Forum Hoplologije,

TUŽNO SJEĆANJE
Sjećanje na 402 poginule djece: 'Roditelji poginule djece nemaju ni za cvijet!'

Zašto su civilne žrtve takav teret državi, pitaju se u Zajednici Udruga civilnih stradalnika iz Domovinskoga rata.

Autor: PolitikaPlus/Hina

Nezadovoljstvo udruga izrazila je predsjednica Zajednice Udruga civilnih stradalnika iz Domovinskoga rata Julijana Rosandić. "Mi smo stvarno žrtve, drugoga, trećega ili petog reda", rekla je. Tvrdi kako im je prošle godine obećano da će zakon o civilnim stradalnicima biti u primjeni od siječnja 2015. godine. "Nakon 22 godina ovo ne može biti zadovoljavajuće", rekla je Rosandić ocjenivši kako su ispred njih stalno neke kategorije.

Dvanaesti susret sjećanja na poginulu djecu u Domovinskom ratu - "Mali križ - velika žrtva" - danas je održan u Slavonskom Brodu, a podno spomenika "Djevojčica" u naselju Plavom polju položeni su vijenci i zapaljene svijeće za 402 poginule djece u srbijanskoj agresiji na Hrvatsku.

Na prigodnom susretu ponovljeno je nezadovoljstvo civilnih ratnih stradalnika rješavanjem njihovih materijalnih prava.

"Slušamo samo obećanja kako god dođe koja vlada, istaknula je Zemina Jaroš iz Osječko-baranjske županije, koja je izgubila 14-godišnju kćer.

Ustvrdivši da su najgore prošli roditelji pojasnila je i kako ranjeni imaju još neku invalidninu, te dodala kako roditelji poginule djece nemaju ni za cvijet, koji bi im odnijeli na njihov grob".

Zamjenica ministra branitelja Vesna Nađ rekla je kako se još uvijek radi točna evidencija civilnih žrtava, koja je preduvjet za donošenje Zakona o civilnim stradalnicima.

"Civilni ratni invalidi imaju određena prava iz zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata", rekla je Nađ dodavši kako ona nisu dostatna te da udruge smatraju kako sredstva nisu pravedno raspodijeljena.

Istaknula je kako to treba biti pravednije te dodal kako će prema načelu pravednosti biti izrađen zakon o civilnim žrtvama.

Vjeruje kako će to biti krajem ove ili početkom sljedeće godine, jer sada je, kako kaže, pri kraju izradba zakona o spolno zlostavljanim osobama.

Nezadovoljstvo udruga izrazila je predsjednica Zajednice Udruga civilnih stradalnika iz Domovinskoga rata Julijana Rosandić. "Mi smo stvarno žrtve, drugoga, trećega ili petog reda", rekla je.

Tvrdi kako im je prošle godine obećano da će zakon o civilnim stradalnicima biti u primjeni od siječnja 2015. godine.

"Nakon 22 godina ovo ne može biti zadovoljavajuće", rekla je Rosandić ocjenivši kako su ispred njih stalno neke kategorije.

Rosandić je upitala i zašto su civilne žrtve takav teret državi?

http://www.politikaplus.com/novost/1052 ... -za-cvijet

D. Borovčak: Hrvatska krv u beogradskoj Skupštini

Objavljeno Četvrtak, 19 lipnja 2014 18:00
27 komentara

Krvavi 20. lipnja 1928.


Najveći politički zločin prve polovice 20. stoljeća svakako je atentat na hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini 20. lipnja 1928. No to je i zločin bez presedana u svjetskoj povijesti: pripadnik četničke postrojbe Puniša Račić u beogradskom parlamentu(!) gađa i puca po hrvatskim zastupnicima, kao na streljani po glinenim golubovima.


Od ruke zločinca, na mjestu je ubijeno dvoje i teško ranjeno troje hrvatskih zastupnika. Nažalost, ranjeni Stjepan Radić umire od posljedica tog atentata nekoliko tjedana kasnije, 8. kolovoza 1928. u Zagrebu. Bilanca atentata u beogradskoj skupštini tako iznosi: troje mrtvih i dvoje ranjenih hrvatskih zastupnika.


Radić je bio predsjednik Hrvatske seljačke stranke, ali Stjepan Radić je bio tadašnji vođa hrvatskog naroda i najvažniji hrvatski političar tog vremena. Tko danas uopće spominje i podsjeća na taj krvavi 20. lipnja 1928.? A trebalo bi barem kao podsjetnik svih kasnijih srpsko-hrvatskih sukoba, pa i današnje srpske politike, poput one srbijanske protutužbe za genocid u Haagu!

Od uspostave samobitne hrvatske države Hrvatska seljačka stranka obilježava obljetnice smrti Stjepana Radića. Pohvalno je za HSS da to nije zaboravio, no pitanje jesu li ta sjećanje na dan smrti Stjepana Radića dovoljna? Ne zaslužuju li ubojstva hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini 1928. godine suvremenu snažnu javnu i političku pozornost? Čija bi to trebala biti obaveza i dužnost? Zašto se sjećanje na te sudbonosne događaje za hrvatski narod u slobodnoj državi Hrvatskoj namjerno prešućuju i potiskuju u zaborav? Ta razmišljanja želim potaknuti svojim osvrtom.


Malo je poznato - Puniša Račić bio je pripadnik četničke postrojbe

Tijekom 1928. godine Stjepanu Radiću i njegovim suradnicima otvoreno se prijetilo smrću. U beogradskome režimskom tisku objavljuju se prijetnje smrću, napr. u beogradskom listu Jedinstvo. Pojedini radikalni srpski zastupnici su u to vrijeme, tijekom zasjedanja u Narodnoj skupštini, također otvoreno prijetili smrću Stjepanu Radiću. To je konačno ostvareno 20. lipnja 1928.g. kad Puniša Račić puca iz snažnog 9 mm revolvera i na mjestu usmrćuje zastupnike HSS-a Pavla Radića i Đuru Basaričeka, smrtno ranjava Stjepana Radića te ranjava Ivana Granđu i Ivana Pernara.


Ivan Granđa, seljak, zastupnik iz sela Šašinovca, u trenutku atentata svojim je tijelom zaštitio Stjepana Radića i tako ga spasio od izravne smrti. Dr. Ivan Pernar učinio je isto, štitio je Radića i pogođen je s dva metka. Prvi Račićev metak pogađa ga u ruku, a drugi malo ispod srca, nakon čega pada pod klupu i tako je izbjegao treći metak. Metak uz srce Pernar je u tijelu nosio do kraja života. Sve tadašnje dnevne novine u Hrvatskoj opširno, u nekoliko redovitih i posebnih izdanja, izvješćuju o tom krvavom dramatičnom pokolju u Beogradu(1). A zatim i o silovitim prosvjedima u Zagrebu.


