Forum Hoplologije,

ARKAN U SLUŽBI KOS-A

25 GODINA POSLIJE: Delije i Arkan izazvali su nerede na Maksimiru tjedan dana nakon pobjede Tuđmana

Autor: Igor Knežević
Srijeda, 13. Svibanj 2015. u 09:35

Kontraobavještajna služba (KOS) smatrala je hrvatske navijačke skupine glavnom prijetnjom Jugoslaviji, a pendrečenje tih istih navijača trebalo je značiti što čeka Hrvate ako kojim slučajem odluče krenuti putem neovisnosti.

Prije točno 25 godina, na današnji dan, 13. svibnja, na Maksimiru su se dogodili neviđeni neredi koje su započeli navijači Crvene zvezde Delije, a taj trenutak i danas se u javnosti smatra simboličnim početkom Domovinskog rata. I dok neki pišu kako je rat počeo tek godinu dana poslije, što je činjenica, događaji te 1990. na Maksimiru itekako su bili znakoviti. U Hrvatskoj su tjedan dana prije održani prvi višestranački izbori na kojima je HDZ uvjerljivo pobijedio. Sa 42 posto dobivenih glasova HDZ je osvojio 205 (58 posto) zastupničkih mjesta u Saboru, a slijedio ih je SKH-SDP sa 26 posto osvojenih glasova i 107 mandata (30 posto), a nakon toga koalicija narodnog sporazuma KNS sa 15 posto glasova i 21 mandatom (5,9 posto).

Zašto je to važno? Zato što je tjedan nakon izbora slijedila utakmica na Maksimiru, a Beograd je očito odlučio pokazati zube hrvatskim namjerama o eventualnoj nezavisnosti. Naime, Kontraobavještajna služba (KOS) smatrala je hrvatske navijačke skupine glavnom prijetnjom Jugoslaviji, a pendrečenje tih istih navijača trebalo je značiti što čeka Hrvate ako kojim slučajem odluče krenuti putem neovisnosti. Same strukture među Delijama su priznale da je Željko Ražnatović Arkan strelovitom brzinom postao vođa njihovih navijača, a nema sumnje da je Arkan bio vrbovan od stane KOS-a da obavlja njihove prljave zadaće. Stoga se izazivanje nereda po Zagrebu, a kasnije i na stadionu pripisuje upravo Arkanu, produženoj ruki “državne službe bezbednosti”.


Bobanovo udaranje “milicajca” postalo je simbol hrvatskog otpora srpskom teroru, a godine rata koje su uslijedile još su više dale na važnosti tim događajima na Maksimiru.

Činjenica je da je godinu dana kasnije, 18. svibnja 1991. Crvena zvezda igrala prvenstveni susret na Maksimiru, ali bez navijača, no to ne mijenja karakter događaja od 13. svibnja 1990. Nasilje koje je vladalo i u kojem je ozlijeđeno najmanje 60 navijača bio je putokaz za ono što će se događati u narednim godinama. Pendrečenje BBB-a od strane milicije, dok nijednog Deliju milicija nije ni krivo pogledala izazivala je bunt koji je samo podsjećao u kakvoj tamnici naroda Hrvati žive.

I tv reportaža uoči utakmice u kojima je izjavu dao jedan od vođa Delija otkrivala je sve namjere srpskih navijača.

“Oni su za Tuđmana?”, upitao je novinar navijača, a on odgovorio: “Hrvati nikad nisu imali državu, neće ni sad”.

“Što očekujete od utakmice?”

“Bit će krvavo”, odgovorio je Delija znajući što se sprema.

http://www.dnevno.hr/sport/nogomet/25-g ... ana-800572

Tuđman: Jedna od najznačajnijih povijesnih osoba 20-og stoljeća

Iskreno je vjerovao u ideju pomirbe svih Hrvata, sinova ustaša i partizana, ali unatoč tome, ona nikada nije zaživjela, što je također rezultat spleta povijesnih okolnosti

Datum objave: 14.05.2015 | 19:52 Autor: dipl. pov. Andrea Latinović

Izaslanstvo HDZ-a predvođeno predsjednikom Tomislavom Karamarkom položilo je vijenac i zapalilo svijeće pred rodnom kućom dr. Franje Tuđmana u Velikom Trgovišću, povodom obilježavanja 93. obljetnice njegova rođenja. Jedina je to stranka koja je obilježila rođendan pokojnog, prvog predsjednika Hrvatske.



Franjo Tuđman, ma što o njemu tko mislio, povijesna je osoba. Čovjek koji je utemeljio hrvatsku državu, što god tko opet o tome mislio i to je povijesna činjenica koju ne mogu osporiti ni oni koji ne uvažavaju njegov doprinos hrvatskoj povijesti, kao ni svi koji mu osporavaju politiku koju je vodio.

Nažalost, unatoč njegovoj iskrenoj želji koja je za mnoge graničila s utopijom, a to je pomirba svih Hrvata, sinova ustaša i partizana, ona ni do danas nije zaživjela. Franjo Tuđman u nju je iskreno vjerovao i pokušavao je provesti u djelo, ali, ratne okolnosti, zemlja koju je trebalo prvo stvoriti, a zatim ponovo graditi nakon brutalne velikosrpske agresije počinjene na mladoj hrvatskoj državi, neki su od razloga zašto tu ideju nije uspio provesti u djelo za svoga života.

Zamjerali su mu rat s Bošnjacima 1993. u BiH i pogoršanje odnosa s njima, zamjerali su mu nesretnu privatizaciju i pretvorbu, iako je bilo opće poznato da se Tuđman, u svojoj viziji ostvarenja tisućljetnog hrvatskog sna, a to je država Hrvatska, nije pretjerao bavio gospodarstvom i ekonomijom. Taj je dio prepuštao ekspertima u koje je imao povjerenja, birao ljude kojima je vjerovao, poput Nikice Valentića, Borislava Škegre, no, gorak okus te hibridne privatizacije koja je izrodila mnoštvo sirotinje i uski krug bogatih, ostao je do danas.


