Još jedna obljetnica

[EdgarFranjul]

Vatikan je prije 22 godine priznao neovisnost Hrvatske


''Vaša nacija posjeduje potrebna sredstva za uspjelo savladavanje protivština, a posebno pak vi, hrvatski građani, posjedujete potrebne darove da biste se suočili s izazovima sadašnjeg trenutka. Zauzimanjem svih može se nastaviti nimalo laka demokratizacija društva i njegovih građanskih ustanova. Cijena je demokracije velika. Novac kojim se plaća ta cijena izrađuje se od plemenitih kovina čestitosti, razboritosti, poštovanja bližnjeg, požrvtvovnosti, strpljivosti."

Kao prva u svijetu Vatikanska diplomacija je još 3. listopada 1991. godine pokrenula postupak međunarodnog priznanja Hrvatske.

Na današnji datum prije 22 godine, točnije 13. siječnja 1992. godine Vatikan, na čelu s tadašnjim papom Ivanom Pavlom II. priznao je Hrvatsku.

Kardinal Angelo Sodano se u jednom razgovoru prisjetio: ''Od samog početka krize u bivšoj Jugoslaviji papa Ivan Pavao II. je snažno pozivao na poštivanje etičkih načela prirodnog zakona i načela međunarodnog prava koja se odnose na uređenje odnosa među narodima. Ono što se dogodilo u srednjoistočnoj Europi, pa i u bivšem Sovjetskom Savezu, ne bi bilo moguće bez odlučujuće uloge pape.''

Podsjećamo na dio propovijedi pape Ivana Pavla II. u Splitu 4. listopada 1998. godine:
''Vaša nacija posjeduje potrebna sredstva za uspjelo savladavanje protivština, a posebno pak vi, hrvatski građani, posjedujete potrebne darove da biste se suočili s izazovima sadašnjeg trenutka. Zauzimanjem svih može se nastaviti nimalo laka demokratizacija društva i njegovih građanskih ustanova. Cijena je demokracije velika. Novac kojim se plaća ta cijena izrađuje se od plemenitih kovina čestitosti, razboritosti, poštovanja bližnjeg, požrvtvovnosti, strpljivosti."
Island će ostati zapamćen kao prva država koja je priznala Hrvatsku, i to još 19. prosinca 1991. godine.

Nakon što je Hrvatska proglasila svoju suverenost i samostalnost i raskinula svoje državno-pravne veze s bivšom Jugoslavijom, 15. siječnja su je priznale Njemačka, Belgija, Velika Britanija, Danska, Malta, Austrija, Švicarska, Nizozemska, Mađarska, Norveška, Bugarska, Poljska, Italija, Kanada, Australija, Francuska, Finska, Švedska. Usljedila su priznanja koja su stigla iz Španjolske, Portugala, Irske, Luksemburga i Grčke. Dan poslije Hrvatsku su priznale i Argentina, Australija, Češka, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Slovačka, i Urugvaj. Hrvatsku su već ranije priznale Estonija, Litva, Latvija, Slovenija, Ukrajina i San Marino.

Hrvatsku je do kraja siječnja 1992. godine priznalo još sedam zemalja: Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina, Brazil, Paragvaj i Bolivija.

Hrvatska je primanjem u Ujedinjene narode 22. svibnja 1992. godine postala jednakopravna članica međunarodne zajednice te je danas najmlađa članica EU.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... atske.html

[EdgarFranjul]

Diverzanti HRM-a čuvali su Maslenicu do kraja Oluje


Autor Joško Dadić
Utorak, 21 Siječanj 2014 11:00


U danima koji su pred nama, počet će obilježavanje vojno-oslobodilačke operacije Maslenica, koja je bila prva velika prekretnica u Domovinskom ratu na području Dalmacije.

Podsjetimo, u akciji koja je počela 22. siječnja 1993. godine, u samo nekoliko dana oslobođeno je 15-ak sela u zadarskom zaleđu, a među ostalima i bitne strateške točke kao što su Novsko Ždrilo, zrakoplovna baza Zemunik, Zračna luka Zadar i brana Peruča kod Sinja. Srpski agresor je odmaknut 13 kilometara od Zadra. Zapovjednik akcije je bio general Janko Bobetko, a operativni zapovjednici generali Ante Gotovina i Mladen Markač.

Naime, akcija Maslenica je dovršena 27. siječnja 1993. godine, nakon što su Specijalne jedinice policije osvojile Tulove Grede, strateški položaj na Velebitu s kojeg su srpske snage pod kontrolom držale cijelo Novsko ždrilo i velik dio zadarskog zaleđa.

Elitna taktička postrojba

Tijekom prva tri dana trajanja akcije Maslenica poginulo je 18 hrvatskih branitelja, a do 31. ožujka 1993. koliko je trajala obrana oslobođenih prostora u akciji, broj poginulih narastao je na 112.

U izvedbi operacije Maslenica bile su angažirane sve grane Oružanih snaga, a među brojnim postrojbama tadašnjeg Zbornog područja Split sudjelovao je i Divizijun pomorskih i kopnenih diverzanata HRM-a. Upravo Udruga dragovoljaca pomorskih diverzanata Hrvatske ratne mornarice zajedno s Općinom Posedarje, u nedjelju, 19. siječnja organiziraju proslava u Posedarju spomen na Vojno-redarstvenu operaciju "u slavu i zahvalnost hrabrim braniteljima Posedarcima, gardijskim, pričuvnim i policijskim postrojbama te pomorskim diverzantima".

Divizijun pomorskih i kopnenih diverzanata HRM-a ustrojen je u listopadu 1991. godine od dragovoljaca iz sastava Odjela za podvodna djelovanja zapovjedništva HRM-a, bivših pomorskih diverzanata i ronilaca koji su do tada napustili tzv. JRM.

Bila je to taktička postrojba od 80 pripadnika. Kroz postrojbu je od ustrojavanja do gašenja, u prosincu 2007. godine, prošlo 135 pripadnika, a više od 500 pripadnika drugih postrojba HV-a prošlo je ronilačku obuku kroz diverzantski divizijun. U ratnim je djelovanjima poginulo sedam, a ranjen je jedan pripadnik postrojbe.

Sedmorica poginulih pripadnika

Poginuli su Igor Bušelić (u Šipanskoj luci, 7. listopada 1991.), Anton Stanić (u Omišu, prilikom pripreme za akciju, 12. studenoga 1991.), Miodrag Perkušić (u Stonu, 6. prosinca 1991.), Nikola Perleta i Darko Jurišin (28. siječnja 1992. u barkasi od mine u Kaštelanskom zaljevu), Branko Zemljarič 16. svibnja 1992. u Slanom) i Milan Buljević (u Narandžićima kraj Novinagrada, 12. veljače 1993. godine.

Nakon rata do danas je umrlo još šest bivših pripadnika postrojbe.

Najintenzivnija djelovanja imali su od listopada 1991. do sredine 1992. godine u splitskom akvatoriju, od Stona do Dubrovnika, te u Dalmatinskoj zagori. Aktivno sudjeluju u deblokadi Dubrovnika krajem lipnja 1992. godine, a početkom 1993. uključuju se u akciju Maslenica.

Sprječavali akcije srpskih diverzanata

Na području Maslenice i Posedarja dio Divizijuna pomorskih i kopnenih diverzanata HRM-a je bio angažiran sve do okončanja oslobodilačke akcije Oluja. Kroz to vrijeme zadaća joj je bila protudiverzantska obrana pontonskog mosta preko Novskog ždrila te stalni nadzor ispravnosti podvodnog dijela mosta koji je doslovno bio žila kucavica i jedina poveznica između sjevera i juga Hrvatske, kao i sprječavanje akcija srpskih diverzanata koji su na ovome području u tajnosti pokušavali prikupiti što više obavještajnih podataka.

U tom vremenu nastali su i trajni prijateljski odnosi pripadnika diverzantskog divizijuna s mještanima Posedarja koji se njeguju i danas.

U znak zahvalnosti za sveukupan doprinos svim braniteljima položit će se vijenci (na prošle godine postavljenoj spomen ploči braniteljima) na posedarskoj rivi, a nakon toga uslijedit će dodjela visokih vojnih odličja trojici bivših pripadnika postrojbe – posmrtno Draženu Feheru i Ivi Jerčiću - te Borisu Kuničiću, ranjenom u akciji Maslenica.

Petar Mihovilović, bivši zapovjednik postrojbe uručit će spomen plaketu Divizijuna pomorskih i kopnenih diverzanata generalu Anti Gotovini kao znak zahvale i sjećanje na ratna vremena kada je postrojba bila pod njegovim operativnim zapovjedništvom.

