Još jedna obljetnica

[EdgarFranjul]

Nemetin: 21. obljetnica najveće razmjene zatočenika u Domovinskom ratu

Prije 21. godinu u Nemetinu u Slavoniji oslobođeno je 714 hrvatskih branitelja i civila koji su prošli neviđene torture, mučenja, ponižavanja, silovanja u srpskim logorima Stajićevo, Begejci, Niš... Mnogi od zatočenih nisu preživjeli muke i patnje i nikada se nisu vratili svojim domovima.

Autor: Tanja Polić Marković Photo: www.hkv.hr Srijeda, 14 Kolovoz 2013 11:52

Na današnji dan, 14.08.1992. u Nemetinu je izvršena najveća razmjena zatočenika srpskih koncentracijskih logora u Domovinskom ratu. Oslobođeno je 714 hrvatskih branitelja i civila koji su prošli neviđene torture, mučenja, ponižavanja, silovanja... Mnogi od zatočenih nisu preživjeli muke i patnje i nikada se nisu vratili svojim domovima.

Ti naši heroji prošli su i po nekoliko raznih logora u Srbiji, neki su suđeni i na smrt. Taj dan za sve njih bio je dan ponovnog rođenja, dan kada su konačno smjeli podići glavu, maknuti ruke s leđa i pogledati slobodno hrvatsko nebo, omirisati svoju domovinu za koju su se borili...Svoju Hrvatsku! Zagrliti svoje najmilije, svoju djecu, supruge, roditelje, braću, sestre, prijatelje... neprocjenjivo i njima i nama koji smo ih čekali i Bogu hvala tada i dočekali!!

Prema podatcima Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora kroz srbijanske logore prošlo je 30 000 hrvatskih branitelja i civila, a njih 300 ubijeno je ili je podleglo svakodnevnim batinanjima i zlostavljanjima.

U spomen na taj dan Hrvatski sabor donio je odluku o obilježavanju 14. kolovoza kao Dana sjećanja na zatočene i nestale. S obzirom na to da sam i ja udovica hrvatskog branitelja, dragovoljca Zagreb-Vukovar, koji je na taj dan razmijenjen u Nemetinu, smatram da je od iznimne važnosti da se taj datum posebno i proslavi, ali i pokloni svim našim braniteljima i civilima koji su sve te torture prošli kako bi svi mi zajedno danas imali svoju slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Posebno treba odati počast svim herojima koji nisu preživjeli srbočetničke kazamate jer njihova je smrt utkana u same temelje naše Domovine - oni nam drže Stijeg - hvala im. Hvala Vam svima koji ste zajedno s mojim pokojnim suprugom sve to izdržali! Hvala Vam svima i sretan Vam rođendan!


http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/9 ... -ratu.html

[Fratt]

Vrlo bitan datum za državu koja vodi brigu o svojoj povijesti,puno bitniji od nekih koalicijskih poteza unutar neke nametnute tvorevine nazvane UNijom.

[EdgarFranjul]

Legendarna 5. gardijska brigada "Sokolovi" u subotu obilježava 21. obljetnicu ustrojavanja. Svoj je život za Hrvatsku dalo 77 njenih pripadnika.

Priča je započela u listopadu 1992. godine. U Vinkovcima su osnovani "Sokolovi". Ratno su djelovali na području cijele Hrvatske.

- Mi smo kao brigada imali posebne zadatke. Bili smo poznati po tome što smo bili najbrojnija brigada HV-a. U jednom trenutku smo imali 3700 pripadnika, što znači da smo mogli ispuniti bilo kakvu zadaću što se obrane RH tiče. Bilo nas je i na Južnom bojištu i po ostalim dijelovima Hrvatske, gdje god je trebalo. Nikada cijela brigada nije bila na jednom mjestu, uvijek smo bili na zadaćama, pridruživala se drugim brigadama: Tigrovima, Kunama...Kome god je bilo potrebno – priča nam "Sokol" Mirko Sabljak, dopredsjednik Udruge veterana 5. gardijske brigade. Sabljaka smo upitali što najviše pamti iz vremena provedenog u "Sokolovima".