Zamjerali su mu da je sve kontrolirao- od imena nogometnih klubova, do kazališnih predstava, da je sustavno provodio cenzuru u medijima koji su u njegovo doba bili ''gušeni'', no, činjenica je da, iako jest bilo pritisaka, mediji su tada imali veću slobodu negoli danas. Paradoksalno, zar ne.

Poput svih velikih povijesnih osoba, njegov su lik i djelo podložni realnoj rasudbi u vremenu koje dolazi, uzimajući u obzir povijesnu distancu, s koje je puno vidljivije nabrajati vrline i mane. No, prvi predsjednik, Franjo Tuđman, svakako je jedna od najznačajnijih svjetskih osoba 20.-og stoljeća, a svaki pokušaj umanjivanja njegove povijesne uloge, ne samo u Hrvatskoj, već i u području čitave regije, ali i Europe, potpuno je deplasiran, ma s koje strane dolazio.

Franjo Tuđman- 14. svibnja 1922.- 10. prosinca 1999.

Hrvatski državnik, političar i povjesničar, rođen je u Velikom Trgovišću, u kojem je i pohađao osnovnu školu, od 1929. do 1933. Gimnaziju u Zagrebu pohađao je od 1934. do 1941. Školovanje je nastavio na Višoj vojnoj akademiji u Beogradu od 1955. do 1957. U čin generala Jugoslavenske narodne armije (JNA) promaknut je 1960. Godine 1965. doktorirao je povijesne znanosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na temu Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja do sloma 1941. Godine 1992. izabran je za redovnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Tijekom gimnazijskih dana aktivno je sudjelovao u ljevičarskom nacionalnom pokretu, zbog čega je godine 1940. bio zatvoren. Od 1941. do 1945. aktivno sudjeluje u partizanskom antifašističkom pokretu u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Od siječnja 1945. radi u Beogradu kao jedan od hrvatskih predstavnika u Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske (VŠ NOV) i Partizanskih odreda Jugoslavije (POJ), a nakon rata, do godine 1961., u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva narodne obrane i u Generalštabu JNA. Godine 1961. na osobni zahtjev napušta djelatnu vojnu službu i posvećuje se znanstvenoj karijeri. Iste godine vraća se u Zagreb gdje osniva Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske (danas Hrvatski institut za povijest), čiji je ravnatelj do godine 1967. Od 1963. do 1967. izvanredni je profesor na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu (danas Fakultet političkih znanosti). Predavao na sveučilištima u Čehoslovačkoj, Italiji, Njemačkoj, Austriji, Kanadi i SAD-u. Od 1962. do 1967. predsjednik je Komisije za međunarodne odnose i član sekretarijata Glavnog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske (GO SSRNH), a od 1965. do 1969. narodni zastupnik u Prosvjetno-kulturnom vijeću Sabora SR Hrvatske i predsjednik Odbora za znanstveni rad. Godine 1967. bio je zbog protivljenja nametanju kompleksa krivice hrvatskome narodu zbog Nezavisne Države Hrvatske u Drugome svjetskom ratu, kao i zbog kritike službenoga broja jasenovačkih žrtava, bio je isključen iz Saveza komunista Jugoslavije (SKJ), primoran napustiti mjesto ravnatelja Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, uklonjen sa zagrebačkog Sveučilišta i umirovljen. Zbog sudjelovanja u hrvatskom nacionalnom pokretu potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih komunističke su ga vlasti zatvorile u lepoglavsku kaznionicu. Godine 1972. bio je osuđen na dvije godine zatvora (odslužio devet mjeseci), a u veljači 1981. na tri godine zatvora (siječanj 1982. - veljača 1983./svibanj 1984. - rujan 1984.) i zabranu svakoga javnog djelovanja u razdoblju od pet godina zbog intervjua švedskoj i njemačkoj televiziji te francuskom radiju, u kojima je kritizirao postojeći politički poredak. Nakon što mu je godine 1987.vraćena putovnica, odlazi na turneju među hrvatske iseljenike u sjevernoameričke i europske zemlje radeći na povezivanju hrvatskog iseljeništva i Hrvatske radi stvaranja hrvatskoga nacionalnog i demokratskog pokreta. Povratkom u zemlju, godine 1989. s istomišljenicima osniva Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ). Pobijedivši s HDZ-om na prvim višestranačkim izborima za Sabor SR Hrvatske u travnju i u svibnju 1990., 30. svibnja 1990. biva izabran za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske, a nakon promjene Ustava, 2. kolovoza 1992. i 15. lipnja 1997. za predsjednika Republike Hrvatske. Tu je dužnost obnašao do smrti.

Jačanje hrvatske državne i obrambene sposobnosti

Od 1990. do 1999. imao je ključan utjecaj na hrvatskoj vanjskoj i unutrašnjoj politici. Tijekom političkog raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije godine 1990. zagovarao je reformu jugoslavenske federacijske zajednice u savez konfederalnih država, dok je istodobno jačao državnu i obrambenu sposobnost Hrvatske. Kada je Srbija uz pomoć JNA otvoreno podržala srpske pobunjenike u Hrvatskoj te im se pridružila u otvorenoj agresiji na Hrvatsku godine 1991., on im se suprotstavio organiziranom hrvatskom vojnom silom. U proljeće i ljeto 1995. Hrvatska je vojska pod njegovim zapovjedništvom u akcijama "Bljesak" i "Oluja" oslobodila velike dijelove okupiranoga hrvatskog teritorija. Godine 1997. političkom je akcijom pregovaranja s međunarodnom zajednicom uspio mirno reintegrirati Hrvatsko Podunavlje u političko-teritorijalni sastav Republike Hrvatske, čime je uspostavio cjelovitost Republike Hrvatske u međunarodno priznatim granicama i formalno završio dugogodišnji rat. U odnosu prema Bosni i Hercegovini vodio je politiku zaštite hrvatskih interesa, koja se zbog razvoja vojnih i političkih prilika tijekom rata u Bosni i Hercegovini razvijala od vojnog savezništva s bosanskohercegovačkim muslimanima protiv srpske agresije tijekom godine 1992. i 1993., podržavanja bosanskohercegovačkih Hrvata u sukobima s bosanskohercegovačkim muslimanima tijekom 1993., obnovom savezništva s bosanskohercegovačkim muslimanima i stvaranjem Federacije Bosne i Hercegovine godine 1994. i slanjem hrvatske vojske u Bosnu i u Hercegovinu tijekom 1995. koja je uništila srpsku vojnu silu i omogućila uspostavu nove, "daytonske" Bosne i Hercegovine, kao zajednice triju ravnopravnih naroda.