U postrojbi bili isključivo - dragovoljci

Preustrojem Oružanih snaga RH i HRM-a postrojba je ugašena 31. prosinca 2007. godine, ali njeni ponosni pripadnici svoju pripadnost, ovoj po mnogo čemu elitnoj postrojbi, i danas s ponosom ističu te nastavljaju njegovati zajedništvo iskovano u Domovinskom ratu.

Naročito su ponosni jer su svi pripadnici Divizijuna pomorskih i kopnenih diverzanata bili – dragovoljci. Čak i kada se radila popuna, kandidati za Divizijun su bili dragovoljci, koji su za prijam u postrojbu morali proći sve zdravstvene provjere, te zahtjevne psihofizičke testove.

Upravo Divizijunu pomorskih i kopnenih diverzanata HRM-a treba najviše zahvaliti što su i danas Split i Lora glavni centar za ronilačku obuku hrvatskih snaga.

JOŠKO DADIĆ - dalmacijanews.com

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=10

[EdgarFranjul]

Sjećanje na Bljesak: U velikoj domoljubnoj akciji poginula 42 pripadnika Hrvatske vojske i policije

Autor: hina

Datum: srijeda, 30. travnja 2014. u 13:46


Vojno redarstvena operacija "Bljesak" prethodila je operaciji "Oluja" koja je slijedila nakon tri mjeseca, čime je Hrvatska pokazala odlučnost da uspostavi državno-pravni poredak na cijelom svom području. Vojno-redarstvena akcija "Bljesak", kojom je nakon gotovo četverogodišnje okupacije oslobođena zapadna Slavonija, počela je prije 19. godina na prvi dan svibnja napadom Hrvatske vojske i specijalne policije na južni i središnji dio zapadnoslavonskog okupiranog teritorija iz smjera Novske i Nove Gradiške.

Cilj akcije bio je ulazak u Okučane, središte neprijateljske pobune i terorističkih napada na zapadnoslavonskom području. U toj akciji koja je trajala od 1. do 3. svibnja 1995., na glavnim pravcima napada bile su 81. gardijska bojna, 5. gardijska brigada, te dijelovi 1. i 3. gardijske brigade. U potpori su bile pričuvne i domobranske postrojbe potpomognute protuoklopnim topničko-raketnim postrojbama, Hrvatskim ratnim zrakoplovstvom i postrojbama specijalne policije.

Prvi put u Domovinskom ratu korišteni su i masovniji udari hrvatskog zrakoplovstva, a tenkovi dopremljeni željeznicom ulazili su izravno u borbu čime je postignuto dodatno taktičko iznenađenje neprijatelja.

Hrvatske snage s oko 7200 vojnika i policajaca su u manje od trideset dva sata oslobodile 500 četvornih kilometara dotad okupiranog zapadnoslavonskog teritorija te je uspostavljen nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac i željezničkom prugom prema istočnoj Slavoniji. Nakon gotovo četiri godine okupacije oslobođeni su Okučani.

U akciji oslobađanja zapadne Slavonije poginula su 42 pripadnika Hrvatske vojske i policije, a 162 su ranjena. Tijekom akcije Srbi su srušili zrakoplov Rudolfa Perešina, pilota HRZ-a koji je u vrijeme najjačih napada na Hrvatsku 1991. zrakoplovom MIG-21 prebjegao u Austriju.

Vojno redarstvena operacija "Bljesak" prethodila je operaciji "Oluja" koja je slijedila nakon tri mjeseca, čime je Hrvatska pokazala odlučnost da uspostavi državno-pravni poredak na cijelom svom području.

Zbog vojnog poraza u akciji "Bljesak" pobunjeni Srbi su 2. svibnja 1995. godine napali središte Zagreba raketnim sustavom "Orkan" s kasetnim punjenjem s tzv. "zvončićima" kako bi se osvetili za vojni poraz dan prije u operaciji "Bljesak" u zapadnoj Slavoniji, pri čemu je u samome gradskom središtu poginulo šestero ljudi.

To je pred televizijskim kamerama otvoreno priznao njihov tadašnji vođa Milan Martić a u tom napadu, koji je ponovljen i sutradan, poginulo je šestero ljudi, 39 je teško, a 136 lakše ranjeno.

Zbog zapovijedi da se napadne Zagreb, Međunarodni sud u Haagu pravomoćno je zbog ratnog zločina osudio Milana Martića na 35 godina zatvora.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... icije.html

[EdgarFranjul]

Užas Borovog Sela: 'Gledao sam kako hrvatskom policajcu četnik zabija sjekiru u glavu'

Autor: Snježana Vučković
Datum: četvrtak, 01. svibnja 2014. u 17:53

1_252504.jpg (57.55 KiB) Viewed 3325 times

"Naši dečki su ležali posvuda, izranjavani, nepokretni. Napominjem da su ljudi koji su ubijali i mučili policajce običan šljam, uvoz iz Srbije, plaćenici. Prilazili su im jednom po jednom i klali, kopali oči i rezali jezike", svjedoči preživjeli policajac.

Još je jedna tužna obljetnica stravičnog masakra 12-torice hrvatskih policajaca u Borovom Selu. Pokolj u Borovom Selu je zločin kojega su 2. svibnja 1991. počinili pobunjeni hrvatski Srbi. Povijesni udžbenici iz koje uče današnja djeca poklanjaju sramotno malo prostora ovom nemilom događaju koji je bio svojevrsna uvertira u sve daljnje užase koji su poharali Hrvatsku. Pokolj u Borovom Selu, a javnost s tim baš i nije upoznata, jedan je od najbrutalnijih, najpodmuklijih ali i najintrigantnijih događaja u Domovinskom ratu. Uz njega se, naime, često vežu pojmovi izdaja i prodaja... "Oni koji su poslali te golobrade dečke u autobusima, mogli su i morali pretpostaviti što će Srbi učiniti jer imali su iskustvo od ranije s "krvavim Uskrsom" na Plitvicama", najčešća je zamjerka koju svjedoci upućuju tada odgovornima za živote mladih redarstvenika. Taj kobni 02.05.1991. mnogi smatraju pravim početkom rata u Hrvatskoj, a mnogi su Vukovarci kasnije posvjedočili kako su tek nakon ubojstva dvanaestorice shvatili da nije riječ o "oružanom incidentu", kako su o tome izvještavali strani mediji, nego o pravom ratu.

Što se, zapravo, dogodilo?

U noći s 1. na 2. svibnja, četiri policajca su u dva automobila patrolirali cestom Borovo - Dalj. Na ulazu u Borovo Selo primijetili su jugoslavensku zastavu i krenuli je zamijenili hrvatskom. Dok su postavljali zastavu na njih su iz okolnih kuća zapucali nepoznati napadači. Dva policajca su iako ranjeni uspjeli pobjeći autom, a dvojicu su zarobili srpski pobunjenici. Nakon toga načelnik osječke Policijske uprave Josip Reihl-Kir i načelnik vinkovačke policije Josip Džaja pregovaraju s Vukašinom Šoškočaninom, vođom srpskih ekstremista u Borovu Selu, kako bi oslobodili policajce. Pregovori propadaju i odlučeno je da se zarobljeni policajci oslobode policijskom akcijom.

Stipan Bošnjak, Antun Grbavac, Josip Culej, Mladen Šarić, Zdenko Perica, Zoran Grašić, Ivica Vučić, Luka Crnković, Marinko Petrušić, Janko Čović, Željko Hrala i Mladen Čatić jedni su od heroja koji su glavom platili ovu odluku. O tome nam je svojedobno ispričao preživjeli policajac Robert Bosak.

Stravična ispovijed svjedoka

- Bitno je znati da 95% policajaca nije nikad opalilo metak i da zapravo nismo bili spremni. U 9 i 30 Bošnjak, koji je bio zapovijednik i koji je i sam tada poginuo, izdao je zapovijed po kojoj se trebalo ući sa čak 150 policajaca i to istovremeno s vinkovačkog i daljskog ulaza, s tim da je jednu ekipu predvodio Josip Reihl-Kir. Već tada su stvari krenule po zlu, jer je Kir jednostavno procijenio da je preopasno i povukao svoje ljude. Kako je to mogao već tada znati? Smatram da je imao informaciju, drugačije to ne mogu objasniti. Ipak, želim naglasiti da je nekolicina njegovih ljudi otkazala poslušnost i krenula u akciju, ali nisu mogli dalje jer je već u međuvremenu došlo do pucnjave. Šest policajaca s vinkovačke strane već je zauzelo položaj, tom prilikom jedan je i ranjen. Naših preostalih policajaca je ušlo kilometar i pol prije centra. Pucalo se po autobusu u kojem su odmah poginula trojica policajaca, a ostali su ranjavani onako, u bijegu i pokušaju da se obrane od pucnjave. A onda je počeo masakr... - s mučninom se prisjetio Robert.

