostanja jer oni se zalažu za demokraciju, ljudska prava, slobodu mišljenja, ljubav, ravnopravnost itd. Što se zapravo krije iza te ideje?
Iza tog objavljenog ustava novog svjetskog poretka krije se laž i prevara, naravno, nikakva dobronamjernost, nikakva dobrota, nema toga osim u prijetvornosti i demagogiji koju serviraju, a, sad, tko je naivan i neupućen, taj će nasjesti na tu obmanu i prihvatiti vlastitu propast kao nešto dobro, a kad uvidi da je bio prevaren biti će prekasno. Nažalost, velik je broj takvih koji su podložni ovim lažima i manipulacijama. Zato bi se svatko imalo svjestan o čemu se tu radi i koliko je to pogubno za budućnost čovječanstva trebao potruditi da što više ljudi, što više svojih bližnjih, osvijesti i iz puta laži i smrti usmjeri na put istine i života.
Najzanimljivije je to što se planovi Novog svjetskog poretka djeluju kroz niz mreža, organizacija, što tajnih, što javnih, oni su provučeni kroz sve društvene sfere pa je teško prepoznavati dobro i zlo i selektirati dobro i loše. Napadnuti smo informacijama. Što misliš na koje je segmente života i stvarnosti potrebno obratiti pažnju kada je u pitanju NSP. Koji su njihovi strateški ciljevi?
Da, napadnuti smo informacijama, tj. dezinformacijama i zato je za kvalitetno lučenje između dobra i zla, između laži i istine, neophodno biti što bolje duhovno utemeljen, oslonjen na stijenu, ne stajati na pijesku. Odnosno, treba biti što bliži Bogu, Stvoritelju, Njegovoj riječi, nema druge recepture osim te.
Svjetovno, pažnju treba obratiti na sve što se događa oko nas, ne smije se biti ''fah idiotom''. To je stoga što smo izloženi tzv. ''dominaciji punog spektra'', što zapravo znači da smo smišljeno i sustavno napadani sa svih strana i na sve moguće načine s ciljem podčinjavanja naše volje volji sila koje stoje iza ideje novog svjetskog poretka.
Krajnji, ultimativni strateški cilj novoga svjetskoga poretka je zadobivanje ljudskih duša, sve ovo ostalo, sve ovo materijalno i prolazno samo je u službi tog konačnog cilja koji je motiviran beskrajnom mržnjom prema čovjeku i Bogu.
I za kraj, kako se ne pokloniti zvijeri?
Treba čovjek sačuvati dušu, ne pokloniti se zvijeri, antikristu, a to je moguće samo ako smo uz Boga, ako smo Božji, nikako drugačije. Ako smo sami za sebe, ako smo samodovoljni, ako smo se odmaknuli od Stvoritelja, sigurno gubimo. A da bi ostali uspravni, da se ne bi poklonili zvijeri, treba imati vjeru. Dovoljna je i mala vjera, kao zrnce pijeska, kao goruščino zrno, ali je treba biti, bez vjere ništa. Odnosno, moglo bi se i reći - tko se klanja Gospodinu, ostat će uspravan pred zvijeri.
http://www.dnevno.hr/vijesti/svijet/125 ... bogom.html
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."