U znanstvenoj i kulturnoj karijeri bio je redaktor i pomoćnik glavnog urednika Vojne enciklopedije, suradnik i redaktor enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, član uredništva vojno-teorijskog časopisa Vojno delo, glavni i odgovorni urednik časopisa Putevi revolucije, član izdavačkog odbora časopisa Forum i Hrvatski tjednik, član Upravnog i Izvršnog odbora Matice hrvatske 1970-ih godina, predsjednik Povijesne komisije Matice hrvatske od 1970., član Društva hrvatskih književnika od 1970. i Hrvatskog centra PEN-a od 1987. Počasni je doktor Sveučilišta Jolla iz San Diega od 1990. U svojim znanstvenim istraživanjima bavio se poviješću Hrvatske u 20. stoljeću te razvojem vojne doktrine općenarodne obrane i prava svakog naroda na vlastitu vojsku, čime je došao u sukob s centralističko-hegemonističkim strukturama poslijeratne Jugoslavije.

DJELA: Rat protiv rata: partizanski rat u prošlosti i budućnosti (Zagreb, 1957), Stvaranje socijalističke Jugoslavije (Zagreb, 1960), Rojstvo socijalističke Jugoslavije (Ljubljana, 1961), Okupacija i revolucija: dvije rasprave (Zagreb, 1963), Vojna proti vojni (Ljubljana, 1964); The Independent State of Croatia as an instrument of the policy of the occupation powers in Jugoslavia and the peoples liberation movement in Croatia from 1941 to 1945/zbornik radova: Recueil de travaux sur hes systemes d´occupation en Jugoslavie 1941-1945 (Beograd, 1963), Velike ideje i mali narodi (Zagreb, 1969), Hrvatska politika u prvim godinama borbe protiv vidovdanskog centralističko-hegemonističkog pokreta (1970), Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi (München-Barcelona, 1981), Croatia on trial: the case of the Croatian historian dr. F. Tudjman (London, 1981), Na braniku povijesne istine: dokumenti sa suđenja 17. -20. veljače 1981. u Zagrebu (Bokatron, nakon 1981), Na suđenju dr. Tuđmanu sudilo se Hrvatskoj (London, 1981), Stirbt Kroatien? (Hamburg, 1981), Državnost nacija - ključ mira Europe (Lidingo, 1982), O povijesti rješavanja hrvatskog pitanja i samoodređenja naroda u svijetu (Toronto, 1987), Stjepan Radić u hrvatskoj povijesti (Sudbury, 1988), Stjepan Radić i hrvatska državnost, Dubrovnik: časopis za književnost, kulturu i znanost, (Dubrovnik, 1971, br. 2), Bespuća povijesne zbiljnosti. Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja (Zagreb, 1989), Izabrana djela Franje Tuđmana (Zagreb, 1990), Hrvatska i Europa, Kolo Matice hrvatske (Zagreb, br. 1-2, 1991), Stjepan Radić i hrvatska suverenost, Riječi: časopis za književnost, kulturu i znanost (Sisak, br. 4, 1991), ZNA SE - HDZ u borbi za samostalnost Hrvatske (sv. 1., Zagreb, 1992), ZNA SE - HDZ u borbi za samostalnost Hrvatske (sv. 2., Zagreb, 1993), Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918-1941 (2 knj., Zagreb, 1993), S vjerom u samostalnu Hrvatsku (Zagreb, 1995), Usudbene povjestnice (Zagreb, 1995), ZNA SE - HDZ u borbi za učvršćenje hrvatske državne suverenosti (sv. 3., Zagreb, 1995), Povijesna sudba naroda. Izabrani tekstovi (Zagreb, 1996), Horrors of War: historical reality and philosophy (New York, 1996), Starčevićeva ideja o samostalnoj Hrvatskoj državi, Vjesnik HAZU, 5 (1996), br. 1/3 (Zagreb, 1996), Vlak slobode (Zagreb, 1996), Das historische Schicksal des Volkes (Bad Kissingen-Köln, 1997), Misao hrvatske slobode: od nacionalne ugroženosti do državne samostalnosti (Zagreb, 1997), ZNA SE - HDZ u borbi za učvršćenje hrvatske državne suverenosti (sv. 4., Zagreb, 1998), Hrvatska riječ svijetu: razgovori sa stranim predstavnicima (Zagreb, 1999)

POSLANICE I GOVORI: Poziv na obranu (Zagreb, 1991), Govor prilikom primanja Republike Hrvatske u UN 1992., Državnost: časopis za politiku, znanost, kulturu i gospodarstvo (br. 1, Zagreb, 1997), Stanje hrvatske države i nacije: Izvješće Predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Republike Hrvatske hrvatskome saboru 22. prosinca 1994. (Zagreb, 1995), Izvješće predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1995. godini, na zajedničkoj sjednici oba doma Hrvatskog sabora, 15. siječnja 1996. (Zagreb, 1996), Izvješće predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1997. godini, na zajedničkoj sjednici oba doma Hrvatskog sabora, 27. siječnja 1998. (Zagreb, 1998), Poslanica Hrvatskom državnom saboru 18. prosinca 1997. u prigodi promjene Ustava Republike Hrvatske i obilježavanja 7. obljetnice proglašenja neovisnosti, Državnost: časopis za politiku, znanost, kulturu i gospodarstvo (br. 3, Zagreb, 1997), Pozdravni govor predsjednika Republike na svečanom primanju prigodom Božićnih i novogodišnjih blagdana za diplomatski zbor 15. siječnja 1999.(Zagreb, 1999), Izvješće predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1999. godini, na zajedničkoj sjednici oba doma Hrvatskog sabora, 20 siječnja 1999. (Zagreb, 1999)

http://direktno.hr/en/2014/direkt/14998 ... C4%87a.htm

HEROJSKI PRELETI SELAKA I IVANDIĆA – 15. SVIBNJA
14-05-2015 Objavio : Borna Marinić
Objavljeno u kategoriji : featured,Heroji Domovinskog rata,Svibanj
59
Ovo je priča o velikom danu i dvojici heroja i legendi Domovinskog rata – Ivanu Selaku i Ivici Ivandiću.