- Naši dečki su ležali posvuda, izranjavani, nepokretni. Napominjem da su ljudi koji su ubijali i mučili policajce običan šljam, uvoz iz Srbije, plaćenici. Prilazili su im jednom po jednom i klali, kopali oči i rezali jezike. Pamtim Vučića koji je ranjen ležao na cesti i molio nas da mu ne prilazimo pomoći. Bio je iskusniji, znao je da teroristi samo čekaju da mu dođemo pomoći, pa da nas pobiju. Vučić je odlučnim glasom inzistirao da mu ne prilazimo. A onda mu je prišao jedan od njih i hladnokrvno pucao u njega... Malo tko zna za Vučića i koliki je heroj bio. Malo tko zna i da je jedan od policajaca ležao ranjene noge, sve dok mu nisu prišla dvojica. Jedan ga je primio za jednu, a drugi za drugu ruku. Tad je došao treći sa sjekirom i zabio mu je posred šljema. Sve je trajalo dvadesetak minuta. Dvanaest mučki ubijenih policajaca, svi redom iz Vinkovaca i okolice... - kazao je Bosak.

Ni dan-danas, nitko ne želi preuzeti odgovornost što je u gusto naseljeno mjesto, u kojem se nalazilo nekoliko stotina srpskih pobunjenika i dobrovoljaca, poslano jedva par desetaka pripadnika MUP-a, na temelju katastrofalne procjene da se iz takvog neprijateljskog okružja zarobljene policajce može spasiti klasičnom policijskom akcijom. Različite su verzije zbog kojih je navodno došlo do napada na Borovo Selo i pokolja policajaca. Od toga da su žrtvovani kako bi se vojnim putem riješila situacija sa Srbima, preko "Šuškovog ispaljivanja rakete na Borovo Selo" kojim su Srbi isprovocirani. Iz srpskih izvora puštena je i priča kako je sat vremena prije ulaska vozila s hrvatskim policajcima, osoba koja se nije željela predstaviti nazvala zapovjedništvo obrane sela i rekla da se pripreme, jer Hrvati šalju policiju u selo.

O samom događaju postoji, dakle, više verzija. Ipak, u jednom su svi složni. Sramotna abolicija ubojica i nekažnjavanje počinitelja i nakon 23 godine, znak je nepoštivanja za ove žrtve od strane vladajućih. Spomen obilježje koje je stiglo nakon dugo godina na sebi je imalo samo imena i prezimena žrtava. O tome tko ih je, kako i zašto ubio – ni riječi. To isto spomen obilježje nakon kratkog vremena oskrnavljeno je ćiriličnim slovima ispisanim sprejem. A vijenac koji je Stjepan Culej na spomenik položio za svog ubijenog brata 2003., Šime Lučin je naredio da se baci...

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... glavu.html

[EdgarFranjul]

Zaboravljena obljetnica: pred 92 godine rođen je Franjo Tuđman

index.jpg (12.63 KiB) Viewed 3321 times

Autor: Marcel Holjevac
Datum: srijeda, 14. svibnja 2014. u 19:12

14. svibnja 1922. u Velikom Trgovišću rođen je utemeljitelj naše zemlje i njen prvi predsjednik, dr. Franjo Tuđman.

Dok neki još uvijek u Kumrovcu slave Titov rođendan uz harmonike i komunističku ikonografiju, Tuđmanov rođendan protiče u medijskoj tišini. I to je u redu: ne zato jer bismo Tuđmana trebali zaboraviti, iako mnogi najradije bi, nego zato jer je on, za razliku Tita, bio demokratski državnik koji od svog rođendana nije radio cirkus sjevernokorejskog tipa s par desetaka tisuća ljudi na stadionu, nošenjem štafete sebi u slavu kao ultimativnom činu idolopoklonstva i pokoravanja svojstvenog poganskim primitivnim zajednicama, koji nije za života imenovao trgove, ulice i gradove po sebi, niti uživao u neumjerenom luksuzu i ubijao zaštićene vrste u društvu ljudoždera tipa Idi Amina i inih genocidnih zločinaca.

Nije slučajno da Tuđmana mnogi uspoređuju s Titom - koji je bio otac jedne druge države, koja ga nije nadživjela, što i nije čudno obzirom da ta država niti nije imala funkcionalnih institucija osim Tita osobno, JNA i partije. Ljudi koji ga ne mogu smisliti vole isticati njegovu fotografiju u admiralskoj uniformi, kako bi ga prikazali nedemokratskim državnikom koji nije posve raskrstio s komunizmom. No cinično je da takve insinuacije obično dolaze od ljudi koji Tita ne mogu prežaliti. A Tuđman je, za razliku od Tita, takvu uniformu obukao samo jednom, pred Oluju. I to je bilo sasvim dovoljno.

No, Tuđman očito nije bio Tito, ma koliko mu se imputirale sličnosti. Ne samo zato jer nije imao šest najluksuznijih mercedesa niti palaču u svakom većem gradu, nego prije svega zbog drkukčijeg odnosa prema demokraciji i, najviše, prema poraženoj strani. Da je Tuđman bio Tito, vratio bi s granice stotine tisuća srpskih vojnika i civila koji su bježali pred pobjedničkom vojskom, postrijeljao ih, i poslao preživjele na križni put.

Po dostignućima i ostvarenim ciljevima moglo bi se reći najvažnija osoba u hrvatskoj povijesti. Pod njegovim vodstvom donesena je Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske. Osnovao je hrvatsku vojsku, ustrojio državne institucije i vodio obranu Hrvatske u Domovinskom ratu iz kojega je izašao kao pobjednik. Tuđman je ostvario ono što je obećao: iza njega nije, poput političara koji su mu prethodili, ostala uništena ekonomija, niti, poput onih koji su mu slijedili, tek prazne riječi i obećanja, mnogo priče i malo rezultata.

Njegov projekt samostalne država Hrvatske je ostvaren u cijelosti, kao i njegova vizija izlaska iz balkanskog blata i ulaska u srednjeeuropski krug država ulaskom u EU. Radio je na obnovi hrvatskog jezika, priznavanju njene povijesti i tradicija na ruševinama propalog jugoslavenskog projekta. Bio je vođen plemenitom idejom nacionalnog pomirenja - od koje, na žalost, nije ostalo mnogo, jer su nakon njegove smrti ponovo oživjele političke snage koje teže ne samo reviziji njegovog djela i domovinskog rata, nego i restituciji nekakve zajednice južnoslavenskih naroda. Te snage imaju snažnu podršku iz istih država koje su, iz svojih imperijalnih interesa, stvorile obje Jugoslavije, protiv volje hrvatskog naroda. Ili bar većeg njegovog dijela.

Djelovanje jugoslavenskih lojalista je nakon njegove smrti oživjelo, udbaške premrežene strukture su povratile dio nekadašnje moći, propaganda protiv svega što je stvorio je i danas sveprisutna: hrvatski vojni veterani su proglašavani parazitima, prikazivani propagandno kao pijane barabe i lovci na privilegije, Jugoslavija sustavno prikazivana kao raj na zemlji (srećom, neki je se još sjećamo u svom njenom sivilu), sloboda prikazivana dužničkim ropstvom, propala socijalistička ekonomija, koja je nakon desetogodišnje agonije završila na garažnoj rasprodaji, prikazuje se maltene kao svjetsko čudo (čudo je bila jedino po neučinkovitosti i gubicima), Jugoslavija industrijskom silom. Istina je međutim da je Jugoslavija, uz SSSR, vjerojatno bila tek najveći proizvođač tvornica na planeti. Naravno, na dug.

Tek sad, s distance, petnaestak godina nakon njegovog odlaska, počinje se nazirati njegova državnička širina i kapacitet, prije svega sposobnost prepoznavanja povijesnog trenutka, kairosa kako je tada govorio Bilandžić. Tuđman je uvidio šansu koju je Hrvatska imala da se otrgne od Beograda - koji je tada već posve odbacio ideju Jugoslavije i već godinama prije njegovog dolaska na vlast sustavno radio na projektu Velike Srbije. Plan je bio: riješiti se "severozpadnih republika", Slovenije i Hrvatske, koje su bile "remetilački faktor" u Jugoslaviji - uostalom, pripadaju jednom drugom civilizacijskom kontekstu, i to je u Jugoslaviji s vremenom postajalo sve očitije.