Atentat na narodne zastupnike u beogradskoj skupštini doživljen je kao napad na cijeli hrvatski narod te su uslijedili burni prosvjedi diljem Hrvatske. Zagrebačka Večer(2), Obzor (3) i Novosti izvješćuju detaljno o svim tim krvavim događajima (4) i dopremi mrtvih zastupnika (5) u Zagreb. Najjači prosvjedi su u Zagrebu s čak 100.000 prosvjednika, a ukupni broj stanovnika bio je oko 150 tisuća. Tih je dana žandarmerija i policija ubila u Zagrebu još troje ljudi, ranili 60 i uhitili 120 prosvjednika (6).


Pavle Radić i Đuro Basariček su dostojanstveno pokopani (7) na Mirogoju u arkadama. Stjepan Radić je iz beogradske bolnice dopremljen u Zagreb, gdje ga je dočekalo veliko mnoštvo naroda. Novine u idućim danima redovito izvješćuju o njegovom zdravstvenom stanju. Dok Radić pokušava iz bolesničkog kreveta smiriti uzavrelo stanje u Hrvatskoj, pozivanjem na mir i razum, dotle beogradske novine nastavljaju protuhrvatsku huškačku kampanju i dalje pozivaju na Radićevo ubojstvo (8). Nekoliko dana prije smrti Stjepana Radića u Zagreb stiže Vlado Ristović, glavni urednik beogradskog lista Jedinstvo, koje je prije atentata objavljivalo prijetnje smrću hrvatskim zastupnicima. Zagrebačke Novosti izvješćuju o tom dolasku i o specijalnom zadatku Ristovića u Zagrebu, njegovom prepoznavanju i naprasnom ubojstvu (9).


Dan uoči Radićeve smrti, 7. kolovoza 1928. Novosti (10) izvješćuju o pronađenom oružju i bombama u jednom stanu u Zagrebu. U drugom članku opisuje se događaj o nepoznatim osobama koje su pokušale noću kroz grmlje i ogradu prodrijeti do Radićeve vile u Hercegovačkoj ulici. Pri tom je straža oko vile i zapucala. Sve to ukazuje na dramatične okolnosti i stanje u tom vremenu u Hrvatskoj.


Stjepan Radić umire 8. kolovoza 1928. u večernjim satima (11). Novine su pune izvješća o uzrocima smrti, komemoracijama, najvećem ikad zabilježenom sprovodu (12) u Hrvata i velikom političkom gubitku za Hrvatsku.


Postavlja se pitanje, imamo li mi danas pravo šutjeti i zaboraviti takve snažne povijesne i političke događaje, vezane uz stoljetna nastojanja za izboriti slobodu i samostalnost Hrvatske!?


Povodom 60. obljetnice smrti Stjepana Radića, godine 1988. Sjevernu Ameriku obilazi budući utemeljitelj nove samostalne Hrvatske države, povijesničar dr. Franjo Tuđman. Održao je niz predavanja u Kanadi i SAD na temu Stjepan Radić u hrvatskoj povijesti (13) te u prvoj rečenici svog predavanja ustvrdio: Šest desetljeća poslije mučeničke smrti Stjepana Radića može se s punom povijesnom osvjedočenošću ustvrditi da on spada u red onih hrvatskih velikana što su svojim imenima obilježili opstojnost i samobitnost hrvatskog naroda u europskoj i svjetskoj povijesti (14). U podrobnoj rasčlanbi svih političkih čimbenika iz vremena Radića i kasnije, Tuđman zaključuje kako je Radić jedan od onih malobrojnih koji su od sudbonosnog značenja u povijesti hrvatskog naroda.


Istovremeno tako misli i književnik, povijesni istraživač i publicist Zvonimr Kulundžić, koji također povodom 60. obljetnice smrti Stjepana Radića izdaje knjigu Stjepan Radić i njegov republikanski ustav (15). Kulundžić također krajem '80-tih obilazi i tumači Radićevo djelo hrvatskoj emigraciji u Europi.


Početkom '90-tih počinje se ostvarivati Radićev san i san hrvatskog naroda. Hrvatska država postaje stvarnost (16) stoji na naslovnici Večernjeg lista 20. lipnja 1991. U unutrašnjosti veliki intervju predsjednika Franje Tuđmana. Vjesnik u to vrijeme objavljuje feljton Franje Tuđmana - Stjepan Radić u hrvatskoj politici i povijesti u 11 nastavaka. Ali vijest u Vjesniku 20. lipnja 1991. o beogradskom atentatu je posve nezamjetna u malom povijesnom okviru (17). Istraživanjem Večernjeg lista (najčitanijih novina u RH) i Vjesnika (vodećeg političkog dnevnika) u 20-tak godina postojanja današnje hrvatske države, pokazuje se da ta dva najvažnija hrvatska dnevna lista od 1991.g. do 2013.g., atentat u beogradskoj skupštini i smrt Stjepana Radića, bilježe samo marginalno:


• iznimno rijetko i neuočljivo podsjećanje na obljetnice krvoprolića 20. lipnja 1928. i ubojstva hrvatskih saborskih zastupnika u beogradskoj skupštini (18)
• pretežito kratke vijesti o polaganju vijenaca čelnika HSS-a i služenju mise zadušnice na dan 8. kolovoza za Stjepana Radića (19)
• iznimno rijetki spomen ubojstva zastupnika Pavle Radića i Đure Basaričeka u beogradskoj skupštini (20)

Nešto više o zločinu u beogradskoj skupštini zabilježeno je u vremenu od 1991. - 1998.g.:

• Vjesnik, 20. lipnja 1991. podlistak u 11 nastavaka, Dr. Franjo Tuđman - Stjepan Radić u hrvatskoj politici i povijesti
• Vjesnik 1992., 20. lipnja 1992. podlistak u 5 nastavaka, Dr. Ljubomir Antić - Atentat na Radića


• Vjesnik, 20. lipnja 1995. članak, Jakov Gumzej - Živjeli i umrli za hrvatske pravice (21)
• Vjesnik, 20. lipnja 1996. članak, Jakov Gumzej - Zločin u beogradskoj skupštini - akt velikosrpskog terorizma (22)
• Vjesnik, 20. lipnja 1996. podlistak u 14 nastavaka, Stjepan Radić - Govori u Hrvatskom saboru
• Večernji list, 20. lipnja 1996. podlistak u 13 nastavaka, Temelj budućoj Hrvatskoj, Stjepan Radić, Izabrani politički govori


• Večernji list 21. i 22. lipnja 1997. članak, Željko Krušelj - Opomena Radićeve smrti
• Vjesnik, 20. lipnja 1998. članak, Tihomil Radja - Lipanjske žrtve za Hrvatsku

Ukupno u prvih osam godina samostalne hrvatske države 4 podliska u nastavcima i 3 članka, vezano uz obljetnice beogradskog atentata 20. lipnja 1928.