Njih dvojica su na današnji dan 1992. godine s MiG-ovima 21 preletjeli s vojnog aerodroma Ponikve kod Užica u Srbiji na hrvatsku stranu.

Nakon prijašnjih preleta pilota Rudolfa Perešina i Danijela Borovića oprez unutar “vazduhoplovstva” JNA bio je povećan. Oči i uši su bile posvuda, a Ivandić i Selak nisu smjeli ništa prepustiti slučaju. No, nisu željeli otići u Hrvatsku sami, željeli su “povesti” i svoje letjelice.

MiG-21 ne može se odvući kriomice. I to dvije letjelice. Naročito kad vas neprestano motre. Planiranje preleta započelo je mjesecima ranije, a postojao je i bitan uvjet koji je sve činio kompliciranijim: željeli su otići zajedno. Ivandić je još sredinom 1991. rekao Selaku “Nećeš valjda otići bez mene?”.

Trenutak odluke došao je 15. svibnja 1992. godine. Dio eskadrile, s osam aviona po četiri para, u kojemu je letio i Ivandić, uvježbavao je program za obilježavanje “Dana vazduhoplovstva”. Jedan pilot je otpao zbog zdravstvenih problema i u posljednji letački par upao je Selak.

Na planiranju leta dvojica Hrvata se nisu ni pogledala. Nisu se željeli otkriti, ali su znali da je nastupio odlučujući trenutak. Prvi je poletio Ivandić. Već je radio krug oko Srbije i imao problema s gorivom. Naime, u skladu s dogovorom čekao je Selakovu radiopotvrdu, inače potpuno regularnu, da je i on poletio.

Kad je potvrda napokon stigla, Ivandić je krenuo prema Splitu. Središte Dalmacije bio je logičan, najbliži izbor. Njegov kolega se ubrzo odvojio od svog “para” i krenuo prema Zagrebu. Imao je i previše goriva. No, obojica bi, ovisno o okolnostima, sletjela bilo gdje, “pa i na autocestu, samo da je u Hrvatskoj”. Obojica su sretno sletjela, Ivandić na Resnik, a Selak na Pleso.

O preletu Ivandića i Selaka nije bilo mnogo riječi u medijima. Borović i Perešin već su probili led, a bilo je mnogo posla. Nije bilo pilota, nije bilo aviona, “da je trebalo, mogli smo u akciju toga dana popodne”. Nije trebalo dugo čekati na borbu, tek nekoliko mjeseci.

Sada hrvatski, MiG-ovi “Osvetnik Vukovara” (Ivandićev) i “Osvetnik Dubrovnika” (Selakov) djelovali su u akcijama oslobađanja Dubrovnika. Dvojica pilota do kraja rata zapravo nisu ni prestajala letjeti i borbeno djelovati, istodobno gradeći moderno Hrvatsko ratno zrakoplovstvo.

Dokumentarac koji govori malo vise o tom događaju



http://dogodilose.com/2015/05/14/herojs ... 5-svibnja/

PRIJE 24 GODINE

19. 5. 1991. – Hrvatski referendum o samostalnosti

Na referendum je izašlo 83,56% hrvatskih glasača, a čak 94,17% zaokružilo je “ZA”. Naprotiv, za ostanak u Jugoslaviji glasovalo je samo 1,2% glasača.

Referendum Plakat referenduma o hrvatskoj samostalnosti

Na današnji dan 19. svibnja 1991. godine održan je povijesno značajan referendum o hrvatskoj samostalnosti. Odluku o raspisu referenduma donio je predsjednik Franjo Tuđman. Građani su odgovarali sa “ZA” i “PROTIV” na dva postavljena pitanja. Prvo pitanje bilo je “Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?”.

Drugo pitanje bilo je “Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi (prema prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize u SFRJ)?” Na referendum je izašlo 83,56% hrvatskih glasača, a čak 94,17% zaokružilo je “ZA” na prvom pitanju. Za drugo pitanje tj. za ostanak u Jugoslaviji glasovalo je samo 1,2% glasača.

Sukladno rezultatima referenduma Sabor RH mogao je 25. lipnja 1991. donijeti Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske i Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Izvršenje tih odluka odgođeno je zbog pritiska međunarodne zajednice sve do 8. listopada. Tada je konačno, jedan dan nakon raketiranja Banskih dvora u Zagrebu, prekinuta svaka državno-pravna veza s Jugoslavijom.

http://narod.hr/kultura/19-5-1991-hrvat ... ostalnosti

NA DANAŠNJI DAN

Hrvatska primljena u UN, a vijest dana gay vjenčanje Dražena Ilinčića

Predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) Mladen Pavković priopćenjem je podsjetio na veliki datum u našoj povijesti i činjenice da ga se nije sjetilo ni Ministarstvo vanjskih poslova ni mediji

Datum objave: 22.05.2015 | 17:28 Autor: dkt

Ova obljetnica je prešućena i marginalizirana. Čak ni na web stranici Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH o tome nema ni slova, a kamoli bilo kakve čestitke ministrice Vesne Pusić

Na današnji dan, 22. svibnja 1992. Republika Hrvatska primljena je u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda (UN)! To je, ističe se, bilo i završno poglavlje u diplomatskim naporima tada mlade hrvatske države za međunarodnim priznanjem svoje neovisnosti i suvereniteta, budući da je članstvo u Ujedinjenim narodima bilo potvrda prihvaćanja hrvatske državnosti i punog međunarodnopravnog subjektiviteta od najšire svjetske zajednice.

Bio je to veliki uspjeh nove države koja je nastala raspadom Jugoslavije, pobjedom u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu i koja je u kratkom vremenu na najvišem mjestu dobila potvrdu državnosti i međunarodni legitimitet.