- Bio sam osobni pratilac Miletu Dedakoviću-Jastrebu i Branku Borkoviću-Mladom Jastrebu u Vukovaru. Poslije izlaska iz Vukovara, Južno bojište je ostavilo puno sjećanja u meni, Kupres isto tako. Osim Vukovara, to su mi bili najteži tereni – kaže Sabljak.

Brigada je 2003., zajedno s 3. gardijskom brigadom "Kune", bila pripojena novoustrojenoj 3. gardijskoj brigadi i od tada formalno ne postoji. Ali oni koji znaju za njene zasluge u obrani Hrvatske nikad je neće zaboraviti.

U Vinkovcima će u subotu (5. listopada) u 10 sati na groblju biti položeni vijenci za 77 poginulih "Sokolova", ali i za sve poginule i umrle branitelje. U 11 sati održat će se svečana misa, a u podne će vijenci biti položeni u vinkovačkoj vojarni.

[EdgarFranjul]

Nuštar, zaboravljena bitka Domovinskog rata: Nikad osvojen, nikad pokoren


"Topnički napadi su prestali i hrvatska vojska se izvukla iz skloništa da se nadiše svježeg zraka i vidi da li ima još ijedna čitava kuća poslije tih tri tisuće ispaljenih projektila protekle noći. Bila je neobična tišina. Pomislio sam, možda nas ostave na miru. A onda se čula zapovijed: "Na položaje, evo ih!". Počela je odsudna bitka za Nuštar.", prisjeća se jedan od svjedoka.

Malo mjesto između Vinkovaca i Vukovara do 1991. godine bila je mirna slavonska općina okružena rijekom Vukom i plodnim njivama. Idilu života u Nuštru prekinule su agresorske granate; 2. svibnja 1991. za stanovnike Nuštra sve se promijenilo. Nuštru će uslijediti teški dani, ali i ulazak u legendu. Nuštar, ponosno ističu njegovi mještani, nikad nije osvojen. Donosimo vam priču o pomalo zaboravljenoj bitci Domovinskog rata – bitci za Nuštar.

Ovo slavonsko mjesto sa 6000 stanovnika ovih dana obilježava Dan obrane i Dan općine. Nuštarci i dvadesetak godina nakon završetka borbi pokušavaju zaliječiti ratne rane. Iako ih Dan obrane i Dan općine podsjećaju na teške ratne trenutke, Nuštarci odaju počast onima koji su najzaslužniji što slobodno koračaju ulicama svog mjesta.

Prva nuštarska krv u Domovinskom ratu prolivena je 2. svibnja 1991., prisjeća se prof. Stanko Leko u svom tekstu o teškim nuštarskim danima. Iz zasjede su ubijeni policajci Stipan Bošnjak i Zdenko Perica, zajedno sa još desetoricom u Borovu selu. Stanovništvo mjesta počelo se osipati. Naoružali su se lovačkim puškama, kalašnjikovima rezervne policije, protuoklopnih sredstava nisu imali. Početkom lipnja formiran je prvi vod Zbora narodne garde. Prve granate došle su u srpnju. Nuštarci se nisu predavali, mnogi su ostali braniti svoje ognjište. Situacija je bila iznimno teška; okolna sela sa većinskim srpskim stanovništvom pružila su utočište četničkim hordama iz Srbije. Nuštar je u listopadu 1991. pretrpio strašna razaranja, a posebno su ubojite bile bombe "krmače". Nekoliko stoljetnih šokačkih kuća je zauvijek nestalo. "Rušili su nam štagljeve, štale i trijemove, sve ono što smo najviše voljevi, gdje smo rasli, zaljubljivali se, ženili i umirali", svjedoči Grgo Krajina. Padom dva kilometra udaljenog Cerića, agresor se približio na puškomet. Prvi tenkovski napad uslijedio je 3. listopada.

Neprijatelj je iz smjera Marinaca uspio osvojiti položaj Zidine. Napad na Nuštar počeo je u popodnevnim satima u dva pravca. Hrabri branitelji uništili su moderni T-84, dva tenka uspjela su se povući. Uništen je i jedan transporter. Cijena napada bila su dva ubijena mještanina koji su ubijeni pri povlačenju neprijatelja. Iduća dva dana četnici su atriljerijskom paljbom uzvraćali za gubitke; bačena je i aerosolna bomba. Više nije bilo kuće na kojoj ratna stradanja nisu bila vidljiva.