Tada niti jedan ozbiljan politički analitičar u svijetu nije davao Hrvatskoj previše šansi da zadrži svoj teritorij: danas ga pak blate time da bi "svatko na njegovom mjestu ostvario to što je on ostvario". Zašto nije? Međunarodne okolnosti nam i nisu bile tako naklonjene: Amerika je u početku snažno podržavala cjelovitost Jugoslavije, pokušavala je spasiti preko Markovića i upumpavanjem novca u propalu ekonomiju, uzalud. Europske sile, osim Njemačke, ideji raspada Jugoslavije nisu bile nimalo sklone. U Engleskoj, Margaret Thatcher, snažan zagovornik samostalnosti Hrvatske, otišla je u za nas najgorem trenutku: njeni nasljednici su se vratili staroj britanskoj imperijalnoj politici, i vode je i danas. Danas se omalovažavaju kako njegovi diplomatski uspjesi - ne zaboravimo, on je uspio pridobiti Ameriku za saveznika, iza leđa Engleske, što nam do danas nije oprošteno - do vojnih, koji su impresivni. Za takve koji omalovažavaju sve što je postignuto, a da pritom sami iza sebe nemaju nikakvih uspjeha, je on imao jednu sintagmu koja se i danas često spominje: stoka sitnog zuba. I ona je s godinama postala mnogo jasnija.

Možda je i dobro da je Tuđman danas tek crtica u povijesti, i da nema idolatrije oko njegovog rođendana. Upravo to najviše govori o tome da Tuđman, unatoč tvrdoj retorici i često arhaičnom pristupu politici, ipak nije bio nikakav "veliki vođa" već tek demokratski izabrani političar, ali opet jedinstvena pojava u Hrvatskoj povijesti. Hrvatska ga je u svakom slučaju nadživjela, unatoč svim brojnim naporima na njenom omalovažavanju i rušenju, i iako se mnogi s njom ne mogu pomiriti niti prežaliti Jugoslaviju, moraju s njom živjeti. A to im je najveća kazna.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... udman.html

[EdgarFranjul]

BISKUP UZNIĆ NA BLEIBURGU

17:14, 17.05.2014.

Vezane vijesti


Bleiburg je simbol i metafora stradanja Hrvata nakon službenog završetka II. svjetskog rata


Završimo konačno Drugi svjetski rat, prestanimo se već jednom ponašati kao sinovi i kćeri ustaša i partizana

Hrvatska je i danas duboko ideološki podijeljena kao i u svibnju 1945. i zbog neadekvatnog odnosa prema prošlosti ne može imati ispravan odnos prema svojoj sadašnjosti i budućnosti, rekao je u subotu na komemoraciji bleiburškim žrtvama dubrovački biskup Mate Uzinić.

Na početku propovijedi biskup Uzinić je podsjetio da se svibanj 1945. u Hrvatskoj pamti kao mjesec pokolja nevinih kojima spomen čuva ovo mjesto, a čije su kosti posijane diljem Slovenije, Hrvatske i drugih zemalja bivše Jugoslavije.

“Ovakav svibanj 2014., obilježen dramatičnom ekonomskom krizom, rekao je, “nije samo posljedica korupcije i kriminala, nespretnosti i neiskustva posljednjih desetljeća, nego i neprevladanih ideoloških razlika i dviju suprotstavljenih istina koje priječe jedinstvenu interpretaciju nacionalne prošlosti”.

Usporedivši taj svibanj 1945. s današnjim vremenom, biskup Uzinić je istaknuo da je svibanj 2014. obilježen i dramatičnom ekonomskom krizom, velikim bojem nezaposlenih, nezaštićenim radnicima sa slabim plaćama i bez plaća, pogodovanjem stranom kapitalu kojeg svejedno nema…

“A što reći o našem svibnju 2014. kad su u pitanju branitelji ili najugroženije kategorije stanovništva: umirovljenici, invalidi, stari i bolesni, oni o kojima su se dosada barem povremeno brinule socijalne službe, a koji su našoj “socijalnoj” državi postali preskupi? Ili što reći kad su u pitanju naši mladi, oni koji se školuju i oni koji su školovani, a koje smo u Hrvatskoj ostavili bez perspektive i prisilili da perspektivu, slično kao i bleiburške izbjeglice, traže izvan granica vlastite domovine?”, zapitao se biskup.

“Ovakav svibanj 2014. nije samo posljedica korupcije i kriminala, nespretnosti i neiskustva posljednjih desetljeća, nego i neprevladanih ideoloških razlika i dviju suprotstavljenih “istina” koje priječe jedinstvenu interpretaciju nacionalne prošlosti, odnosno posljedica je i onog svibnja 1945. koji spominjemo ili, dopustite da stvar proširim, Jasenovca koji je simbol jednog drugog tragičnog stradanja”, rekao je biskup Uzinić.

Osvrnuvši se i na stotu obljetnicu početka Prvog svjetskog rata, upozorio je da je zapravo ključni problem to što nemamo ispravan objektivan odnos prema svojoj prošlosti, kako onoj starijoj, tako i o onoj novijoj, kako nam to zorno pokazuju primjeri Vukovara i Knina.

Bez objektivnog odnosa prema prošlosti, do kojeg se može doći samo ako postanemo sposobni ne vidjeti samo “svoje” žrtve i “tuđe” zločine, nego i “svoje” zločine i “tuđe” žrtve, nemoguće je imati ispravan odnos prema svojoj sadašnjosti i svojoj budućnosti. Nastavit ćemo se i dalje ideološki dijeliti i, ovisno o stranama na kojim se nalazimo, povećavati postojeće tabue i mitove. I umjesto preuzimanja odgovornosti za društvo koje nam je povjereno, ponovno ćemo se zatvoriti u sebične, bilo osobne bilo grupne interese, ustaške ili udbaške, svejedno. To onesposobljava našu kreativnost, onu koja se očituje svugdje gdje dođemo, jer su Hrvati svugdje, osim u vlastitoj domovini, uspješni i cijenjeni građani, rekao je biskup Uzinić. Stoga je upozorio da se rješenje naše situacije nalazi samo u istini i oprostu.

“Da bismo okrenuli stranicu naše nacionalne povijesti koja se zove Drugi svjetski rat i poraće, Jasenovac i Bleiburg, moramo pogledati istini u oči, koliko god ona bila teška i bolna. Samo nas istina, ona objektivna koja ne vidi samo zlo nego i dobro i, obrnuto, koja ne vidi samo dobro nego i zlo, može osloboditi i pročistiti naš pogled za otkrivanje bitnog”, rekao je biskup Uzinić, upozorivši da je “istina o Bleiburgu i Jasenovcu odgovornost političara”. Oni bi, uz pomoć znanstvenika, i u Bleiburg i u Jasenovac trebali donijeti istinu, a ne svoje stranačke interese, ne svoje ideologije koje ubijaju istinu, slobodu, različitost, toleranciju, mogućnost za oprost, za ljubav, rekao je biskup i pozvao političare i povjesničare da slobodni od ideologija doprinesu konačnom utvrđivanju istine.

Upozorio je i na manipuliranje brojevima žrtava, posvjedočiviš kako žrtve na svim mjestima stradanja nisu bile brojevi nego osobe s ljudskim dostojanstvom, imenom i prezimenom. “I koliko god da i danas vrijede riječi bl. Alojzija Stepinca, nadamo se uskoro svetog, koji na svoj način simbolizira sve poslijeratne mučenike hrvatskog naroda, a koji je 19. veljače 1943. u pismu Paveliću napisao da je Jasenovac “sramotna ljaga … za Nezavisnu Državu Hrvatsku”, toliko se može reći da su Bleiburg, Križni put, ali i Jasenovac, također “sramotna ljaga” i na licu Republike Hrvatske i svih onih koji su imali dužnost nešto napraviti u utvrđivanju istine utemeljene na povijesnim činjenicama, a zbog ideoloških razloga to nisu napravili, nego i dalje, čini mi se u posljednje vrijeme sve više, neistinama i mitovima raspiruju mržnju koja nas i u svibnju 2014. dijeli gotovo jednako kao što nas je dijelila i u svibnju 1945. I to je naša najveća tragedija”, rekao je biskup Uzinić u propovijedi.

Oprost je temeljna poruka evanđelja i temeljno Isusovo poslanje i poslanje Crkve, istaknuo je dubrovački biskup, podsjećajući da samo oprost može uz istinu donijeti konačni mir i spokoj žrtvama. “Zamolimo Boga da nam oprosti što su se Jasenovac i Bleiburg uopće mogli dogoditi. S vjerom da nas Bog uslišava u našem tražnju oprosta, uputimo svoju molitvu za oprostom i prema našoj ubijenoj braći i sestrama. Iz molitve za oprost mora se probuditi i ono ‘oprostiti’.