Od 1999. - 2012. godine izostaju pisanja o atentatu u beogradskoj skupštini, politički značaj tih događaja, a vijesti o obljetnicama smrti Stjepana Radića posve su zanemarive (23).


U tom smislu, u 20-tak godina, uočio sam samo jednog novinara koji se pobunio na ta zanemarivanja - Milan Jajčinović u Večernjem listu, pod naslovom Zaboravljeni Stjepan Radić. (24)

U cijelom razdoblju od 1991.g. do 2013.g. nije upamćeno da je izaslanstvo Hrvatskog državnog sabora polagalo vijence na grobove ubijanih hrvatskih zastupnika, niti da se Hrvatski državni sabor na svojim sjednicama prisjetio svojih zastupnika koji su poubijani u Beogradu. Ponavlja se pitanje, imamo li kao narod i ima li vlast po narodu izabrana, pravo zaboraviti takve presudne povijesne događaje!?

HSS od uspostave samobitne Hrvatske države obilježava obljetnice smrti Stjepana Radića. No, pitanje je jesu li sjećanje na ta politička ubojstva u beogradskoj skupštini stvar samo HSS-a, kao samo jedne hrvatske političke stranke? Atentat na narodne zastupnike u beogradskoj skupštini opravdano je u ono vrijeme doživljen kao napad na cijeli hrvatski narod! Zbog toga su 1928.g. uslijedili krvavi narodni prosvjedi diljem Hrvatske. Sjećanja na ubijene prosvjednike, ranjene hrvatske zastupnike Ivana Granđu i Ivana Pernara, te u beogradskoj skupštini ubijene Pavla Radića, Đuru Basaričeka i kasnije preminulog Stjepana Radića, ne bi smijeli biti samo stranačka dužnost članova HSS-a, već je logično i opravdano:

• Dan 20. lipnja 1928. uvesti kao dan sjećanja i komemorativnu sjednicu u Hrvatskom saboru, jer je to dostojno prema nasilno ubijenim zastupnicima Pavlu Radiću, Đuri Basaričeku i Stjepanu Radiću. Na taj dan izaslanstvo Hrvatskog sabora treba polagati vijence na grobove ubijenih zastupnika i činiti druga podsjećanja na njihovu časnu smrt. Samo tako taj žalosni događaj može trajno upamtiti i hrvatski narod.


Tako bi povijesnu opomenu usvajali novi naraštaji, a taj poučan događaj ostao trajan podsjetnik suvremenoj hrvatskoj nacionalnoj politici.
• Smrtni dan 8. kolovoza 1928. hrvatskog zastupnika i povijesnog narodnog vođe Stjepana Radića također treba obilježavati Hrvatski sabor s izaslanstvom zastupnika i polaganjem vijenca na njegov grob
• u srbijansko-hrvatskim političkim odnosima treba jasno staviti na znanje da će taj krvavi 20. lipnja 1928. hrvatski narod trajno pamti i da ga ne će nikada zaboraviti



Žrtve hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini, bez presedana su za hrvatski narod te se ne smije dozvoliti zaboravljanje tog događaja u novim naraštajima. Časne žrtve hrvatskih zastupnika koji su za interese svog naroda položile svoj život, trebale bi biti trajni moralni uzor današnjim saborskim zastupnicima. One zahtjevaju duboko poštovanje svih sadašnjih i budućih zastupnika u Hrvatskom saboru i cijelog hrvatskog naroda. Savjest političara trebala bi nalagati da se žrtvama atentata u beogradskoj skupštini 1928.g. svake godine odaje dužna počast na razini Hrvatskog sabora, uz državni protokol i uz punu medijsku pozornost.



A kad se raspravlja o srpsko-hrvatskim odnosima kroz 20. stoljeće, beogradski "parlamentarini" zločin nikako se ne smije gurati pod tepih, prešućivati i zaboravljati. Taj je zločin bio uzrok mnogih kasnijih sudbonosnih događaja. Može li se zla kob ponoviti u budućnosti? Kad je nestala stara, a nastala tzv. nova Jugoslavija, u Beogradu se nepromijenjeno nastavila krojiti sudbina Hrvata. Uz pomoć izdajnika i veleizdajnika, čiji su neki slijednici i danas na političkoj sceni, zla se kob ponovila i trajala još pola stoljeća. Prisilno se nametao zaborav o zločinima Srba nad Hrvatima, dok su se napuhavali zločini Hrvata nad Srbima, u cilju poravnavanja krivnje. Istovjetan model predugo se nastavlja u Hrvatskoj poslije obrambenog Domovinskog rata. Nije li krajnje vrijeme da zastupnici Hrvatskog sabora, nad grobovima povijesnih velikana Pavla Radića, Đure Basaričeka, Stjepana Radića, Ivana Granđe i Ivana Pernara, podsjete se na odgovornost svom narodu? Posebice zbog toga jer su pozvani djelovati za opće dobro, za istinu i pravdu, s punom odgovornošću za hrvatsku budućnost.



Damir Borovčak

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi ... stini.html

In memoriam

Kod Jazovke odana počast žrtvama partizanskog zločina

Datum objave
22.06.2014 19:48
Autor: PortalOko.hr


U jamu su partizani bacili tijela pripadnika postrojba NDH-a koje su ubili nakon bitke kod Krašića u siječnju 1943. te u svibnju i lipnju 1945., kao i tijela ubijenih ranjenika, medicinskog osoblja i časnih sestara odvedenih iz bolnica 1945. godine.

Nekoliko stotina osoba iz cijele Hrvatske u nedjelju je misom zadušnicom, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod jame Jazovke odalo počast vojnicima i civilima koje su partizani ubili tijekom Drugoga svjetskoga rata i nakon njega i bacili u tu jamu.

Misu zadušnicu predvodio je križevački biskup Nikola Kekić, a hodočašće je i ove godine organizirala udruga Hrvatski obredni zdrug Jazovka.

Od hrvatskih vlasti okupljeni su još jednom zatražili da osiguraju novac za ekshumaciju i istraživanje DNK, predaju posmrtnih ostataka obiteljima te dostojanstven pokop u zajedničkoj grobnici kod Jazovke. Masovna grobnica u jami Jazovka, kod Sošica na Žumberku otkrivena je 1990.