Odlučujuća bitka vodila se 5. listopada.

"Topnički napadi su prestali i hrvatska vojska se izvukla iz skloništa da se nadiše svježeg zraka i vidi da li ima još ijedna čitava kuća poslije tih tri tisuće ispaljenih projektila protekle noći. Bila je neobična tišina. Pomislio sam, možda nas ostave na miru. A onda se čula zapovijed: "Na položaje, evo ih!". Počela je odsudna bitka za Nuštar.", piše Grgo Krajina.

Nakon topničke pripreme, započeo je kombinirano pješačko-oklopni napad iz smjera Marinaca i Henrikovaca. Žestoke borbe branitelja i agresora započele su, znakovito, u ulici Križnog puta. Dio tenkova je onesposobljen, a dio se, zajedno s pješadijom, probijao prema središtu mjesta kojeg su u prošli. Došli su do crkve Duga svetoga, no ondje su potpuno uništeni. Preživjeli su se počeli povlačiti. Nuštar je te večeri slavio pobjedu. Ne slavio u pravom smislu riječi; na ulicama Nuštra ležala su tijela poginulih boraca, životinjske lešine, a zrakom se širio miris paleži. Tog je dana uništeno osam srpskih tenkova i četiri transportera.

Nakon tog 5. listopada neprijatelj više nije ušao u Nuštar. Iako je pokušao.

"Nama je bilo teško, ali ono što se krajem listopada 1991. dešavalo u Vukovaru bilo je jezivo. Dan i noć smo iz Nuštra slušali kako 'mrve' Vukovar, a nismo imali snage da im pomognemo. Ipak 13. listopada pokušan je proboj preko Marinaca, koji je neuspješno završio s petnaest mrtvih i s preko četrdeset ranjenih hrvatskih vojnika. A onda i pad Vukovara. Mnogi Vukovarci su našli spas u Nuštru probivši srpski obruč, mnogi nisu uspjeli i grobovi njihovi Bog zna gdje su.", svjedoči Krajina.

Iako su dalekometni napadi na mjesto nastavljeni do svibnja 1992., stanovnici su se u proljeće počeli vraćati. Započela je obnova kuća, a djeca su u rujnu krenula u školu. Prema nekim proračunima na Nuštar je do kraja 1991. palo 100.000 teških projektila. Uz materijalna stradanja poginulo je 50 mještana, 120 ih je ranjeno, a 22 su ostali teškim invalidima.


Autor: Z.S.

Datum: Petak, 04 Listopad 2013 18:26

[EdgarFranjul]

Hrvatski sabor je 8. listopada 1991. donio povijesnu odluku o raskidu svih državnopravnih veza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ, čime je Hrvatska postala nezavisna i samostalna država - i taj se dan obilježava kao Dan neovisnosti.

[EdgarFranjul]

Danas je 21.Obljetnica raketiranja Banskih dvora i pokušaja likvidacije predsjednika Franje Tuđmana


Banski dvori u plamenu

07.10.2013. 16:15

Braniteljski Portal

Hrvatska

21.Obljetnica raketiranja Banskih dvora

Prije 21 godinu zrakoplovi agresorske Jugoslavenske "narodne armije" (JNA) napali su Banske dvore, ondašnje sjedište prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. U trenutku napada Tuđman je pregovarao s predsjednikom Predsjedništva SFRJ Stjepanom Mesićem i predsjednikom Saveznog izvršnog vijeća (SIV) Antom Markovićem.
Dva bojna zrakoplova JNA 7. listopada 1991., malo poslije 15 sati, raketirala su Banske dvore. Od šest ispaljenih raketa, dvije su pogodile Banske dvore, a ostale su pogodile zgrade u njihovoj blizini. Dio krova Banskih dvora bio je razrušen, oštećeno je pročelje i gotovo sve prostorije.
Tada je ocijenjeno da je riječ o atentatu na predsjednika Tuđmana jer je napad vođenim raketama ponjaprije bio usmjeren na predsjednikove radne prostorije. U zgradi nitko nije poginuo, ali je ranjeno nekoliko ljudi.
Napad na Banske dvore izveden je uoči isteka moratorija Europske zajednice na odluku Hrvatskog sabora o osamostaljenju Republike Hrvatske te tijekom općih napada JNA na Vukovar, Vinkovce, Osijek, Pakrac, Sisak, Karlovac, Gospić, Otočac, Zadar, Šibenik i Dubrovnik.
Predsjednik Tuđman tih je dana predlagao sekretaru za obranu SFRJ Veljku Kadijeviću da JNA prekine operacije protiv Hrvatske iz zraka, s kopna i mora, a zauzvrat RH će istodobno prekinuti opću blokadu njihovih vojarna.