U Očenašu molimo: ‘Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.’ Ne oprostimo li, ni nama neće biti oprošteno. Ovo oprostiti da bi nam bilo oprošteno, samo se djelomično odnosi na zločince koje je bl. Alojzije Stepinac u već spomenutom pismu nazvao ‘najveća nesreća Hrvatske’, a što se može proširiti i na one koji su započeli svoj krvavi pir na ovom polju i one koji su im to naredili i koje još i danas neki veličaju i dozvoljavaju da se po njima zovu trgovi i ulice. Njih uglavnom ne možemo nego prepustiti Božjoj milosrdnoj ljubavi. Ovo oprostiti se još više odnosi na to da ‘mi’, ‘mi’ u Bleiburgu i ‘mi’ u Jasenovcu, oprostimo jedni drugima i jedni od drugih pitamo oproštenje. Ne za one zločine koji su se dogodili do 1945. i nakon 1945., ta nitko od nas nije zato odgovoran, nego zato što šezdeset devet godina kasnije jedni druge promatramo kroz te zločine”, rekao je biskup Uzinić u propovijedi na misi u Bleiburgu.

“Braćo i sestre, uz poziv na veći trud i zalaganje odgovornih oko utvrđivanja istine, osude svih zločina i jednak pijetet prema svim žrtvama koje nam uvijek ostaju pouka, temeljna poruka koju s ovog mjesta želim poslati zaklinjući u ime Isusa Krista je poruka: Završimo konačno Drugi svjetski rat! Prestanimo se već jednom ponašati kao sinovi i kćeri ustaša i partizana i na druge gledati kao sinove i kćeri ustaša i partizana! Ma, prestanimo jedni drugima biti neprijatelji, a postanimo jedni drugima braća i sestre! I svi zajedno prionimo oko toga da se suočimo s problemima sadašnjosti, kako svojim sinovima i kćerima ne bismo ostavili naslijeđeni balast prošlosti koji nas je dijelio i dijeli, nego priliku za bolju zajedničku budućnost!”, zaključio je biskup Uzinić propovijed.

Na misnome slavlju pjevao je katedralni zbor sv. Duje iz Splita pod ravnanjem don Šime Marovića koji je izveo Marovićevu Hrvatsku misu uz orguljašku pratnju s. Mirte Škopljanac-Mačine. Na misi su ministrirali ministranti Hrvatske katoličke misije Ljubljana pod vodstvom svoga dušobrižnika fra Marka Prpe.

Molitvu za ubijene vojnike i civile islamske vjeroispovijesti predvodio je glavni imam iz Gunje Idriz ef. Bešić.

Program komemoracije započeo je molitvom na groblju Unterloibach, a nastavljen je procesijom prema Bleiburškom polju, te pozdravnim govorima. Nakon misnoga slavlja položeni su vijenci kod spomen obilježja.

Organizator komemoracije bio je Počasni bleiburški vod, a suorganizator u liturgijskome dijelu uime Hrvatske biskupske konferencije i BK BiH Ured za hrvatsku inozemnu pastvu, prenosi IKA.

Izvor: narod.hr/ika

http://narod.hr/hrvatska/zavrsimo-konac ... partizana/

[EdgarFranjul]

Dragi moji e-mail priatelji i poštovani oni iz institucija kojima se javljam posebno ovom prigodom.

Petnaesti svibnja za mene je poseban dan, jer sam se stjecajem povijesnih događanja toga dana kao đek šestog razreda gimnazije našao na Bleiurškom polju i potjeran na stašno putovane onoga što smo kasnije nazvali križnim putevima. Stoga sam sam se i ove godine probudio rano i "prelistavao" elektroničke novine, da vidim što se događa. Ne pripadam ni jenoj stranci, ali budno pratim događanja pravde i nepravde.

Umjesto uobičajenih proslijedjuvanja e.mailova lijepih sadržaja, ovaj put Vam šaljem zapis nekih mojih promišljanja. Ujedno ovo šaljem i Predsjeniku RH i još nekim institucijama.

Sve Vas srdacno pozdravljham,

dida Filip

Sjećanje na jedan od simbola bleiburške tragedije.

clip_image002.jpg (52.3 KiB) Viewed 3320 times

Kolona vojnika Dobojske ustaške bojne Željezničke vojnice.



Događanja od 15. svibnna prije 69 godina sjećam kao da su se juče dogodila. Dok sam se ujutro oko 8 sati skupa s ocem umorno kretao prema austrijskoj granici počela nas je pretjecati dugačka vojna kolona. U jenom ternutku se iz kolone izdvojio neki časnik s fotoaparatom i usmjerio ga u našem smijeru, pa sam i ja spontano otvorio moj fotoaparat, usmjerio ga prema naprijed i snimio. Uskoro smo stigli na prostrano Bleiburško polje na kojemu je već bio ogroman broj vojnika i civila, a bilo je i djece. Engleska vojska je spriječavala dalje kretanje, a nešto iza 16 sati pretstavnici oružanih snaga NDH, potpisali kapitulaciju. Pristigli partizani sa nas zarobili i usmjerili prema 90 km udaljenom Mariboru do kojega se prema tvrdnji glavnog zappovjednika Jove Baste kretala neprekinuta četveroreda kolna zarobljenih Hrvata - kako vojnika, tako i barem toliko civila. To paklensko putovanje, uz povremeno trčanje: napried-nazad, a nekoliko puta iz uz paljbu po koloni i automatskog oružja - prešli smo do sutradan uveče. Uz mnogo, mnogo sreće prebrodio smo sve, pa i životno vrlo opasne zamke.

O tomu što se događalo u novostvorenoj se Jugoslaviji po cijenu života moralo šutjeti - kao da se nije ni dogodio - pa se ta tema počela otvarati tek uoči raspada te države i tad sam se prvi puta usudio načiniti slike sa dugo skrivanih filmova, i vidio da spomenuti snimak predstavlja prekrasan prikaz kolone vojnika, koja se kreće prema nekom unaprijed zacrtanom cilju. Tu i sve ostale fotografije snimljene u ono vrijeme, u mome stanu su prigodom priprema jedne TV serije presnimili, pa su kasnije prigodom obljetnica Bleiburga prikazivane na TV i objavljivane u tisku, ali se najviše objavljivala i još se objavljuje ova simbolična fotografija vojne kolone, a da se najčešće uopće ne navodi o komu se zapravo radi, ili pak s krivim opisom, npr. kao "Kolona slovenskih domobrabna", ili čak kao "Titova vojska" - u jednom Sjevernokorejskom filmiću o Titu.

U ovom novom, nametnutom nam obrambenom ratu, koji je zbog nečijih posebnih ciljeva nazvan "Domovinskim" - što ukazuje kao da bi to moga biti građanski rat, vrlo podlo je ubačen i Staljinov "antifašizam" kao oznaka za sve neprijatelje, a tu je političku smicalicu u ratu iz pragmatičnih razloga i Tito prihvatio, ali je od nje odustao desetak godina nakon rata. Nažalost, pokojni Franjo je taj ratni politički pojam ubacio čak i u Preambulu Ustava RH, pa umjesto objektivnih povijesnih istraživanja svih događanja iz vremena trostranog građanskog rata u NDH, nakon konačnog oslobođenja RH i uspostave mira, u glavama građana Lijepe naše sve više se rasplamsavao - po mnogim naznakama shizofreni psiholioški rat demona prošlosti onog rata od prije 70 godina. Nažalost, u datim okolnostima psiholosku prevagu sve više ostvaruje ta ratna Staljin-Titova krivotvorina, pa se riječ "ustaša" i službeno poistovjećije s pojmom zločinac, dok je preme tomu partizan plemeniti borac.

Prošle godine je Večernji list počeo objavljivati članke s poovijesnim podatcima nekih od onovremenih vojnih događanja. Nitko razuman neće tvrditi da su u ratu svi vojnici nevini, a da bih primjerom pokazao da ne mogu svi biti ni zločinci, kako to za ustaše tvrde naša službena vlast, glavnom sam uredniku Večernjeg lista poslao slijeeći članak sa slikom one tragično izginule vojne kolone i moli ga da to bijavi. Na moje iznenadjene odgovorio mi je da će objaviti.

_________________________________________________________________________________________-



Pismo glavnom uredniku Večernjeg lista





Poštovani gospodine Glavni uredniče,

objavljivanjem prigodne knjige " Križni put - zločin bez kazne", Večernji list je učinio jedan izrazito plemenit i koristan psihološki prodor prema smirivanju demona prošlosti, koji već skoro 70 godina shizofreno remete stabilnost političkog korpusa naroda RH. Povijest ne možemo mijenjati, a naš je politički korpus snažno podijeljen oko minulih događanja II svj rata. Davno je rečeno da ne može biti prave stabilnosti u državi, sve dok se u svijesti ljudi ne završi minuli rat.