"Želimo biti oslonac mira i stabilnosti u regij"i, rekao je u prigodnom govoru dr. Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik. Hrvatskoj je nametnut rat srpskog imperijalizma. Obranivši svoju slobodu i demokraciju, Hrvatska je stekle i međunarodno priznanje svijeta.

Uz Hrvatsku, članice ove organizacije istoga su dana postale Slovenija i Bosna i Hercegovina.

Za svaku državu, a poglavito za našu, koja je stvorena u krvi, to bi trebao biti događaj od prvorazrednog značenja. Ali, današnji mediji nemaju ni slova o tome. Ova obljetnica je prešućena i marginalizirana. Čak ni na web stranici Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH o tome nema ni slova, a kamoli bilo kakve čestitke ministrice Vesne Pusić. Obzirom da ona i njezina ekipa u tome nije sudjelovala, vjerojatno je razlog taj da je prije njih bio – potop!

No, „glavna vijest“ u medijima i danas je najava skorog vjenčanja Dražena Ilinčića i njegova dugogodišnjeg partnera, 17 godina mlađeg, Alena Kovačeva.

Sramno da sramnije ne može biti!

http://direktno.hr/en/2014/domovina/155 ... C4%87a.htm

26. svibnja 1992. – Deblokiran Dubrovnik nakon višemjesečnog okruženja Srba

26. svibnja 1992. Hrvatska vojska je u okviru akcije „Spaljena zemlja“ razbila blokadu hrvatskog grada Dubrovnika kojeg je u okruženju držala JNA sa paravojnim postrojbama, mahom iz istočne Hercegovine i Crne Gore.

Prije deblokade Dubrovnika Hrvatska je vojska, poglavito 1. i 4. brigada uz pratnju pomoćnih jedinica, odradila više nego uspješno akcije oslobađanja mjesta zapadno od Dubrovnika: Ćepikuća, Slanog, Zavale, Ravnog i drugih, te otvorila put prema gradu sa zapadne strane.

Zbog toga je prije toga ratni zločinac, kamiondžija i gradonačelnik Trebinja „vojvoda“ Božidar Vučurević dao ultimatum HV-u za povlačenjem i prijetnjom odmazde prema Dubrovniku i njegovim stanovnicima, a to je i potkrijepio isključenjem struje i vode gradu.

Kako su tekli završni dani akcije deblokade Dubrovnika?

Napredovanje Hrvatske vojske prema Dubrovniku iz smjera Pelješca i Slanog prisililo je JNA na napuštanje položaja s njegovih prilaza, što je 163. brigadi HV iz Dubrovnika pod zapovijedanjem generala bojnika Nojka Marinovića omogućilo izlazak iz Grada i prelazak u napadna djelovanja. U 18 sati 26. svibnja 1992. godine 1. pješačka bojna, zajedno s dijelom snaga PU Dubrovnik, kreće u protunapadna djelovanja na glavnom pravcu: Belveder – Bosanka – Žarkovica – Brgat, i pomoćnim pravcem od petlje iznad Grada prema Dubcu. Istodobno 2. pješačka bojna napreduje glavnim pravcem: Luka Gruž – Stara Mokošica – Loško brdo – Petrovo selo – Osojnik, i pomoćnim pravcem od Nuncijate i Strinčjere prema Komolcu. Zajedno s njima idu i specijalne snage MUP-a koje preko Komolca ulaze u Novu Mokošicu te zauzimaju Zaton i Orašac. Do 17 sati 27. svibnja naše snage su ušle u Osojnik i zauzele prostor do Grabovice, kao i Brgat, Postranje i Plat, dok su specijalne snage ušle u Orašac.

Dugo najavljivano i „potpuno“ povlačenje neprijatelja, završilo je uspostavljanjem crte od Golubova kamena preko Ivanice do Malaštice i to na način da se ti položaji postupno predaju Hercegovačkom korpusu VRS, a Podgorički korpus JA i dalje nastavlja držati crtu od Zvijezde preko Veljeg dola, iznad Plata do Prahljivca.

U gradu Dubrovniku je nakon višemjesečnog okruženja i blokade grada nastalo veliko slavlje.

Legende oslobođenja grada Dubrovnika – generali Damir Krstičević i Nojko Marinović

Među zapovjednicima koji su vodili akcije oslobađanje Dubrovnika bili su general bojnik Damir Krstičević, zapovjednik 4. brigade iz Splita i general bojnik Nojko Marinović, legendarni zapovjednik obrane grada Dubrovnika. Ova dva hrvatska heroja bili su kasnije među potpisnicima čuvenog pisma bivšem predsjedniku Stjepanu Mesiću u kojem traže zaštitu digniteta Domovinskog rata i njegovih zapovjednika. Bivši predsjednik Mesić je na taj legitiman zahtjev odgovorio promptnim smjenama i osudama, kao i blaćenjima generala-heroja u medijima, te na taj način potpuno obezvrijedio njihov ogroman doprinos hrvatskoj slobodi i hrvatskom narodu.

Nepravdu je djelomice ispravila sadašnja predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović koja je legendarnog ratnog zapovjednika 4. brigade Damira Krstičevića postavila za predsjednika Vijeća za domovinsku sigurnost.

26.05.2015 16:07
Autor: PortalOko.hr


http://www.portaloko.hr/clanak/26-svibn ... a/0/74103/

‘SJETITE SE NA PONOSNE DANE, KADA JEDAN UZ DRUGOGA STANE’

28. svibnja 1991. – na stadionu NK Zagreb održana velika smotra ZNG-a Na današnji dan 28. svibnja 1991. na stadionu NK Zagreb održana je svečana smotra brigada Zbora narodne garde uz svečani mimohod i polaganje zakletve.

Danas se taj dan slavi Dan Oružanih snaga Republike Hrvatske i Dan hrvatske kopnene vojske.

Zašto je važna smotra na stadionu u Kranjčevićevoj?

Hrvatska se u proljeće 1991. našla pod velikim političkim i terorističkim pritiskom JNA, komunističkih vlasti u Beogradu i paravojnih formacija sastavljenih od hrvatskih Srba i uvezenih četnika.