JNA je odbila Tuđmanov prijedlog i jednostrano inzistirala na hrvatskoj deblokadi.
Predsjednik Tuđman objasnio je kako se blokadom vojarni željelo prisiliti JNA da napusti Hrvatsku, ali to je bila i mogućnost da se Hrvatska domogne oružja koje joj ga je nelegalno otela JNA prije prvih višestranačkih demokratskih izbora.
Predsjednik Tuđman pokušavao je pregovorima i sudjelovanjem na medunarodnim konferencijama izbjeći rat te mirnim putem tražiti političko rješenje. Prestanak moratorija EZ-a za Hrvatsku je značio, smatrao je Tuđman, stupanje na snagu, na temelju svibanjskog referenduma, ustavne odluke Hrvatskoga sabora o samostalnosti.
Napad jugoslavenskoga zrakoplovstva na Banske dvore predsjednik je ocijenio 'napadom na simbol vlasti za sve Hrvate i simbol tisućljetne želje za državnošću'. Nazvao ga je i zločinom protiv kulture pred cijelim svijetom te pokušajem fizičke likvidacije hrvatskoga predsjednika.

Uredio B.P./M
- See more at: http://www.braniteljski-portal.hr/Novos ... spmWt.dpuf

[EdgarFranjul]

Hrvatice i Hrvati, svi koji volite Hrvatsku, sretan vam Dan neovisnosti!

Objavljeno Ponedjeljak, 07 listopada 2013 17:00


Sretan Vam Dan neovisnosti!


Kako su nam srca bila puna te večeri 8. listopada 1991., kad su zastupnici Hrvatskog sabora, oni koji nisu napustili podrum Inine zgrade prije glasovanja, jednoglasno izgasali neovisnost države Hrvatske! Nismo imali puno nama sklonih u svijetu, nasuprot nama bila je ogromna vojna sila, nismo imali oružja. No, imali smo srce puno ljubavi za Domovinu, i imali smo dr. Franju Tuđmana koji nas je vodio I pobijedili smo!

Danas, dvadeset i dvije godine kasnije imamo državu kojom upravljaju ljudi koji su nasljednici onih koji nisu željeli glasovati za neovisnost Hrvatske. Ne čudi stoga što nam je tako kako jest, teško. No, daleko nam je lakše nego 1991. Danas imamo državu Hrvatsku, što god netko mislio naša je, volimo ju kao što smo ju uvijek voljeli, a ta je naša ljubav jača od mržnje ili ravnodušnosti onih koji ju ne vole. I opet ćemo pobijediti!

Štovane Hrvatice i Hrvati, štovani svi koje vole Hrvatsku, naš dragi dom, sretan Vam Dan neovisnosti.(djl)

[EdgarFranjul]

Licemjerne čestitke Josipovića i Milanovića za Dan neovisnosti – za njih ne postoji napad na Banske dvore


Bez obzira kako ga tko shvaća i prihvaća, povijesna je činjenica da je Dan neovisnosti podsjetnik na dan kad je Republika Hrvatska 8. listopada 1991. godine na sjednici Hrvatskoga sabora u podrumu zgrade Ine razvrgnula sve veze s bivšom državom i zakoraknula u svoju vlastitu demokratsku budućnost, oslobođena 70-godišnjeg velikosrpskog jarma kroz dvije totalitarne Jugoslavije, monarhističke i komunističke. Taj nadnevak slavi se kao Dan neovisnosti pa je to prigoda da vodeći državni dužnosnici upute čestitke građanima Republike Hrvatske.