U zadnjim brojevima Vačernjaka pojavljivala se fotografija neidentificirane vojne kolone(Slika na početku ovog članka.), koja fse već preko 20 godina pojavljuje u vrijeme obilježavanja bleiburške tragedije u pojedinim dnevnim novinama i tjednicima, kao i na TV, postavši time svojevrsnim simbolom povlačenja vojske NDH. (Na žalost, nitko ne iznosi podatak o kojoj se postrojbi radi, pa oni koji sebe nazivaju antifašistima, budući da sve ustaše smatraju zločincima i za ovu kolonu po svojoj savjesti mogu tvrditi da se radi o "bandi zločinaca" - što je do neba vapijuća nepravda. To tvrdim, jer ja sam snimio tu fotografiju i znadem o komu se radi. Naime, dok sam kao 17 -godišnjak 14. 05. 1945. g. s ocem polako pješačio prema Bleiburškom polju sustigla nas je kolona Dobojske ustaške bojne Željezničke vojnice. Iz kolone nas je prepoznao muž moje sestre nadporučnik Josip Keržan, zapovjednik jedne od satnija. Načinio sam snimak, a kasnije smo se odmarali uz jedan potok s lijeve strane ceste.

Obzirom na izrazito negativan službeni stav u RH prema vojnicima NDH u ustaškim odorama, što se tiče ratnog puta ove vojne postrojbe, važno je naglasiti da je isključivi zadatak svih postrojbi Željezničke vojnice (kojih je brojno stanje krajem rata iznosilo već oko 70.000) sastojao isključivo u obrani željezničkih pruga i postaja, pa samim time oni nikada nisu bili u okolnostima da bi mogli činiti bilo kakve zločine. Vojnike ove bojne sam i neposredno upoznao zadnjih mjesci 1944. g. kod želj. postaje Lupljanica (između Dervente i Doboja).

Na putu od Zagreba do Bleiburga snimio sam niz fotografija, koje sam 1990. g. prigodom snimanja jedne emisije za TV. predao urednici HRT-a Ladi Đidić, a prilagao sam ih i u brojnim člancima koje sam objavljivao u tisku, a najvise na Hrvatskom internet portalu u Svicarskoj: http://www.croatia.ch. Neovisno o tomu, fotografije su objavljivane na TV, ali i u različitim novinama, a naglašeno najviše ova simbolična fotografija vojne kolone i to uvijek - ne samo bez navođenja autoratva - što je nekulturno, ali meni nevažno, nego i bez naznake o komu se radi, ili s krivim opisom, npr. kao "Kolona slovenskih domobrabna", ili čak kao "Titova vojska" u jednom Sjeverokorejskom filmiću o Titu.

Ne ulazeći u bilo kakve današnje političke ocjene o NDH, naglašavam da je u ovoj koloni, koju sam snimio ujutro 14. svibnja 1945. bilo je oko 700 nevinih branitelja države koju su smatrali svojom domovinom. Sutradn su zarobljeni na Bleiburskom polju i svi su stigli do Maribira. To znadem, jer sam se na jednom velikom maribrskom trgu, susreo s moim zetom nadporučnikom Keržanom. Osim sedam vojnika koji su se spasili koristeći nekakve domobranske dukumente, svi ostali su pobijeni negdje oko Maribora. To sam mnogo kasnije saznao od moga rođaka Jure Grubišića, jednog od preživjelih vojnika te zlosretne bojne.



Neka je slava i pokoj vječni tim nevinim žrtvama!



Krajnje je vrijeme da se Urazumimo! Dosta je bilo i zabranjenih ustaških i glupo podržavanih partizanskih kapa, koje sustavno izazivaju ogorčene demone prošlosti. I ubojce i naredbodavci svih zličina u tome zlosretnom ratu su mrtvi, pa i kada bismo znali tko su ubojice - ne možemo im suditi. Ne zaboravimo prošlost, neka to objektivni povjesničari istražuju, a mi se neopterćeni prošlošću okrenimo budućnosti. Kao što je Kameni cijet mirni simbol jasenovačkh žrtava, proglasimo ovu kolonu tragičnim simbolom vojske koja se vjerujući u budućnost povlačila iz domovine.



Da se ne ponovi! Tako nam Bog pomogao!



Filip Ćorlukić

umirovjlenik, fizičar, znasteni istraživač i publicist





Odgovor Glavnog urednika.



Poštovani,
zahvaljujem Vam na pismu i informaciji o autorstvu te kontekstu snimljene fotografije. Ako se slažete, objavili bi vaše pismo uz fotografiju. Naše urednike ću upozoriti da fotografiju ispravno potpisuju.
S osobitim štovanjem
Goran Ogurlić

Goran Ogurlić
Glavni urednik / Editor in Chief

Večernji list d.o.o.
Oreškovićeva 6H/1
10010 Zagreb, Hrvatska
OIB: 92276133102

tel: +385 1 63 00 605
fax: +385 1 63 00 679
e-mail: goran.ogurlic@vecernji.net
http://www.vecernji.hr
http://www.vecernji.net



_____________________________________________________


Svako jutro sam pregledavao elektroničko izdanje VL, ali - ništa. No budući da nije napisao kad će objaviti, ovog 15. svibnja sam već u pola šest nestrplivo preraživao i: ništa! nadao sam se da će to biti u subotu, kada se na Bleiburškom polju održava komemoracija. Opet ništa...

Dolaskom na vlast Milanovićeva SDP-a, odnos prema žrtvama bleiburške tragedije gori je nego ikada. Čak je ukinuto i ono formalno pokroviteljstvo Saboara. O Bleiburgu ovog !5. sviblnja o tomu na saboru nije bilo ni riječi, osim što je saborski zastupnik (premda ih narod bira, mi u Saboru nemamo narodne zastupnike) ozbiljno obrazložio da "Sabor ne može biti pokrovitelj, jer tamo dolaze s ustaškim kapama". Zaista ružno! Partizanske kape nikomu ne smetaju, a Predsjednik RH čak tvrdi da su lijepe...

Po onome što su govorli, komemoracija u Jasenovcu je u moralnom pogledu vjerojatno najgora do sada i ona je zapravo uvreda žrtavama tog logora, ali je, u svakom slučaju najbezsmislenija bila premijerova govoancija. Ja to već godinam redovno pratim i u moralnom bogledu komemoracija na Beiburškom polju bila je vjerojatno najbolja, a prije svega zavaljujući propovijedi dubrovačkog biskupa Mate Uzinića, koji je poseban doprinos ozračju tolerancijie dao svojim pozivom na pomirene i praštanje, te pozvao "Beilburg da pruži ruku Jasenovcu". Osim toga naglasio je da moramo vidjeti ne samo svoje žrtve i tuđe zločine, nego i svoje zločine i tuđe žrtve. No, da bi se to moglo ostvariti, nekakva buduća poštena Valada mora omogućiti objavljivanje povijesno utvrđene istine. Kameni cvijet neka ostane simbol jasenovačkih, a nekakva kiparske izvedba slike ove kolon vonika koji su umjesto u slobodu ne znajući putovali u ružnu smrt, neka bude simbolom Bleiburške tragedije.

Tako nam Bog pomogao - a ateisti ovo shvatiti simbolično.



Svima Vam želim sve najbolje,

Dida Filip

[EdgarFranjul]

Deseta obljetnica smrti Dubravka Horvatića .

dubravko_horvatic.jpg (24.44 KiB) Viewed 3315 times

Ponedjeljak, 19 Svibanj 2014 08:29 .


Izvrstan romanopisac, novelista, putopisac, likovni kritičar, nadahnuti pisac za mladež i za buduće hrvatske naraštaje. Izuzetan poznavatelj hrvatske pisane riječi. Zaslužan književnik bez čijih pjesama nije zamisliva antologija hrvatskoga pjesništva. Trajno potaknut Hrvatskom i njezinom prošlošću, brigom za njezinu opstojnost, bio je i urednik mnogih izdanja drugih autora.



Od 1960.g. kad mu je u vlastitoj nakladi izašla prva zbirka pjesama Groznica, pa sve do svoje prerane smrti, objavio je ukupno 58 knjiga. Pod kraj života, u bolesti, naglašeno zabrinut za budućnost Hrvatske. Prisjećanje je to na život angažiranog kulturnog, društvenog i političkog djelatnika, obnašatelja važnih poslova u Društvu hrvatskih književnika, Matice hrvatske i Hrvatskoga društva za zaštitu ljudskih prava. Za vrijeme komunističke vladavine često je bio uhićivan, maltretiran i zabranjivan, gotovo 20 godina. Objavio je mnoge članke u raznim časopisima, novinama, zbornicima.., bio osnivač i urednik tjednika Hrvatsko slovo kao i recenzent mnogih izdanja drugih autora. Njegovi tekstovi s poštovanjem su se čitali, prepričavali i raspravljali prije 90'-tih, a posebice u vrijeme obnove hrvatske države. Respektiran od politike, ali i političkom podvalom izguran u stranu, zbog hrabrosti, marljivosti i pronicavosti političkog analitičara i kroničara. U njemu je izgaralo dobro za bolju, ljepšu, uspješniju i pošteniju Hrvatsku. Volio je ljude, volio je nadasve hrvatsku državu i svoj hrvatski narod.