Već je diljem Hrvatske (Plitvice, Pakrac, Borovo Selo) dolazilo do većih oružanih sukoba pobunjenika i separatista protiv legalnih policijskih snaga RH. Brojno hrvatsko stanovništvo već je bilo protjerano iz svojih domova, osobito u kninskom, benkovačkom i obrovačkom kraju.

Hrvatski je narod zahvatila velika zabrinutost zbog nastale situacije jer je JNA prijetila vojnim udarom i smjenom demokratski izabrane vlasti na čelu sa predsjednikom Tuđmanom i uvođenjem vojne diktature. Istovremeno srpske paravojne milicije već su zauzele brojne policijske postaje i gradove u Hrvatskoj (Knin, Obrovac, Benkovac, Donji Lapac, Gračac, Vrgimost, Vojnić i dr.) bez ikakve želje za pregovorima i mirom.
Hrvatski memorijalno dokumentacijski centar Domovinskog rata; autor Marko Perić

Smotra Zbora narodne garde na stadionu NK Zagreb pred oko 15.000 ljudi dala je nadu hrvatskom narodu da se može obraniti od postojećih prijetnji i direktnim prijenosom na Hrvatskoj televiziji dala nadu Hrvatima u bezizlaznoj situaciji u kojoj se hrvatski narod našao. Bio je to veliki motiv, osobito ugroženom hrvatskom pučanstvu Slavonije, Dalamacije, Banovine i Like, da će se hrvatski narod boriti za svoju slobodu do posljednjeg čovjeka.

Slavni Zbor narodne garde, koji je podnio prve i najteže ratne nalete 1991. bio je nukleus buduće Hrvatske vojske. Bio je sastavljen od djelatnog i pričuvnog sastava, a koji su u samom početku do provođenja mobilizacije, činili hrvatski mladići dragovoljci iz svih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine, kao i hrvatske dijaspore.

U Zbor narodne garde mahom su se javljali mladići izuzetnog domoljublja i ljubavi prema svom hrvatskom narodu. Bili su vrlo slabo naoružani, uglavnom lakim oružjem, te bili višestruko brojčano i naoružanjem slabiji od ujedinjenih srbijanskih komunističkih i četničkih snaga. Kretali su u rat čiji je ishod bio više nego neizvjestan, kao i njihova sudbina, jer podsjetimo se da se sve to događalo još uvijek u okviru komunističke Jugoslavije.

Zbog toga je ovaj dan razlog za veliki ponos hrvatskom narodu i sjećanje na onaj cvijet hrvatske mladosti koji je prvi stao u obranu domovine ostavivši kosti na hrvatskoj zemlji od Dubrovnika do Vukovara, sjećanje na slavne borce Zbora narodne garde Republike Hrvatske. ZNG_spomen_ploča_Kranjceviceva
autor: Ex13

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/28-svibnja-199 ... otra-zng-a

Hrvatice i Hrvati sretan vam jedini pravi Dan državnosti

Subota, 30 Svibanj 2015 09:00
Ivana Hrvatska danas slavi, ili obilježava, posve svejedno, dva velika datuma, naravno, ne mislimo pritom na partijske trikove kojima pokušavaju dokazati da je Hrvatska izašla iz recesije, iako Hrvati žive više nego ikad. Naime, mislimo na jedini pravi Dan državnosti, koji je ujedno i Dan branitelja grada Zagreba, oba datuma nemaju gotovo nikakve veze s premijerom Zoranom Milanovićem i njegovim pobočnikom, Nenadom Stazićem, no, zato imaju s hrvatskim građanima.

Naime, sve do 2001. godine u Republici Hrvatskoj Dan državnosti, dakle, najveći državni blagdan, slavio se 30. svibnja te je u narodu bio opće prihvaćen. Nažalost, nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, novi režim je odlučio 'preispitati' sve što je dobro napravljeno prije nego što su oni došli na vlast, dakle, koalicija predvođena Draženom Budišom i Ivicom Račanom promijenila i datum proslave Dana državnosti koji tako od 2001. godine slavimo 25. lipnja. Nikada, i to treba jasno reći, narod nije prihvatio spomenuti datum, iako je izuzetno značajan u hrvatskoj povijesti. Ne na način na koji se devedesetih slavio 30. svibnja., kada je na zagrebačkom jezeru Jarun znalo biti između 50-70 000 ljudi.

Davno zaboravljena vremena, koja iipak nisu bila toliko davno, sugeriraju nam da do 'zaborava' nije došlo slučajno. Malo se toga u ovoj zemlji događa slučajno, još je manje vjerojatno da usred Zagreba, na Trg sv. Marka, interventni policajci slučajno govore stranim jezikom. No, pustimo slučajnosti, nije li predsjednik SDP-a, Zoran Milanović, Hrvatsku nazvao slučajnom državom?


Što se zapravo dogodilo na današnji dan prije 25 godina?

Prije bilo kakvog obrazloženja recimo kako ovaj 'pravi' Dan državnosti obilježavamo u vrlo tmurnoj, pesimističnoj atmosferi, potresni prizori sa Trg svetoga Marka u Zagrebu ostati će zauvijek urezani u memoriji hrvatskog naroda, ni domaći izdajnici neće ga zaboraviti tako lako.

Na današnji dan, sada već davne 1990. godine,utemeljen je prvi demokratski, slobodni Sabor Republike Hrvatske. Nakon sedamdeset godina zločinačkog monarhističko-komunističkog velikosrpskog režima, nakon što je Hrvatska dugo bila u sastavu Austro-Ugarske, napokon su Hrvati stekli pravo da budu svoji na svome – ovo potonje naglasio je i prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman, hrvatski George Washington, u obraćanju Hrvatskom državnom saboru nakon premoćne pobjede HDZ-a na izborima 1990. godine.

Tada se komunistima raspao čitav jedan svijet, vrlo brzo došla je fašističko-komunistička agresija na Hrvatsku od strane Miloševićevog režima i kvislinških kolaboracionista na nekim dijelovima Hrvatske te je izostao svaki oblik obračuna s komunističkim naslijeđem, čega posljedice osjećamo i danas kada je komunistički mentalitet, presvučen komunističkim naslijeđem, zapravo privremeno okupirao Hrvatsku, naravno, govorimo o ideološkoj okupaciji. Srećom, Njemačka odrađuje za Hrvatsku jedan dio prljavog posla koji su Hrvati trebali odavno odraditi. UDBAŠKIM kapitalcima se suditi.