Taj dan nije, međutim, samo sjećanje na jedan nacionalni povijesni čin, nego još više "dan poslije" posljednjeg pokušaja velikosrpske agresije da se atentatom na Banske dvore obezglavi vrhovništvo Republike Hrvatske suočene s velikosrpskom agresijom na čelu s JNA. Cilj je, naravno, bio likvidirati legalno izabranog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franju Tuđmana koji se tog popodneva sastao u Banskim dvorima s tadašnjim predsjednikom Savezne vlade Antom Markovićem.

I dok su mediji ovih dana podsjećali da je proglašenje razvrgnuća svih veza s bivšom komunističkom federacijom nastupilo dan nakon raketiranja Banskih dvora, zbog čega je sjednica Hrvatskoga sabora morala biti održana na tajnom mjestu u podrumu Ine, i predsjednik Republike Ivo Josipović i predsjednik Vlade Zoran Milanović u svojim su čestitkama, uostalom ne prvi put, potpuno ignorirali okolnosti pod kojima je proglašena neovisnost hrvatske države. Za njih kao da napad na Banske dvore nije postojao, iako je njegov sretan ishod bio ključan da se ta povjesna sjednica Hrvatskoga sabora uopće održi. To su i predsjednik Josipović i premijer Milanović jednostavno ignorirali.

I jedan i drugi su taj datum, blago rečeno, relativizirali, pažljivo birajući riječi u kojima se odaje priznanje hrvatskim braniteljima koji su u Domovinskom ratu dali živote za slobodu, ali su se kao "vrag od tamjana" čuvali da ne izreknu neku ocjenu o tome u kakvim je uvjetima to priznanje ostvareno, a što je još važnije kako je dan prije propao posljednji pokušaj velikosrpskog agresora da spriječi Hrvatsku i njezin narod na putu za neovisnošću. Tako u čestitkama i Josipovića i Milanovića nema ni riječi o tom od koga se Hrvatska osamostalila, kao ni o predsjedniku Tuđmanu koji je, bez obzira na sve njegove greške, ipak bio na čelu pokreta za hrvatskom neovisnošću i koji zaslužuje da mu se, pored odavanja počasti braniteljima, posebice u ovoj prigodi, čak uzimajući u obzir činjenicu da ga nije bilo u podrumskoj sali Ine, oda priznanje za sve što je učinio da bi se Hrvatska oslobodila jugoslavenskog, velikosrpskog i komunističkog jarma. Gledajući iz tog aspekta, čestitke i predsjednika Josipovića i premijera Milanovića mogu se ocijeniti kao sramotne i licemjerne jer je u njima namjerno zaobiđena važna istina o okolnostima pod kojima je u podrumu Ine proglašena neovisnost Republike Hrvatske.

Posebno su intrigantni motivi kojima su se rukovodili predsjednik Josipović i premijer Milanović kad su građanima u povodu Dana neovisnosti uputili jednu manipulativnu čestitku. Manipulacija je u njihovom ponašanju i izričaju prava riječ, jer i jedan i drugi više vode računa o tome što se o njihovim izjavama misli u Beogradu i kako ih se ocijenjuje, nego o tome kakvo je raspoloženje većina naroda o tom nadnevku. I predsjednik i premijer u više navrata su za svojega mandata pokazali tendenciju velikog zaborava prošlosti, što se u raznim prilikama i obljetnicama opetuje posljednjih godina. O tome svjedoče ponižavajući susreti predsjednika Josipovića s bivšim srbijanskim predsjednikom Tadićem; o tome svjedoči Milanovićevo ponašanje kad je Srbija u pitanju. Uostalom, najsvježiji je primjer da predsjednik Josipović odlazi pod noge srbijanskom predsjedniku, inače četničkom vojvodi Tomislavu Nikoliću koji svojim izjavama, poput one o Vukovaru kao "srpskom gradu" pokazuje i dalje teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj, a da ne govorimo Aleksandru Vučiću potpredsjedniku srbijanske Vlade koji nije prestao sanjati granicu Virovitica-Karlovac-Karlobag.