U jamu su partizani bacili tijela pripadnika postrojba NDH-a koje su ubili nakon bitke kod Krašića u siječnju 1943. te u svibnju i lipnju 1945., kao i tijela ubijenih ranjenika, medicinskog osoblja i časnih sestara odvedenih iz bolnica 1945. godine. Dosad je na prvoj razini, na 40-ak metara, otkriveno oko 440 kostura.

http://www.portaloko.hr/clanak/-kod-jaz ... -/0/61876/

23. GODIŠNJICA TRAGEDIJE U DALJU

15:34, 01.08.2014.


Karamarko: izostanak vladajućih zapravo njihov već poznati stav koji je oduvijek bio skeptičan prema Domovinskom ratu, neovisnoj Hrvatskoj i žrtvama

Polaganjem vijenaca i Mimohodu zastava danas je u Dalju obilježena 23. godišnjica tragične pogibije 20 policajaca 15 pripadnika ZNG četvorice pripadnika Civilne zaštite. Oni su, zajedno s ostalim mještanima Dalja, toga dana prije 23 godine pokušali obraniti policijsku postaju od pripadnika JNA i srpskih paravojnih postrojbi. Više sati trajala je borba protiv brojnijeg i tehnički nadmoćnijeg neprijatelja pri čemu su bili izloženi stalnom granatiranju.

Mještanima Dalja zasmetalo je što je današnja njihova tužna obljetnica prošla bez nazočnosti ikoga iz državnoga vrha tako da je predsjednika RH Ivu Josipovića predstavljao zamjenik ministra unutarnjih poslova, dok je umjesto ministra branitelja u Dalj došao načelnik jednoga sektora. Mještani su to prokomentirali sramotnim odnosom prema Dalju i njegovim žrtvama.

“Mi se danas u Dalju suočavamo s jednim fenomenom ljudi koji su dali svoje živote za Hrvatsku. Ovo danas je opomena svima nama da vidimo koliko je Hrvatska bila skupa i kako teško smo došli do naše neovisnosti i nećemo dopustiti da se to relativizira i da bilo tko obezvrjeđuje naše žrtve”, rekao je predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko koji se pojavio u Dalju dodajući kako je izostanak vladajućih zapravo samo njihov već poznati stav koji je oduvijek bio skeptičan prema Domovinskom ratu, neovisnoj Hrvatskoj kao i žrtvama.

Ovo danas je opomena svima nama koliko je zapravo Hrvatska bila „skupa“, koliko smo teško došli do naše neovisnosti. I nećemo dopustiti da se to relativizira! Nećemo dopustiti da bilo tko obezvređuje žrtve naših i policajaca i vojnika. Nedolazak ministara ne bih dalje komentirao. Došao sam u Dalj jer osjećam obvezu i dužnost, istaknuo je Karamarko.

Nazočnost Karamarka iskorištena je i za novinarski upit u svezi najnovijih gospodarskih mjera Vlade, prenosi vecernji.hr.

One su zapravo uništavanje poreznih obveznika. Umjesto da njeguje porezne obveznike Vlada sve radi da ih uništi. Vi morate imati nekoga tko će puniti državni proračun, a nemate nijednu investiciju, ništa ne radite, neinventivni ste… To je smjer koji je, nažalost, davno predviđen i nije dobar, smatra Karamarko. Dodao je i da smanjenje plaća državnih službenika, kao jedna od najavljenih mjera za smanjenje državnog deficita koja se najavljuje, da je zapravo politika kratkog daha.

Sve dok se ne počnu poticati proizvodnja, potrošnja, investicije, vrtjet ćemo se stalno u krugu. Novi Zakon o radu? To je greška! On bi trebao biti konsenzus poslodavaca i sindikata. Ovako, oni pokušavaju spasiti poslodavce uništavajući radnike, istaknuo je Karamarko, piše vecernji.hr.

http://narod.hr/hrvatska/karamarko-izos ... j-zrtvama/

Znate li zašto je ‘Oluja’ kruna Domovinskog rata, kraljica svih hrvatskih pobjeda i ponos koji ostaje za vječnost?

Završnu oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju u Republici Hrvatskoj, nazvanu “Oluja”, hrvatsko vodstvo je provelo od 4. do 7., odnosno do 10. kolovoza 1995. godine. Hrvatske snage u istočnoj Slavoniji i južnoj Dalmaciji stavljene su u stanje pripravnosti radi mogućeg napada Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine. Najveći uspjeh u operaciji postignut je u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, kad su pripadnici 4. i 7. gardijske brigade Hrvatske vojske (podrijetlom iz Dalmacije, Zagorja, Bosne i Hercegovine i drugih područja) oslobodili Knin. Zbog njegova strateškog i simboličkog značaja, dan oslobođenja Knina u Hrvatskoj je proglašen Danom pobjede i domovinske zahvalnosti, a potom i Danom hrvatskih branitelja.

Početkom 1995. vodstvo pobunjenih Srba nije prihvatilo prijedlog međunarodne zajednice – tzv. “Plan Z4” o političkom rješenju krize u Hrvatskoj. Plan je predvidio iznimno široku autonomiju Srba u Hrvatskoj, gotovo “državu u državi”, na području predviđenih kotareva Gline i Knina, s općinama u kojima je srpsko stanovništvo imalo natpolovičnu većinu. Budući da su propali svi pokušaji hrvatske vlasti i međunarodne zajednice da diplomatskim putem riješi pitanje okupiranoga teritorija Republike Hrvatske, hrvatsko vodstvo je 1995. bilo primorano poduzeti oslobodilačke vojno-redarstvene operacije “Bljesak” i „Oluju“.

Nakon „Bljeska“ pobunjeni Srbi pojačavaju napade na Bihać

Nakon poraza u “Bljesku” početkom svibnja 1995., vodstvo pobunjenih Srba pokušalo je preostali okupirani teritorij Republike Hrvatske (UNPA zone Istok, Sjever i Jug) ujediniti s dijelovima Bosne i Hercegovine pod srpskom kontrolom. Pripremom nacrta “Ustava Ujedinjene Republike Srpske” taj je proces u srpnju 1995. dosegao vrhunac. Istodobno, srpske snage bile su pred ulaskom u Bihać, usprkos tome što je taj grad u BiH, smješten uz granicu s RH, UN proglasio „zaštićenom zonom“. Osvajanjem Bihaća srpske snage ostvarile bi pobjedu od strateškog značaja i uzrokovale novu humanitarnu katastrofu, s velikim brojem ubijenih stanovnika na tom području. Stanovnicima Bihaća i brojnim izbjeglicama iz okolnoga područja, koji su više od tisuću dana bili izolirani zbog opsade srpskih snaga i nemoći svjetskih političkih moćnika da prekinu patnju opkoljenih Bošnjaka-muslimana i Hrvata na tom području, „Oluja“ je preostala jedina nada za spas.