Franjo i Franjo?

Vratimo se ipak u prošlost, danas je, poslije svega, dan sjećanja, uoči prvog zasjedanja Sabora brojni zastupnici i uglednici na čelu s doktorom Franjom Tuđmanom prisustvovali su svečanoj misi u zagrebačkoj katedrali. Misu je predvodio kardinal Franjo Kuharić, on je u svojoj propovijedi ocijenio pobjedu demokracije prekretnicom u narodnom životu i izrazio uvjerenje da će se u budućnosti ostvarivati duhovni, moralni, kulturni i ekonomski napredak hrvatskog naroda u skladu s njegovim neotuđivim suverenitetom. Potom su svi pošli na Gornji Grad, gdje je održano prvo zasjedanje slobodnog Sabora.

Nakon što je Franjo Tuđman proglašen predsjednikom Predsjedništva u nadahnutom je govoru podsjetio na važne datume hrvatske povijesti i borbe hrvatskog naroda za očuvanje svoje državnosti, naglasivši da je upravo sada učinjen presudno važan, prvi korak na povratku hrvatskog naroda i njegove države europskoj civilizacijskoj, političkoj, kulturnoj i gospodarskoj tradiciji.


Bila je to Hrvatska

Poslije zasjedanja Sabora na središnjem zagrebačkom trgu, tada još Trgu Republike, održana je veličanstvena proslava na kojoj je nezapamćeno mnoštvo proslavilo taj zaista velik dan hrvatske povijesti koji se, kako smo rekli, do 2001. godine slavio kao Dan državnosti. Ivo Sanader, u javnosti prozvan kleptomanom, obećao je vratiti Dan državnosti u izbornoj kampanji 2003, godine, no, kao i toliko toga Sanader je lagao. Hrvatska slavi dan Državnosti 25 lipnja kada je naša zemlja proglasila neovisnost bez ruku SDP-ovaca koji su glavom bez obzira zbrisali iz Sabora kada se o neovisnosti glasovalo. Drugim riječima, dezertirali su. Danas i u SDP-u ima hrvatskih branitelja, spomenimo da je čuvar pošte u Vodicama najaktivniji, i stalno na Radmanovoj televiziji.

Trideseti svibanj, svemu unatoč, ostao je u dalje u srcima hrvatskog naroda kao dan velike euforije i velike nacionalne katarze hrvatskoga naroda, koja, ipak, nije do kraja završena. Prije ili poslije, sve ono što smo doživjeli te romantično-optimistične 1990. godine će se opet vratiti, u ovom ili onom obliku, kao što se povijest uvijek ponavlja onima koji iz nje ništa nisu naučili ili onima koji su odavno trebali biti u ropotarnci povijesti.

Danas, 25 godina kasnije, medijima vladaju ratni profiteri i osuđeni kriminalci, Hrvatskom čitači lica i brijunski turisti te jednim dijelom ratne kukavice. A mislili smo da nas je krenulo 1990.

http://www.tinolovka-news.com/index.php ... Itemid=549

Svečani mimohod: zagrebački branitelji proslavili svoj dan

Dan branitelja grada Zagreba, 30 svibnja obilježen je svečanim mimohodom veteranskih postrojbi svih zagrebačkih brigada, hrvatskih vojnih povijesnih postrojbi i braniteljskih udruga grada Zagreba od Trga kralja Tomislava do Trga bana Jelačića

Datum objave: 30.05.2015 | 13:35 Autor: tp/h

Na glavnom zagrebačkom trgu svečano je podignuta hrvatska zastava te organiziran kulturno-umjetnički program. Mimohod, koji organizira Koordinacija braniteljskih udruga Grada Zagreba, već treću godinu za redom predvodila je Počasna satnija Kravat pukovnije.

Ove godine mimohodom je zapovijedao Željko Matejčić, umirovljeni časnik HV-a i zapovjednik Počasne satnije Kravat pukovnije, dok je na čelu mimohoda državni stijeg nosio Hrvoje Bušić, zamjenik zapovjednika.

Uz Počasnu satniju Kravat pukovnije, u svečanom mimohodu sudjelovalo je još šest povijesnih postrojbi: Zrinska garda Čakovec, Križevačka djevojačka straža, Požeška građanska straža, "Kostelska pištola" iz Pregrade, Kuburaško društvo "Grof Kulmer" iz Zaboka, Kuburaško društvo "Ban Josip Jelačić" iz Zaprešića i njihovi gosti kuburaši.

"Ovime Zagrebu želimo vratiti budnicu, odnosno limenu glazbu kako bi se ljudi prisjetili kako je to nekada bilo. Ujedno, želimo pokazati zapovjednike i vojsku koja je sudjelovala u našem Domovinskom ratu i koja je 1991. krenula iz Zagreba brojeći više od 60.000 ljudi koji su pomogli da imamo Hrvatsku kakvu imamo danas", istaknuo je član upravnog odbora Koordinacije braniteljskih udruga Grada Zagreba Damir Loborec.

Naveo je da je u obrani, diljem Hrvatske poginulo 1200 zagrebačkih branitelja.

Loborec je kazao da u današnjoj manifestaciji sudjeluje više od 40 udruga iz Zagreba i zagrebačkog prstena, a u samom mimohodu sudjeluje oko 300 učesnika.

Vezano uz branitelje koji su na Markovom trgu prosvjedovali tražeći razgovor s premijerom Zoranom Milanovićem, rekao je da su branitelji oduvijek bili legalisti. "Uvijek smo tražili da se neke stvari rade za stolom, no Ministarstvo branitelja već dvije godine intenzivno radi kontra braniteljske populacije", ustvrdio je Loborec.

Naglasio je da Koordinacija braniteljskih udruga Grada Zagreba, HVIDR-a Grada Zagreba i sve sastavnice u Zagrebu podržavaju i pomažu stopostotnim ratnim invalidima koji su, kazao je, sami odlučili biti predvodnici u borbi za pravedniji odnos prema branirteljima. "Ne radi se o financijskoj podršci, radi se o dignitetu i poštovanju i brisanju imena 'hrvatski' branitelj i takvim stvarima koje mi ne možemo dopustiti", dodao je.