Dubravko Horvatić, rodio se u Zagrebu 9. prosinca 1939., živio je prekratko, umro u 65. godini, 20. svibnja 2004. u svom rodnom gradu. Pokopan je na zagrebačkom Mirogoju, u prisutnosti mnoštva onih koji su se željeli oprostiti od njega. Uz rodbinu, bili su tu hrvatski književnici, slikari, kulturni, politički i drugi javni djelatnici, njegovi školski kolege, suradnici, prijatelji, pa i poštovatelji, fratri iz Bosne i Hercegovine. Bio je skroman i jednostavan u životu. Poštivala se njegova želja - pokop u šutnji, bez oproštajnih riječi i govornika... Križ, svećenik, molitva i pogrebna povorka u tišini..., tako je prije deset godina na posljednje počivalište ispraćen Dubravko. A danas, tko još danas posjećuje njegov grob? Tko se još danas sjeća Dubravka Horvatića?


Samo pet godina poslije pokopa, na 5. obljetnicu smrti, svi utjecajni hrvatski mediji već su zaboravili na vrsnog viteza pera i riječi Dubravka Horvatića. Tada, u svibnju 2009., na misi zadušnici bili su malobrojni, no iskreni njegovi poštovatelji i prijatelji. Na grob su položili cvijeće. Godine prolaze, a Dubravko prekriven lišćem kestena podno kojeg počiva, sve bliži općem zaboravu. Na grobu ponekad kitica cvijeća. U jesen divlji kesteni posloženi u križ i dječji crtež, podsjećaju na ljubav onih kojima je pisao svoje priče iz davnina.


Jeli baš od sviju zaboravljen? Ne, ostati će vječno upisan u hrvatsku povijest. Poput njegovog romana "Katarina", pisanog za sve iduće hrvatske naraštaje, objavljenog u Maglaju 1983. Uočio je povijesnu istinu o početku svih hrvatskih nedaća, priču o Bosni koja šutke pade. To je priča o tužnoj sudbini kraljice Katarine Kosače Kotromanić, koja u izbjeglištvu, u trpećoj nemoći svoju Bosnu oporučno ostavila Svetoj Stolici. Roman je u Zagrebu 2007.g., posthumno ponovno izdao Hrvatski populacijski pokret i urednik don Anto Baković, Dubravkov prijatelj i veliki ljubitelj hrvatskog naroda kakav je bio i sam Horvatić. Ta povijesna priča nadahnuto opisana, istrgnuta iz zaborava, bolno se čita na dušak, sa suzama u očima. Zahvaljujući Dubravku ona ostaje trajno zapisana pouka mlađim hrvatskim naraštajima za sva vremena.


Na grobnoj ploči uklesan hrvatski grb uz Dubravkovo ime. Kad dođem u posjet na grob prijatelju, palim svijeću s hrvatskim grbom, koji je Dubravko toliko ljubio... I prisjećam se zajedničkih priprema knjiga, promocija, druženja, razgovora... i nekih zajedničkih ugodnih vožnji na promocije, ali i onih neugodnih na preglede i kemoterapiju... A trajno ostaje u sjećanju Dubravkov osvrt prigodom mog prvog sveska 'Vjera u sjeni politike': "Pa to je suvremena kronika..., nemoj stati zapisivati i tumačiti događaje koji nam oTUĐuju Hrvatsku!" Dubravko je rado podržavao autore i ideje za dobrobit Hrvatske. Također, brzo je prepoznavao dodvorice, sluge i izdajice. U svojoj knjizi eseja i članaka Od TUĐMANA do TUĐinaca, (Zagreb, 2002.) razočaran analizira stanje u Hrvatskoj poslije smrti predsjednika Tuđmana. Bliski u životu, bliski i u smrti - Horvatićev obiteljski grob samo je nekoliko desetaka metara od groba na kojem piše: "Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i viječnu Hrvatsku ni za što."


Dana 20. svibnja navršava se 10. obljetnica smrti tog posebnog hrvatskog književnika, političkog kroničara i analitičara Dubravka Horvatića. Objavio je više knjiga u kojima je razmatrao hrvatsku povijest i sudbinu, a u posljednjoj dionici života i političke rasčlambe. Posljednja knjiga Kalendarij hrvatske groteske (Zagreb, 2003.) dnevnik je koji obuhvaća razmišljanja od svibnja do prosinca 2002. godine. To je ujedno kratka sastavnica njegova životnog puta. Prisjeća se prošlosti, a istovremeno izražava svoje stavove i kritička neslaganja s novim vremenom suvremene društveno političke nepogode u Hrvatskoj. Dubravko je predobro upamtio što je Titov komunizam učinio hrvatskom narodu, da to nije bio 'socijalizam s humanim licem' već protuhrvatski boljševizam sa zapjenjenom krvavom njuškom. I njegov otac je nestao u tom krvavom vihoru odmazdi i osveta poslije Drugog svjetskog rata. Zato se Dubravko nikada nije mirio s paklenim 'pakovanjima' u krvi izborenoj hrvatskoj državi i napaćenom hrvatskom narodu.


Svoju posljednju knjigu Kalendarij hrvatske groteske, Horvatić je završio turobnom pjesmom „Trula tvrđava" upućenu sebičnim, samozvanim, potajnim i lažnim gospodarima. Tmurne slutnje od prvog, sve do posljednjeg stiha:



„ ... i tako sve dok žezlo i mač u sigurne šake
čvrsto ne uzme prorok, ma svetac čudotvorac
da gospodare istjera lažne, da odbije tajne, da opet uskrisi
tvrđavu u tmini koja u trusnu trulež ustrajno tone."



Gorke istine i nove nepravde u suvremenoj Hrvatskoj, zapisane su u njegovim posljednjim knjigama. Otišao je razočaran i umoran, kao radnik poslije naporna a nedovršena posla. Nemamo pravo zaboravljati zaslužne velikane, poput Dubravka Horvatića, koji su izgarali na braniku Hrvatske do posljednjeg daha! Dubravka se treba sjećati i odavati mu poštovanje poslije života! Barem skromno, sa hrvatskom svijećom na njegovom grobu. Na živima je da nastave njegov put hrvatske istine, na kojem je on stao. Samo tako će Dubravko u miru počivati!




Misa zadušnica za Dubravka Horvatića
bit će u zagrebačkoj katedrali u utorak 20. svibnja u 9 sati.
Potom će mu prijatelji zapaliti svijeću na grobu na Mirogoju.



Damir Borovčak

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=358

[EdgarFranjul]

Dan Oružanih snaga Republike Hrvatske i Dan Hrvatske kopnene vojske

Dan Oružanih snaga Republike Hrvatske (OSRH) i Dan Hrvatske kopnene vojske (HKoV) obilježava se svake godine 28. svibnja, na dan kada je 1991. godine održana svečana smotra Zbora narodne garde (ZNG) na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici i kada su hrvatskoj javnosti predstavljene prve brigade ZNG-a. Zbor narodne garde bio je naziv za profesionalnu, uniformiranu, oružanu formaciju, vojnog ustroja za obavljanje obrambeno-redarstvenih dužnosti u Republici Hrvatskoj, preteču Hrvatske vojske.


Bila je to prva službena smotra postrojbe koja je predala prijavak Predsjedniku, pa je i sam čin označio povijesno osnivanje oružanih snaga.

"Vi ste danas položili prisegu i preuzeli veliku i plemenitu obvezu", rekao je gardistima prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i dodao:
"Nadam se da ćemo demokratskim putem spriječiti one koji nam žele raditi o glavi. Ali, bude li potrebno branit ćemo svi skupa, do posljednjeg, svoju slobodu i suverenost."
Ispred predsjednika bili su postrojeni i Združeni odred policije, Mornarička brigada ZNG-a, plave beretke, diverzanti, padobranci i pripadnici motoriziranih, zračnih, te protuoklopnih i protuzračnih jedinica. Također, uz puno simbolike, nazočni su bili i sinjski alkari.