Predsjednik Tuđman u UN-u: traženje mirnog riješenja

Hrvatska diplomacija je tijekom Domovinskog rata neprestano tražila mirno rješenje za sukobe u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, u okviru međunarodno priznatih granica. Tako je i u svom govoru na 48. zasjedanju Opće skupštine UN-a u New Yorku 28. rujna 1993., hrvatski predsjednik F. Tuđman sa žaljenjem ustvrdio da “agresija Srbije i Crne Gore protiv Hrvatske, te zatim Bosne i Hercegovine, nije energičnije suzbijena”. Naveo je “čudne standarde međunarodne zajednice, koja prvo traži od Hrvatske da pregovara s agresorom, a zatim je zbog toga optužuje”. Podsjetio je da “sankcije protiv Jugoslavije moraju ostati na snazi sve dok ona ne prestane s agresijom protiv Hrvatske” te izrazio nezadovoljstvo zbog “neučinkovitosti UNPROFOR-a”. Glede Bosne i Hercegovine, naglasio je da je Hrvatska među prvima priznala tu državu, te “da je za izbjeglice iz nje učinila više nego čitav svijet zajedno i da to nastavlja činiti usprkos muslimanskoj agresiji na prostore hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini”. Predsjednik Tuđman pozdravio je dobre usluge Turske u mirenju Muslimana i Hrvata u Bosni i Hercegovini i napomenuo “da je hrvatski narod pristao na mnoge kompromise u Bosni i Hercegovini”.

Predstavnici pobunjenih Srba odbili ponuđenu lokalnu autonomiju

Među ostalim aktivnostima, predsjednik RH Franjo Tuđman je – “duboko zabrinut neuspjehom svih nastojanja za zaustavljanje rata i oružanih sukoba na području RepublikeHrvatske i Bosne i Hercegovine” – 1. studenoga 1993. svim relevantnim svjetskim čimbenicima predložio mirovnu inicijativu za zaustavljanje rata i ratnih strahota na području bivše Jugoslavije.Republika Hrvatska, odnosno Vlada Republike Hrvatske, između ostaloga, izrazila je spremnost „da u roku od 15 dana zaključi sporazum o prekidu svih neprijateljstava s predstavnicima lokalnih Srba, kojima se jamči lokalna i kulturna autonomija“ i „davanja pune lokalne autonomije (samouprave) u okviru Ustavnog zakona o kotarevima Knin i Glina, u kojima Srbi čine natpolovičnu većinu stanovništva, osiguranja prava na kulturnu autonomiju srpske etničke zajednice na cijelom području Hrvatske, a osobito prava na odgoj i obrazovanje na njihovu jeziku i pismu prema posebnim nastavnim programima te dvojezično ispisivanje toponima na području gdje imaju natpolovičnu većinu.

Između ostaloga, predloženo je „da sve države s područja bivše Jugoslavije, u okviru Mirovne konferencije i pod pokroviteljstvom glavnog tajnika i Vijeća sigurnosti UN-a, potpišu svečanu deklaraciju o međusobnom priznanju samostalnosti i suverenosti svih novonastalih država, u njihovim međunarodno priznatim granicama“. No, srpsko vodstvo ignoriralo je sve mirovne ponude u kojima se UNPA zone, zapravo privremeno okupirano područje, navode kao dio RH.

U Ženevi 3.8.1995. pobunjeni Srbi još jednom odbili mirno riješenje

Na političkom planu posljednji pokušaj mirnoga rješenja problema okupacije dijela hrvatskoga teritorija dogodio se 3. kolovoza 1995. na sastanku održanom kraj Ženeve, između predstavnika hrvatske vlasti i pobunjenih Srba iz Knina. Zahtjevi hrvatske delegacije bili su gotovo identični zahtjevima mirovne inicijative predsjednika F. Tuđmana iz studenoga 1993., što je potrebno naglasiti zbog onih koji se žale da srpsko vodstvo nije imalo dovoljno vremena za razmatranje iznesenih prijedloga. Nastojeći produžiti pregovarački proces, izaslanstvo pobunjenih Srba opet nije prihvatilo navedene prijedloge. No, zbog teške situacije oko Bihaća koja je zahtijevala trenutnu reakciju, jer je njegova obrana bila pred potpunim slomom, vremena za nastavak pregovora više nije bilo. Time su iscrpljenje sve mogućnosti za mirno rješenje problema privremeno okupiranog teritorija hrvatske države, a vođe pobunjenih Srba u Hrvatskoj preuzeli su odgovornost za početak završne oslobodilačke operacije hrvatskih snaga te za žrtve i razaranje koje prate svaku takvu operaciju.

U svom izlaganju na Međunarodnom sudu pravde u Haagu hrvatski pravni tim odlično je objasnio razliku između Oluje i operacija koje je vodila srpska vojska u Hrvatskoj: „Oluja je bila legitiman vojni odgovor na nezakonitu okupaciju, odgovor koji je, prema presudi ICTY-ja, proveden zakonito, a vojne operacije koje je provela ili podržavala Srbija bile su nezakonita invazija na suverenu državu s ciljem stvaranja velike Srbije na teritoriju Hrvatske“.

Kontinuitet velikosrpske politike – uzrok rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini

Povijesna je činjenica da je uzrok rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a na kraju i operacije „Oluja“, kontinuitet velikosrpske politike, a ne konglomerat loših politika, kako to neki interpretiraju, pokušavajući izjednačiti odgovornost vodstva Srbije i Hrvatske za rat na prostoru bivše Jugoslavije u 1990-im. Izvori pokazuju da je u velikosrpskim projektima, od prve polovice 19. stoljeća do 1990-tih, zapadna granica „velike Srbije“ uglavnom planirana duboko na teritoriju Republike Hrvatske, otprilike na crti Virovitica – Karlobag, koju su tijekom agresije na Hrvatsku zagovarala i tri najmoćnija političara u današnjoj Srbiji.


„Oluja“ – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja

Završnu oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju u Republici Hrvatskoj, nazvanu “Oluja”, hrvatsko vodstvo je provelo od 4. do 7., odnosno do 10. kolovoza 1995. godine. Hrvatske snage u istočnoj Slavoniji i južnoj Dalmaciji stavljene su u stanje pripravnosti radi mogućeg napada Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine. Najveći uspjeh u operaciji postignut je u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, kad su pripadnici 4. i 7. gardijske brigade Hrvatske vojske (podrijetlom iz Dalmacije, Zagorja, Bosne i Hercegovine i drugih područja) oslobodili Knin. Zbog njegova strateškog i simboličkog značaja, dan oslobođenja Knina u Hrvatskoj je proglašen Danom pobjede i domovinske zahvalnosti, a potom i Danom hrvatskih branitelja. U sljedećim danima hrvatske snage zaposjele su državnu granicu, osigurale je i krenule u pretres oslobođenog prostora sjeverne Dalmacije, Like, Banovine i Korduna (oko 10.500 km2).