Jednostavnije rečeno, i predsjednik Josipović i premijer Milanović na čelu vladajuće Kukuriku koalicije, gledajući s pozicije očuvanja hrvatskih državnih i nacionalnih interesa, vode izdajničku politiku s nesagledivim posljedicama. Konačno, i ne najmanje važno, treba pogledati što su radili predsjednik Josipović i premijer Milanović u doba velikosrpske agresije na Hrvatsku. Prvi se bavio svojim pravničkim i profesorskim poslom i skladao kompozicije koje nitko ne sluša, a drugi je odmah nakon diplomiranja preko svojeg oca Stipe brzo napredovao u Ministarstvu vanjskih poslova dok su njegovi vršnjaci na bojišnicama ginuli za Hrvatsku. Problem je u tome što ni jedan ni drugi nisu željeli Hrvatsku. Josipović je pripadao Račanovom SDP-u koji je izašao iz sabornice kad se odlučivalo o razvrgnuću veza sa SFRJ, a Milanović je mnogo godina kasnije jasno stavio do znanja da kao povijesnu ličnost više cijeni Josipa Broza Tita od Franje Tuđmana. Kad su stjecajem okolnosti na čelu Republike Hrvatske takve dvije osobe, ne treba se čuditi da su njihove čestitke za Dan neovisnosti, takve kakve jesu, bile licemjerne i sramotne.




Autor: Vjekoslav Krsnik

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/ ... dvore.html

[EdgarFranjul]

Mladen Pavković: Gdje je danas Zid boli? Pod zemljom!
Subota, 12 Listopad 2013 19:26

Prošlo je 20 godina (1993.) otkako je podignut jedan od najboljih, najljepših i najveličanstvenijih spomenika iz hrvatskog Domovinskog rata – Zid boli, kojeg su u Zagrebu na inicijativu tadašnjeg Centra za zaštitu ljudskih prava, zatočenih i nestalih građana Hrvatske (Apel), odnosno njegove predsjednice Zdenke Farkaš, sagradile uglavnom majke koje su u ratu izgubile nekog od članova svoje obitelji. Tako su mnoge majke, poput Kate Šoljić ili Eve Šegarić "sazidale" više crvenih (za one koji se još traže) ili crnih opeka (za one koji su ubijeni). Danima su žene podizale spomenik svojoj djeci, očevima, ili naprosto najbližima. Na svakoj bi opeci napisale i ime.

Taj je spomenik bio dugačak čak nekoliko stotina metara, a postavljen je na pločniku Selske. Roditelji, branitelji, ali i mnogi drugi građani vrlo su rado dolazili kod ovog jedinstvenog spomenika, kakvog nije bilo nigdje u svijetu. Tu su se palile i svijeće i prisjećalo ljudi koji su najzaslužniji za stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, a kojih više nema. Jedne godine, baš na moju inicijativu, kraj mnoštva tih opeka čekali smo i Novu godinu! Gospođa Farkaš je bila osobito ponosna na ovo djelo, baš kao i mnogi drugi predsjednici i predsjednice Udruga proizašlih iz Domovinskoga rata, a kako i ne bi kad je to bio i najfotografiraniji spomenik. Ali...sredinom 2005. nekome je zasmetao taj čudesni spomenik, zasmetala su tolika imena, pa je odlučio nešto što također ne postoji nigdje u svijetu, zakopati te opeke – pod zemlju, odnosno ukloniti ih s ulice! Ta je (politička) inicijativa naišla na protivljenje većine Udruga iz Domovinskog rata, ali da se on ukloni, pojedini su političari angažirali predsjednike i najuže rukovodstvo nekih udruga, koji su umjesto politike i političara stali na stranu rušenja. Došlo je do "pravog rata" između braniteljskih udruga, ali i samih branitelja. Nekome je to očito bio cilj – zavadi, pa vladaj! Da bi sačuvale Zid boli, koji je trebao biti premješten na zagrebačko groblje Mirogoj, gdje je poznati kipar Dušan Džamonja, čovjek kojem su dali da podigne najviše spomenika iz NOB-a, imao zamisao da opeke "pokopa" podno spomenika koji je tamo podignut, u Džamonjinoj realizaciji, naravno za nemale novce. U želji da sačuvaju ovaj spomenik majke su protestirale, zatim opeke prekrivale hrvatskim zastavama, plakale... Ali, ništa nije pomoglo.