U kasno proljeće 1991. godine sve je upućivalo na katastrofu demokratske Hrvatske. Četnička pobuna, koju je pokrenuo Beograd, a svojim tenkovima štitila jugovojska, bila je krvava najava unaprijed smišljene velikosrpske agresije. Svi međunarodni čimbenici očekivali su brz hrvatski slom, temeljeći svoje prosudbe na ubojitoj snazi JNA, četvrte vojne sile u Europi. Na opće iznenađenje, 28. svibnja 1991. u Zagrebu je održan svečani mimohod prvih postrojbi hrvatske vojske, tada još pod nazivom Zbora narodne garde i u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova. Predsjednik Tuđman odlučio se na taj potez suočen s predvidivom agresijom i poučen povijesnom spoznajom da nijedan narod nije izborio vlastitu slobodu i nezavisnost bez vlastitih oružanih snaga.

Pred državnim vrhom, tog su se dana postrojili odredi pješaštva, policije, mornarice, zatim plave beretke, diverzanti i pripadnici protuoklopnih i zračnih snaga Republike Hrvatske. Tu su bili i sinjski alkari da bi podsjetili na junaštvo mnogih hrvatskih generacija. Poslije svečane prisege domovini, predsjednik Tuđman predao je zastave zapovjednicima postrojenih brigada, a potom odaslao glavne poruke:

"Mi smo miroljubiv narod, no moramo stvoriti silu jer ima onih, koji bi htjeli protiv hrvatske slobode i suverenosti Nećemo se naoružavati radi osvajanja tuđih teritorija, imat ćemo onoliko, koliko je potrebno za slobodu Hrvatske i hrvatskog naroda."
Jugogeneralski vrh ironizirao je povijesni događaj u Zagrebu gdje je prvi put poslije mnogih desetljeća ustrojena Hrvatska vojska. Njegovi glasnogovornici sve su predstavili kao grotesku u još jednoj balkanskoj paradjz-republici. Beogradska Duga je pisala:

"Sva hrvatska sila začas bi pala pred jednim mehanizovanim bataljonom JNA." Međunarodni vojni stručnjaci, s druge strane, smatrali su da za stvaranje prave vojske treba najmanje osam godina. Mladićima s Zagrebova stadiona uskoro su se pridružili još deseci tisuća boraca. Uz veliko samoodricanje, hrvatski je narod s vremenom stvorio snažnu vojnu silu, koja je obranila Hrvatsku, a zatim u Bljesku i Oluji munjevito oslobodila zaposjednute hrvatske krajeve.


Zbor narodne garde se ustrojio kao odgovor na razoružavanje Teritorijalne obrane u Hrvatskoj kao i zbog nemogućnosti nove hrvatske države da osigura teritorijalni integritet i funkcioniranje pravne države na svom cjelokupnom državnom području.

Jedinicama Zbora narodne garde zapovijedalo je Ministarstvo obrane, a formalno su bile ustrojene u Ministarstvu unutarnjih poslova.

Krajem srpnja 1991. godine formirano je Zapovjedništvo ZNG-a, a zatim su osnovana zapovjedništva za istočnu Slavoniju, za banijsko-kordunsko područje, za ličko područje, za srednju i sjevernu Dalmaciju i za južnu Dalmaciju. U kolovozu je osnovano i Zapovjedništvo Zagrebačkog korpusa ZNG čime je zaokruženo ustrojstvo obrambenog sustava Republike Hrvatske. Hrvatske oružane snage su tada imale ukupno 60 tisuća pripadnika, od čega je polovica – 30 tisuća pripadnika bilo u sastavu MUP-a.

Temeljem Zakona o obrani donesenog u rujnu 1991., oružane snage organiziraju se u jedinstvenu Hrvatsku vojsku (HV), a 21. rujna 1991. godine uspostavlja se Glavni stožer (GSHV), s načelnikom generalom Antonom Tusom. U HV-u je kao poseban dio zadržan Zbor narodne garde kao profesionalan sastav, a pričuvni sastav ZNG i Teritorijalne obrane preveden je u pričuvni sastav HV-u. Jedinice ZNG-a 3. studenog 1991. formalno su preimenovane u Hrvatsku vojsku.

izvor: Wikipedija

[EdgarFranjul]

Sjećamo se ustroja Oružanih snaga RH, ali ne i Tuđmana i svih sudionika ovog povijesnog događaja
.
Srijeda, 28 Svibanj 2014 16:31 .

Prije 23 godine ustrojene su Oružane snage Republike Hrvatske. Na nogometnom stadionu Zagreba, 28. svibnja 1991. okupile su se ratne i ine postrojbe, pod zapovjedništvom prvog hrvatskog predsjednika, vojskovođe i pobjednika Domovinskog rata dr. Franje Tuđmana. Tada smo pokazali srpskom agresoru – zube. Međutim, kao što se štošta brzo zaboravilo iz hrvatske povijesti, tako se dogodilo i sa tim danom. Obilježava se skromno da skromnije ne može biti.


Naime, nije dovoljno tek reći: s ponosom se prisjećamo svih poginulih hrvatskih branitelja koji su dali život za suvrenost i neovisnost Republike Hrvatske, (nekima uručiti pokoje odličje i sl.), tim prije što su imena onih koji su poginuli već odavno trebala biti zapisana zlatnim slovima. No, ne samo da nisu zapisana tim i takvim slovima, ona se poimenično ni ne spominju. A još manje se u svezi ovog iznimnog dana spominje ime dr. Franje Tuđmana, bez kojeg teško da bi se to i ostvarilo. Tuđman je svojedobno rekao da su u okviru MUP-a organizirane i postrojbe Zbora narodne garde (prema njegovoj odluci od 20. travnja 1991.), dovijajući se takvoj mogućnosti u tadašnjim ustavno-pravnim okvirima. Prve postrojbe, odnosno brigade ZNG-a, istaknuo je Tuđman, činile su jezgro i začetak izgradnje hrvatske oružane sile, a njihovu tradiciju nastavile su gardijske brigade i posebne postrojbe Hrvatske vojske.


Ali, kad se danas "licitira" s brojem onih koji su sudjelovali u hrvatskom Domovinskome ratu, valja također podsjetiti na riječi prvog hrvatskog predsjednika:


- Potkraj 1991. i na početku 1991. pod oružjem smo imali oko 200.000 ljudi, ili 4,2 posto ukupnog pučanstva, ili oko 20 posto onog dijela što pripada pod vojnu obvezu. No, svih mobiliziranih u Domovinskom ratu bilo je točno 340.617 ljudi, ili 7,13 posto od ukupnog pučanstva. Taj podatak pokazuje da je Hrvatska morala mobilizirati više negoli je bio prosjek mobiliziranih u II. svjetskom ratu. U Domovinskom ratu na svim bojištima sudjelovali su dobrovoljci mobilizirani iz čitave Hrvatske i dobrovoljci iz BiH i iseljene Hrvatske- kazao je Tuđman nekoliko godina kasnije, tj. 1995.


E, sad će se mnogi opet zapitati, odakle u Registru branitelja pola milijuna ljudi, ako su točni, a jesu, podatci čovjeka koji je vodio Domovinski rat?


Ali, kako bilo da bilo, ime dr. Franje Tuđmana, kao i još živih branitelja, gotovo se i ne spominje na Dan Oružanih snaga i Dan Hrvatske kopnene vojske.


Sve se pretvorilo u "rutinu"- bilo pa prošlo!


Međutim, ovo je prigoda da se zapitamo i da zapitamo one koji su trenutačno na ili oko vlasti, osobito pojedine SDP-ovce (svaka čast izuzecima), gdje ste bili kad je grmjelo? Znamo da niste sudjelovali u stvaranju oružane sile, ali (Staziću i slični) recite nam onda barem iskreno, jeste li 28. svibnja 1991. barem gledali na televiziji oružanu silu koja vas je dovela i koja vas drži u državnim i inim foteljama? Kad su ovih dana bili izbori za Europski parlament, tko se osim HDZ-a i pravaša uopće sjetio tih velikana hrvatske prošlosti? Razne komunjare za te ljude koji su bili prvi kad je trebalo i dalje govore da se radi o "povlaštenim" ljudima, pa čak i ruljom! A bivši sramni predsjednik države Stjepan Mesić također je zaboravio kako je bio mali na stadionu Zagreba, pokraj velebnog Tuđmana, od kojeg sada bježi čak i od njegova groba bojeći se da ovaj ne uskrsne!


S druge pak strane, na ovaj dan, gdje je bio najveći Srbin Pupovac, njegov kompanjon Stanimirović i slični?


Sve su to pitanja koja, i prigodom ovakvih i sličnih obljetnica, traže odgovor!


Da se ne zaboravi!


Mladen Pavković


http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... a&Itemid=9