Istodobno, operacijom “Oluja” hrvatske snage omogućile su Armiji Bosne i Hercegovine da razbije srpsku opsadu Bihaća. Time je spriječena nova humanitarna katastrofa u Bosni i Hercegovini i zločin poput masakra u Srebrenici, gdje su u srpnju 1995. pripadnici srpskih postrojbi, pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića, prema popisu u Memorijalnom centru u Potočarima, ubili više od 8000 Bošnjaka – muslimana (procjene su da bi, s obzirom na brojnost stanovništva i izbjeglica, broj ubijenih u Bihaćkoj enklavi bio nekoliko puta veći).


Pobjeda u „Oluji“ – najvažniji događaj u hrvatskoj povijesti

Pobjeda hrvatskih snaga u „Oluji” jedan je od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti, jer je njome osigurana sloboda njezinih građana i razvoj Republike Hrvatske te teritorijalna cjelovitost i opstanak u međunarodno priznatim granicama. Naime, nakon pobjede hrvatskih snaga u „Oluji“ vodstvu pobunjenih Srba u Hrvatskoj i srbijanskom vodstvu u Beogradu postalo je jasno da bi Hrvatska novom vojnom operacijom oslobodila i preostalo okupirano područje Hrvatskog Podunavlja.

S obzirom na poznate činjenice, može se reći da je Domovinski rat najsjajnije razdoblje hrvatske povijesti, pogotovo kad se u obzir uzmu okolnosti u kojima se Hrvatska uspjela obraniti od nadmoćnijeg velikosrpskog agresora, a potom i osloboditi okupirana područja. „Oluja“ je kruna Domovinskog rata, kraljica svih hrvatskih pobjeda i ponos koji ostaje za vječnost. Naša je obveza da činjenice i taj ponos prenesemo našoj djeci.

Autor teksta je dr. sc. Ante Nazor, povjesničar, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Kao dragovoljac Domovinskog rata, sa 23 godine pridružio se obrani Hrvatske na slavonskom ratištu. Autor godinama, neumorno iznosi istinu o Domovinskom ratu koja se temelji na činjenicama i povijesnim dokumentima te tako omogućuje Hrvatima da istinu o Domovinskom ratu i ponos zbog pobjede u njemu prenose i svojoj djeci.

Izvor: Narod.hr

http://narod.hr/u-prijevodu/oluja-je-kr ... -vjecnost/

OBLJETNICA SMRTI VELIKANA STJEPANA RADIĆA

‘Tuđa sila postala je sveopćim narodnim zlom, komu se svi moramo otimati složno, mudro i odvažno’

Autor: Mladen Prenc

Objavljeno: 08-08-2014 u 00:21


‘Kako vidite, ovdje nema ni slušateljstva na galerijama, ni stenografa, dapače ni voditelja zapisnika. Jasno je, dakle, da neću govoriti radi vanjskoga efekta, kako bi se inače moglo misliti. Moram odmah reći i to da se ne nadam da ću vas odvratiti od ovoga prijedloga i nagovoriti da prihvatite moj prijedlog. Ja se u tom posvema slažem sa zastupnikom Hrvojem, koji je kazao da zna unaprijed da vama razlaže uzalud. Govorim, dakle, zato da izvršim svoju dužnost i da se poslužim svojim pravom, a i zato da pokucam na vašu savjest da nemate kasnije izgovora da vam nitko nije pokazao ponora u koji hoćete strovaliti sav naš narod, a napose narod hrvatski’, rekao je na samom početku svojeg legendarnog, vizionarskog govora u Saboru 24. studenog 1918. Stjepan Radić, velikan hrvatske povijesti čiji je život nasilno skončan na današnji dan prije točno 86 godina.

Stjepan Radić utemeljio je pokret za stvaranje hrvatske države, a danas, nakon krvavog rata, možemo reći da ovo nije hrvatska država za koju smo se borili – poručio je predsjednik Autohtone Hrvatske seljačke stranke Branko Borković koji će u petak zajedno s ostalim članovima stranke položiti vijence na grobu Stjepana Radića na Mirogoju te također odati počast i ispred spomenika ovog velikana u Jurišićevoj ulici u Zagrebu.


- Narodu je oduzet neposredni način odlučivanja referendumom, rasprodaju se narodna dobra, a birokratski aparat krenuo je na lov na ljude koji rade i proizvode. Sadašnji politički sustav nema dodirnih točaka s naukom Antuna i Stjepana Radića i njihovim zalaganjem za socijalnu državu – zaključio je Borković.

Uvijek se odupirao režimu

Stjepan Radić bio je vrlo cijenjeni političar čije je početke političkog djelovanja obilježila čuvena borba protiv mađarizacije. Godine 1895. određena grupa studenata među kojima se našao i sam Radić, najjasnije su pokazali izraz svog nezadovoljstva kada su na Trgu bana Josipa Jelačića spalili mađarsku zastavu.

Svoje je dane školovanja provodio putujući po Europi gdje u Parizu završava Višu političku školu. Neko je vrijeme živio u Pragu, a kada ga policija tjera odlazi u Zemun gdje uspostavlja veze sa srpskim političarima. Od 1902. počinje živjeti u Zagrebu i formirati svoj put kao političara, koji ubrzo osniva HPSS (Hrvatsku pučku seljačku stranku) koja na izborima zauzima devet mandata. Godine 1920. mijenja naziv u HRSS (Hrvatska republikanska seljačka stranka) koja se odlučila oštro odupirati režimu.

Nažalost svoj je život završio burno kako ga je i započeo, hicima iz pištolja kad je izvršen atentat na Radića i hrvatske zastupnike u Skupštini. Dogodilo se kad su srpski političari shvatili da im Radić postaje opasan politički protivnik. Umro je 8. kolovoza 1928. godine u Zagrebu.

Što je ostalo od Radićevog HSS-a?

Danas, kada se obilježava 85. godišnjica smrti Stjepana Radića, jednog od najvećih političara u hrvatskoj povijesti i osnivača Hrvatske seljačke stranke lice i naličje njegove ostavštine nimalo ne priliči njegovom svjetonazoru, nauku ni politici koju je zagovarao.

HSS je danas gotovo nevidljiva stranka, a u posljednja dva mandata stranka je uspjela pridobiti konotacije na tragu izdaje vlastitih birača, oportunizma i vlastohleplja.

Proračunato politikantstvo kojime se HSS služi već dugi niz godina daleko je od nauka kojeg je njegova Radić i time svojevremeno suvereno vladao hrvatskom političkom scenom.