Zid boli je morao nestati sa zemlje kao da ga nikada nije ni bilo. Zbog otpora, premještanje u organizaciji Grada Zagreba (Milana Bandića!) prvi put je počelo u rano jutro (kao što su i u Vukovaru postavljene ploče na ćirilici) 4. lipnja 2005., ali je privremeno zaustavljeno jer su se tome usprotivile pojedine braniteljske udruge. Ali taj "zastoj" nije dugo trajao. Opet u jutro, oko šest sati(sic!) 24. lipnja je nastavljeno. Opeke su se slagale na palete te kamionima odvozile na Mirogoj! Predsjednik tadašnjeg Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja izjavio je novinarima da daje punu potporu Gradu Zagrebu za premještanje Zida boli na Mirogoj, ističući da se Zid boli premješta na inicijativu onih koji su ga gradili – roditelja i članova obitelji žrtava Domovinskog rata, što naravno nije odgovaralo istini. Nakon uklanjanja Zida boli Zdenka Farkaš je rekla da je to "vandalski čin i kulturocid" te da će o tome upoznati i međunarodnu zajednicu, tim prije što su opeke s imenima branitelja i civila "brzinom munje" na Mirogoj zakopane u zemlju. Farkaš je apelirala na tadašnjeg predsjednika Republike Stjepana Mesića, predsjednika Vlade Ivu Sanadera i predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa da ne dopuste da se Zid boli zakopa na groblju.

- Takav spomenik kao izraz zahvale braniteljima i civilnim ratnim žrtvama trebala je izgraditi Vlada, a ne Grad Zagreb i on se nigdje u svijetu ne gradi na groblju, rekla je Farkaš.

Također je izjavila novinarima da je Zid boli kao hrvatski spomenik apela za humanost i ljudska prava trebalo restaurirati, obnoviti, konzervirati te ga onda premjestiti na primjerenu lokaciju, ako već nije mogao ostati u Selskoj, ali ga se nikako nije smjelo premjestiti na Mirogoj i u sklopu spomenika Dušana Džamonje zakopati, jer su na ciglama ispisana imena i 1150 ljudi za čiju sudbinu još uvijek ne znamo (to je bilo 2005. godine).

Međutim, Zid boli bio je sastavljen od ukupno 13.600 crvenih i crnih opeka, na kojima su bila ispisana imena nasilno odvedenih, zatočenih i nestalih, te poginulih branitelja i civila.

A zbog čega se Zid boli morao premjestiti "u zemlju" u rano jutarnjim satima, tada je novinarima objasnio Načelnik zagrebačkog odjela za branitelja Miodrag Demo. Čovjek je rekao da je to učinjeno zato (čujte sad ovo!) da se ne bi stvarala gužva u gradu, te da se zakopavanju imena poginulih jedino protive pojedinci (!), a ne udruge.

Da nije smiješno, bilo bi žalosno.

I na kraju, što je na sve to rekao Brozov kipar Dušan Džamonja?

- Zlonamjerno je reći da će cigle Zida boli biti zabetonirane u spomenik, jer će se one moći premjestiti bilo kada (kakva laž, op.a.) Odluka o premještanju Zida boli nikad nije bila ideja poništenja, nego jednostavno spremanja. Na taj su se način cigle koje propadaju i koje su izložene nevremenu trebale sačuvati!

Ovome uistinu nije potreban nikakav komentar.

Nu, ukoliko želite vidjeti gdje je danas Zid boli, i kako je Džamonja "sačuvao" ovaj najljepši spomenik, otiđite na Mirogoj. Tamo ćete se susresti s jadom i bijedom "našeg najpoznatijeg kipara" i pustiti suzu kad vidite da Zid boli više uopće ne postoji!



Mladen Pavković

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... a&Itemid=9

[EdgarFranjul]

Spomenik "Glas hrvatske žrtve - Zid boli, rad kipara Dušana Džamonje, otvoren je 14. listopada 2004. godine i nalazi se na groblju Mirogoj. U spomenik su urezana u crni mramor 13.500 imena poginulih hrvatskih branitelja i civila -žrtava velikosrpske agresije na Hrvatsku.

Na spomeniku piše "Glas hrvatske žrtve - Zid boli". Nema križa, podataka o datumu rođenja ili smrti žrtava niti daljnjih objašnjenja za posjetitelje.

Zid boli prvotno je izgrađen u Selskoj ulici u Zagrebu ispred stožera UNPROFORa kao prosvjed protiv ravnodušnosti o stradanju hrvatskog naroda u Domovinskom ratu.