Nakon završetka ceremonije na glavnom zagrebačkom trgu, vojnici Počasne satnije Kravat pukovnije u podne su na Trgu sv. Marka izveli smjenu straže. U 18 sati u zagrebačkoj katedrali bit će održana sveta misa za domovinu i hrvatske branitelje.

http://direktno.hr/en/2014/domovina/161 ... oj-dan.htm

ROĐEN KAO IRAC, UMRO KAO HRVAT

IRSKO HRABRO SRCE : Thomas je prošao Vijetnam i ratovao punih 28 godina. Ipak, život je dao za Hrvatsku


Autor: Snježana Vučković
Utorak, 09. Lipanj 2015. u 21:02

Činilo se da je Thomas Crowley, taj odvažni Irac – nezaustavljiv. A onda je život okončao na minskom polju kroz koje je prolazio nakon jednog izviđanja i to onom koje je – sam postavio. Samo jedan krivi korak tijekom 28 godina ratovanja, Irca je koštao života.

“Došao sam u Hrvatsku na početku rata i imam veliku želju ostati u Hrvatskoj do konačnog oslobođenja njenog cjelokupnog teritorija, a i poslije. Hrvatsku smatram svojom domovinom, spreman sam i svoj život dati za nju. Ako Bog da, da svršetak rata dočekam živ i zdrav, ostat ću živjeti u Hrvatskoj” – napisao je 1991. u svom zahtjevu za hrvatsku domovnicu strani dragovoljac Irac Thomas Crowley koji, na žalost, nije uspio uživati u slobodnoj Hrvatskoj.

Ovaj junak IX bojne HOS-a Rafael vitez Boban, život je okončao prije 20 godina, 10.06.1995. i to od mine koju je sam postavio. Njegovi neutješni suborci i danas, nakon 20 godina kažu, “jedino tako je i mogao umrijeti. Za neprijatelja, on je bio neuništiv”. Iako Irca nema već 20 godina, itekako ga ima… Dečki iz Udruge IX bojne HOS-a Rafael vitez Boban ga ne prestaju oživljavati svojim sjećanjima na sve ono što je učinio. Jednoglasno tvrde, činio je mnogo… Osim što je bio prekaljeni ratnik, bivši SAS-ovac koji je odratovao više od polovice svog života i što je bio poznat po individualnom načinu ratovanja te vraćanju na bojište i nakon ranjavanja, Tom Crowley bio je prepoznat kao dobar i skroman čovjek nesklon hvalisanju. A imao se čime pohvaliti…

“Pokazao nam je što je umijeće ratovanja!”

– Irac je 32 godine bio u vojsci, a od toga je 28 godina ratovao. Prošao je ratišta diljem svijeta uključujući i Vijetnam. Mi smo takvom umijeću ratovanja i takvom iskustvu mogli samo sanjati. Tom nikada nije podcjenjivao neprijatelja, život ga je tome naučio. Sjećamo se, jednom je po snajperskom hitcu prepoznao da to nije srpski snajperist već ruski specijalac. Jednostavno, kroz godine ratovanja upoznao je sve metode i stilove te načine ratovanja. Moramo priznati da smo bili impresionirani, iako je Irac u profesionalnom smislu bio strog – slažu se suborci poginulog Thomasa. U razgovoru su nam, međutim, otkrili i njegovu privatnu stranu:

– Zafrkant… S njim je bilo zezanje u nedogled. Jako je volio igrati pikado, ali više od svega volio je djecu. Ma, obožavao ih je! U rijetkim trenucima odmora, kad bi stali negdje na piće, Thomas bi ugledao neko dijete, obavezno napuštao stol, kupio sladoled, igračku ili čokoladu tom djetetu, pa ga pomilovao po glavi. Iznimno je, iznimno volio djecu. Nama je to bilo zanimljivo i nespojivo sa onim što smo gledali na terenu. To nije bio taj Irac – kazuju splitski HOS-ovci.


Thomas Crowley rođen je u Manchesteru 1949. godine, a živio je u Južnoj Africi. Kad je na CNN-u vidio snimku osječkog fiće preko kojeg prelazi tenk, spakirao se i krenuo u njemu nepoznatu Hrvatsku. Kao pripadnik HOS-a i veliki ratni znalac, činio je čuda diljem zaraćene Hrvatske od Južne bojišnice preko Škabrnje koju je sa svojih 60-tak suboraca držao 45 dana. Ostao je zapamćen i po svojim izviđanjima, te diverzijama iz kojih je nerijetko izlazio ranjavan. Činilo se da je Thomas Crowley, taj odvažni Irac – nezaustavljiv. A onda je život okončao na minskom polju kroz koje je prolazio nakon jednog izviđanja i to onom koje je – sam postavio. Samo jedan krivi korak tijekom 28 godina ratovanja, Irca je koštao života.

– Vjerojatno je bio u mislima jer je tog dana dobio stan, pa je razmišljao o selidbi. Samo dva tjedna prije smrti dobio je i domovnicu, pa je i “u papirima bio Hrvat”. Iako, u Tomu je od prvog dana kucalo hrvatsko srce – kazao nam je njegov suborac.

Velebni sprovod kakav je upriličen za Irca, pamti se i danas. Nepregledna kolona uplakanih pripadnika HOS-a, civila, poznanika i ljudi koji su samo čuli o njemu. Svi su se tog dana, prije 20 godina, željeli pokloniti irskom heroju.

Pripadnici IX bojne HOS-a Rafael vitez Boban Split objavili su kako je polaganje vijenca i paljenje svijeća 10.06. u 17 sati na splitskom groblju Lovrinac, a Sveta misa zadušnica u Crkvi Svetog Spasa na Mejašima. Pogledajte dirljivi video o pokojnom heroju Domovinskog rata i legendi HOS-a, Ircu Thomasu Crowleyu:



Autor: Snježana Vučković
Utorak, 09. Lipanj 2015. u 21:02

http://www.dnevno.hr/domovina/irsko-hra ... deo-807251