Mnogi danas zazivaju političara takvog moralnog digniteta, jasne vizije i domoljubnog naboja i drugih hvalevrijednih odlika koje je pokazivao Stjepan Radić.


Zašto je Radić rekao ‘Ne srljajte kao guske u maglu’

Njegov govor u Saboru, spomenut na početku ovog članka, završava s jednim od najpoznatijih citata iz hrvatske povijesti koji dovoljno govori o Radićevoj providnosti.

Međutim kako bi razumjeli pravo značenje famozne izreke ‘ne srljajte kao guske u maglu’ valja se upoznati s kontekstom u kojem je ona nastala. Bilo je to vrijeme kada su talijanske čete nadirale u Dalmaciju i svakog dana zauzimale sve više hrvatskog teritorija. Hrvatska je, kao dio Austro-Ugarske Monarhije, bila netom pobijeđena u Prvom svjetskom ratu. Ujedinjavanjem s Kraljevinom Srbijom Hrvatska je imala priliku da prijeđe na stranu pobjednika i da zaustavi talijansko otimanje svog teritorija. Zbog tog su razloga mnogi hrvatski političari bili u žurbi da se provede ujedinjenje. Stjepan Radić je također bio svjestan neizbježnosti unije sa Srbijom, no zahtijevao je da se prethodno dogovore uvjeti pod kojim će se ono obaviti. Nesrljanje u maglu dakle nije upozorenje da se uopće ne udružuje sa Srbima, nego da se prethodno osigura, kako ne bi došlo do srpske hegemonije u novoj državi. Nažalost, njegove zle slutnje pokazale su se točnima.

NAJPOZNATIJI CITATI STJEPANA RADIĆA

Samo živom voljom, u suradnji svih za sve, stvara se sa živima živa povijest jednog naroda.

Pravo se ne može dobiti ni plačem ni molitvom, nego borbom.

Čovjek, koji je svoj gospodar, dobro zna što je njegovo i što je tuđe. Svoje čuva, u tuđe ne dira. Sva je njegova briga da samo dobro vodi svoje bogatstvo.

Narod se pozna po jeziku, kao ptica po glasu.

Tuđa sila postala je sveopćim narodnim zlom, komu se svi moramo otimati složno, mudro i odvažno.

A ja volim da me u domovini progone, nego da me u tuđini vjetar nosi kao suhi list.

Što je više škola, to je manje robova; što je više znanja, to je više imanja.

Kada je čovjek na umoru, onda je blizu Boga, a kada je u zatvoru, onda je blizu svome narodu.

http://www.hrvatski-dom.hr/tuda-sila-po ... i-odvazno/

ISPOD POVRŠINE
Gordan Lederer: Čovjeka su ubili metkom, istinu ubijaju šutnjom!

Pod bukom parola i lažnih obećanja prolaze godišnjice, danas Ledererova, sutra Gavranova, za koji dan Paukova i još puno njih kojih se neće sjetiti političari na godišnjem odmoru.

Autor: Ante Gugo

Kad sam jutros, kao administrator grupe na Facebooku pod nazivom „Ubojica Gordana Lederera mora biti osuđen za ratni zločin“, krenuo napisati nešto povodom godišnjice ubojstva ratnog snimatelja HTV-a, vidio sam da je na toj društvenoj mreži, na svom profilu, nešto na tu temu već postavio Drago Prgomet, autor ovogodišnjeg književnog hit izdanja „Sakupljači gelera“.


O snimatelju koji je umro zato što general JNA Andrija Rašeta nije dopustio let sanitetskog helikoptera, pisao je ratni kirurg hrvatske vojske, koji je i sam zamalo stradao u minskom polju spašavajući ranjeg četnika: „Čovjeka su ubili, ali istinu nisu mogli“. I dobro je napisao. Istinu ne mogu ubiti, ma koliko pokušavali šutjeti o njoj. Kad je pao Lederer, odjeknuo je zlokobni hitac. Danas odjekuje zlokobna šutnja kojom se nastoji ubiti istina o tome događaju. Onda je opaljen hitac u čovjeka na novinarskom zadatku, a danas istinu tišinom ubijaju novinari.

Kakvi nas to ideali ili viši politički ciljevi mogu natjerati da prešućujemo istinu? Kakav to kolektivni nemoral mora zavladati društvom koje zaboravlja one koji su živote dali za slobodu drugih, za suverenost i samostalnost Domovine? Kakav to egoizam mora postojati među novinarima u ovoj zemlji, kad čak i u matičnoj kući, na Hrvatskoj televiziji za koju je poginuli snimatelj radio, zaborave godišnjicu njegove smrti. Doduše, možda će nešto napraviti u središnjem Dnevniku, jer se priča o tome zavrtila po društvenim mrežama, ali ostat će činjenica da cijeli dan ni u vijestima niti u podnevnom Dnevniku nismo čuli niti riječi spomena o Gordanu Ledereru.


Govoreći jednom o pobjedi u Domovinskom ratu, proslavljeni redatelj Antun Vrdoljak, ravnatelj HRT-a u ratno doba, rekao je da mi tada nismo imali oružje, ali smo imali istinu i imali smo sjajne i nadasve hrabre ratne reportere, snimatelje i tehničare. Njih 14 dalo je svoje živote za širenje istine o agresiji na Hrvatsku. Sramotno, ali istinito, danas ih se malo tko sjeti čak i na obljetnicu njihove smrti. Nažalost, nije to tako samo kad je riječ o onima koji su istinom branili Hrvatsku.

Gordan Lederer nije na mjestu usmrćen zlokobnim snajperskim hitcem. Još je satima poslije bio živ.

General tadašnje JNA Andrija Rašeta nije htio garantirati prolaz sanitetskom helikopteru i snimatelj HTV-a umro je. Nigdje nisam uspio pronaći podatak o tome da je Rašeta tražen za taj očiti ratni zločin. Nisam nigdje pronašao niti podatak da Republika Hrvatska traži njegovo izručenje, ako je još živ. Zašto?

Ima puno takvih pitanja bez pravog odgovora. Već godinama pitamo se zašto su haška suđenja za napad na Hrvatsku bila prava sprdnja. Sudilo se za granatiranje zidina, ali ne i za ubijene građane Dubrovnika. Međunarodni stručnjaci koji se brinu o spomeničkoj baštini pod zaštitom UNESCO-a prikupili su dokaze za krivnju za razaranje zidina. U Hrvatskoj nitko nije prikupio i sistematizirao dokaze o krivnji za ubojstva civila u ratu. Zbog sličnog razloga danas se u Haagu Ratku Mladiću sudi samo za zločine u BiH, ali ne i za zločine u Kijevu i Škabrnji. Što su sve te godine radili ljudi koji su vodili hrvatske obaviještajne i informativne agencije? Kakvu su politiku vodili hrvatski političari?


Želim sad jasno upitati i kakvu to politiku vode hrvatski branitelji. Godinama ih političari varaju, žedne ih prevode preko vode lažnim obećanjima, ali oni i dalje slijepo trče za lažnim obećanjima i glasnim parolama od kojih se srce razigra. Pod bukom tih parola i lažnih obećanja prolaze godišnjice, danas ova Ledererova, sutra Gavranova, za koji dan Paukova i još puno njih kojih se neće sjetiti političari koji su na godišnjem odmoru ili opterećeni „važnijim“ brigama. Zar je moguće da sve ove godine branitelji moraju slijediti samo one koji lijepo daju lažna obećanja? Zar je moguće da ne mogu između sebe pronaći one koji neće zaboravljati uspomenu na Domovinski rat?

Puno je krivnje zbog tišine kojom se ubija istina o Domovinskom ratu, a najviše među novinarima. Sjećam se kad je u praskozorje raspada Jugoslavije i početka agresije na Hrvatsku, na tribini tjednika „Danas“ u Studentskom kulturnom centru na Savi, Dražen Vukov Colić, tadašnji glavni urednik tada najuglednijeg i najtiražnijeg tjednika u bivšoj državi, govorio o kolegama iz Srbije, konkretno iz dnevnog lista „Politika“, koji su svakodnevno huškali i poticali na rat.

Rekao je tada Vukov Colić da će doći vrijeme kad će se urednici „Politike“ jako sramiti onoga što su tada radili. Parafrazirat ću te njegove vizionarske riječi pa ću reći da će doći vrijeme kad će se vodstva Hrvatskog novinarskog društva, a posebno urednici na Hrvatskoj televiziji duboko sramiti ove sadašnje tišine kojom ubijaju istinu o Domovinskom ratu.


Lažna građanska tolerancija ne može biti opravdanje za prešućivanje istine.

Zar ne smijemo mlađe generacije, koje o tome ništa ne znaju, podsjetiti kako su ubijani novinari, snimatelji i tehničari koji su u Domovinskom ratu tragali za istinom, samo zato što će se neki sljedbenik nekog političkog vođe srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj osjećati nelagodno zbog te istine?!



Ima li ikoga pozvanijeg od ljudi koji primaju plaću za rad u vodstvu Hrvatskog novinarskog društva tko bi trebao utjecati na stvaranje kontinuiranog javnog pritiska na hrvatske političare i pravosuđe da Andrija Rašeta bude priveden pred lice pravde? Ima li ikoga pozvanijeg od kolega na Hrvatskoj televiziji tko bi trebao, makar i simboličnim dvominutnim štrajkom, utjecati na hrvatske političare da Srbiji blokiraju svaki mogući pristup Europskoj uniji dok nam ne izruči Milana Zorića, čovjeka koji se na beogradskoj televiziji hvalio kako je hladnokrvno ubio snimatelja čije su jedino oružje bili kamera i istina koju je kamerom bilježio?


Na kraju ću ovu priču o ubijanju istine završiti u Saboru. Tko su ti zastupnici, posebno predstavnici branitelja i stranaka koje se kunu u branitelje, koji dižu ruke kad se imenuje državni odvjetnik i kad se prihvaćaju njegova godišnja izvješća, a ta ista osoba izvrće pravdu i ne traži Zorićevo izručenje jer hladnokrvno smaknuće ratnog reportera ne smatra ratnim zločinom, nego ga podvodi pod Zakon o općem oprostu za djela počinjena u ratu?


Počinje novo suđenje za Loru. Još pravomoćno nije završeno suđenje za Grubore. Hrastovu se valjda 15 puta sudilo, ali ubojica Gordana Lederera jest, što se hrvatskog pravosuđa tiče, sasvim slobodan čovjek. To je tako jer se u slučajima Lora, Grubori i Hrastov diže galama i javnost se stalno podsjeća na njih. Ne daju novinari u Hrvatskoj da to bude zaboravljeno. U slučaju Gordana Lederera, u slučajevima ubojstava svih 14 novinara, snimatelja i tehničara, kolege novinari prilično nezainteresirano šute.

Imao sam sreću i preživio sam ratna iskustva. Ne zamjeram ovima po redakcijama koji nisu to iskusili. Oni koji jesu, uglavnom su maknuti iz redakcija ili s mjesta na kojem mogu utjecati na uređivačku politiku.

Zamjeram vodstvu strukovne organizacije. Zar niti slova podsjećanja, zar baš nikakvog apela javnosti o tome da ratni zločin nad novinarima ne smije biti tretiran kao djelo u ratu koje potpada pod zakon o oprostu?


Kukavice nikad nisu rado obnavljali uspomenu na hrabre.

http://www.politikaplus.com/novost/1081 ... ju-sutnjom

Obilježena 23. obljetnica pogibije baranjskih policajaca, prvih baranjskih žrtava u Domovinskom ratu

Autor: hina
Datum: srijeda, 13. kolovoza 2014. u 16:18

Svečanosti obilježavanja bili su nazočni pripadnici postaje i obitelj prvih poginulih baranjskih policajaca, ali i drugih poginulih Baranjaca. Misa zadušnica za sve poginule održana je u belomanastirskoj crkvi Svetog Martina.
Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na grobljima u Dardi i Belom Manastiru, danas je održano obilježavanje 23. obljetnice pogibije baranjskih policajaca Marijana Kuzmana i Zorana Sinanovića koji su bili prve baranjske žrtve u Domovinskom ratu. Pogibija dvojice baranjskih policajaca IV. policijske postaje Beli Manastir na današnji dan 1991. označila je početak otvorene srpske agresije u Baranji.

Tijekom Domovinskog rata poginulo je osam pripadnika te postaje iz Belog Manastira, a ranjeno ih je 75. U toj jedinici koja je bila jedina u Hrvatskoj što je cijeli Domovinski rat sudjelovala u obrani Hrvatske bilo je gotovo 700 članova, istaknuo je Slavko Krajnović, predsjednik Policijske udruge branitelja Baranje.

Dodao je kako su pripadnici belomanastirske policije sudjelovali na prvoj crti bojišnice braneći sjeverni dio Osijeka. Iz Baranje je prognano 25 000 Baranjaca koji su u progonstvu bili dugih sedam godina.

Svečanosti obilježavanja bili su nazočni pripadnici postaje i obitelj prvih poginulih baranjskih policajaca, ali i drugih poginulih Baranjaca. Misa zadušnica za sve poginule održana je u belomanastirskoj crkvi Svetog Martina.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... -ratu.html